REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pn-98/2024-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivanki Brletić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice KĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Zrinki Prlić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, Zagreb, Margaretska 3, OIB: 02958272670, radi naknade štete, nakon glavne i javne rasprave održane dana 12. lipnja 2026. u nazočnosti tužiteljice osobno uz zamjenicu punomoćnice tužiteljice Albinu Bradarić Hrlić, odvjetnicu, te punomoćnika tuženika UĐ, zaposlenika tuženika, dana 23. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje da tužiteljici KĐ isplati iznos od 7.000,00 eur zajedno sa zateznom kamatom od 15. siječnja 2024. do isplate te da joj nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.575,86 eur zajedno sa zateznom kamatom od 23. srpnja 2026. do isplate, sve kamate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatu daljnjih 6.000,00 eur zajedno sa zatraženom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da se je između stranaka pred Upravnim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem UsI-2224/2021 vodio upravni spor radi prava na naknadu plaće te da je prvostupanjskom odlukom od 9.9.2022. odbijen njen tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika od 11.6.2021., ali da je u žalbenom postupku Visoki upravni sud Republike Hrvatske presudom od 26.4.2023. poništio navedenu prvostupanjsku presudu kao i rješenje tuženika te je predmet vraćen tuženiku na ponovni postupak. Nadalje, tužiteljica navodi da je rješenjem tuženika obnovljen postupak priznavanja prava na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad za razdoblje od 12.3. do 21.5.2020. i da je poništen nalog za isplatu naknade plaće u iznosu od 9.142,40 kn te joj nije priznato pravo na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad na teret sredstava tuženika, a da joj je tim rješenjem priznato u razdoblju od 1.1. do 11.3.2020. pravo na naknadu plaće u visini iznosa 50% zadnje isplaćene naknade plaće te joj nije za isto razdoblje priznato pravo na naknadu plaće iznad iznosa 50% zadnje isplaćene naknade plaće. Navodi da se je ovaj upravni spor vodio radi utvrđenja da je tuženik pogrešno utvrdio datum početka privremene nesposobnosti za rad po dijagnozi profesionalne bolesti iz čl. 68. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju odnosno da joj je retroaktivno promijenjena šifra uzroka bolesti pod kojom se vodila njena privremena nesposobnost za rad i to iz šifre uzroka iz obične bolesti AO u šifru uzroka CO na način da privremena nesposobnost za rad po navedenoj šifri uzroka traje od 28.6.2018. čime joj je tuženik ograničio pravo na naknadu plaće zaključno do 27.12.2019. navodeći da je toga dana istekao rok od 18 mjeseci. Međutim, u drugostupanjskom upravnom sporu je utvrđeno da joj pripada pravo na naknadu plaće u iznosu od 100% osnovice počev od 19.9.2018., kojeg datuma je utvrđena profesionalna bolest, a traje 18 mjeseci odnosno do 19.3.2020. Tužiteljica napominje da je postupanje vezano uz predmetni upravni spor započelo 2020., a da tuženik svjesno nije postupao po njenim pismenima radi čega je obnova postupka priznavanja prava započela tek 2021. jer tuženik tijekom cijelog upravnog postupka i spora u kojima je ona tvrdila da joj je naknada plaće pogrešno obračunata, nije uzeo u obzir njene tvrdnje, iako su njeni navodi proizlazili iz tuženiku dostupne dokumentacije. Radi toga je za nju nastala neimovinska šteta u vidu očaja, osjećaja nemoći, nemira, nesanice i straha za vlastitu egzistenciju jer ju je tuženik zakinuo pri tom nezakonitom postupanju za iznos koji joj je bio prijeko potreban s obzirom na njena niska primanja s time da je zbog takvog iznimno velikog stresa došlo do pojačanih palpitacija koje su do tada bile pod kontrolom. Slijedom svega navedenoga, tužiteljica predlaže obvezati tuženika da joj na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti isplati iznos od 13.000,00 eur zajedno sa zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate, a potražuje i naknadu parničnog troška sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da tužiteljica nije dostavila niti jedan dokaz o možebitnim trajnim i ozbiljnim posljedicama na psihofizičko stanje pa takve njene navode smatra potpuno paušalnima i pravno neosnovanima radi čega smatra da se radi o obijesnom parničenju ističući da je iz priložene medicinske dokumentacije tj. liječničke potvrde izabrane doktorice samo paušalno navedena dijagnoza F43.0 Reactio stessogens acuta – akutna reakcija na stres, dok su u nalazu Hitnog bolničkog prijema kao dijagnoza navedene palpitacije s time da se akutna reakcija na stres dijagnosticira kada su ljudi bili izloženi izravno ili neizravno traumatskom događaja pri čemu moraju imati najmanje 9 simptoma tijekom 3 dana do mjesec dana koji moraju uzrokovati značajne smetnje ili značajno narušiti funkcioniranje pa je slijedom navedenoga razvidno da vođenje upravnog postupka i upravnog spora nije nikako moglo uzrokovati dijagnozu akutne reakcije na stres koju je izabrana doktorica tužiteljice paušalno navela u potvrdi od 23.10.2023. bez uporišta u ikakvoj popratnoj dokumentaciji psihijatra ili psihologa. Što se tiče nalaza Hitnog bolničkog prijema od 3.4.2022. tuženik ističe da je u istom navedeno da tužiteljica već godinama ima omaglice, ponekad mjeri puls u mirovanju i bude više od 120/min, a od 2016. ima problema upravo s palpitacijama radi čega je ranije obrađivana u KB Dubrava. Osim toga, tuženik napominje da se u vrijeme kada se je tužiteljica javila na hitni bolnički prijem nije ništa događalo u upravnom sporu, već se samo čekala odluka Upravnog suda pa ove smetnje nisu bile povezane sa samim upravnim sporom. S druge strane, tuženik smatra da je navedeni upravni postupak za priznavanje prava na profesionalnu bolest tužiteljici i povezano s time prava na naknadu plaće proveden u potpunosti u skladu sa Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju, dok odluka Visokog upravnog suda predstavlja ekstenzivno tumačenje odredbe toga zakona u konkretnom slučaju pa kako je tuženik tužiteljici isplatio sve naknade plaće na koje je imala pravo te kako subjektivni osjećaj "straha za vlastitom egzistencijom" nije nužno povezan s naknadama plaće koje je ista dobila, imajući u vidu da je 26.5.2020. nakon dugogodišnjeg rada otišla u mirovinu, a što kod velikog broja ljudi može izazvati razne nelagodne osjećaje pa tako i strah za vlastitu egzistenciju, to tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti kao neosnovan s time da konačno ne potražuje naknadu parničnog troška.

3. U tijeku postupka izvršen je uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu (stranica 7- 25) te u dokumentaciju priloženu uz podnesak tužiteljice od 13.9.2024. (stranica 44), pročitan je spis Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj UsI-2224/2021, provedeno je liječničko vještačenje (stranica 60, 61, 74, 96 i 97), a proveden je i dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke (stranica 52-54).

4. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

5. Uvidom u spis Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj UsI-2224/2021 utvrđeno je da je tužiteljica dana 23.7.2021. podnijela tužbu protiv rješenja tuženika od 11.6.2021. navodeći da tuženik istim nije otklonio nezakonitosti navedene u žalbenom postupku te da u istom nije pravilno utvrđeno činjenično stanje. Ovakav tužbeni zahtjev tužiteljice za poništenjem navedenog rješenja odbijen je presudom od 9.9.2022. uz obrazloženje da je osporenim rješenjem tuženika djelomično usvojena žalba tužiteljice te su poništene točke I., II. i III. izreke rješenja tuženika od 1.3.2021. u odnosu na koji dio je predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, dok je žalba tužiteljice odbijena pa su potvrđene točke IV., V. i VI. izreke rješenja tuženika od 1.3.2021. Naime, tim rješenjem od 1.3.2021. odlučeno je da se obnavlja postupak priznavanja prava na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad za razdoblje od 12.3.2020. do 21.5.2020. te da se za to razdoblje poništava nalog za isplatu naknade plaće u ukupnom iznosu od 9.142,40 kn, a da se tužiteljici ne priznaje pravo na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad na teret sredstava tuženika za isto razdoblje. Nadalje, u obrazloženju ove presude navedeno je da se ovim rješenjem tuženika od 1.3.2021. tužiteljici ne priznaje u razdoblju od 1.1.2020. do 11.3.2020. pravo na naknadu plaće u visini iznosa 50% zadnje isplaćene naknade plaće te joj se ne priznaje za isto razdoblje pravo na naknadu plaće iznad iznosa 50% zadnje isplaćene naknade plaće. Konačno, u obrazloženju ove presude navedeno je da nema osnova za zaključak tužiteljice da joj pravo na naknadu plaće nije pravilno utvrđeno imajući u vidu da joj je privremena nesposobnost za rad po dijagnozi šifre bolesti G.56.0 utvrđena počev od 28.6.2018. te da je ista trajala do 21.5.2020., dakle, dulje od 18 mjeseci, a da joj je naknada plaće u visini 100% naknade priznata počev od 28.6.2018. u maksimalnom trajanju od 18 mjeseci, dok joj je za nastavno razdoblje od 1.1.2020. do 11.3.2020. naknada plaće priznata i utvrđena u visini 50% zadnje isplaćene naknade plaće na ime te privremene nesposobnosti. Međutim, presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 26.4.2023. navedena presuda od 9.9.2022. je poništena te je rješenje tuženika od 11.6.2021. pod točkama IV., V. i VI. izreke poništeno i predmet vraćen tuženiku na ponovni postupak uz obrazloženje da činjenica priznate profesionalne bolesti mijenja pravo na naknadu plaće za vrijeme bolovanja prema Pravilniku o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja u slučaju ozljede na radu i profesionalne bolesti (Narodne novine br. 75/14, 154/14, 79/15, 139/15, 105/16, 40/17, 66/17, 109/17, 132/17, 119/18, 41/19, 22/20 i 39/20, u daljnjem tekstu: Pravilnik) pa kako je tužiteljica bila privremeno nesposobna za rad od 28.6.2018. po dijagnozi G 56.0, a bolest navedene dijagnoze joj je priznata kao profesionalna bolest tek od 19.9.2018. rješenjem tuženika od 4.10.2018., to je tužiteljica, po stavu toga suda, od 19.9.2018. koristila prava koja joj pripadaju temeljem priznate profesionalne bolesti pa pravilnom primjenom čl. 19. st. 1. Pravilnika u tom slučaju ima pravo 18 mjeseci računajući od 19.9.2018. na teret sredstava tuženika ostvariti pravo na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad u iznosu od 100% osnovice koji joj onda treba priznati do 19.3.2020. radi čega će u ponovljenom postupku tuženik izvršiti novi obračun naknade plaće za razdoblje od 19.9.2018. do 19.3.2020.

6. Napominje se da je iz dopisa tuženika od 27.11.2023. (stranica 25), kojeg je upravo tužiteljica dostavila uz tužbu te čiji sadržaj nije osporila, vidljivo da je tuženik postupio po presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 26.4.2023. te je dana 17.11.2023. tužiteljici obračunao i isplatio razliku naknade plaće do iznosa od 100% od osnovice za razdoblje od 1.1.2020. do 19.3.2020.

7. Tužiteljica u svom iskazu (stranica 52-54) navodi da je koristila bolovanje od 28.6.2018. jer je tada bila podvrgnuta drugoj operaciji karpalnog kanala desne ruke pa je prva 42 dana naknadu plaće primala od svog poslodavca, a nakon toga od 8.8.2018. na teret HZZO-a u visini od 70% svoje plaće pa kako joj je tek 19.9.2018. ova bolest priznata kao profesionalna bolest, to je počela primati naknadu plaće u 100%-tnom iznosu daljnjih 15 mjeseci. Navodi da ju je liječnica obiteljske medicine nazvala rekavši da joj se najavila kontrola od strane HZZO-a koja je i obavljena u njenoj nazočnosti 31.1.2020. kada joj je kontrolorka HZZO-a rekla da se doznake za bolovanje od 1.1.2020. moraju izdati tako da ima pravo na naknadu plaće samo u visini od 50% jer je smatrala da na 100%-tnu naknadu ima pravo samo 18 mjeseci, ali počev već od 28.6.2018. Pri tome napominje da se je i prije toga interesirala vezano uz trajanje ovog bolovanja i visine naknade pa kako joj je od strane zaposlenika HZZO-a savjetovano da prekine bolovanje i ponovno ga otvori za par dana, to je njena liječnica tako i napravila pa joj je bolovanje zatvoreno 27.12.2019. i ponovno otvoreno 31.12.2019. na što se ova kontrolorka uopće nije obazirala. Kako o tome nije dobila nikakvo rješenje, to je 20.3.2020. napisala žalbu općenito na smanjenje naknade vezano uz koju je u svibnju 2020. dobila dopis u smislu da ne znaju što time traži i da će ju zbog toga pozvati, ali nije nikada pozvana već je tek u ožujku 2021. primila rješenje HZZO-a u kojem je navedeno da je ovu žalbu podnijela u ožujku 2021., a ne 2020. s time da je u tom rješenju odlučeno da se postupak obnavlja po službenoj dužnosti, a da se od nje traži povrat preko 9.000,00 kn koje je primila, a koje nije trebala primiti uz objašnjenje da je to utvrđeno temeljem Obavijesti Sektora za vještačenje vezano uz odlazak u mirovinu u koju je otišla 27.5.2020. Međutim, nakon što je protiv toga rješenja podnijela žalbu, rješenjem iz lipnja 2021. odlučeno je da nije dužna vratiti taj iznos. Inače je vezano uz smanjenje naknade plaće počev od 1.1.2020. na visinu od samo 50% podnijela tužbu Upravnom sudu u Zagrebu ističući da joj i za to razdoblje do isteka 18 mjeseci počev od 19.9.2018. pripada naknada plaće u 100%-tnom iznosu te je u tom upravnom sporu uspjela na način da joj je ovakva naknada plaće priznata do 19.3.2020. Međutim, tvrdi da je tu razliku u naknadi plaće, koja je iznosila 10.500,00 kn, primila tek 17.11.2023. Pored toga, tužiteljica smatra da je imala pravo na naknadu plaće u 100%-tnom iznosu sve do odlaska u mirovinu tj. do 21.5.2020. iz razloga što joj je bolovanje ponovno otvoreno u prosincu 2019. te stoga tvrdi da je tuženik cijelo vrijeme postupao nezakonito radi čega se je osjećala poniženo i omalovažavano jer je stalno doživljavala šokove s time da joj je i egzistencija bila ugrožena jer joj se naknada plaće nije isplaćivala od početka 2020. u 100%-tnom iznosu, a upravo te godine je otišla u mirovinu pa su joj prihodi bili znatno smanjeni. Zbog toga je imala i zdravstvenih problema jer joj se je ponovo javio problem s ubrzanim radom srca koji se je inače prvi puta pojavio 2016. i koji se je iste godine i regulirao, a kako se je radi toga počela i gušiti, to je dva puta završila na hitnoj. Osim toga je kroz to cijelo vrijeme loše spavala, ali zbog toga nije išla k psihijatru, dok k svojoj liječnici izbjegava ići zato što je ista morala platiti kaznu HZZO-u temeljem kontrole izvršene 31.1.2020. i to radi toga što joj doznake nije izdavala kao da se radilo o profesionalnoj bolesti već od 28.6.2018. nego tek od 19.9.2018., iako to ista nije niti mogla znati jer je ta bolest priznata kao profesionalna bolest tek 19.9.2018. Na posebno pitanje svoje punomoćnice je li ju kontaktirao netko iz HZZO-a u razdoblju od podnošenja žalbe iz ožujka 2020. pa do ožujka 2021., kada je doneseno opisano rješenje, tužiteljica navodi da je ona zvala HZZO-a vezano uz tu žalbu te joj je zaposlenica tuženika tada rekla da ju razumije, ali da se toj žalbi neće udovoljiti.

8. Na okolnost je li tužiteljica trpjela strah te u kojem trajanju i intenzitetu te jesu li joj zaostale trajne posljedice zbog postupanja tuženika tijekom ostvarivanja prava na naknadu plaće u razdoblju od 31.1.2020. do podnošenja tužbe, po prijedlogu tužiteljice provedeno je liječničko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dr. Gordanu Makariću, psihijatru, koji je u svom nalazu i mišljenju (stranica 60 i 61) utvrdio da je tužiteljica u okolnostima predmetnog štetnog događaja u razdoblju od 31.1.2020. do podnošenja tužbe bila izložena situaciji subjektivnog osjećaja egzistencijalne ugroženosti i doživljene nepravde što je dovelo do razvoja psihičkog poremećaja pa je tako na psihičkom planu razvila intemitentnu simptomatiku elementa poremećaja prilagodbe pri čemu je ovaj vještak utvrdio da između ovog štetnog događaja i razvoja ovog psihičkog poremećaja postoji izravna uzročno- posljedična veza te da je tužiteljica tijekom spornog razdoblja trpjela povremeni, oscilirajući osjećaj neugode i tjeskobe slabijeg intenziteta, kumulativno šest mjeseci, a da joj je zbog toga zaostalo i smanjenje životne aktivnosti u visini od 3%.

9. Ovakvom nalazu i mišljenju vještaka tužiteljica je prigovorila navodeći u podnesku od 16.6.2025. (stranica 68-71) da su visina njene smanjene životne aktivnosti kao i vremenski period te intenzitet trajanja straha ocijenjeni prenisko jer da duševne boli koje trpi predstavljaju znatnu ugrozu za njeno psihičko zdravlje iz razloga što svakodnevno prolazi kroz osjećaj neugode i tjeskobe zbog nezakonitog postupanja tuženika kojem je bila izložena duže vremensko razdoblje. Također tvrdi da je nemoguće da bi trpjela tek povremeni, oscilirajući osjećaj neugode i tjeskobe od samo kumulativno šest mjeseci jer je morala proživljavati strah za vlastitu egzistenciju u razdoblju od četiri godine tako da i danas ima problema s nesanicom kao posljedicom stresa i straha koje je pretrpjela. S druge strane, tuženik je u podnesku od 9.6.2025. (stranica 66 i 67), očitujući se na ovaj nalaz i mišljenje, ukazao da je sam vještak naveo kako se radi o tužiteljičinom subjektivnom osjećaju egzistencijalne ugroženosti i doživljene nepravde, a što je onda dovelo do razvoja psihičkog poremećaja radi čega tuženik smatra da se ne radi o objektivnim činjenicama temeljem kojih bi on bio odgovoran za bilo kakve probleme koje tužiteljica navodi, a što se tiče utvrđenog smanjenja životne aktivnosti tužiteljice, ističe da je tužiteljica započela s korištenjem bolovanja još 2014. pa da je smanjenje njene životne aktivnosti započelo već tada, a da se je isto dodatno pojačalo dvjema operacijama i u konačnici odlaskom u mirovinu te zbog njene životne dobi.

10. Očitujući se na ovakve prigovore stranaka vještak dr. Gordan Makarić je u svom pisanom očitovanju (stranica 74) naveo da je svoj nalaz i mišljenje sačinio temeljem analize podataka iz priložene medicinske dokumentacije kao i temeljem osobnog pregleda tužiteljice ističući da životno nije moguće da osoba trpi neugodu i tjeskobu (strah) 24 sata dnevno radi čega je ocjena trajanja i intenziteta straha dana kumulativno pa ocjenu kvalifikatornih okolnosti smatra u cijelosti primjerenom i sukladnom pozitivnoj forenzičko psihijatrijskoj praksi pri čemu ponavlja da nije našao podatak o psihijatrijskom liječenju tužiteljice, dok je vezano uz prigovore tuženika istakao da je vještačio konkretnu osobu u konkretnom slučaju i u konkretno vrijeme pa se ocjena kvalifikatornih okolnosti odnosi isključivo na predmetni štetni događaj pri čemu sindrom karpalnog kanala i liječenje nisu uzeti u obzir pri donošenju navedene ocjene.

11. Nakon što je vještak dr. Gordan Makarić u svom usmenom očitovanju na ročištu 12.6.2026. (stranica 96 i 97) ponovio da svoj nalaz i mišljenje smatra u cijelosti primjerenim jer je ocjenu kvalifikatornih okolnosti dao temeljem analize dinamike štetnog događaja i osobnog pregleda tužiteljice pojasnivši da se ocjenjeno smanjenje životne aktivnosti očituje u smanjenoj slobodi tužiteljice u osobnom, obiteljskom i socijalnom funkcioniranju na način kako je to opisano u psihičkom statusu pisanog nalaza i mišljenja te da je trajne posljedice ocijenio u visini od 3% sukladno uobičajenim psihijatrijskim kriterijima, ovaj sud je ovakav nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti kao stručan i objektivan.

12. U konkretnom slučaju tužiteljica potražuje naknadu neimovinske štete od tuženika do koje tvrdi da je došlo zbog povrede prava osobnosti pri ostvarivanju prava na naknadu plaće za vrijeme njene privremene nesposobnosti za rad zato što joj je tuženik ovu naknadu počev od 1.1.2020. do 19.3.2020. umanjio odnosno istu preostao isplaćivati u 100%-tom iznosu od osnovice, a što je ispravljeno nakon donošenja presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 26.4.2023. tako što joj je za to razdoblje isplaćena razlika naknade plaće do iznosa od 100% od osnovice tek 17.11.2023. Pored toga, tužiteljica navodi da je općenito bila izložena stresu i strahu za vlastitu egzistenciju zato što tuženik tijekom cijelog tog razdoblja nije uzimao u obzir njene tvrdnje odnosno nije postupao po njenim pismenima niti joj na ista odgovarao.

13. Kako u ovoj pravnoj stvari nije sporno da je tužiteljica u predmetnom razdoblju imala status obvezno zdravstveno osigurane osobe, a da tuženik temeljem odredbe čl. 97. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (Narodne novine br. 80/13, 137/13, 98/19, 33/23 i 105/25) ima svojstvo pravne osobe koja obavlja poslove provedbe prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja te da u rješavanju o pravima i obvezama osiguranih osoba iz obveznog zdravstvenog osiguranja ima javne ovlasti, to je jasno da je kao javna ustanova s pravnom osobnošću odgovoran za štetu nanesenu svojim osiguranicima po općim pravilima Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22, 155/23 i 69/26, u daljnjem tekstu: ZOO) u slučaju nezakonitog ili nepravilnog rada do kojeg je u konkretnom slučaju, prema mišljenju ovoga suda, došlo upravo zbog neopravdanog i dugotrajnog ostvarivanja prava tužiteljice na naknadu plaće u iznosu koji joj po zakonu pripada imajući u vidu da je tužiteljici taj uskraćeni iznos isplaćen tek 17.11.2023. umjesto u razdoblju od 1.1.2020. do 19.3.2020. što predstavlja grubo kršenje zakonskih rokova pa ovaj sud smatra da je tužiteljici već samim time, ne ulazeći u analizu daljnjeg postupanja tuženika u ostvarivanju njenih prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, povrijeđeno pravo osobnosti i to pravo na psihičko zdravlje, ugled, čast i dostojanstvo pa kako je provedenim liječničkim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica zbog toga bila izložena situaciji subjektivnog osjećaja egzistencijalne ugroženosti i doživljene nepravde što je dovelo do razvoja psihičkog poremećaja pa je tako na psihičkom planu razvila intemitentnu simptomatiku elementa poremećaja prilagodbe pri čemu je vještak utvrdio da između ovog štetnog događaja i razvoja ovog psihičkog poremećaja postoji izravna uzročno- posljedična veza te da je tužiteljica tijekom spornog razdoblja trpjela povremeni, oscilirajući osjećaj neugode i tjeskobe slabijeg intenziteta, kumulativno šest mjeseci, a da joj je zbog toga zaostalo i smanjenje životne aktivnosti u visini od 3%, to ovaj sud smatra da utvrđena težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade za neimovinsku štetu sukladno odredbi čl. 1100. st. 1. ZOO-a pa joj je zbog pretrpljenog straha, povrede ugleda, časti i dostojanstva te za duševne boli zbog smanjene životne aktivnosti utvrdio i dosudio iznos od 7.000,00 eur kao pravičnu novčanu naknadu za pretrpljenu neimovinsku štetu.

14. Sud je pri tome prihvatio kao istinit iskaz tužiteljice u kojem ista navodi da je kroz cijelo to vrijeme loše spavala te da se je osjećala poniženo i omalovažavano jer je stalno doživljavala šokove s time da joj je i egzistencija bila ugrožena jer joj se naknada plaće nije isplaćivala od početka 2020. u 100%-tnom iznosu, a upravo te godine je otišla u mirovinu pa su joj prihodi bili znatno smanjeni. Naime, ovakav iskaz tužiteljice je iznesen vrlo uvjerljivo i životno logično.

15. Stoga je tužiteljici pod točkom I. izreke dosuđen iznos od 7.000,00 eur na koji joj je temeljem odredbe čl. 1103. ZOO-a priznato pravo na zatezne kamate od 16.1.2024. tj. od podnošenja tužbe do isplate, dok je pod točkom II. izreke odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatu daljnjih 6.000,00 eur zajedno sa zatraženom zateznom kamatom.

16. Odluka o trošku postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25) tako što je najprije utvrđeno da je tužiteljica uspjela u pogledu visine tužbenog zahtjeva sa 53,85%, a u dokazivanju pravne osnove sa 100% što ukupno iznosi 153,85%, dok je tuženik uspio samo u pogledu visine tužbenog zahtjeva sa 46,15% pa je valjalo od postotka tužiteljice tj. od 153,85% oduzeti tuženikov postotak tj. 46,15% jer je tužiteljica stranka koja je u većoj mjeri uspjela. Na taj način utvrđen je uspjeh tužiteljice od 107,70%, a nakon što se navedeni postotak podijeli sa dva (pravna osnova i visina) dobiva se tužiteljičin konačni uspjeh u sporu od 53,85%.

17. Trošak tužiteljice odnosi na zastupanje po punomoćniku odvjetniku koji je određen temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br.138/23) i to temeljem Tbr. 7. toč. 1. za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 8. toč. 1. za sastav podnesaka od 13.9.2024., 16.6.2025. i 30.10.2025. u iznosima od po 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur), za sastav podneska od 11.9.2024. u iznosu od 50,00 eur (25 bodova x 2,00 eur) te temeljem Tbr. 9. toč. 1. za zastupanje na ročištima 16.10.2024., 6.3.2025. i 12.6.2026. u iznosima od po 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) što iznosi ukupno 1.450,00 eur čemu je pribrojen PDV u visini od 25%, a u iznosu od 362,50 eur, dok trošak sudske pristojbe na tužbu iznosi plaćenih 88,23 eur, a trošak sudske pristojbe na presudu iznosi 190,00 eur što sveukupno iznosi 2.090,73 eur. S obzirom na postignut uspjeh u sporu tužiteljici je priznato samo 53,85% toga iznosa tj. iznos od 1.125,86 eur čemu je pribrojen trošak liječničkog vještačenja u ukupnom iznosu od 450,00 eur koji joj je priznat u cijelosti jer je isti bio neophodan za utvrđivanje osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva pa to konačno daje dosuđeni iznos od 1.575,86 eur.

18. Na dosuđeni parnični trošak tužiteljici je priznato pravo na zatezne kamate temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a od 23.7.2026. tj. od dana donošenja odluke o trošku do isplate.

19. Tužiteljici su sve zatezne kamate dosuđene po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 23. srpnja 2026.

Sutkinja:

Ivanka Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu pisano u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

- punomoćnici tužiteljice

- tuženiku