Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1137/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji Ivani Požar kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČU, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Domagoju Miličeviću, odvjetniku iz Požege, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Knezović i partneri iz Zagreba, radi isplate, u povodu žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-6/2023-39 od 30. lipnja 2025., dana 23. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika djelomično se odbija i djelomično prihvaća te se presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-6/2023-39 od 30. lipnja 2025.

- potvrđuje u točci I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku u roku 15 dana isplatiti tužitelju zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do 30. rujna 2015., i to na iznose kako slijedi:

5,23 EUR od 01.10. 2007.

5,22 EUR od 01.11. 2007.

5,27 EUR od 01.12. 2007.

5,28 EUR od 01.01. 2008.

5,37 EUR od 01.02. 2008.

5,45 EUR od 01.03. 2008.

5,52 EUR od 01.04. 2008.

5,36 EUR od 01.05. 2008.

5,31 EUR od 01.06. 2008.

5,38 EUR od 01.07. 2008.

5,27 EUR od 01.08. 2008.

5,28 EUR od 01.09. 2008.

5,36 EUR od 01.10. 2008.

5,82 EUR od 01.11. 2008.

5,48 EUR od 01.12. 2008.

11,68 EUR od 01.01. 2009.

11,78 EUR od 01.02. 2009.

11,85 EUR od 01.03. 2009.

11,74 EUR od 01.04. 2009.

11,71 EUR od 01.05. 2009.

16,63 EUR od 01.06. 2009.

16,39 EUR od 01.07. 2009.

16,49 EUR od 01.08. 2009.

16,64 EUR od 01.09. 2009.

16,53 EUR od 01.10. 2009.

16,45 EUR od 01.11. 2009.

16,68 EUR od 01.12. 2009.

16,90 EUR od 01.01. 2010.

17,13 EUR od 01.02. 2010.

17,07 EUR od 01.03. 2010.

15,25 EUR od 01.04. 2010.

15,14 EUR od 01.05. 2010.

15,29 EUR od 01.06. 2010.

16,27 EUR od 01.07. 2010.

16,04 EUR od 01.08. 2010.

16,83 EUR od 01.09. 2010.

16,42 EUR od 01.10. 2010.

16,10 EUR od 01.11. 2010.

17,09 EUR od 01.12. 2010.

16,14 EUR od 01.01. 2011.

15,72 EUR od 01.02. 2011.

15,78 EUR od 01.03. 2011.

15,56 EUR od 01.04. 2011.

15,63 EUR od 01.05. 2011.

16,59 EUR od 01.06. 2011.

16,72 EUR od 01.07. 2011.

17,83 EUR od 01.08. 2011.

17,50 EUR od 01.09. 2011.

16,80 EUR od 01.10. 2011.

13,97 EUR od 01.11. 2011.

13,91 EUR od 01.12. 2011.

14,12 EUR od 01.01. 2012.

14,30 EUR od 01.02. 2012.

14,31 EUR od 01.03. 2012.

14,20 EUR od 01.04. 2012.

14,23 EUR od 01.05. 2012.

14,31 EUR od 01.06. 2012.

14,24 EUR od 01.07. 2012.

14,23 EUR od 01.08. 2012.

14,16 EUR od 01.09. 2012.

14,04 EUR od 01.10. 2012.

14,18 EUR od 01.11. 2012.

14,25 EUR od 01.12. 2012.

14,23 EUR od 01.01. 2013.

13,97 EUR od 01.02. 2013.

14,14 EUR od 01.03. 2013.

14,21 EUR od 01.04. 2013.

14,11 EUR od 01.05. 2013.

13,88 EUR od 01.06. 2013.

13,75 EUR od 01.07. 2013.

13,86 EUR od 01.08. 2013.

13,97 EUR od 01.09. 2013.

14,17 EUR od 01.10. 2013.

14,05 EUR od 01.11. 2013.

14,12 EUR od 01.12. 2013.

14,15 EUR od 01.01. 2014.

8,00 EUR od 01.02. 2014.

8,04 EUR od 01.03. 2014.

8,01 EUR od 01.04. 2014.

7,97 EUR od 01.05. 2014.

7,96 EUR od 01.06. 2014.

7,96 EUR od 01.07. 2014.

8,03 EUR od 01.08. 2014.

8,10 EUR od 01.09. 2014.

8,08 EUR od 01.10. 2014.

8,12 EUR od 01.11. 2014.

8,17 EUR od 01.12. 2014.

8,15 EUR od 01.01. 2015.

8,16 EUR od 01.02. 2015.

8,16 EUR od 01.03. 2015.

8,16 EUR od 01.04. 2015.

8,16 EUR od 01.05. 2015.

8,16 EUR od 01.06. 2015 .

8,16 EUR od 01.07. 2015.

8,16 EUR od 01.08. 2015.

8,16 EUR od 01.09. 2015.

sve po stopi do 31. prosinca 2007. od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5 postotnih poena , a od 1. kolovoza 2015. do 30. rujna 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena.

- preinačuje u dijelu točke I. izreke u kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos glavnice od ukupno 1.157,90 EUR, kao i u dijelu u kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju zatezne kamate koje teku na pojedine mjesečne iznose iz točke I. izreke prvostupanjske presude za razdoblje od 1. listopada 2015. pa do isplate, i to na način da se u tim dijelovima tužbeni zahtjev tužitelja odbija.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika protiv rješenja o trošku sadržanog u presudi Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-6/2023-39 od 30. lipnja 2025. iz točke II. izreke djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava kao osnovana, te se navedeno rješenje:

- potvrđuje za iznos od 679,90 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 30. lipnja 2025. pa do isplate.

- preinačuje preko iznosa od 679,90 EUR na način da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.204,97 EUR sa zateznim kamatama na taj dio od 30. lipnja 2025. pa do isplate.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka uz iznosu od 100,62 EUR u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točci I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 1.157,90 EUR kao iznos koji prelazi iznos ugovorene redovne kamatne stope i naplaćen je temeljem tuženikove jednostrane promjene kamatne stope iz Ugovora o kreditu br. 5140030242 - 69700011186 / 2005 sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u toj točci izreke. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 1.884,87 EUR sa zateznim kamatama.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14

– Odluka USRH i 70/19 koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne Novine“ broj 70/19 uz izuzetke propisane stavkom 2. i 3. istog članka i na temelju članka 107. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku

– „Narodne novine“ broj: 80/22 uz izuzetke propisane stavkom 2., 3., 4. i 5. istog članka

- dalje u tekstu: ZPP), uz prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži i naknadu troškova sastavljanja žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni redovne kamatne stope u tom potrošačkom ugovoru o kreditu broj 5140030242 - 69700011186 / 2005 koji su stranke sklopile 14. rujna 2005., a u odnosu na koji su stranke sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015. i 52/2016., dalje ZPK) 18. siječnja 2016. zaključile Aneks uz ugovor o kreditu (dalje: Aneks ugovora).

6. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne kao i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava, provedenim financijskim vještačenjem te saslušanjem tužiteljice, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 14. rujna 2005.. između prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek kao banke i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o kreditu broj 5140030242 - 69700011186 / 2005 za adaptaciju stana, s ugovorenim iznosom kredita od 32.000,00 CHF po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita i s rokom otplate 10 godina, uz redovnu kamatu od 4,50% godišnje, promjenjivu;

- da su se stranke bez pojedinačnog pregovaranja sporazumjele o tome da će tužitelj plaćati tuženiku promjenjive kamate pri čemu će se konkretna stopa tih kamata utvrđivati u skladu s odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom banke ;

- da je riječ o potrošačkom ugovoru (tužitelj ga je sklopio kao fizička osoba a namjena je za adaptaciju stana) koji je obuhvaćen presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača kao tužitelja i osam banaka sa sjedištem u [adresa] kao tuženika pod poslovnim brojem P- 1401/2012 i koja je u odnosu ovdje tuženika u odluci o jednostranoj izmjeni kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odluci o valutnoj klauzuli u CHF 14. lipnja 2018.;

- da je, kad je riječ o spornoj odredbi o jednostranoj izmjeni promjenjive kamatne stope, kolektivni spor u odnosu na tuženika završio na način da pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., koja je u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je tuženik (uz druge banke iz navedenog spora) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine" br. 96/2003., 46/2007., 79/2007., dalje: ZZP/2003) i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007. i 125/2007., dalje: ZZP/2007) povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali ;

- da se, imajući na umu odredbu članka 502.c ZPP-a, opravdano tužiteljica u ovoj (posebnoj) parnici za utvrđenje i naknadu poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava, pa je sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen;

- da iz vještačenja provedenog tijekom prvostupanjskog postupka proizlazi da je tužitelj s osnova promjene ugovorne kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu isplat io tuženiku iznos od 1.157,90 EUR;

- da su stranke 18. siječnja 2016.. sklopile Aneks uz ugovor o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/2015., dalje: ZID ZPK/2015);

- da je taj Aneks uz ugovor o kreditu sklopljen i ispunjen u skladu s odredbama ZID ZPK/2015;

- da je s financijsko-računovodstvenog motrišta izračun konverzije proveden u skladu s odredbama članka 19.c ZPK-a;

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 10. lipnja 2019.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud sporne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope utvrdio ništetnima te je kao pravnu posljedicu njihove ništetnosti naložio tuženiku vratiti sve uplate koje su učinjene na ime ispunjenja tih ništetnih ugovornih odredbi u ukupnom iznosu od 1.157,90 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dana kada je pojedine iznose primio do isplate. Pritom je ocijenio neosnovanim prigovor zastare te je zaključio da sklopljeni Aneks uz ugovor o kreditu nije od značaja ni za pravni interes ni za osnovanost tužbenog zahtjeva jer se tim Aneksom potrošač nije odrekao zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u ugovoru o kreditu.

8. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

9. Ispitujući na taj način pobijanu presudu ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. U tom dijelu nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi poziva tuženik jer pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika. Ti razlozi nisu proturječni ni nerazumljivi pa se, suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda u tom dijelu može ispitati.

10. Žalbeni navodi u bitnome se iscrpljuju u osporavanju pravnog shvaćanja suda prvog stupnja o učincima dodatka ugovoru o kreditu na utuženi kondikcijski zahtjev pa će biti ocijenjeni prilikom ispitivanja žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

11. Prvenstveno, u odnosu na žalbene navode kojima tuženik osporava polazni zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, koja ništetnost je ovdje utvrđena kao prethodno pitanje, kao i pravni interes da se tužitelj na tu ništetnost poziva, ukazuje se na odredbu članka 327. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje u tekstu: ZOO/2005), a prema kojoj se na ništavost može pozivati svaka zainteresirana osoba, što su prije svih ugovorne strane. Pritom je neodlučno što su ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF izmijenjene Sporazumom uz ugovor o kreditu od 11. siječnja 2016. jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., koje je doneseno u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, potrošač ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi (ovdje se pozivati na ništetnost) iako je sklopio dodatak ugovoru kojim su izmijenjene te odredbe ugovora, kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. S obzirom da sud pazi na ništetnost i po službenoj dužnosti, to tužitelj zahtjev za utvrđenje te ništetnosti nije nužno trebao postaviti kao samostalni zahtjev, kako to pogrešno smatra tuženik, već nema zapreke o istome odlučiti kao o prethodnom pitanju.

12. Nadalje, pravilno je primijenjena odredba članka 502.c ZPP-a kojom je propisana vezanost suda za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P - 1401/2012 kojom je u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene odredbe o ugovaranju redovne kamatne stope koja je tijekom obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i njezinim internim aktima, čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača. Zbog toga je na pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je riječ o nepoštenim ugovornim odredbama koje su na temelju članka 87. stavka 1. ZZP/2003 ništetne.

13. Pritom valja istaknuti da se tužitelj već u tužbi pozvao na pravne učinke pravomoćne presude iz kolektivnog spora, dok tuženik, na kojemu je teret dokazivanja, nije dokazao da se o spornim odredbama sadržanim u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, dakle nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih odluka donesena u sporu kolektivne zaštite potrošača ne bi imala obvezujući učinak sukladno članku 502.c stavku 1. ZPP-a, pa se u tom smislu ukazuju neosnovanima svi suprotni žalbeni navodi tuženika.

14. U tom smislu za konkretne okolnosti nije odlučan žalbeni navod tuženika da prvostupanjski sud nije proveo saslušanje djelatnika banke MU, koji dokaz je tuženik predložio na okolnosti da je zaposlenik tuženika prilikom sklapanja ugovora upoznao tužitelja s Ugovorom o kreditu i objasnio što znači valutna klauzula, njezin cilj i svrhu i sve posljedice mogućeg rasta vrijednosti valute CHF, a time i njezin utjecaj na promjenjivu kamatnu stopu. Naime, s obzirom da je predmet ovoga postupka zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni redovne kamatne stope, dok se o valutnoj klauzuli raspravljalo kod istoga suda u predmetu P-208/2023, to su sva eventualna konkretna upozorenja koja se tiču posljedica mogućeg rasta vrijednosti valute CHF za ocjenu osnovanosti tuženikovih prigovora nebitna. Pritom je tuženik dodatno podneskom od 15. studenog 2023. godine ustrajao i predlagao saslušanje navedene svjedokinje na okolnosti neposrednog pregovaranja i obavijesti koji su dani tužitelju prilikom sklapanja Ugovora, pozivajući se na to da nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF, dakle, riječ je o okolnostima koje za konkretan predmet nisu pravno odlučne.

15. Nadalje, neosnovano tuženik u žalbi upire da je tužitelj po zanimanju javni bilježnik, odnosno da je u trenutku sklapanja Ugovora bio sudac na trgovačkom sudu te je zasigurno obzirom na svoju profesiju i znanje razumio značenje „valutna klauzula“ i „promjenjivost kamatne stope“. Naime, ponavlja se, valutna klauzula nije predmetom zahtjeva u ovoj pravnoj stvari, iako ju tuženik u više navrata ponavlja u žalbi, dok činjenica zanimanja tužitelja (tada sudac, kako to u žalbi tvrdi tuženik) ne utječe na njegovo svojstvo potrošača u smislu čl. 3. toč. 1. ZZP/2003 jer je sklopio pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti..

16. U odnosu na žalbu protiv odluke o isplati valja istaknuti da osnovano tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo prihvativši u točci I. izreke pobijane presude glavni kondikcijski zahtjev za isplatu iznosa (1.157,90 EUR) koji je na ime ispunjenja kredita do 30. rujna 2015. (dana obračuna konverzije) plaćen na temelju ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržanih u ugovoru o kreditu i to kao pravnu posljedicu njihove nepoštenosti utvrđene u sporu radi kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.

17. Iz stanja spisa i utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je Aneks uz ugovor o kreditu od 18. siječnja 2016. sklopljen i ispunjen u skladu s odredbama ZID ZPK/2015 te da je izračun konverzije obavljen u skladu s prisilnim propisom iz članka 19.c toga Zakona.

18. Kad ZZP/2003, kao posebni zakon, propisuje da su nepoštene odredbe ništetne, on ne propisuje pravne posljedice ništetnosti tih odredbi, pa se, u nedostatku posebnih odredbi ZZP/2003 o posljedicama ništetnosti nepoštenih odredbi, primjenjuju opća pravila obveznog prava (ZOO/2005) ili primjenjivi posebni propisi ako postoje.

19. U odnosu na predmetni potrošački ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke sklopile 14. rujna 2005. stupio je 30. rujna 2015. na snagu ZID ZPK/2015.

20. ZID ZPK/15 donesen je nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene u posebnom razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i obzirom da je tečaj CHF izrazito jačao s vremenom te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope što je dovelo u izrazito težak položaj korisnike kredita i potrošača. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati korisnicima kredita u CHF, odnosno u kunama vezano za tečaj CHF, isti položaj u odnosu na korisnike kredita u valuti EUR. Na temelju odredbi čl. 19.b i čl. 19.c koji su dodani čl. 1. ZID ZPK/15 proizlazi da vjerovnik i dužnik uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR) s time da se razlika između više uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, kojom se ovisno o okolnostima slučaja postupa sukladno dodanoj odredbi čl. 19.c st. 5. ZID ZPK/15.

21. Uređuje li taj Zakon restituciju za nepoštene ugovorne odredbe iz potrošačkih ugovora o kreditu denominiranih u CHF ili denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to na način koji zadovoljava visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima koja se jamči odredbama ZZP/2003, ključno je pravno pitanje za odlučivanje o predmetu spora.

22. Kad je riječ o pravnim posljedicama nepoštenosti ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima, ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Upravo to i proizlazi iz odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/2003 imajući na umu da ništetnost djeluje ex tunc.

23. Osim toga, nepoštene odredbe o jednostranoj promjeni stope ugovorne kamate nakon zaključenog Aneksa, više ne obvezuju tužiteljicu, s obzirom na to da su te nepoštene ugovorne odredbe zamijenjene na način kao da je za sve ugovoreno vrijeme kredita isti bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR i uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR. U tom je smislu ostvaren neobvezujući učinak tih nepoštenih ugovornih odredbi u skladu s člankom 87. stavkom 1. ZZP/2003.

24. Stranke su Aneksom uz ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, koji je sadržavao ništetnu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZPK-a na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.), osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja, iskorišteni u korist potrošača i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Aneksom. Drugim riječima, u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope koji su predmetom ove tužbe.

25. U tom smislu, prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda, iako ZID ZPK/2015 ne propisuje ništetnost spornih ugovornih odredbi , pa stoga niti način restitucije potrošača, u pravnoj situaciji kad su isplate koje su učinjene na ime nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope, na temelju među strankama sklopljenog valjanog Aneksa, iskorištene za ispunjenje daljnjih obveza prema tom Aneksu, ne može se zaključiti da Aneks nema restitucijski učinak u odnosu na navedene nepoštene ugovorne odredbe, bez obzira na to što ZID ZPK/2015 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate vraćaju potrošaču, nego da se iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Aneksom.

26. Pritom je za dodati da je u oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos- 1/2019, Vrhovni sud Republike Hrvatske, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK715 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

27. Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

28. Pored činjenice da je tuženik na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZPK -a u izračune konverzije uvrstio sve primljene iznose, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena početna ugovorena kamatna stopa, očito je da ta razlika koja se sada zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Aneksa uz ugovor nije (više) bez osnove u imovini tuženika, pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO/2005.

29. Tuženik je na temelju sklopljenog Aneksa u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015 unio iznose koji se sada traže tužbom, a koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015. Ti su iznosi, međutim, zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđen ih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije), u skladu sa sklopljenim Aneksom iskorišteni za namirenje anuiteta s valutnom klauzulom u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu, a glede utvrđenog manjka, u skladu sa zakonom postignut je sporazum o namirenju.

30. Zbog toga je nepravilan zaključak suda prvog stupnja da postoji pravna osnova za isplatu razlike između početno ugovorene i stvarno primijenjene kamatne stope, jer su i uplate koje čine te razlike u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita čime je obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala.

31. Imajući na umu navedene razloge, zaključak je ovog suda da je sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/2015 tužitelj restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope jer ga, s jedne strane, te odredbe ne obvezuju, a, s druge strane, isplate koje je na temelju njih učinio vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene u ispunjenju valjane obveze preuzete Aneksom. Stoga tužitelju prema pravnom shvaćanju ovog suda ne pripada dosuđena isplata od 1.157,90 EUR.

32. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci proširenog vijeća od 13 sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026. gdje je na postavljeno revizijsko pitanje "Ima li potrošač korisnik kredita koji je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa ugovoru konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom CHF, ako konverzijom vjerovnik nije vratio sve neosnovane stečene koristi koje je stekao primjenom ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora?" odgovoreno "Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".

33. Slijedom svega navedenog, s obzirom na to da je u odlukama o isplati iz točke I. izreke pobijane presude u dijelu koji se odnosi na iznos glavnice od 1.157,90 EUR pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz članka 1111. ZOO-a u vezi s člankom 19.c ZPK-a, na temelju članka 373. točke 3. ZPP-a u tom je dijelu preinačena prvostupanjska presuda na način da je zahtjev za isplatu glavnih iznosa plaćenih na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope odbijen.

34. Međutim, iako je tuženik na temelju sklopljenog Aneksa uz ugovor o kreditu, u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015, unio glavne iznose koje tužitelj traži tužbom, a koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u ugovoru u kreditu s valutnom klauzulom u CHF bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015., kada su zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Aneksom iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, ostaje činjenica da je riječ o iznosima koje je tuženik držao bez pravne osnove od dana kada su mu plaćeni do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.).

35. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi koje je unaprijed sastavio tuženik i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost u smislu članka 81. stavka 1. tada važećeg ZZP/2003 (jer su protivno načelu dobre vjere stvarale značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja) tuženik je iznose koje je na temelju tih ugovornih odredbi primio od tužiteljice držao kao nepošteni stjecatelj. S obzirom na to da u skladu s člankom 1115. ZOO/2005 nepošteni stjecatelj vraća stečeno bez osnove sa zateznim kamatama od dana stjecanja, tuženik je, osim iznosa koje je primio na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu, na dan obračuna konverzije (dan prestanaka obveze vraćanja), dugovao i zatezne kamate koje su na pojedine iznose tekle od dana kada ih je primio do dana obračuna konverzije, kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje obveze tužitelja preuzete Aneksom.

36. Izračun konverzije u skladu s odredaba članka 19.c ZKP-a ne predviđa da se te zatezne kamate iskorištavaju za ispunjenje obveze prema Aneksu sklopljenom prema tom propisu. Zbog toga je zaključak ovog suda da Aneks nema restitucijski učinak u odnosu na zatezne kamate koje su tekle na pojedine iznose koje je tužiteljica platila na ime nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu. Zbog toga, u skladu s općim pravilom iz članka 1115. ZOO/2005 tužitelju, u odnosu na iznose plaćene do dana obračuna konverzije, pripada pravo na isplatu zateznih kamata koje su tekle od dana plaćanja pojedinih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope pa do dana kad su ti iznosi iskorišteni u korist tužitelja za ispunjenje tužiteljeve obveze preuzete Aneksom (30. rujna 2015.), a što je prema pravnom shvaćanju ovog suda dan kada je prestala obveza vraćanja.

37. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022., točka 32. i Rev 925/2023-2 od 8. travnja 2025., točka 54.1. i 56.1., Revd-4600/2025-2 od 19. studenog 2025. kao i u odluci proširenog vijeća od 13 sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026.

38. Slijedom takvih utvrđenja, a s obzirom da su citirane odredbe ugovora o kreditu u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđene nepoštenim zbog postupanja tuženika u predugovornoj fazi i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu koji je takvu odredbu nametnuo potrošačima bez pojedinačnog pregovaranja i unio u ugovore o potrošačkom kreditiranju, to se ne mogu prihvatiti osnovanim žalbeni razlozi tuženika kojima osporava tijek zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja. Pritom u vezi tijeka zateznih kamata i primjene odredbe članka 1115. ZOO/2005 postoji ustaljena sudska praksa redovnih sudova koja je reafirmirana i u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022. gdje se potvrđuje stav da je tuženik nesavjesni stjecatelj i da zbog toga duguje zatezne kamate od dana stjecanja.

39. Vezano za prigovor zastare, ističe se da u skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u kreditima s valutnom klauzulom u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualna je tužba u ovom predmetu podnesena prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača (13. lipnja 2014. u odnosu na odredbu o promjenjivoj kamati). U tom smislu neosnovan je prigovor zastare, koji tuženik ponavlja i u žalbi, odnosno utužena tražbina koju bi tuženik stekao bez osnove u smislu članka 1111. u vezi članka 323. ZOO na temelju ništetne ugovorne odredbe nije zastarjela, pa tako nije zastarjela ni tražbina iz članka 1115. ZOO prema kojoj se, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

40. Naposlijetku, a vezano za tuženikovo pozivanje na zastaru u odnosu na preinačeni zahtjev, ukazuje se i na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-123/2024-5 zauzeto na sjednici održanoj 27. svibnja 2024. prema kojem u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, pa je i u tom smislu žalba tuženika neosnovana.

41. Zbog toga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je naložio tuženiku isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate koje su na pojedine iznose plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u ugovoru o kreditu tekle od dana plaćanja do 30. rujna 2015., kada je tuženikova obveza vraćanja tih iznosa prestala. Stoga je u tom dijelu, na temelju članka 368. stavka 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i djelomično je potvrđena točka I. izreke prvostupanjske presude, dok je odnosu na zatražene zatezne kamate koje teku u kasnijem razdoblju uz primjenu članka 373. točke 3. ZPP-a ista točka izreke prvostupanjske presude na način da je zahtjev za isplatu tih zateznih kamata odbijen.

42. U pogledu žalbe protiv odluke o trošku valja istaknuti da je, obzirom na način na koji je ovaj sud prihvaćanjem žalbe tuženika preinačio prvostupanjsku presudu, valjalo preinačiti i odluku o troškovima primjenom čl. 166. st. 2. ZPP-a.

43. Pritom su neosnovani žalbeni navodi kojima se osporava primijenjena vrijednost boda od 2,00 EUR jer je isto sukladno Tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23), koja odredba propisuje da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, a u konkretnom slučaju odluku o troškovima je prvostupanjski sud donio 30. lipnja 2025. i tada je na snazi bila upravo primijenjena Tarifa. Takvo pravno shvaćanje izraženo je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-562/2024-2 od 7. svibnja 2024.

44. Slijedom ranijih utvrđenja, a pazeći na pravilnu primjenu materijalnog prava u pogledu odluke o troškovima postupka (tužba je podnesena 10. lipnja 2019.), valjalo je dakle pravilnom primjenom materijalnopravne odredbe čl. 155. ZPP-a i odredbi Tarife tužitelju priznati iznos od 450 bodova odnosno 900,00 EUR, koji se odnosi na sastav tužbe od 75 bodova (prema Tbr.7.t.1.), sastav dva obrazložena podneska (prema Tbr.8.t.1.) od po 75 bodova te zastupanje na ročištima 20. studenog 2023., 30. siječnja 2024. i 26. svibnja 2025 od po 75 bodova (prema T.br.9.t.1.).

45. Međutim, primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a valjalo je uzeti u obzir uspjeh tužitelja u cijelosti s osnovom zahtjeva (ništetnost koja je u ovom postupku utvrđena i raspravljena kao prethodno pitanje), kao i uspjeh u odnosu na visinu zahtjeva, koji po slobodnoj ocjeni ovog drugostupanjskog suda iznosi približno 30% (tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate za razdoblje kroz 8 godina i to od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do izračuna konverzije, dok je odbijen s isplatom u odnosu na glavnicu), pa kada se od ukupnog uspjeha tužitelja (65%) oduzme uspjeh tuženika (35%), to je tužitelju ukupno valjalo dosuditi razmjerni dio troška od 30%, odnosno iznos od 270,00 EUR. Tom iznosu pridodan je PDV od 67,50 EUR i trošak vještačenja, koji je valjalo priznati u cijelosti kao nužan za dokazivanje osnovanosti i visine postavljenog zahtjeva, i to u visini od 331,78 EUR, te pristojba na tužbu razmjerno uspjehu u sporu u visini od 10,62 EUR, pa ukupan trošak tužitelja iznosi 679,90 EUR, koji iznos mu je valjalo dosuditi i u tom dijelu rješenje o trošku potvrditi primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a, a za preostalih 1.204,97 EUR rješenje preinačiti sukladno čl. 380. toč. 3. ZPP-a i zahtjev za naknadu troška odbiti.

46. Budući da je tuženik uspio sa žalbom ima pravo na nadoknadu troška za sastav žalbe prema Tbr. 10. toč. 1. u vezi s Tbr. 7. toč. 1. Tarife od 187,50 EUR, koji iznos je valjalo razmjerno umanjiti s obzirom na uspjeh tuženika u sporu (35%) te mu dosuditi iznos od 65,63 EUR, čemu je pridodan PDV u visini od 16,41 EUR, kao i pristojba na žalbu razmjerno uspjehu u sporu u visini od 18,58 EUR, pa ukupni trošak žalbenog postupka tuženika iznosi 100,62 EUR, o kojem trošku je odlučeno kao pod točkom II. rješenja.

U Varaždinu 23. srpnja 2026.

Sutkinja

Ivana Požar