REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3332/2025-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivanki Brletić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice AĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Mariji Maričević, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Porsche leasing d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 11. lipnja 2026. u nazočnosti tužiteljice osobno uz punomoćnicu Mariju Maričević, odvjetnicu, te zamjenice punomoćnika tuženika ŠĐ, odvjetničke vježbenice, dana 23. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Porsche leasing d.o.o. da tužiteljici AĐ isplati iznos od 734,81 eur zajedno sa zateznim kamatama i to na iznos od:

- 2,92 eur od 15. rujna 2006.,

- 2,92 eur od 17. listopada 2006.,

- 2,90 eur od 16. studenoga 2006.,

- 2,90 eur od 15. prosinca 2006.,

- 6,09 eur od 22. siječnja 2007.,

- 6,07 eur od 22. veljače 2007.,

- 6,08 eur od 22. ožujka 2007.,

- 6,06 eur od 25. travnja 2007.,

- 5,94 eur od 24. svibnja 2007.,

- 5,93 eur od 21. lipnja 2007.,

- 8,91 eur od 25. srpnja 2007.,

- 8,97 eur od 23. kolovoza 2007.,

- 9,01 eur od 21. rujna 2007.,

- 8,87 eur od 26. listopada 2007.,

- 8,88 eur od 23. studenoga 2007.,

- 8,97 eur od 21. prosinca 2007.,

- 9,08 eur od 23. siječnja 2008.,

- 9,07 eur od 22. veljače 2008.,

- 9,25 eur od 18. ožujka 2008.,

- 9,30 eur od 23. travnja 2008.,

- 9,01 eur od 23. svibnja 2008.,

- 9,12 eur od 23. lipnja 2008.,

- 9,08 eur od 11. srpnja 2008.,

- 8,94 eur od 26. kolovoza 2008.,

- 8,97 eur od 26. rujna 2008.,

- 9,19 eur od 23. listopada 2008.,

- 9,67 eur od 27. studenoga 2008.,

- 9,50 eur od 19. prosinca 2008.,

- 9,98 eur od 29. siječnja 2009.,

- 10,11 eur od 24. veljače 2009.,

- 10,17 eur od 27. ožujka 2009.,

- 10,02 eur od 27. travnja 2009.,

- 9,95 eur od 26. svibnja 2009.,

- 9,82 eur od 26. lipnja 2009.,

- 9,73 eur od 27. srpnja 2009.,

- 9,91 eur od 26. kolovoza 2009.,

- 10,02 eur od 26. listopada 2009.,

- 9,95 eur od 26. listopada 2009.,

- 9,95 eur od 27. studenoga 2009.,

- 10,01 eur od 22. prosinca 2009.,

- 9,14 eur od 27. siječnja 2010.,

- 9,23 eur od 24. veljače 2010.,

- 9,24 eur od 22. ožujka 2010.,

- 9,53 eur od 28. travnja 2010.,

- 9,40 eur od 24. svibnja 2010.,

- 9,52 eur od 24. lipnja 2010.,

- 9,99 eur od 28. srpnja 2010.,

- 9,82 eur od 24. kolovoza 2010.,

- 10,35 eur od 23. rujna 2010.,

- 10,12 eur od 25. listopada 2010.,

- 9,93 eur od 25. studenoga 2010.,

- 10,49 eur od 22. prosinca 2010.,

- 11,01 eur od 26. siječnja 2011.,

- 10,64 eur od 25. veljače 2011.,

- 10,79 eur od 28. ožujka 2011.,

- 10,44 eur od 26. travnja 2011.,

- 10,64 eur od 26. svibnja 2011.,

- 11,38 eur od 27. lipnja 2011.,

- 11,15 eur od 26. srpnja 2011.,

- 12,25 eur od 26. kolovoza 2011.,

- 12,79 eur od 26. rujna 2011.,

- 11,37 eur od 26. listopada 2011.,

- 11,49 eur od 28. studenoga 2011.,

- 11,43 eur od 27. prosinca 2011.,

- 11,58 eur od 26. siječnja 2012.,

- 11,74 eur od 27. veljače 2012.,

- 11,70 eur od 26. ožujka 2012.,

- 11,62 eur od 26. travnja 2012.,

- 11,65 eur od 28. svibnja 2012.,

- 11,73 eur od 26. lipnja 2012.,

- 11,67 eur od 26. srpnja 2012.,

- 11,70 eur od 27. kolovoza 2012.,

- 11,61 eur od 26. rujna 2012.,

- 11,52 eur od 26. listopada 2012.,

- 11,64 eur od 26. studenoga 2012.,

- 11,57 eur od 27. prosinca 2012. te na iznos od

- 11,66 eur od 28. siječnja 2012., sve do isplate, sve kamate po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Porsche leasing d.o.o. da tužiteljici AĐ isplati iznos od 1.573,08 eur zajedno sa zateznim kamatama i to na iznos od:

- 0,14 eur od 15. veljače 2006.,

- 2,75 eur od 27. studenoga 2008.,

- 8,11 eur od 29. siječnja 2009.,

- 10,27 eur od 24. veljače 2009.,

- 11,25 eur od 27. ožujka 2009.,

- 8,79 eur od 27. travnja 2009.,

- 7,52 eur od 26. svibnja 2009.,

- 5,32 eur od 26. lipnja 2009.,

- 3,58 eur od 27. srpnja 2009.,

- 3,57 eur od 26. kolovoza 2009.,

- 5,43 eur od 26. listopada 2009.,

- 4,33 eur od 26. listopada 2009.,

- 4,26 eur od 27. studenoga 2009.,

- 5,26 eur od 22. prosinca 2009.,

- 7,73 eur od 27. siječnja 2010.,

- 9,42 eur od 24. veljače 2010.,

- 9,57 eur od 22. ožujka 2010.,

- 14,90 eur od 28. travnja 2010.,

- 12,56 eur od 24. svibnja 2010.,

- 14,82 eur od 24. lipnja 2010.,

- 23,41 eur od 28. srpnja 2010.,

- 20,42 eur od 24. kolovoza 2010.,

- 30,11 eur od 23. rujna 2010.,

- 25,84 eur od 25. listopada 2010.,

- 22,36 eur od 25. studenoga 2010.,

- 32,62 eur od 22. prosinca 2010.,

- 42,30 eur od 26. siječnja 2011.,

- 35,52 eur od 25. veljače 2011.,

- 38,13 eur od 28. ožujka 2011.,

- 31,73 eur od 26. travnja 2011.,

- 35,45 eur od 26. svibnja 2011.,

- 49,17 eur od 27. lipnja 2011.,

- 44,80 eur od 26. srpnja 2011.,

- 65,05 eur od 26. kolovoza 2011.,

- 75,07 eur od 26. rujna 2011.,

- 48,90 eur od 26. listopada 2011.,

- 51,07 eur od 28. studenoga 2011.,

- 50,02 eur od 27. prosinca 2011.,

- 52,68 eur od 26. siječnja 2012.,

- 55,74 eur od 27. veljače 2012.,

- 54,92 eur od 26. ožujka 2012.,

- 53,53 eur od 26. travnja 2012.,

- 54,10 eur od 28. svibnja 2012.,

- 55,55 eur od 26. lipnja 2012.,

- 54,41 eur od 26. srpnja 2012.,

- 54,95 eur od 27. kolovoza 2012.,

- 53,23 eur od 26. rujna 2012.,

- 51,66 eur od 26. listopada 2012.,

- 53,86 eur od 26. studenoga 2012.,

- 52,64 eur od 27. prosinca 2012. te na iznos od

- 54,26 eur od 28. siječnja 2012., sve do isplate, sve kamate po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Porsche leasing d.o.o. da tužiteljici AĐ isplati iznos od 378,04 eur zajedno sa zateznom kamatom od 2. veljače 2006. do isplate po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Porsche leasing d.o.o. da tužiteljici AĐ nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.739,05 eur zajedno sa zateznom kamatom od 23. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 18.1.2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 17114 radi kupnje vozila na iznos od 17.526,21 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. na dan plaćanja uz prethodno umanjenje za iznos troškova zaključenja ugovora koji su joj naplaćeni u iznosu od 378,04 eur dana 2.2.2026. Ovim ugovorom ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika s time da se je ona obvezala otplatiti kredit u 84 jednaka mjesečna obroka u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunato po prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. na dan plaćanja. Navodi da je tijekom otplate kredita bila dovedena u nepovoljan položaj zbog rasta CHF i povećanja kamatne stope, a da na tu mogućnost nije bila upozorena pri ugovaranju obveze od strane tuženika, a nije joj niti obrazložena valutna klauzula i rizici povezani s ugovaranjem leasinga u valuti CHF te pod kojim uvjetima može doći do povećanja kamatne stope. Osim toga joj je nametnuta i tzv. "ulazna naknada" koja se naplaćuje prije preuzimanja vozila po principu "uzmi ili ostavi", a sve s obzirom na to da nije mogla o toj ugovornoj odredbi pregovarati niti joj je pojašnjeno od čega se taj trošak sastoji, na što se odnosi i kako je određen uz napomenu da je ovaj ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju pa se radi o standardno formuliranom ugovoru pripremljenom od strane tuženika, kao jače ugovorne strane, pri čemu ona nije mogla utjecati na njegov sadržaj. Stoga tužiteljica smatra da su u smislu odredbi čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF (čl. II. i III. te čl. 5.1. Općih uvjeta ugovora u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita u "kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. na dan plaćanja), zatim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržane u čl. 6.2. i 9.1. kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope te odredba o troškovima zaključenja ugovora sadržana u čl. II. i III. predmetnog Ugovora o kreditu pa slijedom toga od tuženika u tužbi potražuje isplatu iznosa od 378,04 eur zajedno sa zateznom kamatom od 2.2.2006. do isplate kao i isplatu iznosa od 1.200,00 eur na ime preplaćenih iznosa zbog primjene ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi na koji iznos potražuje zatezne kamate od 1.9.2006. do isplate. Tužiteljica potražuje i naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja odluke o trošku do isplate.

2. Međutim, nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je u podnesku od 13.2.2026. (stranica 141-145) zatražila zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi isplatu preplaćenih iznosa od 734,81 eur te zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli isplatu iznosa od 1.573,08 eur, sve sa zateznim kamatama od plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate pa kako je zbog navedenog povećanja tužbenog zahtjeva tužba preinačena, sud je ovakvu preinaku tužbe unatoč protivljenju tuženika, dopustio temeljem odredbe čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u daljnjem tekstu: ZPP) i to rješenjem od 11.6.2026. (stranica 150) smatrajući ju svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama, a imajući u vidu da je tužiteljica tužbu preinačila samo usklađujući tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka pa da bez svoje krivnje nije mogla ovako precizirati tužbeni zahtjev do zaključenja prethodnog postupka.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare smatrajući da se na predmetno potraživanje primjenjuje petogodišnji zastarni rok prema pravilima za povrat stečenog bez osnove što znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istoga pa kako je posljednji obrok temeljem predmetnog Ugovora o kreditu plaćen još 2013., a tužba je podnesena tek u svibnju 2025., to je cjelokupno potraživanje tužiteljice u zastari pri čemu napominje da tužiteljica unutar toga roka nije protiv njega pokrenula nikakav postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom koji bi doveo do prekida zastare. Nadalje, tuženik ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice te u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva ističući da sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te da u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama pa kako nema ništetnih ugovornih odredbi, to nema niti osnova za bilo kakvu isplatu. Pri tome se poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača prema kojima nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a u konkretnom slučaju se radi upravo o takvim odredbama, a opreza radi navodi da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnjama tužiteljice ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi da je održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika te uvijek isticao kako pri sklapanju ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik radi promjene tečaja, a na koji on ne utječe, ali da potrošači tog rizika moraju biti svjesni. U odnosu na tvrdnje o neinformiranosti tužiteljice o značenju valutne klauzule u valuti CHF, ističe da se radilo o javno dostupnoj i općepoznatoj informaciji koja je sustavno bila objavljivana godinama prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu u nizu novinskih članaka. Također ističe da se ne može od njega očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sam nema saznanja kao što je budući smjer kretanja tečaja. Navodi i to da je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba, dok se kretanje tečaja kune prema stranoj valuti tijekom ugovornog odnosa ne može smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva. Nadalje, tuženik ističe da su navodi tužiteljice o ništetnosti odredbe o troškovima zaključenja kredita promašeni jer je ista valjano ugovorena i u cijelosti zakonita imajući u vidu da se ovi troškovi odnose na obradu dokumentacije i troškove osoblja kao i na trošak solemnizacije sporazuma o osiguranju s osnova ugovora te upisa fiducijarnog prava vlasništva kao i na trošak police obveznog auto osiguranja te su isti točno određeni prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a što je tužiteljici detaljno objašnjeno te o kojima je ista mogla pregovarati s tuženikom. Konačno, tuženik osporava i tvrdnje tužiteljice da bi odredba o promjeni kamatne stope bila nepoštena odnosno da ovisi isključivo o jednostranoj odluci tuženika jer je kamatna stopa određena u skladu s točno određenim parametrima koji uopće nisu ovisili o njemu niti je time on stekao ikakvu korist. Također navodi da on nije bio stranka u postupku pokrenutom temeljem kolektivne tužbe udruge Potrošač pa pravna utvrđenja i odluke iz toga postupka nemaju nikakve veze s njime. Slijedom svega navedenoga, tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti potražujući naknadu parničnog troška zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom.

4. U tijeku postupka izvršen je uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu (stranica 5-25 te 27-31) te u dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu (stranica 62-72 te 93- 100), provedeno je financijsko vještačenje (stranica 117-128), a proveden je i dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke (stranica 150 i 151).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan u cijelosti.

6. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je između tužiteljice, kao korisnika kredita, i tuženika, kao davatelja kredita, sklopljen Ugovor o kreditu br. 17114 od 18.1.2006. (stranica 9-12, u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) i to na iznos od 17.526,21 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. na dan plaćanja. Nije sporno niti to da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovoreno da se sve novčane obveze koje proizlaze iz toga ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Bank d.d. Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja te da iznos kredita uključuje troškove zaključenja toga Ugovora o kreditu u visini od 592,68 CHF koji se tuženiku isplaćuju umanjenjem odobrenih sredstava, a nesporno je i to da ovaj Ugovor o kreditu sadrži odredbu prema kojoj može biti promijenjena godišnja kamatna stopa na kredit.

7. Sporno je jesu li ovakve ugovorne odredbe protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske odnosno jesu li iste ništetne te je li slijedom toga tuženik u obvezi tužiteljici:

- vratiti iznos koji joj je naplaćen s osnova troškova zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu,

- isplatiti razliku između plaćenih iznosa i prvotno ugovorenih iznosa do koje je došlo zbog ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF,

- isplatiti razliku između plaćenih iznosa i prvotno ugovorenih iznosa do koje je došlo zbog promjene kamatne stope.

Također je sporno je li nastupila zastara utuženog potraživanja s obzirom na to da je tuženik istakao prigovor zastare.

8. Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. vidljivo je da je o tužbi Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka odlučeno na način da je utvrđeno kako su ovi tuženici u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima istih, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora oni, kao trgovci, s korisnicima kreditnih usluga, kao potrošačima, nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na njihove odluke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa su time u razdoblju od 10.9.2003. postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7.8.2007. nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/14-2 od 9.4.2015. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. potvrđena.

10. Uvidom u javno objavljenu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. vidljivo je da je o tužbi Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka odlučeno na način da je utvrđeno kako su ovi tuženici u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana pa su time postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3.9.2019. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. potvrđena.

12. Dakle, iz navedenih presuda vidljivo je da su ovi sudovi utvrdili kako ugovorne odredbe:

- koje promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja tj. banke, bez da ista istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, te

- kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakve kriterije pa je stoga u tom postupku utvrđeno da su takve odredbe potrošačkih ugovora o kreditu nepoštene i ništetne.

13. Međutim, utvrđenja iz toga postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača ovaj sud ne obvezuju iz razloga što tuženik nije bio obuhvaćen tužbom iz toga postupka radi čega je u ovome postupku ocjenom svih izvedenih dokaza sud utvrđivao jesu li nepoštene, a time i ništetne, odredbe predmetnog Ugovora o kreditu:

- kojima se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za valutu ugovora (CHF) odnosno primjena valutne klauzule (otplata mjesečnih rata vezana uz tečaj CHF) na dan plaćanja,

- prema kojima može biti promijenjena godišnja kamatna stopa na odobreni kredit prema jednostranoj odluci tuženika kao i

- prema kojima iznos kredita uključuje troškove zaključenja toga Ugovora o kreditu, te je li slijedom toga tuženik u obvezi tužiteljici:

- vratiti iznos koji joj je naplaćen s osnova troškova zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu,

- isplatiti razliku između plaćenih iznosa i prvotno ugovorenih iznosa do koje je došlo zbog ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF,

- isplatiti razliku između plaćenih iznosa i prvotno ugovorenih iznosa do koje je došlo zbog promjene kamatne stope.

14. Tužiteljica u svom iskazu (stranica 150 i 151) navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopila radi kupnje vozila za osobne potrebe te da nije bila vlasnica niti obrta niti trgovačkog društva s time da nije niti odlazila k tuženiku radi sklapanja toga ugovora, već je sve obavila u auto kući u kojoj je odabrala vozilo. Pri tome tvrdi da nije mogla pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama jer joj je predmetni Ugovor o kreditu predočen kao gotov, a kada je isti prije potpisivanja pročitala, bio joj je donekle razumljiv pa je znala da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva radi čega je znala da se ista može mijenjati na niže ili na više. Međutim, tvrdi da joj nije pojašnjeno o čemu ovisi ta promjena kamatne stope i koliko često bi se ista mogla mijenjati tijekom otplate s time da nije niti pitala može li sklopiti ugovor s fiksnom kamatnom stopom jer je shvatila da je ugovor takav kakav joj je ponuđen pa da se tu ništa ne može mijenjati. Tvrdi da joj je ponuđen upravo ovakav ugovor o kreditu koji je vezan uz valutu CHF što znači da nije mogla sklopiti ugovor u kunama ili pak da je isti vezan uz neku drugu valutu s time da joj nije ništa pojašnjeno o valuti CHF u smislu postojanja bilo kakvog rizika sklapanja takvog ugovora. Pri čitanju ovoga ugovora tvrdi da je vidjela da je u obvezi platiti i troškove zaključenja ugovora, ali kada je pitala zašto to mora platiti, rečeno joj je da se isti jednostavno moraju platiti bez pojašnjenja na što se isti točno odnose.

15. Ovakav iskaz tužiteljice iz kojeg jasno proizlazi da ona, kao korisnik predmetnog kredita, uopće nije razgovarala s bilo kojim zaposlenikom tuženika niti je radi sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu išla k tuženiku, već da je razgovarala samo s prodavačem vozila radi čije kupnje joj je i bio potreban ovaj kredit uz napomenu da joj je predmetni Ugovor predočen kada je već bio u cijelosti pripremljen pa o pojedinim ugovornim odredbama uopće nije niti je mogla pregovarati pri čemu joj nije pojašnjeno o čemu ovisi eventualna promjena kamatne stope te koliko često bi se ista mogla mijenjati tijekom otplate kredita, a također joj nije pojašnjeno na što se odnose troškovi zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu i zašto iznose upravo toliko koliko je bilo navedeno u istome niti je upozorena na rizik sklapanja ugovora o kreditu koji je vezan uz valutu CHF, ovaj sud je prihvatio kao istinit jer je isti iznesen uvjerljivo i logično.

16. Napominje se da ovaj sud nije prihvatio kao dokaz u ovome postupku Izjavu svjedoka MĐ (stranica 59-61), koju je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu, iz razloga što bi navedeno bilo protivno odredbama ZPP-a sukladno kojima se svjedoci saslušavaju neposredno na sudu uz napomenu da sud ovaj personalni dokaz ne bi niti provodio jer tuženik niti ne tvrdi da je isti neposredno sudjelovao pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pa stoga on niti ne može imati saznanja o tome je li tužiteljica mogla pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, a posebno je li upozorena na eventualni rizik sklapanja takvog ugovora odnosno jesu li joj odredbe o valutnoj klauzuli, promjeni kamatne stope te troškovima zaključenja ugovora pojašnjeni.

17. Slijedom navedenoga je utvrđeno da tužiteljica, kao potrošač, nije mogla razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz navedenih ugovornih odredbi niti je mogla valjano odlučiti hoće li takav ugovor sklopiti jer joj je uručen ugovor koji je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika pri čemu ovaj sud smatra da se od tužiteljice, kao prosječnog potrošača, nije moglo očekivati da prati sve što se u medijima tada objavljivalo o valuti CHF u smislu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj iste, a pogotovo ne da ima saznanja o tome o čemu ovisi promjena kamatne stope.

18. Nadalje, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu (stranica 9-12) utvrđeno je da u istome nije navedeno od čega se sastoje troškovi zaključenja toga ugovora te zašto iznose upravo 592,68 CHF, kao što nisu navedeni uvjeti promjenjivosti kamatne stope niti upozorenje na bilo kakav rizik sklapanja takvog ugovora kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak pa kako je odredbama čl. 81. st. 1. i 2. te čl. 82. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, uz napomenu da je odredbom čl. 84. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koje odredbe su nerazumljive i nedorečene, to sud slijedom svega navedenoga sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu smatra ništetnima te je slijedom navedenoga pod točkom I. -III. izreke naloženo tuženiku da tužiteljici vrati ono što je od nje primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22, 155/23 i 69/26, u daljnjem tekstu: ZOO) i to temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a zbog stjecanja bez osnove.

19. Naime, u konkretnom slučaju se radi o tipskom ugovoru opisanom u čl. 295. st. 1. ZOO-a u kojem je navedeno da su opći uvjeti ugovora one ugovorne odredbe koje su sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti čak i da je tužiteljica načelno bila upoznata s valutnom klauzulom odnosno da joj je načelno bilo jasno da se visina anuiteta može mijenjati ovisno o kretanju tečaja CHF u odnosu na kunu, sve imajući u vidu da tužiteljica, kao prosječni potrošač, nije raspolagala stručnim znanjem niti je bila upoznata s prirodom i specifičnosti valute CHF kao "valute utočišta", koja je s druge strane tuženiku, kao stručnoj novčarskoj instituciji, bila poznata.

20. Stoga je tuženik ovakvim odredbama potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a kojom je propisano da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, kao i suprotno odredbi čl. 269. st. 2. ZOO-a kojom je propisano da činidba mora biti određena ili barem odrediva, čime su ovakve odredbe nedvojbeno protivne načelu savjesnosti i poštenja, dakle, odredbi čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužiteljica ima obvezu vratiti kreditoru, a time i cijena.

21. Provedenim vještačenjem po Darku Prpiću, stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire (stranica 117-124), utvrđeno je da ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika, i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 734,81 eur, dok ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan računa u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan početka ugovora, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos, iznosi 1.573,08 eur, dok ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan računa u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan početka ugovora, za anuitete za koje je nalazom utvrđen manje uplaćeni iznos iznosi 191,69 eur pri čemu su pojedini mjesečni anuiteti zajedno s datumom njihovih dospijeća i plaćanja prikazani u posebnim tablicama. Ovim vještačenjem je utvrđeno i to da je tužiteljici isplaćeni iznos kredita umanjen za iznos troška zaključenja ugovora u iznosu od 378,04 eur (592,68 CHF odnosno 2.848,37 kn) s time da je očiglednom pogreškom navedeno da je to učinjeno tek 31.12.2006. imajući u vidu da je iz dokumentacije dostavljene uz tužbu (stranica 16), čiju vjerodostojnost tuženik nije osporio, vidljivo da je to učinjeno još 2.2.2006.

22. Ovakav nalaz i mišljenje vještaka sud je prihvatio u cijelosti kao stručan i objektivan uz napomenu da mu niti stranke nisu prigovorile, već je dapače tužiteljica u cijelosti prihvatila ovakav izračun vještaka i precizirala svoj tužbeni zahtjev u podnesku od 13.2.2026. (stranica 141-145) sukladno tome nalazu i mišljenju.

23. Sud je odbio tuženikov prigovor zastare utuženog potraživanja imajući u vidu da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa kako je o ništetnosti navedenih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju odlučeno tek ovom presudom, to opći zastarni rok od pet godina, koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a, nije još niti počeo teći.

24. Pri tome se napominje da sud nije prihvatio kao osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice, koji uostalom tuženik ni sa čime ne obrazlaže, a sve iz razloga što je uvidom u predmetni Ugovor o kreditu jasno vidljivo da je tužiteljica jedna od ugovornih strana odnosno da je upravo ona taj Ugovor o kreditu potpisala kao korisnik kredita pri čemu tuženik ne tvrdi niti ne dokazuje da ga ona ne bi i otplaćivala.

25. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci pod točkom I. do III. odnosno tužiteljici je temeljem stjecanja bez osnova sukladno utvrđenju iz provedenog financijskog vještačenja ukupno dosuđen iznos od 734,81 eur zbog ništetnosti ugovornih odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zatim ukupni iznos od 1.573,08 eur zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli te iznos od 378,04 eur zbog ništetnosti ugovorne odredbe o troškovima zaključenja ugovora pri čemu joj je priznato pravo na zatezne kamate od svake pojedine uplate do isplate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj.

26. Odluka o trošku postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, a isti se odnosi na zastupanje tužiteljice po punomoćniku odvjetniku koji je određen temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23) i to temeljem Tbr. 7. toč. 1. za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 8. toč. 1. za sastav podnesaka od 4.7.2025. i 13.2.2026. u iznosima od po 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 9. toč. 1. za zastupanje na ročištima 7.11.2025. i 11.6.2026. u iznosima od po 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) te temeljem Tbr. 36. toč. 3. za sastav zahtjeva od 8.4.2025. upućenog tuženiku za dostavu dokumentacije (stranica 23) u iznosu od 50,00 eur (25 bodova x 2,00 eur) što daje iznos od 1.050,00 eur, dok trošak financijskog vještačenja iznosi 300,00 eur, trošak sudske pristojbe na tužbu iznosi plaćenih 26,55 eur, a zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu iznosi 100,00 eur što sveukupno iznosi 1.739,05 eur koliko je tuženiku i naloženo pod točkom IV. izreke da joj nadoknadi.

27. Na dosuđeni parnični trošak tužiteljici je priznato pravo na zatezne kamate od 23.7.2026. tj. od dana donošenja odluke o trošku do isplate i to temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

28. Tužitelju su sve zatezne kamate dosuđene po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007., a od 1.1.2008. do isplate po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 23. srpnja 2026.

Sutkinja:

Ivanka Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

- punomoćnici tužiteljice

- punomoćnicima tuženika