REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Ps-174/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Ivanu Bešliću, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa zakonski zastupnik Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, protiv tuženika ŠH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Nebojša Antolić, odvjetnik u Zagrebu, radi iseljenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 12. lipnja 2026. u prisutnosti zamjenika zakonskog zastupnika tužiteljice, tuženika i punomoćnice tuženika, 23. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže ste tuženiku u roku 15 dana iseliti iz nekretnine opisane u zemljišnim knjigama kao 65. Suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E- 64), jednosobni stan na III. (trećem) katu, površine 42,99 m2, s pripadajućim spremištem u ulazu Ulica grada Vukovara 52E, koji je dio neodvojivo povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao dijelovi ostalih suvlasnika, sagrađene na k. č. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te isti slobodan od osoba i stvari predati u posjed tužiteljici.

II. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 500,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 23 . srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je vlasnik nekretnine opisane u zemljišnim knjigama kao 65. Suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E -64), jednosobni stan na III. (trećem) katu, površine 42,99 m2, s pripadajućim spremištem u ulazu Ulica grada Vukovara 52E, koji je dio neodvojivo povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao dijelovi ostalih suvlasnika, sagrađene na k. č. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (dalje: nekretnina). Temeljem Odluke ministra obrane Klasa: 023-03/14-03/1, Urbroj: 512-01- 14-151 od 5. ožujka 2014. zaključen je Ugovora o korištenju službenog stana (iz točke I. ove tužbe) Klasa: 371-11/13-01/101, Ur. broj: 512M2-020202-14-3 od 19. ožujka 2014. s tuženikom te je ugovoreno da isti može koristiti sve do prestanka dužnosti na koju je tuženik imenovan odnosno raspoređen. Rješenjem Ministarstva obrane, Klasa:

UP/I-140-01/17-02/567, Ur. broj: 512M2-0101-17-3 od 11. prosinca 2017. tuženiku je s danom 31. prosinca 2017. prestala djelatna vojna služba. Slijedom navedenog, dopisom Klasa: 370-01/22-01/16 od 2. svibnja 2022. tužiteljica je zatražila od tuženika predaju u posjed nekretnine iz točke I. ove tužbe, na što se isti oglušio , pa isto zahtijeva ovom tužbom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti. Smatra da je tužiteljica nakon donošenja Odluke ministra obrane od 5. ožujka 2014. i zaključenja Ugovora o korištenju službenog stana od 19. ožujka 2014., dopisom klasa 371-11/13-01/101 od 18. prosinca 2017. odobrila tuženiku korištenje nekretnine do donošenja propisa vezanih za prodaju stanova i broj službenih stanova. Dakle, voljom same tužiteljice, a na što je pristao tuženik, pravo korištenja stana je odobreno tuženiku do ispunjenja uvjeta - donošenja propisa vezanih za prodaju stanova i broj službenih stanova – koji uvjet može ispuniti jedino tužiteljica. Tuženik nadalje navodi da stan, koji je obuhvaćen tužbom, koristi preko dvadeset godina, naime tužitelj ica je prvi puta stan na korištenje dodijelila tuženiku priloženom odlukom klasa: 023-03/04- 03/1 od 9. ožujka 2004. Iako je u točki V odluke od 9.3.2024.g. naznačeno da se stan daje tuženiku dok obavlja dužnost iz točke I, tuženik ističe da je tijekom trajanja te odluke, kao visoki časnik Hrvatske vojske, obavljao barem drugih pet dužnosti, no tužiteljica odluku nije mijenjala kod promjene dužnosti tuženika, što upućuje da tužiteljica u postupanju i nije vezana odredbama pravilnika, odlukama, već se, kada se radi o dodjeli stanova na korištenje i oduzimanju tog prava, očito koristi nekim nepostojećim ¨diskrecijskim ovlastima¨ od slučaja do slučaja. Priloženi dopis tužiteljice od 18.12.2017. tuženik smatra, treba staviti u kontekst s činjenicom da je tuženik podnio tužiteljici zahtjev/zamolbu za kupnju stana koji je predmet tužbe. Dopisom od 23. ožujka 2010. tužiteljica izvješćuje tuženika da će njegova zamolba za kupnju stana koji koristi biti razmotrena kada se donese nova odluka o popisu službenih stanova. Dakle, tužiteljica je svjesno odobrila korištenje stana do donošenja propisa vezanih za prodaju stanova i broj službenih stanova jer o tome evidentno ovisi i odluka tužitelja o zahtjevu/zamolbi tuženika za kupnju stana koji koristi, a predmet je tužbenog zahtjeva. Tuženik ne spori da je istome rješenjem Ministarstva obrane od 11. prosinca 2017. prestala djelatna vojna služba s danom 31. prosinca 2017. , no pravo korištenja stana tuženiku je odobreno do donošenja propisa vezanih za prodaju stanova i broj službenih stanova. Uz tužbu tužiteljica dostavlja dopis načelnika samostalnog sektora za stambene poslove od 2. svibnja 2022. u kojem načelnik sektora navodi da Ministarstvo obrane raskida ugovor o korištenju stana jer tuženik nije predao stan vlasniku nakon prestanka djelatne vojne službe. Ugovor o korištenju službenog stana zaključen je temeljem Odluke Ministra obrane, a kojom Odlukom je ovlast za zaključenje ugovora dana načelniku Sektora za potporu upravljanja ljudskim resursima. Stoga, prvotno tuženik spori da bi načelnik samostalnog sektora za stambene poslove imao ovlast u ime Ministarstva obrane raskinuti ugovor te ističe da je pravo korištenja stana dodijeljeno Odlukom ministra koja nije opozvana.

3.1. Tužiteljica u podnesku od 7. travnja 2025. navodi da je tuženik, u odnosu na zahtjev za kupnju stana, podnio zahtjev za kupnju sukladno Odluci o prodaji stanova u vlasništvu Republike Hrvatske kojima upravlja Ministarstvo obrane („Narodne novine“ br. 43/09) te je njegov zahtjev odbijen sukladno Odluci o prodaji stanova u vlasništvu Republike Hrvatske kojima upravlja Ministarstvo obrane („Narodne novine“ br. 116/11) budući je točkom II. alineja 1. navedene Odluke bilo propisano da se na temelju iste neće prodavati stanovi koji su utvrđeni kao službeni stanovi, o čemu je isti obaviješten dopisom od 5. lipnja 2014. Slijedom navedenog, tuženik je bio dužan po prestanku službe 31. prosinca 2017. stan predati u posjed tužitelj ici što nije učinio, stoga je tužiteljica raskinula navedeni ugovor o korištenju službenog stana dopisom od 2. svibnja 2022. Neosnovan je navod da načelnik Samostalnog sektora za stambene poslove nije bio ovlašten raskinuti ugovor, budući je tada bila na snazi Uredba o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva obrane („Narodne novine“ br. 97/2020) u čijem djelokrugu poslova bilo navedeno „Utvrđuje potrebe stambenog smještaja, priprema i provodi akte u vezi s korištenjem službenih stanova te postupke njihova ukidanja“ (članka 39. i 40. Uredbe). Također, tužiteljica smatra neosnovanim pozivanje tuženika na odobrenje za korištenje stana iz 2010. i 2017. budući je tuženik već kod sklapanja ugovora o korištenu službenog stana pristao na korištenje istog za vrijeme obnašanja dužnosti na koju je imenovan odnosno raspoređen, pa stoga nije mogao očekivati da će mu stan trajno pripasti, dok se promjeni regulativa vezano za službene stanove i prodaju stanova.

3.2. Tuženik je podneskom od 26. kolovoza 2025. istaknuo da tužiteljica netočno navodi da bi tuženik po prestanku službe bio dužan predati posjed predmetnog stana jer je upravo dopisom od 18. prosinca 2017., dakle nakon donošenja rješenja kojim tuženiku prestaje služba, tužiteljica odobrila daljnje korištenje stana do donošenja propisa vezanih za prodaju stanova i broj službenih stanova. Tuženik ponavlja da je od donošenja odluke nadležnog ministra o davanju stana na korištenje od 5. ožujka 2014. i zaključenja Ugovora o korištenju stana od istog datuma bio imenovan/raspoređen na različite dužnosti, no kod prestanka svake od tih dužnosti niti je ministar donosio novu odluku o dodjeli stana na korištenje niti je tuženik vraćao stan u posjed tužitelju, odnosno zaključivao novi ugovor o korištenju stana. Također, i nakon formalnog prestanka djelatne vojne službe tuženik je s tužiteljem zaključio niz ugovora o djelu, posljednje priloženi Ugovor o djelu od 19.2.2025. te jednako tako tuženik od 2017. pa nadalje obnaša i funkciju suca na prvenstvima Oružanih snaga RH u streljaštvu temeljem Zapovjedi Načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga RH, dakle tuženik, kao hrvatski branitelj, dragovoljac Domovinskog rata i brigadir Hrvatske vojske, i dalje izvršava poslove za tužitelja.

4. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u zahtjev za mirno rješenje spora (list 5-8 spisa), rješenje Ministarstva obrane RH od 11. prosinca 2017. (list 9-10 spisa), Odluku Ministarstva obrane RH od 5. ožujka 2004. (list 12 spisa), Ugovor o korištenju službenog stana od 19. ožujka 2014. (list 13-14 spisa), raskid Ugovora od 2. svibnja 2022. (list 15-16 spisa), dopis Ministarstva obrane RH, uprave za ljudske potencijale, sektor za potporu ljudskim potencijalima, službu za potporu i kvalitetu življenja od 18. prosinca 2017. (list 27 spisa), odluku Ministarstva obrane RH od 9.3.2004., dopis Ministarstva obrane RH, uprave za materijalne resurse, službe za nekretnine, graditeljstvo i zaštitu okoliša od 23.10.2010. (list 30-31 spisa), ugovor o djelu između tužiteljice i tuženika od 19.2.2025., zapovijed načelnika Glavnog stožera oružanih snaga RH od 14. travnja 2017. (list 39-41 spisa), popis sudaca 22., 23., 24., 25., 26.,

27., 28. i 29. prvenstva OS RH u streljaštvu (list 43-49, 54, 59, 63, 84 spisa), zapovijed načelnika Glavnog stožera oružanih snaga RH od 13. svibnja 2022. (list 50-52 spisa), zapovijed načelnika Glavnog stožera oružanih snaga RH od 26. svibnja 2023., 18. lipnja 2024. i 16. svibnja 2025. (list 55-57, 60-61, 65-67 spisa), dopis tuženika od 20. studenoga 2024., Ugovor o službi u OS RH od 1.12.1992. (list 70-71 spisa), zapovijed načelnika Glavnog stožera oružanih snaga RH od 15. svibnja 2018., 29. travnja 2019. i 11. svibnja 2021. (list 77-82 spisa), zapisnik o izvidu stana od 4. studenoga 2020. (list 90-91 spisa), odluke o imenovanjima tuženika na razne dužnosti u OS RH (list 92 -98 spisa), ugovor o djelu između tužiteljice i tuženika od 27. listopada 2025. (list 100-101 spisa), ugovor o djelu od 1. travnja 2026. (list 102-104 spisa), ugovor o suradnji od 8. prosinca 2025. (list 105-106 spisa), ugovor o djelu između tužiteljice i tuženika od 21. travnja 2026. (list 107-109 spisa) te je proveden dokaz saslušanjem tuženika (list 112- 113 spisa).

5. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za iseljenje tuženika i predaju slobodnog od osoba i stvari stana opisanog u izreci presude.

7. Među strankama nije sporno da je tužiteljica vlasnica stana i da je tuženik u posjedu stana.

8. Sporno je ima li tuženik pravnu osnovu za posjedovanje stana.

9.1. Tuženik u svom iskazu navodi da predmetni stan koristi od 9. ožujka 2004. na temelju odluke ministra te je u toj odluci navedeno da predmetni stan ima pravo koristiti za vrijeme obnašanja dužnosti. 2014. donesena je nova odluka na temelju koje i dalje ima pravo koristiti predmetni stan. Zahtjev za kupnju stana podnio je 2009. te mu je u dopisu MORH-a rečeno da isti može kupiti, ali na kraju taj stan nije kupio jer se isti nekim čudom našao u kategoriji službenih neopremljenih stanova. Nema u vlasništvu nekretnine pogodne i useljive za stanovanje. Nekretnina na kojoj ima prijavljeno prebivalište u [adresa] je u vlasništvu njegovog brata na temelju rješenja o nasljeđivanju iz 2006. Brat tuženika je naslijedio tu nekretninu jer se tuženik odrekao nasljedstva u njegovu korist, s obzirom na to da se brat tuženika brinuo za tu nekretninu. Uz tu nekretninu njegov brat je na temelju navedenog rješenja o nasljeđivanju stekao i još jednu vikendicu površine 40 m2 i kuću površine 110 m2, također u [adresa], a sve s obzirom na to da se tuženik odrekao nasljedstva u njegovu korist. Navodi da su njegova primanja, dok je bio na službi u Oružanim snagama RH, iznosila na početku, tj. 2004. oko 6.000,00 kn, dok su na kraju tj. 2017. iznosila oko 14.500,00 kn. Od 2004. do 2014. imenovan je na šest različitih dužnosti, dok je od 2014. do 2017. imenovan na još tri dužnosti. Zadnja dužnost na koju je bio imenovan bila je tajnik vojnog ureda u kabinetu za obranu za nacionalnu sigurnost ured predsjednice RH. Odluka iz 2004. nije mijenjana niti je on vraćao predmetni stan nakon imenovanja na neku drugu dužnost. 2017. podnio je zahtjev za daljnje korištenje stana nakon eventualnog prestanka njegove dužnosti te mu je tužiteljica u dopisu od 18. prosinca 2017. navela kako mu odobrava daljnje korištenje predmetnog stana do donošenja propisa vezanih za prodaju stanova i broj službenih stanova, a koji propisi do dana današnjeg nisu doneseni. Tuženik navodi da ga je tužiteljica u dopisu od 14. listopada 2019. obavijestila da s njim raskida ugovor o korištenju službenog stana te da mu je naređeno da iz istoga iseli. Navodi da se tada obratio svom neposrednom šefu na projektu pokojnom generalu ŽH koji mu je rekao da će razgovarati s ministrom te da ne postupi po navedenom dopisu. Nakon toga je zaprimio dopis tužiteljice od 2. svibnja 2022. u kojem ga se također obavještava da je tužiteljica s njim raskinula gore navedeni ugovor te da iseli iz stana. Navodi da se opet obratio pok. generalu ŽH te mu je on rekao da će pokušati to riješiti sa ministrom, međutim ministar mu nikada nije odgovorio na dopis.

10. Na temelju dostavljenih isprava i iskaza tuženika sud je utvrdio:

-da je stan koji je predmet ovog postupka u vlasništvu tužiteljice te da se radi o službenom stanu Ministarstva obrane RH (točka II. Odluke od 9. ožujka 2004. i točka I. Ugovora o korištenju službenog stana od 19. ožujka 2014.)

-da su RH-Ministarstvo obrane kao vlasnik stana i tuženik sklopili 19. ožujka 2014. Ugovor o korištenju službenog stana na određeno vrijeme, do prestanka dužnosti na koju je tuženik imenovan odnosno raspoređen,

-da je točkom VIII. gore navedenog Ugovora određeno da je tuženik kao korisnik stana, nakon proteka roka na koji je ugovor sklopljen dužan obavijestiti vlasnika te predati stan slobodan od osoba i stvari Upravi za materijalne resurse u roku od 30 dana od proteka roka,

-da se tuženik u predmetnom stanu nalazi od 9. ožujka 2004. na temelju ranijih odluka Ministarstva obrane RH,

-da je tuženik do 31. prosinca 2017. bio u djelatnoj vojnoj službi, koja mu je s tim danom prestala uz častan otpust s mogućnošću ostvarivanja prava na starosnu mirovinu , kako je to navedeno u točki I. izreke rješenje MORH-a od 11. prosinca 2017.,

-da iz dopisa Ministarstva obrane RH, uprave za ljudske potencijale, sektor za potporu ljudskim potencijalima, službu za potporu i kvalitetu življenja od 18. prosinca 2017. proizlazi da se tuženiku odobrava daljnje korištenje predmetnog stana do donošenja propisa vezanih za prodaju stanova i broj službenih stanova,

-da iz dopisa Samostalnog sektora za stambene poslove Ministarstva obrane RH od 2. svibnja 2022. proizlazi da se tuženik obavještava kako se raskida Ugovor o korištenju službenog stana s obzirom na to da mu je prestala služba u Ministarstvu obrane RH, a on nije o tome obavijestio vlasnika, niti je predao stan slobodan od osoba i stvari,

-da iz iskaza samog tuženika proizlazi da ga je tužiteljica i ranije, tj. 14. listopada 2019. pozvala na predaju stana,

-da tuženik po prestanku djelatne vojne službe nije predao stan tužiteljici, već je isti nastavio i dalje koristiti,

-da je tuženik i nakon prestanka djelatne vojne službe (31. prosinac 2017.), obavljao određene poslove unutar Ministarstva obrane RH na temelju ugovora o djelu i zapovijedi načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga RH.

10.1. Neosnovan je navod tuženika da ima valjanu pravnu osnovu tj. pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje stana (pravo na posjed), zbog čega ima pravo odbiti predaju stana tužiteljici u skladu s odredbom čl. 163. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15, dalje: ZVDSP). Naime, iz Odluke od 9. ožujka 2004. i Ugovora o korištenju službenog stana od 19. ožujka 2014. jasno proizlazi da je stan tuženiku dan na korištenje na određeno vrijeme, za vrijeme službe te da je protekom roka od 30 dana od prestanka službe tuženik stan trebao vratiti tužitelju, kako je to propisano točkom VIII. Ugovora. S obzirom na to da je rješenjem MORH-a od 11. prosinca 2017. utvrđeno kako je tuženiku djelatna vojna služba prestala 31. prosinca 2017., isti nema pravnu osnovu za posjed predmetnog stana.

10.2. Tuženik se tijekom trajanja ovoga postupka pozivao na sadržaj dopisa od Ministarstva obrane RH, uprave za ljudske potencijale, sektor za potporu ljudskim potencijalima, službu za potporu i kvalitetu življenja od 18. prosinca 2017. , a prema kojem se njemu odobrava daljnje korištenje predmetnog stana do donošenja propisa vezanih za prodaju stanova i broj službenih stanova. Međutim, navedeni administrativni dopis jednog sektora unutar Ministarstva obrane nema ni formalnu ni sadržajnu razinu koja bi bila dostatna za izmjenu Ugovora, tj. navedeni dopis ne može se smatrati aneksom gore navedenog Ugovora o korištenju službenog stana od 19. ožujka 2014. Navedeni dopis po svom sadržaju, čak i ako mu se prizna određena pravna težina ima karakter privremene tolerancije postojećeg stanja. Međutim, svaki eventualni pravni učinak dopisa od 18. prosinca 2017. svakako je prestao dopisom tužiteljice od 2. svibnja 2022. kojim je ista obavijestila tuženika kako raskida Ugovora o korištenju službenog stana te kojim ga poziva da stan preda u posjed tužiteljici. Ovdje valja reći da iz iskaza tuženika proizlazi kako je tužiteljica pozvala tuženika na iseljenje i ranije, tj. dopisom od 14. listopada 2019. Tim dopisima je tužiteljica nedvosmisleno izjavila da smatra ugovorni odnos korištenja stana raskinutim. Sukladno načelu lex posterior derogat legi priori, kasniji pisani akt iste ili više razine derogira raniji akt koji nije s njim suglasan, pa tako dopisi iz 2019. i 2022. vremenski i sadržajno isključuju svaki eventualni učinak dopisa iz 2017.

10.3. U odnosu na prigovor tuženika kako načelnik sektora za stambene poslove nije bio ovlašten raskinuti predmetni ugovor, valja reći kako Pravilnik o stanovanju (NN 49/2020) u čl. 11. st. 1. propisuje da Odluku o davanju stana na korištenje donosi ministar obrane. Međutim, čl. 17. st. 2. navedenog Pravilnika propisano je da Ministarstvo obrane raskida ugovor u pisanom obliku s obrazloženjem i rokom iseljenja, a ne ministar obrane osobno. Iz navedenog proizlazi da je zakonodavac svjesno razlikovao nadležnost ministra (konstitutivni akti) od nadležnosti Ministarstva kao tijela (tekuće upravljanje i provedba). Uredba o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva obrane (NN 97/2020) u čl. 39. izrijekom propisuje da Sektor za stambene poslove i postupke pokreće i prati postupke otkaza stanarskog prava, povrata i predaje stana te pokreće i prati ovršne postupke radi predaje stana. Ovlaštenje za pokretanje sudskih i ovršnih postupaka radi povrata stana nužno pretpostavlja i ovlaštenje za raskid ugovora koje tim postupcima prethodi. Podredno, valja reći i to da se ovdje radi o pravoj vlasničkoj tužbi radi iseljenja, a ne o tužbi radi utvrđenja valjanosti raskida ugovora. Za vlasničku tužbu relevantno je jedino ima li tuženik pravni osnov za posjedovanje, a taj osnov je, kako je utvrđeno, prestao već 31. prosinca 2017. prestankom djelatne vojne službe. Naime, od tog trenutka tuženik ne ispunjava uvjet za korištenje službenog stana iz čl. 3. Pravilnika, pa ugovori o djelu sklopljeni između tuženika i tužiteljice od 2017. nadalje nisu pravni akti koji zasnivaju ili obnavljaju status djelatne vojne osobe te ne mogu biti zamjena za konstitutivni akt o prijemu u djelatnu vojnu službu. Isto se odnosi i na Zapovijedi načelnika GS OS RH kojima je tuženik angažiran kao sudac na natjecanjima Oružanih snaga s obzirom na to da obavljanje navedenih poslova ne mijenja tuženikov pravni status umirovljene osobe, tj. obavljanjem tih poslova ne zasniva se radnopravni odnos kojim bi tuženik dobio pravo na korištenje službenog stana.

11.1. Čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, dalje: Konvencija) propisano je da svatko ima pravo na poštovanje svog privatnog i obiteljskog života (st.1.), a u skladu sa stavkom 2. – javna vlast neće se miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu to nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Prema odredbi čl. 34. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14) dom je nepovrediv, a prema odredbi čl. 16. Ustava Republike Hrvatske slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javn i moral i zdravlje te svako ograničenje slobode i prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

11.2. S obzirom na predmet spora u ovoj pravnoj stvari te s obzirom na to da je tuženik u svojem iskazu istaknuo kako „nema u vlasništvu nekretnine pogodne i useljive za stanovanje“, u konkretnoj pravnoj stvari su razmotrena pitanja da li je predmetna nekretnina dom tuženika, da li bi nalog za njegovo iseljenje predstavljalo miješanje u pravo na poštivanje njegova doma te da li je takvo miješanje odnosno prisilno iseljenje tuženika u skladu sa zakonom, ima li legitimni cilj i je li nužno u demokratskom društvu. Može li neka od propisanih iznimki iz članka 8. stavka 2. Konvencije opravdati miješanje javne vlasti u pravo na dom, prosuđuje se primjenom testa razmjernosti na okolnosti konkretnog slučaja. Sud je obvezan, neovisno o formalnom vlasničkopravnom položaju stranaka, ocijeniti je li naloženo iseljenje razmjerno legitimnom cilju koji se njime želi ostvariti. Test razmjernosti provodi se pomoću tri eliminacijska pitanja, prvo pitanje je slijedeće: "Da li je miješanje utemeljeno na zakonu?", drugo pitanje je: "Da li je miješanje usmjereno na postizanje ˮlegitimnog ciljaˮ? i treće pitanje je: "Je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu?, a negativan odgovor na bilo koje znači da je iseljenje protivno Konvenciji, odnosno da je neopravdano.

11.3. Iz iskaza tuženika sud je utvrdio da on u predmetnom stanu živi od 2004. Razdoblje korištenja stana od strane tuženika u trajanju od više od dvadeset godina je razdoblje u kojem se mogla razviti dovoljna i kontinuirana veza s predmetnom nekretninom na način da tuženik upravo istu može smatrati svojim domom, slijedom čega bi prihvaćanje tužbenog zahtjeva predstavljalo miješanje u njegovo pravo na poštivanje doma. Ovdje valja nadodati da zakonitost posjeda stana nije uvjet za postojanje "doma" u konvencijskom smislu.

11.4. Međutim, takvo miješanje je u skladu s zakonom i proizlazi iz odredbe čl. 161. ZVDSP s obzirom na to da tuženik nije dokazao da bi imao pravo na posjed predmetne nekretnine,.

11.5. U odnosu pak na pitanje da li je miješanje odnosno prisilno iseljenje tuženika nužno u demokratskom društvu i postoji li dovoljan stupanj razmjernosti između mjere koja se traži (iseljenje) i legitimnog cilja koji bi se tom mjerom ostvario va lja istaknuti da tužiteljica sukladno odredbi čl. 30. ZVDSP ima pravo posjedovanja, uprave, korištenja i raspolaganja svojom stvari, a time i pravo tražiti iseljenje i predaju u posjed od osobe koja taj stan koristi bez pravne osnove. Međutim, tužiteljica nije privatna osoba pa se ovdje ne suprotstavljaju dva privatna prava iste snage, već pravo vlasništva države i pravo na dom fizičke osobe. Međutim, tužiteljica ima legitiman cilj koji se ogleda u tome da kao vlasnica povrati posjed nekretnine i njome raspolaže zakonito, što uključuje i dodjelu stana osobama koje ispunjavaju zakonom propisane kriterije te na taj način riješi stambeno pitanje drugih osoba za vrijeme obavljanja službe, jer se radi o stanu za službene potrebe.

11.6. Uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, pa tako i činjenice da je tuženik stan dobio na korištenje na određeno vrijeme za vrijeme obavljanja službe , tj. da je znao da korištenje stana ne predstavlja trajno rješenje njegovog stambenog pitanja, da su njegova primanja dok je bio na službi u Oružanim snagama RH iznosila 2004. oko 6.000,00 kn, dok su 2017. iznosila oko 14.500,00 kn te da nije naveo postojanje nekih posebnih obveza, pa se ta primanja mogu smatrati iznadprosječnim primanjima, da se tuženik u korist svoga brata odrekao nasljedstva kuće u kojoj ima prijavljeno prebivalište te još jedne kuće i vikendice, ovaj sud zaključuje da tuženik ima dovoljno prihoda iz kojih može riješiti svoje stambeno pitanje. U takvim okolnostima, iseljenje odgovara i uvjetu nužnosti s obzirom na to da i druge djelatne vojne osobe žele riješiti stambeno pitanje na isti način na koji je to činio tuženik dok je bio u djelatnoj vojnoj službi.

11.7. Slijedom navedenog, uzevši u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, ovaj sud je stava da pravo vlasništva tužiteljice preteže nad pravom tuženika koji nekretninu posjeduje bez valjane pravne osnove te da se legitimni cilj tužiteljice ne može ostvariti na drugi način, pa je miješanje u pravo tuženika na dom razmjerno, utemeljeno na zakonu i nužno u demokratskom društvu.

12.1. Odluka o parničnom trošku donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje Tarifa). Tužiteljici je trošak postupka odmjeren prema Tbr. 7. toč. 2. Tarife i to u iznosu jednokratne nagrade od 250 bodova što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu od 2,00 eura iznosi 500,00 EUR.

12.2. Slijedom navedenog, tužiteljici je dosuđen trošak postupka u ukupnom iznosu od 500,00 EUR te je odlučeno kao u toč. II izreke presude.

12.3. Tužiteljici nije priznat trošak preko dosuđenog s obzirom na to da je trošak parničnog postupka određen prema Tbr. 7. toč. 2. Tarife.

U Zagrebu 23. srpnja 2026.

Sudac:

Ivan Bešlić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana primitka. Žalba se podnosi putem ovog suda na Županijski sud pisanim putem u 4 primjerka.

DNA:

1. tužitelj po OGDO

2. pun. tuženika