Republika Hrvatska
Županijski sud u Velikoj Gorici
Ulica Hrvatske bratske zajednice 1
Poslovni broj Gž-1199/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Tihane Cišper predsjednice vijeća, Nikole Ramušćaka člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora člana vijeća, u parničnom postupku tužitelja ĆM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Kristini Cerin Načinović, odvjetnici u Rovinju, Istarska 46, protiv tužene Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), zastupan po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, Petrova 182, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola Stalna služba u Rovinju-Rovigno poslovni broj P-167/2023-59 od 9. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj 22. srpnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužene Addiko Bank d.d. Zagreb kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola Stalna služba u Rovinju-Rovigno poslovni broj P-167/2023-59 od 9. kolovoza 2024. pod st. I., u dijelu pod stavkom II. izreke kojim je naloženo tuženoj isplatiti tužitelju zatezne kamate
na iznos 2,83 EUR od 23. ožujka 2005. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 25,83 EUR od 23. veljače 2007. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 8,48 EUR od 1. listopada 2009. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 298,23 EUR od 13. listopada 2009. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 36,41 EUR od 17. studenog 2009. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 1,90 EUR od 15. prosinca 2009. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 402,70 EUR od 17. prosinca 2009. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 45,70 EUR od 20. siječnja 2010. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 61,60 EUR od 3. kolovoza 2010. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 95,91 EUR od 1. rujna 2010. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 91,25 EUR od 1. listopada 2010. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 83,76 EUR od 3. studenog 2010. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 99,56 EUR od 2. prosinca 2010. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 111,15 EUR od 1. siječnja 2011. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 97,23 EUR od 1. veljače 2011. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 102,59 EUR od 1. ožujka 2011. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 96,37 EUR od 1. travnja 2011. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 97,50 EUR od 1. svibnja 2011. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 123,81 EUR od 1. lipnja 2011. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 126,37 EUR od 7. srpnja 2011. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 148,34 EUR od 2. kolovoza 2011. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 137,06 EUR od 14. rujna 2011. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 126,41 EUR od 14. listopada 2011. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 118,23 EUR od 18. studenog 2011. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 117,76 EUR od 14. prosinca 2011. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 123,05 EUR od 20. siječnja 2012. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 2,40 EUR od 2. veljače 2015. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 113,30 EUR od 1. kolovoza 2012. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 0,004 EUR od 2. kolovoza 2012. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 14,60 EUR od 29. kolovoza 2012. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 125,38 EUR od 4. rujna 2012. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 121,12 EUR od 3. listopada 2012. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 125,90 EUR od 10. studenog 2012. do 30. rujna 2015. i
na iznos od 129,36 EUR od 28. prosinca 2012. do 30. rujna 2015., pod st. III. izreke, i u dijelu pod st. IV. izreke kojim je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati zatezne na iznos od 4,47 EUR od 27. srpnja 2005. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 0,35 EUR od 5. listopada 2005. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 0,74 EUR od 1. studenog 2005. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 0,90 EUR od 1. prosinca 2005. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 0,38 EUR od 3. siječnja 2006. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 3,39 EUR od 1. kolovoza 2006. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 4,28 EUR od 1. rujna 2006. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 4,35 EUR od 3. listopada 2006. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 4,20 EUR od 1. studenog 2006. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 3,80 EUR od 1. prosinca 2006. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 2,21 EUR od 13. prosinca 2006. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 3,06 EUR od 3. siječnja 2007. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 2,53 EUR od 1. veljače 2007. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 80,30 EUR od 23. veljače 2007. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 2,51 EUR od 1. ožujka 2007. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 2,57 EUR od 3. travnja 2007. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 1,55 EUR od 8. svibnja 2008. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 6,96 EUR od 1. srpnja 2008. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 12,83 EUR od 1. kolovoza 2008. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 12,91 EUR od 2. rujna 2008. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 13,90 EUR od 2. listopada 2008. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 21,37 EUR od 1. studenog 2008. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 16,36 EUR od 3. prosinca 2008. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 24,82 EUR od 3. siječnja 2009. do 30. rujna 2015.,
na iznos do 25,82 EUR od 3. veljače 2009. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 26,27 EUR od 3. ožujka 2009. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 25,03 EUR od 1. travnja 2009. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 25,44 EUR od 7. travnja 2009. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 22,27 EUR od 2. lipnja 2009. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 21,97 EUR od 1. srpnja 2009. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 22,34 EUR od 1. kolovoza 2009. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 23,08 EUR od 1. rujna 2009. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 23,02 EUR od 1. listopada 2009. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 99,67 EUR od 13. listopada 2009. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 22,39 EUR od 17. studenog 2009. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 76,44 EUR od 15. prosinca 2009. do 30. rujna 2015.,
na iznos do 128,71 EUR od 20. siječnja 2010. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 26,79 EUR od 1. svibnja 2010. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 34,20 EUR od 1. lipnja 2010. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 41,49 EUR od 1. srpnja 2010. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 39,99 EUR od 3. kolovoza 2010. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 44,58 EUR od 14. rujna 2010. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 43,51 EUR od 14. listopada 2010. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 40,76 EUR od 3. studenog 2010. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 45,83 EUR od 2. prosinca 2010. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 49,75 EUR od 1. siječnja 2011. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 45,01 EUR od 1. veljače 2011. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 46,83 EUR od 1. ožujka 2011. do 30. rujna 2015.,
na iznos do 44,72 EUR od 1. travnja 2011. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 45,10 EUR od 1. svibnja 2011. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 54,05 EUR od 1. lipnja 2011. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 54,93 EUR od 7. srpnja 2011. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 62,41 EUR od 2. kolovoza 2011. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 58,57 EUR od 14. rujna 2011. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 54,62 EUR od 14. listopada 2011. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 51,84 EUR od 18. studenog 2011. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 51,67 EUR od 14. prosinca 2011. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 53,69 EUR od 20. siječnja 2012. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 0,67 EUR od 2. veljače 2012. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 55,44 EUR od 1. kolovoza 2012. do 30. rujna 2015.,
na iznos do 54,73 EUR od 4. rujna 2012. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 53,23 EUR od 3. listopada 2012. do 30. rujna 2015.,
na iznos do 54,85 EUR od 10. studenog 2012. do 30. rujna 2015.,
na iznos od 56,02 EUR od 28. prosinca 2012. do 30. rujna 2015. i
na iznos od 109,53 EUR od 19. veljače 2013. do 30. rujna 2015.
II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Puli-Pola Stalna služba u Rovinju- Rovigno poslovni broj P-167/2023-59 od 9. kolovoza 2024. u dijelu pod st. II. izreke kojim je naloženo tuženoj da tužitelju isplati iznos glavnice od 10.633,49 EUR i zatezne kamate koje na svaki pojedini iznos teku od 1. listopada 2015. do isplate, u dijelu pod st. IV. izreke kojim je naloženo tuženoj da tužitelju isplati iznos glavnice 5.304,48 EUR i zatezne kamate koje na svaki pojedini iznos teku od dana 1. listopada 2015. do isplate i pod st. V. izreke i sudi:
1. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu iznosa glavnice od 10.633,49 EUR i zateznih kamata
na iznos 2,83 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 25,83 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 8,48 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 298,23 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 36,41 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 1,90 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 402,70 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 45,70 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 61,60 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 95,91 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 91,25 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 83,76 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 99,56 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 111,15 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 97,23 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 102,59 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 96,37 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 97,50 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 123,81 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 126,37 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 148,34 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 137,06 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 126,41 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 118,23 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 117,76 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 123,05 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 2,40 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 113,30 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 0,004 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 14,60 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 125,38 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 121,12 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 125,90 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 129,36 EUR od 1. listopada 2015. do isplate i
na iznos od 7.221,40 EUR od 1. listopada 2015. do isplate.
2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu glavnice u iznosu od 5.304,48 EUR, i zateznih kamata
na iznos od 4,47 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 0,35 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 0,74 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 0,90 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 0,38 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 3,39 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 4,28 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 4,35 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 4,20 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 3,80 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 2,21 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 3,06 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 2,53 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 80,30 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 2,51 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 2,57 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 1,55 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 6,96 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 12,83 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 12,91 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 13,90 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 21,37 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 16,36 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 24,82 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos do 25,82 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 26,27 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 25,03 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 25,44 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 22,27 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 21,97 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 22,34 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 23,08 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 23,02 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 99,67 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 22,39 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 76,44 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos do 128,71 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 26,79 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 34,20 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 41,49 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 39,99 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 44,58 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 43,51 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 40,76 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 45,83 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 49,75 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 45,01 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 46,83 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos do 44,72 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 45,10 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,,
na iznos od 54,05 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 54,93 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 62,41 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 58,57 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 54,62 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 51,84 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 51,67 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 53,69 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 0,67 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 55,44 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos do 54,73 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 53,23 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos do 54,85 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 56,02 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,
na iznos od 109,53 EUR od 1. listopada 2015. do isplate i
na iznos od 3.156,48 EUR od 1. listopada 2015. do isplate.
5. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 10.079,63 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.
6. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
III. Odbija se zahtjev tužene za naknadu troška sastava žalbe, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da su ništetni dijelovi ugovornih odredaba članka 2., članka 3. i članka 6. ugovora o kreditu broj: 346-87/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, zaključenog 27. prosinca 2004., potvrđenog 11. siječnja 2005. od strane javnog bilježnika Rina Zujića u [adresa] pod brojem: OU-14/05, između tužitelja i tužene Addiko bank d.d. (tada Hypo Alpe Adria Bank d.d.),OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, a kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom o kamatnim stopama tuženice i kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak (st. I. izreke), naloženo je tuženoj da tužitelju isplati preplaćeni iznos od 10.633,49 EUR po Ugovoru o kreditu broj: 346-87/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, zaključenog 27. prosinca 2004. potvrđenog 11. siječnja 2005. od strane javnog bilježnika Rina Zujića u [adresa] pod brojem: OU- 14/05 s pripadajućim zateznim kamatama (st. II. izreke), utvrđeno je da su ništetni dijelovi odredaba članka 2., članka 3. i članka 6. ugovora o kreditu broj: 346-51/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, zaključenog 18. svibnja 2005., potvrđenog 20. svibnja 2005. od strane javnog bilježnika Rina Zujića u [adresa] pod brojem: OU-307/05, između tužitelja i tužene Addiko bank d.d. (tada Hypo Alpe Adria Bank d.d.), OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, a kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom o kamatnim stopama tužene i kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu u kojem je tužitelj tražio da sud utvrdi da su ništetne cijele ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke i cijele ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (st. III. izreke), naloženo je tuženoj da tužitelju isplati preplaćeni iznos od 5.304,48 EUR po Ugovoru o kreditu broj: 346-51/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, zaključenog 18. svibnja 2005., potvrđenog 20. svibnja 2005. od strane javnog bilježnika Rina Zujića u [adresa] pod brojem: OU-307/05 s pripadajućim zateznim kamatama (st. IV. izreke), naloženo je tuženoj da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 10.079,63 EUR s pripadajućim zateznim kamatama (st. V. izreke) te je odbijen zahtjev tužene za naknadu parničnog troška (st. VI. izreke).
2. Tužena žalbom pobija navedenu presudu pod st. I., II., III., IV. i V. izreke, iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP).
3. Žalba je djelomično osnovana.
4. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi sud prvog stupnja počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.
5. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti dva ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, isplata iznosa koje je tužitelj preplatio temeljem ništetnih ugovornih odredaba te isplata iznosa od 7.221,40 EUR i iznosa od 3.156,48 EUR, na ime razlike u iznosu preplate koji je priznat tužitelju prilikom izvršene konverzije ugovora o kreditu i iznosa preplate koji je utvrdio financijski vještak.
6. Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da tužitelju nije bilo omogućeno pregovaranje o spornim ugovornim odredbama sa tuženom, iz čega je izveo pravilan zaključak da se radilo o tipskom ugovoru, a tužena nije dokazala suprotno tome sukladno čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003, dalje: ZZP). Takav zaključak prvostupanjski sud pravilno izvodi iz iskaza svjedokinje ŽM, koja je kao djelatnica tužene sudjelovala u pregovorima koji su prethodili zaključenju predmetnih ugovora o kreditu, a koja navodi da tužitelju nije bilo omogućeno pregovaranje i mijenjanje sadržaja spornih ugovora, jer nije bio VIP klijent. Jednako tako, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužitelj nije od strane tužene bio informiran o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, niti o načinu formiranja kamatne stope, jer pravilnost takvog zaključka proizlazi iz iskaza navedene svjedokinje.
7. Pravilan je i zaključak suda prvog stupnja da je vezan za pravna utvrđenja o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, jer se tužitelj u tužbi na ta pravna utvrđenja pozvao (Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).
8. Nadalje, pravilno je pravno stajalište prvostupanjskog suda da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (isti pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.).
9. Budući da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018., do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu, koja je podnesena 12. lipnja 2019., nije protekao zastarni rok od 5 godina, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, niti je protekao zastarni rok tražbine tužitelja s osnove ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., tako da računajući od toga dana do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu, nije protekao zastarni rok od 5 godina, koliko iznosi opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO), koji se kod kondikcijskih zahtjeva primjenjuje.
10. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 81. st. 1. ZZP, kada je utvrdio da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, a time i ništetne (čl. 87. st. 1. ZZP), tako da je trebalo temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi st. I. i III. izreke presude.
11. Nakon što su zaključeni sporni ugovori o kreditu, stranke su 6. lipnja 2016. zaključile Aneks ugovora o kreditu broj 346-87/2004, te istog dana Aneks ugovora o kreditu broj 346-51/2005 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj, 102/2015, dalje: ZIDZPK), kojima su konvertirale kreditne obveze tužitelja iz osnovnih ugovora o kreditu koji su bili zaključena sa valutnom klauzulom u CHF, u ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u EUR, sa promjenjivom kamatnom stopom koja se određuje sukladno ZIDZPK.
12. Prema pravilima iz odredaba čl. 19.a - 19.f Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022 i 156/20123 - dalje: ZPK) o konverziji kredita, koja korespondiraju sa istim pravilima sadržanim u odredbama čl. 375.a - 357.f Zakon o kreditnim institucijama ("Narodne novine", br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 47/2020, 146/2020, 151/2022 i 145/2024 - dalje: ZKI) konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.b ZPK-a), izračunom propisanim odredbom čl. 19.c ZPK-a, te ostale uvjete određene čl. 19.d i čl. 19.e ZPK-a.
13. Iz navedenih propisa proizlazi da su odredbama ZPK-a i ZKI-a postavljeni temelji za rješavanje problema kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, da oba Zakona uređuju istu vrstu odnosa, s time što je stupanjem na snagu ZID ZKI/2015 samo proširen krug ovlaštenika i na adresate koji nisu obuhvaćeni odredbama ZID ZPK/2015, odnosno određen sadržaj, način i učinci konverzije kredita te primjena odredbi propisa kojima se uređuje obveznopravni odnosi na sve obveznopravne odnose između potrošača i trgovca koji nisu uređeni posebnim zakonima.
14. Isto tako, općim propisima sadržanim u odredbama ZOO-a je određeno, između ostalog, da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2.), da ih mogu urediti i drugačije nego što je odredbama ZOO-a određeno (čl. 11.), da obveze prestaju suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu (čl. 160. st. 1.), da se prestankom glavne obveze gase i druga sporedna prava (čl. 160. st. 2.) i da su odredbe propisa kojima se, djelomično ili u cijelosti, određuje sadržaj ugovora, sastavni dijelovi tih ugovora (čl. 248. st. 2.).
15. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su između tužitelja kao korisnika kredita i tužene kao kreditora sklopljen navedeni Aneksi ugovora o kreditu, kojim su stranke suglasno utvrdile iznos preplate, te je isti ukalkuliran u namirenje budućih anuiteta, čime je isti suštinski iscrpljen kondemnatorni zahtjev za isplatom s osnova stečenoga bez osnova i tužitelj nema pravo na daljnje obeštećenje, te bi se eventualnim usvajanjem tužbenog zahtjeva naplatio dva puta, dakle, s osnova pretplate koja je konverzijom ukalkulirana kao i s osnova ovdje postavljenog tužbenog traženja. Tim Aneksom je suglasno regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, te je u skladu s čl. 19.c st. 1. t. 3. ZID ZPK-a otplatni plan iz Osnovnog ugovora u CHF zamijenjen novim otplatnim planom izrađenim u skladu s odredbama ZID ZPK-a.
16. Prema tome, tim se Aneksom, osnovni ugovor o kreditu mijenja u pogledu valute kredita, kamatne stope i eventualnih iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita i ujedno se postiže sporazum o raspolaganju mogućom preplatom. Na navedenu izmjenu tužitelj je pristao tako da su sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu prestale u tom dijelu obveze parničnih stranaka iz osnovnih Ugovora o kreditu odnosno zaključenjem tih Aneksa osnovni ugovori o kreditu su u tom dijelu prestali postojati jer ih je u cijelosti zamijenio novi kreditni ugovorni odnos, sadržan u Aneksu ugovora. Sklapanjem tog Aneksa tužitelj se suglasio s izračunom konverzije na dan 30. rujna 2016., te su parnične stranke ujedno ugovorile da se svi iznosi (pa tako i iznosi s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope), koje je tužitelj platio tuženiku u ispunjenju svoje obveze korisnika kredita prema ranijem Ugovoru o kreditu u CHF, uračunaju u ispunjenje obveze tuženika iz Aneksa uz Ugovore o kreditu u EUR.
17. Prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj kao potrošač ima pravo na potpunu restituciju u situaciji kada je, kao u ovom slučaju, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi Ugovora o kreditu o valuti i promjenjivoj kamatnoj stopi odlukama banke, neovisno od toga što je dobrovoljno pristupio zaključenju Aneksa ugovora o kreditu.
18. Međutim, takav zaključak prvostupanjskog suda se ne može prihvatiti. Naime, suglasnom voljom stranaka iskazanom u Aneksu ugovora o kreditu, sastavni dio kojeg je i Plan otplate, restrukturirane su međusobne obveze stranaka, u skladu sa odredbama ZPK-a i postignuta svrha konverzije regulirana čl. 19.b st. 2. ZPK-a - položaj tužitelja kao potrošača izjednačen je s položajem u kojem bi bio da je koristio kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom EUR.
19. Imajući u vidu da su predmetni Aneksi Ugovora o kreditu sklopljeni na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost (tako i VSRH u odluci Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.).
20. Dakle, tužena je na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZIDZPK u izračun konverzije uvrstila sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primila od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti EUR, kao i sve svote koje je primila uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignuta suglasnost o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu, dok ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Dodatka nije sada u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane čl. 1111. ZOO.
21. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom Ugovoru o kreditu, valja reći da, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK/15, a upravo to je u konkretnom slučaju i učinjeno.
22. Tužena je na temelju sklopljenih Aneksa, u izračun konverzije koji je propisan ZIDZPK, unio svote zatražene predmetnom tužbom, a koje su na temelju nepoštenih ugovornih odredbi sadržane u Ugovoru o kreditu, bez osnove prešle u njegovu imovinu. Te su svote međutim, zajedno s ostalim svotama uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Aneksima, iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, slijedom čega je valjano prestala obveza tuženika za povrat više plaćenih svota s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja je proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tužene. Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Aneksa Ugovora o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), i nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate i valutne klauzule iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c ZID ZPK/15 st. 1. uključuje te uplate.
23. Dakle, u situaciji kada su stranke temeljem ZIDZPK sklopile Dodatak ugovora o kreditu kojim su izvršile konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR u okviru kojeg je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kojim su sadržane sve uplate koje je izvršio u okviru ispunjenja obveza iz izvornog ugovora o kreditu, korisnik kredita nema osnove da zahtijeva isplatu razlike između ugovorne kamate ugovorene osnovnim ugovorom o kreditu i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope. Naime, tužena je izračun konverzije bila dužna izvršiti sukladno čl. 19.c ZPK, u okviru kojeg je bila dužna uzeti u obzir sve uplate koje je tužitelj izvršio pa tako i one iznose koji se odnose na razliku između ugovorene i nezakonito mijenjane stope ugovorne kamate. Na temelju takvog izračuna konverzije koji je, između ostalog, morao sadržavati jasan pregled svih promjena (čl. 19.e st. 4. ZPK), utvrđivao se iznos preostale neotplaćene glavnice kredita s valutnom klauzulom u valuti EUR (čl. 19.c st. 1. toč. 7. ZPK), a na isti je tužitelj kao korisnik kredita dao svoj pristanak. Tim pristankom je pristao da se i iznosi koje je imao temelja potraživati s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope da nije bilo konverzije, obračunaju prilikom izračuna konverzije.
24. Naime, ne može tužitelj s jedne strane, pristajati da mu se svi uplaćeni iznosi (što obuhvaća i iznose s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope te valutne klauzule) uzmu u obzir prilikom izračuna konverzije na osnovu kojih joj se utvrdio iznos neotplaćene glavnice kredita konvertiranog u valutu EUR, a onda, s druge strane, nakon tog pristanka, zahtijevati da mu se ti isti iznosi koji su uzeti u obzir prilikom izračuna konverzije vrate jer se odnose na razliku između početno ugovorne i nezakonito mijenjane stope ugovorne kamate odnosno valutne klauzule. Protivno shvaćanje bilo bi, prema ocjeni ovog suda, suprotno svrsi donošenja ZID ZPK.
25. U vezi s pitanjem jesu li, inače prilično stroga i detaljna, pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila narušenu ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, od odlučnog je značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, slijedom čega bi potrošači koji nisu prihvatili konverziju bili u nejednakom položaju sa onima koji su prihvatili konverziju i povrh toga još zahtijevaju pretplatu koja im je već uračunata. Prema tome, sklapanjem predmetnih Aneksa Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao slijedom čega se ne može ni u kojem slučaju smatrati da potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava jer im je pravo na restituciju omogućeno upravo sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu.
26. Pri tome se posebno ima na umu i ustaljeno stajalište Suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako i u odluci broj C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZID ZPK/15 imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Stoga je ZID ZPK/15 u odredbama članaka 19.d. i 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužiteljica kao potrošač bio u prilici još i prije sklapanja ugovora o konverziji proučiti njegove odredbe. Štoviše, još prije donošenja ZID ZPK/15, Vlada Republike Hrvatske je u obrazloženju Konačnog prijedloga tog Zakona (P.Z./899 od 10. rujna 2015.) istakla, među ostalim, da ZID ZPK/15 predstavlja izvanrednu i jednokratnu zakonodavnu intervenciju koja je temelj za "trajno rješenje problema u CHF."
27. Stoga, zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tužene (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.
28. Isto tako, učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi C- 308/156 PBĆ, točka 62.), i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.
29. Slijedom navedenog, kako su provedenom konverzijom 2016., u skladu sa ZPK- a, koju je tužitelj izričito prihvatio neutralizirani štetni učinci problematičnih (nepoštenih / ništetnih) odredbi iz Ugovora o kreditu iz 2005., to je na temelju suglasne volje sudionika u obveznom odnosu, u smislu odredbe čl. 160. st. 1. ZOO- a, u vezi s čl. 2. st. 2. ZZP prestala obveza tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao potrošaču i korisnici kredita na postupanje prema ništetnim (nepoštenim) ugovornim odredbama o načinu promjene ugovorene stope redovne kamate iz konvertiranog (izvornog) kredita uz valutnu klauzulu CHF i njihovim posljedicama (podudarno sa shvaćanjem iskaznim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.), kojom suglasnom voljom ugovornih strana je u biti isključeno pravo tužitelja na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene stope redovne (ugovorene) kamate i valute CHF iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a što zakonom nije zabranjeno. Stoga, s obzirom na jasno izraženu suglasnost volja ugovornih strana izraženu u navedenim Aneksima ugovora o kreditu, kojima je postignut puni sporazum o kreditnim uvjetima, pogrešno je prvostupanjski sud naložio tuženoj da tužitelju isplati iznose preplate.
30. Međutim, tužitelj je tužbom zatražio i zatezne kamate pozivom na odredbu čl. 1111. ZOO, i to od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do konverzije. Taj dio, kako je razvidno iz naprijed navedenih odredaba, nije obuhvaćen obračunom konverzije uređenim posebnim propisom, kao što nije uključen ni u iznose koje snose potrošači. Dakle, ostala je i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe čl. 1115. ZOO.
31. To dakle znači, da potrošač koji je sklopio Aneks ugovora o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja dodatka ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZIDZPK/15 (zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta).
32. Slijedom navedenog, tužitelj ima pravo na zateznu kamatu tekuću na pojedinačne mjesečne iznose konverzijske preplate odnosno zatezne kamate na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s čl. 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-586/2019 od 21. prosinca 2022.), a izračun konverzije je učinjen 30. rujna 2015., te tužitelju do toga dana pripadaju zatezne kamate na iznose preplate po obje utužene osnove.
33. Tužitelju ne pripadaju iznosi od 7.221,40 EUR i iznosa od 3.156,48 EUR, po osnovi razlike u iznosu preplate na dan 30. rujna 2015., jer je vještak utvrdio da je tužena izračun u postupku konverzije kredita izvršila sukladno ZID ZPK, a razlika koju je vještak utvrdio u iznosu preplate na dan 30. rujna 2015., u odnosu na izračun tužene, nastao je zbog primjene različitih kamatnih stopa u izračunu, jer je tužena primijenila promjenjive kamatne stope na kredite u EUR, a vještak, sukladno zadatku suda, početnu ugovorenu kamatnu stopu od 3,99%, a koji je izračun izvršen prema zadatku koji je vještaku dao prvostupanjski sud.
34. Kako je u tome dijelu zadatak vještaku pogrešno postavljen, nastala je razlika u izračunatom iznosu preplate na dan 30. rujna 2015., koja prema samom mišljenju vještaka ne postoji, budući da je vještak utvrdio da je tužena izračun u postupku konverzije kredita izvršila sukladno ZID ZPK.
35. Prvostupanjski je sud pravilno na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka Dinka Brajnovića, dipl. oec., stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije, koji je prihvatio iz razloga koje prihvaća i ovaj sud, utvrdio pojedinačne iznose preplate po osnovi razlike u kamatnim stopama i po osnovi promjene valutnog tečaja, a kako iz naprijed navedenih razloga tužitelju pripadaju samo zatezne kamate na svaki pojedinačni iznos preplate od dana dospijeća do dana izračuna konverzije, odnosno do 30. rujna 2015., trebalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i potvrditi st. II. i IV. izreke presude u dijelu dosuđenih zateznih kamata od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do 30. rujna 2015., dok je temeljem čl. 373. t. 3. ZPP trebalo preinačiti pobijanu presudu pod st. II. i IV. izreke i odbiti zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na svaki pojedinačni iznosi od 1. listopada 2015. do isplate, te je trebalo preinačiti presudu pod st. II. i IV. izreke i odbiti zahtjev tužitelja za isplatu glavnice u iznosu od 10.633,49 EUR i u iznosu od 5.304,48 EUR.
36. Tužena je bila nesavjestan stjecatelj navedenih iznosa pretplate po obje utužene osnove, s obzirom na to da nije postupala sukladno načelu savjesnosti i poštenja prilikom zaključivanja spornih ugovora o kreditu, jer nije upozorila tužitelja na sve rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF, niti mu je predočila na koji se način formira promjenjiva kamatna stopa, tako da zatezne kamate na pojedinačne iznose preplate teku od dana isplate do 30. rujna 2015. sukladno čl. 1115. ZOO
37. U odnosu na troškove postupka treba reći da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (primjerice Ć i Ž protiv RH, zahtjev br. 72152/13, presuda od 6. rujna 2016.) u situaciji kada tužitelj nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh jer sudska praksa o spornom pitanju nije bila utvrđena pred drugostupanjskim sudovima i Vrhovnim sudom Republike sudom, nije dužan snositi troškove postupka. U takvim okolnostima tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh. Prema tome, u vrijeme podnošenja tužbe tužitelj je imao legitimna očekivanja da će uspjeti u sporu, odnosno ne može se reći da je predmetna tužba lišena ikakvog sadržaja ili očigledno nerazumna jer je tek nakon podnošenja tužbe, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 457/2025 27. svibnja 2026. zauzeto pravno stajalište da potrošač u slučaju kada zaključi Dodatak ugovora o kreditu i izvrši konverziju kredita u valutu EUR, ima pravo samo na zatezne kamate od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do dana obračuna konverzije, odnosno do 30. rujna 2015.
38. Slijedom toga, iako je u sporu u većoj mjeri uspjela tužena, trebalo je temelje čl. 380. t. 3. ZPP preinačiti st. V. izreke presude, odbiti zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška te odlučiti temeljem čl. 154. st. 4. ZPP da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
39. Iako je tužena djelomično uspjela u žalbenom postupku, ne pripada joj pravo na naknadu troška za sastav žalbe iz istih razloga iz kojih je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, tako da je njezin zahtjev za naknadu troška sastava žalbe trebalo odbiti kao neosnovan (čl. 166. st. 1. ZPP)
U Velikoj Gorici 22. srpnja 2026.
Predsjednica vijeća
Tihana Cišper
