REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj: P-110/2025-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji Romani Mališ, u parničnom postupku prvo tužiteljice ĐŠ, OIB [osobni identifikacijski broj] i drugo tužitelja HŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], oboje zastupani po punomoćniku Dejanu Dukiću, odvjetniku iz ZOU Dejan Dukić i Denis Mišić iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupan po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz OD Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon javno provedene i zaključene glavne rasprave 26. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, 23. srpnja 2026., donio je, objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe članaka 1., 2., 7. i 23. Ugovora o kreditu, broj: 3207782517/2006, kreditna partija: 7103380322, sklopljenog 3.11.2006. između pravnog prednika tužitelja LŠ, kao korisnika kredita, i tuženika, Zagrebačke banke d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10 000 Zagreb, kao kreditora, koji ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Alemke Gajski pod brojem OU-1583/2006 14.11.2006., u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, točnije redom sljedeće odredbe i dijelovi odredaba:

-dio odredbe članka 1. stavka 1. koji glasi: „...kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 80.000, 00 CHF (slovima: osamdesettisućašvicarskihfranaka) obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.

-dio odredbe danka 1. stavka 2. koji glasi:„...uz valutnu klauzulu... ”

-dio odredbe članka 2. stavka 1. koji glasi: .80.OOO,OO CHF (slovima. osamdesettisućašvicarskihfranaka)...sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. "

-dio odredbe članka 7. stavka 1. koji glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti 712,67 CHF (slovima: sedamstodvanaestšvicarskihfranakaišezdesetsedamrapena) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF. ",

-dio odredbe članka 23. stavka 1. točke J) koji glasi: "Na prava i obveze ugovornih strana primjenjuju se Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. Potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. i pristaju na njihovu primjenu...Ugovorne strane pristaju da se u skladu s Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. na ovaj ugovorni odnos primjene i sve izmjene i dopune navedenih Općih uvjeta poslovanja koje budu donesene za vrijeme trajanja ovog Ugovora”, u dijelu u kojem se Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. odnose na valutnu klauzulu vezanu za CHF.

-odredba članka 23. stavka 1. točke L) koja glasi: „Ugovorne strane pristaju da kao dokaz o visini bilo koje tražbine po ovom Ugovoru službe poslovne knjige Kreditora i ostala dokazne sredstva s kojima Kreditor raspolaže.", u dijelu u kojem su podaci u tim poslovnim knjigama i tim dokaznim sredstvima odnose na valutnu klauzulu vezanu za CHF, pa stoga navedene odredbe i dijelovi odredaba ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II Utvrđuju se ništetnim sljedeće odredbe i dijelovi odredaba Dodatka Ugovoru o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 10212015), Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, sklopljenog 26.2.2016. između pravnog prednika tužitelja Đ, kao korisnika kredita, i tuženika, Zagrebačke banke d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10 000 Zagreb, kao kreditora, solemniziranog kod javnog bilježnika Radojke Galić iz

Zagreba, pod brojem OV-25/16 26.2.2016.:

-dio odredbe članka 2. stavka 1. koji glasi: 80.000,00 CHF (slovima: osamdesettisuća švicarskih franaka)...plativo u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja zajedno s ugovorenom redovnom kamatom

-odredba članka 2. stavka 4. koja glasi: „Korisnik kredita potpisom ovog Dodatka ugovoru potvrđuje da je suglasan s izračunom konverzije koji mu je Kreditor dostavio u skladu s odredbama Zakona i suglasan je da se konverzija kredita u CHF provede u skladu s dostavljenim izračunom konverzije, koji je sastavio dio ovog Dodatka ugovoru.

-dio odredbe članka 4. stavka 1. koji glasi: „...u CHF u skladu s izračunom konverzije iz članka 2. ovog Dodatka ugovoru iznosi 26.551,29 CHF (slovima: dvadesetšesftisućapetstopedesetjedan

švicarski franak i

dvadesetdevetrapena)...iznosi

185.348,50

HRK

(stoosamdesetpettisućatristočetrdesetosam kuna i pedeset lipa).

-dio odredbe članka 4. stavka 2. koji glasi: „...39 (slovima: tridesetdevet). "

-dio odredbe članka 5. stavka 1. koji glasi: .45.267,84 kn (slovima četrdesetpettisućadvjestošezdesetsedam kuna i osamdesetčetiri lipe)".

-dio odredbe članka 8. stavka 1. koja glasi: 17.632,44 EUR (slovima sedamnaesftisućašestotridesetdva eura i četrdesetčetiri centa)... ",

-dio odredbe članka 8. stavka 2. koja koji glasi: „...te se može tijekom razdoblja otplate kredita mijenjati na više...u skladu s Općim uvjetima promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama...

-dio odredbe članka 9. stavka 1. koji glasi: „...495,49 EUR (slovima: četristodevedesetpet eura i četrdesetdevet centi)... Visina ostalih anuiteta/rata iskazana je u otplatnom planu...

-dio odredbe članka 14. stavka 5. koji glasi„...558.461,76 HRK (slovima petstopedesetosamtisućačetristošezdesetjednu kunu i sedamdesetšest lipa). "

-odredba članka 19. stavka 1. koja glasi: „Na prava i obveze ugovornih strana primjenjuju se Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. i Opći uvjeti promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama. "

-dio odredbe članka 20. koji glasi: „...Korisnik kredita je upoznat s činjenicom da je otplatni plan izvještaj Kreditora koji sadrži sve informacije vezano uz obvezu Korisnika kredita na plaćanje Kreditoru. "

-odredba članka 24. koja glasi: „Ostale obveze Osnovnog ugovora i eventualno do danas sklopljenih dodataka, ostaju neizmijenjene i nadalje na snazi.",

pa stoga navedene odredbe i dijelovi odredaba ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

III Nalaže se tuženiku, Zagrebačkoj banci d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10 000 Zagreb, da solidarno l. tužiteljici ĐŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], i Il. tužitelju HŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], po osnovi preplaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, isplati iznos od 10.145,90 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos u visini od:

0,18 EUR od dana 15.03.2008 do isplate

9,51 EUR od dana 15.11.2008 do isplate

33,18 EUR od dana 15.01.2009 do isplate

33,57 EUR od dana 15.02.2009 do isplate

20,94 EUR od dana 15.03.2009 do isplate

23,83 EUR od dana 15.04.2009 do isplate

24,41 EUR od dana 15.05.2009 do isplate

19,43 EUR od dana 15.06.2009 do isplate

20,29 EUR od dana 15.07.2009 do isplate

16,15 EUR od dana 15.08.2009 do isplate

21,43 EUR od dana 15.09.2009 do isplate

15,56 EUR od dana 15.10.2009 do isplate

19,36 EUR od dana 15.11.2009 do isplate

18,75 EUR od dana 15.12.2009 do isplate

29,00 EUR od dana 15.01.2010 do isplate

35,58 EUR od dana 15.02.2010 do isplate

34,16 EUR od dana 15.03.2010 do isplate

40,69 EUR od dana 15.04.2010 do isplate

52,68 EUR od dana 15.05.2010 do isplate

55,24 EUR od dana 15.06.2010 do isplate

69,33 EUR od dana 15.07.2010 do isplate

68,85 EUR od dana 15.08.2010 do isplate

98,05 EUR od dana 15.09.2010 do isplate

81,04 EUR od dana 15.10.2010 do isplate

84,97 EUR od dana 15.11.2010 do isplate

103,44 EUR od dana 15.12.2010 do isplate

105,09 EUR od dana 15.01.2011 do isplate

98,52 EUR od dana 15.02.2011 do isplate

102,50 EUR od dana 15.03.2011 do isplate

102,70 EUR od dana 15.04.2011 do isplate

114,84 EUR od dana 15.05.2011 do isplate

140,64 EUR od dana 15.06.2011 do isplate

170,00 EUR od dana 15.07.2011 do isplate

202,03 EUR od dana 15.08.2011 do isplate

151,44 EUR od dana 15.09.2011 do isplate

134,42 EUR od dana 15.10.2011 do isplate

135,56 EUR od dana 15.11.2011 do isplate

137,91 EUR od dana 15.12.2011 do isplate

152,60 EUR od dana 15.01.2012 do isplate

157,01 EUR od dana 15.02.2012 do isplate

152,20 EUR od dana 15.03.2012 do isplate

151,48 EUR od dana 15.04.2012 do isplate

153,91 EUR od dana 15.05.2012 do isplate

158,15 EUR od dana 15.06.2012 do isplate

152,86 EUR od dana 15.07.2012 do isplate

151,40 EUR od dana 15.08.2012 do isplate

138,44 EUR od dana 15.09.2012 do isplate

149,62 EUR od dana 15.10.2012 do isplate

154,82 EUR od dana 15.11.2012 do isplate

151,36 EUR od dana 15.12.2012 do isplate

147,21 EUR od dana 15.01.2013 do isplate

145,79 EUR od dana 15.02.2013 do isplate

144,31 EUR od dana 15.03.2013 do isplate

154,63 EUR od dana 15.04.2013 do isplate

139,44 EUR od dana 15.05.2013 do isplate

136,96 EUR od dana 15.06.2013 do isplate

138,44 EUR od dana 15.07.2013 do isplate

136,88 EUR od dana 15.08.2013 do isplate

142,44 EUR od dana 15.09.2013 do isplate

146,04 EUR od dana 15.10.2013 do isplate

147,79 EUR od dana 15.11.2013 do isplate

154,05 EUR od dana 15.12.2013 do isplate

147,74 EUR od dana 15.15.2014 do isplate

151,29 EUR od dana 15.02.2014 do isplate

155,09 EUR od dana 15.03.2014 do isplate

151,78 EUR od dana 15.04.2014 do isplate

147,03 EUR od dana 15.05.2014 do isplate

148,05 EUR od dana 15.06.2014 do isplate

151,44 EUR od dana 15.07.2014 do isplate

154,15 EUR od dana 15.08.2014 do isplate

154,84 EUR od dana 15.09.2014 do isplate

157,74 EUR od dana 15.10.2014 do isplate

161,90 EUR od dana 15.11.2014 do isplate

162,69 EUR od dana 15.12.2014 do isplate

163,30 EUR od dana 15.01.2015 do isplate

162,98 EUR od dana 15.02.2015 do isplate

162,98 EUR od dana 15.03.2015 do isplate

162,98 EUR od dana 15.04.2015 do isplate

162,98 EUR od dana 15.05.2015 do isplate

162,98 EUR od dana 15.06.2015 do isplate

162,98 EUR od dana 15.07.2015 do isplate

162,98 EUR od dana 15.08.2015 do isplate

162,98 EUR od dana 16.09.2015 do isplate

162,98 EUR od dana 16.10.2015 do isplate

162,98 EUR od dana 04.12.2015 do isplate

162,98 EUR od dana 04.12.2015 do isplate

162,98 EUR od dana 29.01.2016 do isplate

a koje zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća do 31.7.2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.12023. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku, Zagrebačkoj banci d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića IO, 10 000 Zagreb, da solidarno I. tužiteljici ĐŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], i Il. tužitelju HŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 1.925,93 EUR s osnova razlike iznosa preostale glavnice prema obračunu tuženika primijenjenog prilikom sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, i iznosa preostale glavnice prema početnom otplatnom planu, primjenom tečaja na dan isplate kredita, i to sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26.2.2016. do 31.12.2022. isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

V O d b i j a j u s e tužitelji s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića, 10000 Zagreb, da solidarno I.tužiteljici ĐŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] i II tužitelju HŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], po osnovi preplaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, isplati iznos od 3.159,73 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos u visini od:

16,23 EUR od dana 15.11.2007. do isplate

15,95 EUR od dana 15.12.2007. do isplate

16,43 EUR od dana 15.01.2008. do isplate

16,35 EUR od dana 15.02.2009. do isplate

31,53 EUR od dana 15.03.2008. do isplate

31,35 EUR od dana 15.04.2008. do isplate

30,33 EUR od dana 15.05.2008. do isplate

30,71 EUR od dana 15.06.2008. do isplate

30,41 EUR od dana 15.07.2008. do isplate

30,34 EUR od dana 15.08.2008. do isplate

30,33 EUR od dana 15.09.2008. do isplate

31,50 EUR od dana 15.10.2008. do isplate

32,20 EUR od dana 15.11.2008. do isplate

31,20 EUR od dana 15.12.2008. do isplate

33,91 EUR od dana 15.01.2009. do isplate

33,94 EUR od dana 15.02.2009. do isplate

33,03 EUR od dana 15.03.2009. do isplate

33,24 EUR od dana 15.04.2009. do isplate

33,28 EUR od dana 15.05.2009. do isplate

32,92 EUR od dana 15.06.2009. do isplate

32,98 EUR od dana 15.07.2009. do isplate

45,35 EUR od dana 15.08.2009. do isplate

45,88 EUR od dana 15.09.2009. do isplate

45,29 EUR od dana 15.10.2009. do isplate

45,67 EUR od dana 15.11.2009. do isplate

45,61 EUR od dana 15.12.2009. do isplate

46,63 EUR od dana 15.01.2010. do isplate

47,29 EUR od dana 15.02.2010. do isplate

47,15 EUR od dana 15.03.2010. do isplate

47,80 EUR od dana 15.04.2010. do isplate

49,00 EUR od dana 15.05.2010. do isplate

43,96 EUR od dana 15.06.2010. do isplate

45,21 EUR od dana 15.07.2010. do isplate

45,17 EUR od dana 15.08.2010. do isplate

47,78 EUR od dana 15.09.2010. do isplate

46,26 EUR od dana 15.10.2010. do isplate

46,61 EUR od dana 15.11.2010. do isplate

36,23 EUR od dana 15.12.2010. do isplate

36,34 EUR od dana 15.01.2011. do isplate

35,90 EUR od dana 15.02.2011. do isplate

36,17 EUR od dana 15.03.2011. do isplate

36,19 EUR od dana 15.04.2011. do isplate

37,00 EUR od dana 15.05.2011. do isplate

38,73 EUR od dana 15.06.2011. do isplate

40,70 EUR od dana 15.07.2011. do isplate

36,92 EUR od dana 15.08.2011. do isplate

34,00 EUR od dana 15.09.2011. do isplate

33,01 EUR od dana 15.10.2011. do isplate

33,08 EUR od dana 15.11.2011. do isplate

33,22 EUR od dana 15.12.2011. do isplate

34,06 EUR od dana 15.01.2012. do isplate

34,32 EUR od dana 15.02.2012. do isplate

34,04 EUR od dana 15.03.2012. do isplate

34,00 EUR od dana 15.04.2012. do isplate

34,14 EUR od dana 15.05.2012. do isplate

34,38 EUR od dana 15.06.2012. do isplate

34,08 EUR od dana 15.07.2012. do isplate

33,99 EUR od dana 15.08.2012. do isplate

33,25 EUR od dana 15.09.2012. do isplate

33,89 EUR od dana 15.10.2012. do isplate

34,19 EUR od dana 15.11.2012. do isplate

33,99 EUR od dana 15.12.2012. do isplate

33,75 EUR od dana 15.01.2013. do isplate

33,67 EUR od dana 15.02.2013. do isplate

33,58 EUR od dana 15.03.2013. do isplate

34,18 EUR od dana 15.04.2013. do isplate

33,30 EUR od dana 15.05.2013. do isplate

33,16 EUR od dana 15.06.2013. do isplate

33,25 EUR od dana 15.07.2013. do isplate

33,16 EUR od dana 15.08.2013. do isplate

33,48 EUR od dana 15.09.2013. do isplate

33,69 EUR od dana 15.10.2013. do isplate

33,79 EUR od dana 15.11.2013. do isplate

34,15 EUR od dana 15.12.2013. do isplate

33,78 EUR od dana 15.15.2014. do isplate

20,48 EUR od dana 15.02.2014. do isplate

20,62 EUR od dana 15.03.2014. do isplate

20,50 EUR od dana 15.04.2014. do isplate

20,33 EUR od dana 15.05.2014. do isplate

20,37 EUR od dana 15.06.2014. do isplate

20,49 EUR od dana 15.07.2014. do isplate

20,58 EUR od dana 15.08.2014. do isplate

20,61 EUR od dana 15.09.2014. do isplate

20,71 EUR od dana 15.10.2014. do isplate

20,86 EUR od dana 15.11.2014. do isplate

20,89 EUR od dana 15.12.2014. do isplate

20,91 EUR od dana 15.01.2015. do isplate

20,90 EUR od dana 15.02.2015. do isplate

20,90 EUR od dana 15.03.2015. do isplate

20,90 EUR od dana 15.04.2015. do isplate

20,90 EUR od dana 15.05.2015. do isplate

20,90 EUR od dana 15.06.2015. do isplate

20,90 EUR od dana 15.07.2015. do isplate

20,90 EUR od dana 15.08.2015. do isplate

20,90 EUR od dana 16.09.2015. do isplate

20,90 EUR od dana 16.10.2015. do isplate

20,90 EUR od dana 04.12.2015. do isplate

20,90 EUR od dana 04.12.2015. do isplate

20,90 EUR od dana 29.01.2016. do isplate

a koje zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća do 31.7.2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015.do 31.12.2022. isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

VI Nalaže se tuženiku, Zagrebačkoj banci d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10 000 Zagreb, da solidarno l. tužiteljici ĐŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], i Il. tužitelju HŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], nadoknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.150,00 € sa zateznim kamatama koje teku od 23. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

VII O d b i j a j u s e tužitelji sa zahtjevom za naknadu troškova povrh dosuđenih 2.150,00 €, kao neosnovanim.

VIII O d b i j a s e tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi tvrde da je pravni prednik tužitelja, LŠ, kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom 3.11.2006. Ugovor o namjenskom kreditu, broj Ugovora: 3207782517/2006, kreditna partija: 7103380322, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Alemke Gajski iz Zagreba, pod brojem OU-1583/2006 14.11.2006. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu). Pravni prednik tužitelja LŠ preminuo je 24.4.2016., a pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju posl. broj O- 3504/2016 koje je donio javni bilježnik Jadranka Knego-Rogina iz Zagreba kao povjerenica Općinskog građanskog suda u Zagrebu jedinim nasljednicima iz pok. LŠ utvrđeni su ovdje I. i II. tužitelji.

1.1. Predmetnim Ugovorom o kreditu tuženik je odobrio predniku tužitelja kredit u iznosu od 80.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita, s rokom otplate od 12 godina. Člankom 1. Ugovora o kreditu pravni prednik tužitelja se obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom. Člankom 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da je pravni prednik tužitelja dužan tuženiku platiti u anuitetima odobreni iznos kredita i redovnu kamatu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, te interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamatne stope sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Istim člankom je ugovoreno i da je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po kreditu promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika i da na dan sklapanja ugovora iznosi 4,40% godišnje. Člankom 7. Ugovora o kreditu ugovoreno je da pravni prednik tužitelja otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja za CHF, pri čemu anuitet iznosi 712,67 CHF. Istim člankom je također navedeno da iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora, no da za slučaj promjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, pravni prednik tužitelja pristaje da tuženik povisi ili snizi naprijed navedeni iznos anuiteta/rate, te da se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate.

1.2. Nakon sklapanja Ugovora o kreditu više se puta mijenjala visina prvotno ugovorene kamatne stope od 4,40%, kao što se mijenjao i tečaj CHF u odnosu na početno ugovoreni tečaj, što je imalo za utjecaj povećanje mjesečnih anuiteta po Ugovoru o kreditu, koje su pravni prednik tužitelja, a potom i I. tužiteljica, tako povećane i plaćali.

1.3. Tužitelji ističu kako su ništetne i nepoštene odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valuta za koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve iz razloga kako slijedi. Naime, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između pravnog prednika tužitelja i tuženika, tuženik je propustio pravnog prednika tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu. Pravni prednika tužitelja kao potrošač nije imao niti znanje niti mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike i ekonomske posljedice vezanja njegove ugovorne obveze za tečaj švicarskog franka vezano za obim njegove obveze i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora, o čemu ga je bio dužan informirati tuženik kao trgovac, a što je propustio učiniti. Pravni prednik tužitelja tako nije znao da je valuta švicarski franak tzv. „valuta utočišta“, što znači da je ta valuta sigurno ulaganje za banke kao davatelje kredita, a ne i za potrošače, o čemu je tuženik trebao obavijestiti tužitelja. Zbog toga pravnom predniku tužitelja odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nisu bile razumljive. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, tuženik je sporni “kreditni proizvod” s valutnom klauzulom u švicarskim francima prikazao kao povoljniji i sigurniji, te je tužitelj, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Pri tom je tuženik svoje “kreditne proizvode” prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama, slijedom čega je postupajući protivno načelu savjesnosti i poštenja kao osnovnom načelu obveznog prava predmetnim ugovornim odredbama uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu pravnog prednika tužitelja. Slijedom navedenog, tvrdi da su ništetne sljedeće odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF: -dio odredbe članka 1. stavka 1. koji glasi: „...kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 80.000,00 CHF (slovima: osamdesettisućašvicarskihfranaka) obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.“, - dio odredbe članka 1. stavka 2. koji glasi:„...uz valutnu klauzulu...“, - dio odredbe članka 2. stavka

1.

koji

glasi:

„…80.000,00

CHF

(slovima: osamdesettisućašvicarskihfranaka)...sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.“, -dio odredbe članka 7. stavka 1. koji glasi: „...u

kunskoj

protuvrijednosti

712,67

CHF

(slovima: sedamstodvanaestšvicarskihfranakaišezdesetsedamrapena) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF.“, -dio odredbe članka 23. stavka 1. točke J) koji glasi: “Na prava i obveze ugovornih strana primjenjuju se Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. Potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. i pristaju na njihovu primjenu...Ugovorne strane pristaju da se u skladu s Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. na ovaj ugovorni odnos primjene i sve izmjene i dopune navedenih Općih uvjeta poslovanja koje budu donesene za vrijeme trajanja ovog Ugovora“, u dijelu u kojem se Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. odnose na valutnu klauzulu vezanu za CHF. - odredba članka 23. stavka 1. točke L) koja glasi: „Ugovorne strane pristaju da kao dokaz o visini bilo koje tražbine po ovom Ugovoru službe poslovne knjige Kreditora i ostala dokazne sredstva s kojima Kreditor raspolaže.“, u dijelu u kojem su podaci u tim poslovnim knjigama i tim dokaznim sredstvima odnose na valutnu klauzulu vezanu za CHF, pa da stoga navedene odredbe i dijelovi odredaba ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

1.4. Tužitelji također ističu kako je u odnosu na ugovorne odredbe o valutnoj klauzulu iz ugovora o kreditu u CHF vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je 04.07.2013. donio presudu posl.br. P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao I. tuženik) u razdoblju od 01. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) u razdoblju od 01. travnja 2005. godine do 06. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 09.04.2015. donio presudu posl.br. Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04.07.2013. u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14.6.2018. donio presudu posl.br. Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, u daljnjem tekstu: ZPP) i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19), sud je u ovom postupku vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredbe tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredbe o valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu.

1.5. 26.2.2016. pravni je prednik tužitelja, kao korisnik kredita, sklopio s tuženikom, kao kreditorom, Dodatak Ugovoru o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, solemniziran kod javnog bilježnika Radojke Galić iz Zagreba, pod brojem OV-25/16 26.2.2016. (u daljnjem tekstu: Dodatak Ugovoru o kreditu). Dodatkom Ugovoru o kreditu su odredbe iz Ugovora o kreditu izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom. Tužitelji ističu kako su ništetne i nepoštene odredbe Dodatka Ugovoru o kreditu u dijelu u kojem se iste odnose na ništetne odredbe Ugovora o kreditu, točnije u dijelu u kojem su izračuni navedeni u odredbama Dodatka Ugovoru o kreditu dobiveni temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu. U Dodatku Ugovoru o kreditu kao početni parametar izmijenjenog ugovornog odnosa utvrđen je iznos nedospjele/neotplaćene glavnice u CHF po Ugovoru o kreditu, koji je zatim pretvoren u EUR. Međutim, taj iznos nedospjele/neotplaćene glavnice u CHF po Ugovoru o kreditu pogrešno je obračunat, jer je prilikom tog izračuna tuženik primijenio ništetne odredabe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, točnije tijekom čitavog računskog razdoblja računao je s promijenjenim kamatnim stopama sukladno svojoj Odluci o promjeni kamatnih stopa te je računao i s promjenama tečaja CHF kroz navedeni period. Rezultat toga je bio pogrešan izračun neotplaćene glavnice u EUR, pa samim time i pogrešno utvrđeni iznos mjesečnog anuiteta kojeg je pravni prednik tužitelja dužan plaćati po Dodatku Ugovoru o kreditu. Dakle, i iznos neotplaćene glavnice i iznos mjesečnog anuiteta izračunati su u većim iznosima nego što to bi to bilo kad bi se uzele u obzir uplate tužitelja tijekom cijelog kreditnog razdoblja do konverzije, te kada bi se uzela u obzir činjenica ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF (točnije kada bi se visina anuiteta po Ugovoru o kreditu računala na način da se primjeni tijekom cijelog tog perioda početni tečaj CHF, te početno ugovorena kamatna stopa od 4,40%. Slijedom navedenog tvrdi da su ništetne sljedeće odredbe i dijelovi odredaba Dodatka Ugovoru o kreditu u dijelu u kojem su iste odnose na ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF: - dio odredbe članka 2. stavka 1. koji glasi: „...80.000,00 CHF (slovima: osamdesettisuća švicarskih franaka)...plativo u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja zajedno s ugovorenom redovnom kamatom.“, - odredba članka 2. stavka 4. koja glasi: „Korisnik kredita potpisom ovog Dodatka ugovoru potvrđuje da je suglasan s izračunom konverzije koji mu je Kreditor dostavio u skladu s odredbama Zakona i suglasan je da se konverzija kredita u CHF provede u skladu s dostavljenim izračunom konverzije, koji je sastavio dio ovog Dodatka ugovoru.“, - dio odredbe članka 4. stavka 1. koji glasi: „...u CHF u skladu s izračunom konverzije iz članka 2. ovog Dodatka

ugovoru

iznosi

26.551,29

CHF

(slovima: dvadesetšesttisućapetstopedesetjedan

švicarski franak i

dvadesetdevetrapena)...iznosi

185.348,50

HRK

(stoosamdesetpettisućatristočetrdesetosam kuna i pedeset lipa).“, - dio odredbe članka 4. stavka 2. koji glasi: „...39 (slovima: tridesetdevet).“, - dio odredbe članka 5. stavka

1.

koji

glasi:

„...45.267,84

kn

(slovima: četrdesetpettisućadvjestošezdesetsedam kuna i osamdesetčetiri lipe)“. - dio odredbe članka 8. stavka 1. koja glasi: „...17.632,44 EUR (slovima: sedamnaesttisućašestotridesetdva eura i četrdesetčetiri centa)…“, - dio odredbe članka 8. stavka 2. koja koji glasi: „...te se može tijekom razdoblja otplate kredita mijenjati na više...u skladu s Općim uvjetima promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama...“, - dio odredbe članka 9. stavka 1. koji glasi: „...495,49 EUR (slovima: četristodevedesetpet eura i četrdesetdevet centi)...Visina ostalih anuiteta/rata iskazana je u otplatnom planu...“, - dio odredbe članka 14. stavka 5. koji glasi: „...558.461,76 HRK (slovima: petstopedesetosamtisućačetristošezdesetjednu kunu i sedamdesetšest lipa).“, - odredba članka 19. stavka 1. koja glasi: „Na prava i obveze ugovornih strana primjenjuju se Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. i Opći uvjeti promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama.“, - dio odredbe članka 20. koji glasi: „...Korisnik kredita je upoznat s činjenicom da je otplatni plan izvještaj Kreditora koji sadrži sve informacije vezano uz obvezu Korisnika kredita na plaćanje Kreditoru.“, -odredba članka 24. koja glasi: „Ostale obveze Osnovnog ugovora i eventualno do danas sklopljenih dodataka, ostaju neizmijenjene i nadalje na snazi.“, pa da stoga navedene odredbe i dijelovi odredaba ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane. Tužitelji ističu da sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu ne znači da su tužitelji izgubili pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu i Dodatka Ugovoru o kreditu ništetne, kao i pravo na povrat preplaćenih iznosa po toj osnovi. Ovakav pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl.br. Rev-2868/18-2 od 12.2.2019., u kojoj se također navodi i kako ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Dakle, sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu pravni prednik tužitelja, a time ni tužitelji kao njegovi slijednici nisu se odrekli tražbine prema tuženiku koju imaju temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, a niti je sklapanjem istog Dodatka ta ništetnost otklonjena.

1.6. Tužitelji nadalje tvrde, kako su, dakle, odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, odnosno, sukladno članku 323. ZOO tuženik je dužan vratiti tužiteljima sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužitelji imaju pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta po Ugovoru o kreditu i to kao razliku između iznosa kojeg je njihov pravni prednik, odnosno nakon njegove smrti I. tužiteljica platila na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju HNB-a i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Ovo sve iz razloga jer su jedino gore navedeni parametri glede tečaja (tečaj 4,619140) bili poznati pravnom predniku tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu. Na svaki pojedinačno utvrđeni preplaćeni iznos dugovanja, tužiteljima pripada i zatezna kamata koja teče od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate, a sukladno čl. 1115. ZOO.

1.7. Konačno, tužitelji preciziranim tužbenim zahtjevom od 23. ožujka 2026. (list 591- 599 spisa), a nakon provedenog financijskog vještačenja, predlažu da sud donese presudu kojom će se utvrditi ništetnim dijelovi odredbe čl. 1., 2. 7. i 23. predmetnog Ugovora o kreditu; kojom će se utvrditi ništetnim odredbe i dijelovi odredaba Dodatka Ugovora o kreditu od 26.2.2016.; naložiti solidarna isplata po osnovi preplaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 3.159,73 € sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos pa do isplate; naložiti solidarna isplata po osnovi preplaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u iznosu od 10.145,90 € sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos pa do isplate; naložiti solidarna isplata s osnova razlike isplate preostale glavnice u iznosu od 1.925,93 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26.2.2016. do isplate, kao i da se tuženiku naloži naknaditi solidarno tužiteljima troškove parničnog zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu (list 195-209 spisa), kao i u podnescima tijekom postupka (list 464-474 i 555-560 spisa) tužitelj predlaže odbiti tužbene zahtjeve tužitelja uz naknadu prouzročenih troškova parničnog postupka. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, osporava status tužitelja kao potrošača, ističe prigovor zastare, ističe da je konverzija kredita izvršena sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) , osporava tijek zakonskih zateznih kamata, da se prilikom izračuna navodne preplate u svakom slučaju moraju obračunati i iznosi koji su manje plaćeni, tzv. negativne razlike.

2.1. Konačno, tuženik predlaže da se odbije tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u cjelokupni spis, odnosno pročitana je sljedeća dokumentacija: Rješenje o nasljeđivanju iza pok. LŠ, poslovni broj O-3504/16, UPP-OS-32/16 od 6. lipnja 2026. (list 15-17 spisa), Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207782517/2006 od 3.11.2006. (list 19-27), prometi po kreditu/specifikacija uplata (list 29-40), Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (list 41-59), dokumentaciju vezanu uz konverziju (list 60-80), obavijest o promjeni kamatne stope (list 81-85), u svrhu dokazivanja saslušani su tužiteljica ĐŠ i tužitelj HŠ osobno te je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec. iz DARFIN d.o.o. (list 525-541) te se stalni sudski vještak očitovao na podnesak tužitelja i dostavio ponovljeni nalaz radi omaške datuma (list 566-582).

4. Tuženik je prigovorio aktivnoj legitimaciji prvo i drugo tužitelja kao nasljednika korisnika kredita. Uvidom u rješenje o nasljeđivanju poslovni broj O-3504/16, UPP-OS- 32/16 od 6. lipnja 2026. vidljivo je da su nasljednici iza pok. LŠ, sin HŠ i kći ĐŠ. Sukladno čl. 5. Zakona o nasljeđivanju (NN 48/2003, 163/2003, 35/2005, 127/2013, 33/2015 i 14/2019), sud smatra da su nasljednici u ovom slučaju aktivno legitimirani u postupku te je irelevantno je li potraživanje s osnova ugovora o kreditu uneseno u rješenje o nasljeđivanju. Nasljednik je univerzalni sukcesor, pa kao takav stupa u pravni položaj svojeg prednika u pogledu svih njegovih prava i obveza, i to u trenutku njegove smrti, a ne u trenutku donošenja rješenja o nasljeđivanju. Samo donošenje rješenja o nasljeđivanju ne znači da ostavitelj nema druge imovine. Smrću ostavitelja njegova prava i obveze prenose se na nasljednike, pa je prigovor aktivne legitimacije neosnovan.

5. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su prednik prvo i drugo tužitelja i tuženik sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207782517/2006 od 3.11.2006.

5.1. Predmetnim ugovorom o namjenskom kreditu predniku prvo i drugo tužitelja je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 80.000,00 CHF obračunatog prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Namjena kredita je kupnja stana. Rok otplate kredita iznosi 12 godina, kredit se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 712,67 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja.

6. Između stranaka je nesporno da je između stranaka (prvo tužiteljice kao posebne skrbnice i tuženika) sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, 26.2.2016.

7. Saslušana u svrhu dokazivanja prvo tužiteljica ĐŠ iskazala je da joj je iz očevih priča LŠ poznato da je sklopio ugovor o kreditu na iznos od 80.000,00 CHF i da mu je u banci bilo savjetovano da to bude upravo u CHF-u. Što se tiče konverzije kredita, u to vrijeme je otac bio bolestan i u bolnici i ona je imala punomoć te je obavljala sve što je bilo potrebno, koji je sporazum o konverziji potpisala ona. Namjena kredita je bila kupnja stana u [adresa] na adresi [adresa]. Na toj adresi nije obavljana nikakva djelatnost. Služio je za stanovanje obitelji. Kredit je otplaćen u cijelosti. Na adresi [adresa] žive majka i ona.

8. U svrhu dokazivanja drugo tužitelj HŠ iskazao je da mu je poznato da je otac 2000.-ih podigao kredit kako bi riješio stambeno pitanje. U to doba i on je živio zajedno s njima te je drugo tužitelj iskazivao suglasno kao prvo tužiteljica.

9. Sud je prije svega utvrđivao je li prednik prvo i drugo tužitelja ugovor sklopio u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe.

10. Prema čl. 3. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., H,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

10.1. Iz predmetnog ugovora o kreditu, dodatka tom ugovoru i iz iskaza prvo i drugo tužitelja, utvrđeno je da je prednik tužitelja ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i za vlastite potrebe. Isto proizlazi i iz same namjene ugovora o kreditu, koji je odobren za kupnju stana te s obzirom na navedeno, stav je suda da tužiteljima pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača.

10.2. Kako je prednik tužitelja sklopio predmetni ugovor u kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03), te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

11. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

11.2. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-

III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

11.3. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

11.4. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

12. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

13. Po čl. 138. a ZZP/07 propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

14. Sukladno izričitoj zakonskoj odredbi čl. 502. c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

15. Isto propisuje i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2019. koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka.

16. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu. Tuženik nije predložio daljnje dokaze.

16.1. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije prednika tužitelja informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u odnosu na sporne ugovorne odredbe, budući prednik tužitelja nije bio upozoren na eventualne rizike i isti mu je bio prezentiran kao "gotov proizvod", a predmetni kredit u CHF mu je ponuđen kao najpovoljniji. Nije dobio nikakve relevantne informacije o financijskim posljedicama zaključenja ugovora, te je time prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno ZZP/03 jer tuženik u spis predmeta nije dostavio nikakav dokaz da je prednika tužitelja informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke. Prednik tužitelja je i zbog promjene tečaja tuženiku više platio od onog koliko bi platio da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF. Ono što je tuženik kao financijska institucija zasigurno znao i morao znati jest činjenica da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF, već samo u odnosu na EUR. Naprotiv, tuženik je predmetni ugovor o kreditu ponudio i prikazao predniku tužitelja kao jedinu kreditnu opciju, predmetni ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, a prednik tužitelja nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj dok je istom pravnom poslu prednik tužitelja pristupio s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Iz navedenog proizlazi da je prednik tužitelja s tuženikom pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njegovom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati koja je bila najniža za švicarske franke. Prednik tužitelja nije mogao mijenjati ugovorne odredbe već ukoliko iste ne prihvaća, odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je predniku tužitelja predstavio kredit u CHF-u kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za prednika tužitelja najpovoljniji. Zaključno, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja ugovora s prednikom tužitelja pregovarao o spornim odredbama pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Tuženik je propustio razjasniti predniku tužitelja odredbe o valuti obveze, nije postupao u dobroj vjeri odnosno nije dokazano da je tuženik informirao prednika tužitelja kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja ugovora o kreditu, o rizicima promjene tečaja CHF.

17. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanja postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

17.1. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

17.2. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku Suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

17.3. Prema čl. 96. st. 1. ZZP/07, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora i njegovo trajanje, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. toga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

18. Po čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO), tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom, ako se ne radi o tražbini obuhvaćenoj zastarom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu ukupno više plaćenih iznosa s osnova valutne klauzule.

18.1. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

19. Sud je utvrdio da su i odredbe Dodatka ugovoru o kreditu ništetne u dijelu valutne klauzule budući prednik tužitelja, odnosno tužitelji u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu nisu imali saznanja o ništetnosti odredbe u pogledu valute uz koju je vezana njihova obveza, također niti kod sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu, o pojedinim odredbama ugovora se nije posebno pregovaralo, te prednik tužitelja odnosno tužiteljica nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredbi, što prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

20. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva sud je izveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec. Iz DARFIN d.o.o.

20.1. Nalazom i mišljenjem financijskog vještaka (list 525-541 spisa) te očitovanjem u kojem je ponovljeni nalaz radi omaške datuma (umjesto anuiteta dospjelih 1. studenog i 1. prosinca 2015. naveden je kao datum plaćanja 4. prosinca 2016., umjesto ispravno 4. prosinca 2015. utvrđeno je da: -ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 4.287,81 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 23.806,54 kn, odnosno eurske protuvrijednosti 3.159,73 EUR; -ukupna razlika s osnove valutne klauzule za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 76.444,79 kn, odnosno eurske protuvrijednosti 10.145,90 EUR; ukupna razlika s osnove valutne klauzule za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi -2.209,09 kn, odnosno eurske protuvrijednosti -293,22 EUR; -razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu, primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije: -ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 14.510,95 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 1.925,93 EUR. a) Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 26.02.2016. iznosi 15.544,99 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju HNB-a na dan konverzije iznosi 118.517,86 HRK. b) Iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom ugovorene kamatne stope i tečaja na dan isplate kredita iznosi 22.516,51 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju banke na dan isplate kredita iznosi 104.006,91 HRK. c) Razlika između iznosa 118.517,86 HRK i iznosa 104.006,91HRK je 14.510,95 HRK. Prema Obavijesti o izračunu efekata konverzije (list 61 spisa) utvrđena je preplata tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 26.02.2016. godine, te iznosi 44.666,36 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 5.928,24 EUR.

21. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka odnosno na ročištu od 26. ožujka 2026. odustao je od prijedloga da se vještak pozove na dostavu dopune nalaza, podredno da se pozove na ročište za glavnu raspravu radi neposrednog saslušanja, dok tuženik nije prigovarao samom matematičkom izračunu vještaka, ali je prigovarao metodologiji izračuna.

22. Sud nalaz i mišljenje sudskog vještaka prihvaća u cijelosti jer je izrađen u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije, kao i danog mu zadatka.

23. S obzirom na ovakva utvrđenja i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, kojima su utvrđene ništetnim odluke o valutnoj klauzuli, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupao suprotno odredbama tada mjerodavnog ZZP/03, dok tuženik suprotno nije dokazao, utvrđena je ništetnost spornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu kao i posljedica te ništetnosti zahtjev za isplatu s osnove preplaćenih mjesečnih anuiteta uslijed povećanja tečaja CHF temeljem čl. 323. i 324. ZOO-a.

24. Tuženikov prigovor zastare tražbine prvo tužiteljice i drugo tužitelja djelomično je osnovan.

24.1. Ocjena ovog suda u pitanju zastare restitucijskog zahtjeva za isplatu po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli utemeljena na stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev- 1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je izraženo i u pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020 koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323.st.1. ZOO/05 (čl. 104.st.1. ZOO/91) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izraženo je pravno shvaćanje kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastare individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od početka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipnja 2018.).

24.2. Prema tome, zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. – potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/2014 i Revt-2221/2018 te presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. - potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je utvrđeno da je Ugovor o kreditu ništetan glede tečajnog rizika odnosno promjenjive kamatne stope).

24.3. Dakle, kako je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 13. lipnja 2023. nije protekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO u pogledu valutnog rizika, koji rok je pak protekao u pogledu promjenjive kamatne stope budući je zastara počela teći 14. lipnja 2014.

25. U pravu su tužitelji kada ističu da unatoč konverziji, koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dobrovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj ZID ZPK iz 2015. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a.

26. Sklapanjem Aneksa, odnosno Dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 102/15 te u daljnjem tekstu skraćeno: ZIDZPK/15) potrošač ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

26.1. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK- a na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Aneksa Ugovoru, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak.

26.2. Pravo je da je na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

26.3. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

26.4. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK- a. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK- a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl., a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju. Predmet reguliranja ZID ZPK- a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

26.5. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2006. kao i prednica tužitelja, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužitelji koji je kredit prednica tužitelja konvertirala to pravo uopće nemaju ili im je isto ograničeno. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužitelju koji je izvršio konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

27. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja Aneksa Ugovoru, sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Aneksa Ugovoru, sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

28. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredit denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK-a). Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

28.1. Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 FŠ protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

28.2. Povezujući pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu FŠ protiv Erste Bank Hungary Zrt, za zaključiti je da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora kreditu. Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

29. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tražbine tužitelja u iznosu od 10.145,90 € (točka III izreke) i u iznosu od 1.925,93 € (točka IV izreke) s obzirom da u ovom slučaju proizlazi djelomična ništetnost ugovora kao posljedica iste u smislu čl. 323. ZOO-a valjalo je prihvatiti takav zahtjev jer su s istim financijskim vještačenjem tužitelji uskladili i konačno postavili tužbeni zahtjev i to podneskom od 26. ožujka 2026., kao stečenog bez osnove temeljem čl. 1111. ZOO-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini iznos od dana plaćanja pa do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a odnosno čl. 29.st.1. u vezi s čl. 183. st. 1. ZOO-a po kamatnoj stopi određenoj čl. 29.st.2. ZOO-a, radi čega je valjalo odlučiti kao u izreci pod I, II, III i IV.

29.1. S obzirom da je utvrđeno da je nastupila zastara za potraživanje tužitelja na ime razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope u iznosu od 3.159,73 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini iznos od dana uplate, u tom dijelu valjalo je tužbeni zahtjev prvo i drugo tužitelja odbiti i odlučiti kao u izreci pod V.

30. Kako tuženik samo općenito ističe da prilikom donošenja odluke treba uzeti u obzir i tzv. negativne tečajne razlike, ali time nije istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja, tada sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF-a na dan isplate kredita.

30.1. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a, te je određeno, da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno, protivi vraćanju, dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. S obzirom da u spornom razdoblju tužitelji ništa nisu primili od tuženika, već su tuženiku izvršili isplatu kako je od njih zatražio i obračunao, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja, tuženiku ne pripada pravo bilo što zahtijevati od tužitelja. Osim toga, odredbom čl. 323.st.2. ZOO-a, propisano je, da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnih ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditu – ugovore o potrošačkom kreditiranju koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način, da je ugovorena valuta za koju je vezana glavnica, švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac, potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Uzimajući u obzir navedeno, tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora s obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323.st.2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što su konkretno tužitelji, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

31. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1. ZPP-a iako su tužitelji odbijeni s dijelom tužbenog zahtjeva kako je to navedeno pod točkom V, obzirom da su uspjeli dokazati osnovu, a zbog dijela tužbenog zahtjeva kojim su odbijeni nisu nastali posebni troškovi. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelje (potrošača), koji nisu dali povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit prava tužitelja na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvoran sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredbi (tako odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev-1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU C-224/19 i C- 259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U- III-4029/2013 od 19.12.2017.).

32. Tužiteljima su priznati troškovi (uzimajući kao VPS ukupno dosuđeni iznos od 12.071,83 €) sastava tužbe, podneska od 6.5.2025., 13.8.2025., i 27.2.2026., te zastupanja na ročištu 10.10.2025., 4.2.2026. i 26.3.2026., za svaku radnju po 100 bodova, odnosno po 200,00 € određeni u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023), uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 350,00 €, odnosno ukupno 1.750,00 €.

32.1. Tužiteljima je priznat trošak vještačenja u iznosu od 400,00 €.

32.2. Na opisani način tužiteljima je dosuđen ukupni parnični trošak u iznosu od 2.150,00 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom sukladno odredbi čl. 151.st.3. ZPP-a.

33. Tužiteljima nije priznat sastav podneska od 26.1.2024. (kojim dostavljaju punomoć za drugo tužitelja), podneska od 3.11.2025. (kojim obavještavaju da je plaćen predujam za vještačenje) i za sastav podneska od 23.3.2026. obzirom su odustali od neposrednog saslušanja odnosno dopune nalaza vještaka. Tužiteljima nije priznat niti trošak zatražene sudske pristojbe na tužbu obzirom da u spisu predmeta nema dokaza da je ista plaćena, a niti na presudu, a koju pristojbu tužitelji nisu dužni platiti budući su oslobođeni plaćanja istih temeljem čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/2023).

34. Kako tuženik nije uspio u sporu, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.

U Krapini 23. srpnja 2026.

Sutkinja

Romana Mališ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana.

Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa istog.

Dostaviti:

1. Odvjetnik Dejan Dukić

2. OD L, Knežević & partneri