Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-505/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Tomislavu Kovačiću, odvjetniku u Puli, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Andreju Šoošu Maceljskom, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama parničnih stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie, poslovni broj: P-443/2023-37 od 18. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj 23. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie, poslovni broj: P-443/2023-37 od 18. ožujka 2025.:

- potvrđuje u točki I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnom odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj: 9012065406 od 31. listopada 2006. o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva;

- potvrđuje u točki II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie, poslovni broj: P-443/2023-37 od 18. ožujka 2025. u točki II. (ispravno točki III.) izreke, te u točkama III. i IV. (ispravno točkama IV. i V.) izreke, te se u tim dijelovima predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O zahtjevima stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka odlučit će se konačnom odlukom.

III. U nepobijanom dijelu točke I. izreke koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 9012065406 od 31. listopada 2006. , zaključenom između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, a kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, te plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita, koje ne proizvode pravne učinke među ugovornim stranama. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 4.266,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose , za razdoblje i po stopi kako je to navedeno u toj točki izreke. Točkom ispravno III. izreke (koja je u izreci prvostupanjske presude pogrešno označena kao točka II. izreke) odbijen je zahtjev tužiteljice u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za osiguranje kredita u visini od 2,00% sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, te isplatu iznosa od 450,19 EUR. Točkom ispravno IV. izreke (pogrešno u prvostupanjskoj presudi označenom kao točka III. izreke) naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 2.000,00 EUR sa zateznom kamatom od 18. ožujka 2025. do isplate, dok je točkom ispravno V. izreke (pogrešno označenom u prvostupanjskoj presudi kao točka IV. izreke) odbijen zahtjev tuženika sa naknadu troškova postupka.

2. Navedenu presudu u odnosu na točku II. (ispravno točku III.) izreke pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tužiteljica zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud prihvati žalbu i preinači presudu u pobijanom dijelu na način da prihvati i tužbene zahtjeve koji se odnose na naknadu za osiguranje kredita, a podredno da presudu u tom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje , kao i da tuženiku naloži da joj plati troškove žalbenog postupka s pripadajućom zateznom kamatom.

2.1. Navedenu presudu u odnosu na točku I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnom ugovorna odredba o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva, te u odnosu na točku II. izreke i odluku o troškovima postupka pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP-a), predlažući da drugostupanjski sud prihvati žalbu i preinači presudu u pobijanom dijelu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i dosudi mu troškove postupka, uključujući i troškove žalbenog postupka.

3. Na žalbe nije odgovoreno.

4. Žalba tužiteljice je osnovana, dok je žalba tuženika neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu broj: 9012065406 od 31. listopada 2006. (dalje: Ugovor o kreditu), zaključenog između nje kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, te plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazne naknade) i naknade za osiguranje kredita, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 4.716,19 EUR sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate, a koje je tužiteljica platila temeljem navedenih ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, ulaznoj naknadi i naknadi za osiguranje kredita.

6. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio uvidom u priložene isprave, saslušanjem svjedoka TR i tužiteljice, te provedenim financijskim vještačenjem, prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da je navedenim Ugovorom o kreditu tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisnici kredita kredit za kupnju vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 30.549,00 CHF po srednjem tečaju za CHF na dan korištenja kredita, s rokom otplate 84 mjeseca, kojim je u čl. 6.2. ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF, te u čl. 11.3. da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00% sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila

- da se radi o potrošačkom kreditu, koji kredit je tužiteljica u cijelosti otplatila 15. studenog 2013.

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit uzela za kupnju automobila za vlastite potrebe, da joj je službenica u banci rekla da svi uzimaju kredit u CHF jer je najpovoljniji i da se ništa neće mijenjati glede rata, te da će ga sigurno moći otplaćivati, uglavnom o ničemu nije mogla pregovarati niti utjecati na ijednu ugovornu odredbu, te joj nitko nije rastumačio ugovor koji je bio unaprijed pripremljen, tako da uopće nije znala da plaća naknadu za obradu kredita i naknadu za osiguranje kredita, o čemu joj nitko ništa nije rekao

- da je tužiteljici prilikom isplate kredita 2. studenog 2006. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2.119,99 kn, sada 281,37 EUR i naknada za osiguranje kredita u iznosu od 3.391,98 kn, sada 450,19 EUR

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP/03), i to člancima 81., 82. i 90. u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima

- da se tužiteljica u tužbi pozvala na pravna utvrđenja iz navedenih presuda, te je sud u postupku povodom restitucijskog zahtjeva potrošača za ista vezan sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a

- da je tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesenom Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. u predmetu poslovni broj: P-1401/12 prekinuta zastara u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO-a), te da je zastara potraživanja preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli počela ponovno teći kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pa kako je predmetna tužba podnesena 16. siječnja 2023., to nije protekao petogodišnji zastarni rok radi čega je prigovor zastare neosnovan

- da nije osnovan ni prigovor zastare potraživanja s osnova ništetne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, budući da zastarni rok počinje teći tek pravomoćnošću odluke kojom je utvrđena ništetnost sporne odredbe Ugovora o kreditu, što je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora

- da je prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka NR, dipl.oec., tužiteljica u razdoblju otplate kredita, pod pretpostavkom da se tečaj CHF nije mijenjao, preplatila na ime tečajnih razlika iznos od 3.984,63 EUR, te su joj 2. studenog 2006. naplaćene naknada za obradu kredita u iznosu od 458,24 CHF, što prema tečaju na dan odobrenja iznosi 2.119,99 kn/281,37 EUR, te naknada za osiguranje kredita u iznosu od 733,18 CHF, što prema tečaju na dan odobrenja iznosi 3.391,98 kn/450,19 EUR .

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je zaključio da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF i plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, što je utvrđeno točkom I. izreke presude, te imajući u vidu precizirani tužbeni zahtjev iz podneska tužitelj ice od 20. siječnja 2025. kojim s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF traži iznos od 3.984,63 EUR, te s osnova ništetne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva iznos od 281,37 EUR, prihvaćajući nalaz i mišljenje financijskog vještaka, obvezao je tuženika točkom II. izreke presude isplatiti tužiteljici ukupni iznos od 4.266,00 EUR na ime vraćanja stečenog bez osnove, primjenom odredaba čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO- a, sa zateznim kamatama na utvrđene pojedinačne iznose primjenom odredbe čl. 1115. istog Zakona, dok je točkom II. (ispravno točkom III.) izreke presude odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za osiguranje kredita i s tim u vezi zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 450,19 EUR.

8. Tužiteljica u žalbi ističe da je na okolnost da su banke naplaćivale naknadu za osiguranje kredita, a da potom uopće nisu osiguravale kredit, predlagala da se tuženik očituje je li sklopio ugovor o osiguranju sukladno čl. 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu, te ako jest - da istog dostavi u spis i da se očituje koliko je iznosila premija osiguranja, a koji dokaz prvostupanjski sud nije proveo, pa je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Navodi da bi se izvođenjem navedenog dokaza utvrdilo da tuženik nikakav ugovor o osiguranju s osiguravajućom kućom nije sklopio , iako je od nje prethodno naplatio spornu naknadu. Nadalje, navodi da se radi o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi o kojoj se uopće nije pojedinačno pregovaralo, niti je na istu mogla utjecati, pa kako je tom ugovornom odredbom njoj kao potrošaču stvoren namet, da se radi o odredbi koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ističe da o ovim razlozima ništetnosti prvostupanjski sud nije dao nikakve razloge, niti je u tom dijelu odluka dovoljno obrazložena, tim više što su ostale sporne ugovorne odredbe utvrđene ništetnim.

9. Tuženik u žalbi ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a navodeći da izreka presude proturječi razlozima presude , naime, naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za osiguranje kredita da predstavljaju njegove uobičajene usluge, koje su dopuštene prisilnim propisima, te su u konkretnom slučaju ugovorene istom odredbom (čl. 11.3. Ugovora o kreditu), pa je nejasno kako je jedna naknada utvrđena poštenom, a druga nepoštenom. Ističe i da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, konkretno razloge zbog kojih bi naknada za obradu kreditnog zahtjeva imala karakter značajnosti kao zakonske pretpostavke za utvrđenje nepoštenosti. Nadalje, navodi da prvostupanjski sud svoju ocjenu o nepoštenosti sporne ugovorne odredbe ne smije temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, jer osim izostanka pojedinačnih pregovora, pretpostavke za utvrđenje ništetnosti su i protivnost načelu savjesnosti i poštenja, te postojanje značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stana na štetu potrošača, time da je potrebno uzeti u obzir i sve druge okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Tvrdi da je odredba o spornoj naknadi bila jasna, lako uočljiva i lako razumljiva pa prvostupanjskom sudu nije bilo dopušteno provoditi test (ne)poštenosti, a osim toga sporna naknada da se odnosi na usluge koje je sukladno važećim propisima bio ovlašten naplatiti, te nije bio dužan detaljno navesti sve usluge koje pruža u zamjenu za njezinu naplatu. Osporava stajalište prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare, te da bi bio nepošteni stjecatelj utužen ih iznosa i da bi tužiteljici pripadalo pravo na zahtijevanu zateznu kamatu. Konačno, ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava RH i čl. 6.1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, jer je prvostupanjski sud propustio donijeti obrazloženu odluku te utvrditi sve pretpostavke zbog kojih bi se sporna odredba mogla utvrditi ništetnom.

10. Sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP - a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

10.1. Ispitujući na takav način pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinom donošenju utvrđeno je da u prvostupanjskom postupku nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju tuženik ukazuje u žalbi jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, razumljiva je i sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama.

11. Osim toga, obrazloženje pobijane presude sadrži dovoljno razloga o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika, pa nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP-a na koju tuženik sadržano ukazuju u žalbi, neosnovano prigovarajući da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku.

12. U svezi navedenog tuženik u žalbi neosnovano navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje i učinkovito pravno sredstvo. Naime, ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred prvostupanjskim sudom tuženiku bilo omogućeno da iznese svoje tvrdnje, kao i odlučne činjenice, predloži dokaze te se izjasni o navodima suprotne strane i na taj način ravnopravno sudjeluju u postupku. Osim toga, prvostupanjski sud je odgovorio na sve odlučne navode tuženika, a pobijana presuda je dostatno obrazložena te su izneseni relevantni i uvjerljivi razlozi glede ocjene dokaza, te tuženik nije učinio vjerojatnim da bi mu pogrešnom primjenom materijalnog prava ili osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka bila povrijeđena gore navedena temeljna Ustavom zajamčena prava.

Na žalbu tuženika protiv odluke o ništetnosti ugovorne odredbe o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazne naknade):

13. Pravilno je pobijanom presudom utvrđena ništetnom ugovorna odredba sadržana u čl. 11.3. Ugovora o kreditu kojom je propisano da se korisnica kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita, na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaj, niti joj je objašnjeno na što se navedena naknada odnosi.

14. Imajući u vidu da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u smislu čl. 81. st. 2. ZZP/03 smatra se da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku. Obzirom da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprava koje je u spis dostavio tuženik, koji druge relevantne dokaze radi utvrđenja te odlučne okolnosti nije predlagao, dok je tužiteljica u svom iskazu negirala ikakvo pregovaranje, zakonska presumpcija iz čl. 81. st. 2. ZZP/03 nije dovedena u pitanje.

15. Pravilno tuženik u žalbi ističe da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva sadržana u čl. 11.3. Ugovora o kreditu u pogledu visine obveze tužiteljice jasno i razumljivo sastavljena. Ta je odredba omogućavala tužiteljici da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze (1,50% od iznosa kredita). Stoga je kako to tvrdi tuženik ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz čl. 85. ZZP/03, međutim, da bi zahtjev materijalne transparentnosti bio ispunjen, uvjet je da je tužiteljici doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za nju iz toga proizlaze, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju.

16. Također, pravilno tuženik u žalbi navodi da je u okviru ocjene poštenosti sporne ugovorne odredbe, potrebno u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja te postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

17. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu čl. 83. ZZP/03 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

17.1. Kada je riječ o tome je li poštivano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošteni i pravedan način poslovao s tužiteljicom mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući u vidu da sama ugovorna odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, a poglavito imajući u vidu da je za iznos naknade tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

17.2. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja značajne neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,50% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

17.3. Odredbe čl. 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prije ili istovremeno s korištenjem kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama („Narodne novine“ broj 84/02). Iako isto nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o tzv. ulaznoj naknadi prije korištenja kredita svakako je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

17.4. Prema odredbi čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te o pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

17.5. Nije sporno da predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, niti takav opis sadrži isprava u koju je tuženik predložio izvršiti uvid. Osim toga, prema shvaćanju ovog suda troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu niti samorazumljivi.

17.6. Stoga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni, kako u odnosu na postojanje troškova, tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali, posebno kada se uzme u obzir učinak ostalih odredbi Ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ugovorenoj u čl. 11.3. Ugovora o kreditu, tužiteljica čl. 11.6. i 11.12. tog Ugovora preuzela i dodatne obveze podmirenja eventualnih poreza ukoliko Banka bude obvezana na njihovo plaćanje i troškova solemnizacije ugovora. U danim okolnostima ne može se uzeti da je tužiteljici najkasnije prilikom sklapanja ugovora bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te da provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru.

17.7. Imajući dakle u vidu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu čl. 11.3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna odredba koja ima učinak da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,50% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti je sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

17.8. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, pa je pravilno prvostupanjski sud tu odredbu u pobijanom dijelu točki I. izreke prvostupanjske presude utvrdio ništetnom.

Na žalbu tuženika protiv odluke o restitucijskom zahtjevu s osnova nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF i naknadi za obradu kreditnog zahtjeva:

18. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a.

19. Kako je prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđena ništetnom ugovorna odredba predmetnog Ugovora o kreditu o otplati kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF, koji dio prvostupanjske presude tuženik ne pobija žalbom, te kako je na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno da je s osnova promjene (rasta) tečaja u odnosu na početno ugovoreni tužiteljica preplatila tuženiku 3.984,63 EUR kroz pojedinačne uplate navedene u nalazu, te s osnova tzv. ulazne naknade platila iznos od 281,37 EUR, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužiteljici navedene iznose sa zateznom kamatom koja teče na pojedinačne iznose od izvršenih uplata do isplate primjenom čl. 1115. ZOO -a, obzirom da se tuženik koji je stekao navedene novčane iznose temeljem ništetnih odredaba koje je unio u sadržaj Ugovora o kreditu mora smatrati nepoštenim stjecateljem.

20. Vezano uz istaknuti prigovor zastare valja istači da zastara za potraživanje plaćenog s osnova nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF teče od pravomoćnosti presude iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa (14. lipnja 2018.), dok zastara restitucijskog zahtjeva s osnova nepoštene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi teče od pravomoćnosti ove presude kojom je utvrđena njezina ništetnost, pa kako je tužba podnesena sudu 16. siječnja 2023., to je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 225. ZOO-a prvostupanjski sud obvezao tuženika na isplatu tužiteljici ukupnog iznosa od 4.266,00 EUR (točka II. izreke presude).

Na žalbu tužiteljice protiv odluke o ništetnosti ugovorne odredbe o naknad i za osiguranje kredita i restitucijskom zahtjevu po tom osnovu:

21. Odredbom čl. 11.3. Ugovora o kreditu korisnik kredita obvezao se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci, između ostalog, naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00% sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

21.1. Osnovano tužiteljica u žalbi ukazuje na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na spornu ugovornu odredbu o naknadi za osiguranje kredita, jer tijekom prvostupanjskog postupka doista nisu izvedeni dokazi, niti je utvrđeno je li tuženik sukladno odredbi čl. 11.3. Ugovora o kreditu s osiguravajućim društvom sklopio ugovor o osiguranju i platio premiju osiguranja, iako je tužiteljica utvrđenje tih činjenica i dokaze potrebne za njihovo utvrđivanje predlagala već u tužbi. Stoga za sada nije moguće ocijeniti niti osnovanost tvrdnje tužiteljice da je platila naknadu za uslugu/troškove koji tuženiku nisu nastali.

21.2. Kako je isto relevantno za ocjenu sporne odredbe Ugovora o kreditu s aspekta odredaba čl. 81. i 87. ZZP/03, za sada nisu prihvatljivi razlozi prvostupanjskog suda kojima je otklonio tvrdnje tužiteljice o nepoštenosti i ništetnosti navedene ugovorne odredbe, odnosno na temelju kojih je utvrdio da se radi o odredbi koja nije protivna načelu savjesnosti i poštenja ( čl. 4. ZOO-a) te načelu jednake vrijednosti uzajamnih činidaba (čl. 7. ZOO-a). Budući da prvostupanjski sud nije utvrdio odlučne činjenice za ocjenu ništetnosti sporne ugovorne odredbe (o čemu ovisi i odluka o restitucijskom zahtjevu s tog osnova) to ovaj sud nije u mogućnosti ispitati pravilnost, a niti zakonitost pobijane presude u tom dijelu.

22. Iz navedenih razloga, ovaj sud je odbio žalbu tuženika, dok je žalbu tužiteljice prihvatio, te je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrdio pobijanu presudu u dijelu točke I. izreke kojim je utvrđena ništetnom odredba o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva i u točki II. izreke kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 4.266,00 EUR, dok je primjenom čl. 370. ZPP-a ukinuo točku II. (ispravno točku III.) izreke kojom je odbijen zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o plaćanju naknade za osiguranje kredita i s tog osnova zahtjev za isplatu iznosa od 450,19 EUR, te posljedično odluku o troškovima postupka sadržanu u točkama III. i IV. (ispravno točkama IV. i V.) izreke i u tim dijelovima predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

23. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će od tuženika zatražiti očitovanje je li sklopio ugovor o osiguranju sukladno odredbi čl. 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu, te ako jest - da istog dostavi u spis i da se očituje koliko je iznosila premija osiguranja, te će provesti sve već provedene dokaze i ponovno ocijeniti je li odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu nepoštena i ništetna s aspekta odredaba ZZP/03 (čl. 81. st. 1., čl. 83., čl. 84., čl. 85., čl. 87. st. 1.) i odredaba čl. 270. st. 1. i čl. 322. ZOO-a vodeći računa o činjeničnim navodima tužbe i navodima odgovora na tužbu , te činjenici da osiguranje kredita kod osiguravajućih društava bankama služi kao zaštita u slučaju nemogućnosti naplate kredita te za pokrivanje štete koju banka kao vjerovnik pretrpi ako dužnik, korisnik kredita ne ispuni svoju obvezu. Novom odlukom prvostupanjski sud će odlučiti i o cjelokupnim troškovima postupka.

24. Točka I. izreke prvostupanjske presude u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF nije osporavana žalbom, pa ista u tom dijelu ostaje neizmijenjena.

Varaždin, 23. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer