Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-502/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Milke Vraneš, predsjednice vijeća, Tatjane Radaković Bašić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavelić, kao čanice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Matku Novincu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tužene Zagrebačke banke d.d. OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, zastupane po odvjetnicima Odvjetničkog društva Porobija&Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tužene izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Vrbovcu poslovni broj P-299/2025-14 od 10. travnja 2026. u dijelu pod točkom I. i II. izreke, na sjednici vijeća održanoj 23. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se žalba tužene kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Vrbovcu poslovni broj P-299/2025-14 od 10. travnja 2026. u dijelu pod točkama I. i II. izreke.

II. Odbija se zahtjev tužene za naknadu žalbenog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 23. toč. C) Ugovora o namjenskom kreditu br. [broj kredita] od **.**.2007. sklopljenog između tužitelja kao korisnik kredita i tuženika kao kreditora, a koja glasi:

„Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.“

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 803,10 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. travnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se iz Državnog proračuna isplatiti odvjetniku Matku Novincu iz Zagreba troškove delegacije u iznosu od 12,00 eur."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku u dijelu pod točkama I. i II. izreke žali se tužena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da presuda dijelom ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a dijelom su ti razlozi proturječni. Tužena se žali i protiv odluke o troškovima postupka. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbaci tužbu u cijelosti, odbije tužbeni zahtjev tužitelja, odredi da tužitelj tuženiku plati parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Potražuje žalbeni trošak u ukupnom iznosu od 365,59 eura.

3. Na žalbu tužene nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje djelomične ništetnosti odredbe članka 23. točke C) Ugovora o namjenskom kreditu broj 3210300238 od 20. srpnja 2007. sklopljenog između stranaka kojom je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita prema odluci tužene kao kreditora.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP -a pa tako niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se neosnovano poziva tužena jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer ista sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u samom postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Imajući u vidu predmet spora, a radi odgovora na žalbene navode valja reći da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, 46/07, 79/07- dalje: ZZP/03), koji je u članku 81. stavak 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, odredbom stavka 2. tog članka propisano je da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.(3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prema članku 84. tog Zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ista materija jednako je bila regulirana u članku 96. i članku 99. ZZP/07, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste.

8. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio sve okolnosti koje su relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene u skladu sa odredbom članka 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

9. Tako je utvrdio sljedeće činjenice:

- da je tužitelj s tuženom **.**.2007. zaključio ugovor o kreditu za kupnju stana u kunskoj protuvrijednosti 82.925,00 CHF prema srednjem tečaju HNB na dan isplate uz promjenjivu redovnu kamatu ovisnu o promjeni tržišnih uvjeta od 4,50 % s rokom otplate od 30 godina,

- da je člankom 23. stavak 1.C. ugovorena mogućnost prijevremene konačne otplate kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate,

- da je ugovor o kreditu sastavila tužena na svome standardnom obrascu,

- da ugovor o kreditu ne sadrži definirane parametre za visinu naknada,

- da je tužitelj od tog kredita kupio stan,

- da je tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu prezentirano da mora platiti tzv. ulaznu naknadu za obradu kredita i troškove javnog bilježnika, ali ne i naknadu za eventualnu prijevremenu otplatu,

- da tužitelj prilikom sklapanja ugovora nije dobio od tuženika ikakve prospekte ili druge letke u kojima bi bile obavijesti o obvezi plaćanja i načinu plaćanja te naknade,

- da je ugovor sastavljen na tipskom obrascu tužene na čiji sadržaj osim u dijelu visine kredita i roka otplate nije imao mogućnosti pregovarati s tuženikom,

- da je tijekom otplate kredita odlučio prijevremeno otplatiti što je priopćio banci gdje mu je rečeno da mora u tom slučaju platiti naknadu za prijevremenu otplatu koja mu je i naplaćena u iznosu od oko 2.900,00 kuna,

- da je tužitelju naplaćena naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 2.956,68 kn 20. svibnja 2013., tada protuvrijednost 485,58 CHF s naznakom "uplata u poslovnici", a što je bio i dan konačne otplate kredita.

10. Prvostupanjski sud je na temelju gore navedenih utvrđenja i pozivom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača te cijeneći stipulaciju sporne ugovorne odredbe zaključuje da je spornom ugovornom odredbom tužitelju kao potrošaču bila nametnuta novčana obveza plaćanja naknade ukoliko se odluči otplatiti kredit prije ugovorenog roka, a to stoga što tuženik nije dokazao da bi ga na ikoji način upoznao sa njezinim posljedicama u smislu koji novčani izdatak bi mogao imati u tom slučaju te što on stvarno predstavlja tuženiku. Taj zaključak sud prvog stupnja izvodi iz činjenice da , tuženik dostavljajući uz odgovor na tužbu izvatke iz Odluke o Tarifama naknada za usluge od 2013. nije dokazao tu odlučnu činjenicu jer se dostavljena dokumentacija ni ne odnosi na sporno vrijeme zaključenja Ugovora, a niti iz ijednog drugog dokaza proizlazi da bi takve ili slične odluke tužena prezentirala tužitelju pri sklapanju Ugovora.

11. Nadalje, što se tiče jasnoće, lake razumljivosti i lake uočljivosti te odredbe, sud prvog stupnja utvrđuje da je u tom dijelu tekst Ugovora pisan izuzetno malim fontom, zgusnutih redova, pri čemu je članak 23. u kojem je i sporna ugovorna odredba sadržan od ukupno 16 točaka (od A do P) proizlazi da se nikako ne može raditi o lakoj uočljivosti te odredbe da ne bi bila podložna dopuštenosti ispitivanja njezine nepoštenosti. Osim toga, budući je utvrdio da tuženik nije tužitelju prezentirao ikakve svoje odluke ili tarife iz kojih bi mogao razumjeti o kojem se redu veličine iznosa može očekivati njegov izdatak u slučaju prijevremene otplate kredita, te da zbog ugovorenog roka otplate kredita od 30 godina tužitelj nije mogao očekivati koliko bi mogla iznositi ta njegova obveza u budućnosti da se u bilo koje vrijeme odluči na prijevremenu otplatu, prvostupanjski sud zaključuje da se doista radilo o nepoštenoj ugovornoj odredbi prema tužitelju kao potrošaču.

12. Pravni posao ugovora o kreditu reguliran je odredbom članka 1021. ZOO-a prema kojoj se ugovorom o kreditu kreditor obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni novčani iznos, a korisnik kredita obvezuje se banci kao kreditoru plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Ugovarajući naknadu za "obradu kreditnog zahtjeva" tužena nije transparentno tužitelju kao slabijoj ugovornoj strani pojasnila na ime kojih to troškova mora platiti ugovoreni iznos pa ugovarajući takvu odredbu nije postupala u dobroj vjeri i u skladu sa načelima obveznog prava iz članka 3. ZOO-a o ravnopravnosti sudionika obveznog odnosa, članka 4. o dužnosti pridržavanja načela savjesnosti i poštenja u zasnivanju obveznih odnosa, članka 6. o zabrani zlouporabe prava suprotno svrsi zbog koje je ono ustanovljeno ili priznato te članka 7. istog Zakona kojom je propisano da su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici dužni polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba.

13. Prvostupanjski sud utvrđuje da je takvim ugovaranjem sporne ugovorne odredbe došlo do znatne neravnoteže u pravima i interesima stranaka na štetu tužitelja kao slabije ugovorne strane, te pritom nije od utjecaja samo financijski učinak te odredbe spram njega već neizvjesnost koju je ta odredba nosila.

14. Slijedom navedenog sud prvog stupnja pravilno zaključuje da je sporna ugovorna odredba bila nepoštena te je sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03 i članku 322. stavak 1. ZOO-a ništetna, radi čega je i prihvatio tužbeni zahtjev.

15. Pri tome, prvostupanjski sud je ocijenio da tužitelj ima pravni interes na podnošenje deklaratorne tužbe radi utvrđenja ugovorne odredbe ništetnom . Naime, njegov pravni interes sastoji se u tome da u slučaju utvrđenja osnovanosti toga zahtjeva ima pravo zatražiti od tuženika povrat stečenog iznosa temeljem ništetne ugovorne odredbe u skladu sa odredbom članka 323. stavak 1. ZOO -a, a budući da mu tužena i u ovom postupku osporava to pravo. Činjenica što u istoj tužbi nije postavio i kondemnatorni tužbeni zahtjev na vraćanje stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe, na znači da nema pravni interes na podnošenje tužbe na utvrđenje ništetnosti, iako je to mogao, no ukoliko će tuženik po pravomoćnosti ove presude dragovoljno vratiti tužitelju tako stečenu korist, neće imati ni potrebe za tužbom na isplatu toga iznosa, te suprotno tvrdnji tužene neće nastajati daljnji troškovi.

16. Žalbenim prigovorima tužene nije dovedena u pitanje zakonitost pobijane presude jer su odlučni činjenični i pravni zaključci prvostupanjskog suda utemeljeni na rezultatima raspravljanja i pravilnoj ocjeni u postupku izvedenih dokaza.

17. U smislu odredaba članaka 187. ZPP-a, tužitelj u tužbi može tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave kada je to posebnim propisima predviđeno i, među ostalim, kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

18. U konkretnom slučaju, o osnovanosti deklaratornog zahtjeva ovisi pravo tužitelja da isticanjem restitucijskog zahtjeva ostvaruje isplatu od tuženika. Slijedom toga, tužitelj nedvojbeno prihvaćanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva ostvaruje konkretnu pravnu korist i stoga suprotno prigovorima tužene , ima pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe.

19. Neosnovano tužena sadržajem žalbe osporava neispunjene pretpostavki da bi se navedena ugovorna odredba smatrala nepoštenom u smislu mjerodavnih odredbi ZZP-a, navodeći da je zaključak suda da tužitelju nisu pruženi paramateri temeljem kojih bi mogao steći saznanje o visini naknada u suprotnosti sa iskazom tužitelja koji je iskazao da se nije ni interesirao ni postavljao pitanja u vezi naknade. Naime, tužitelj je iskazao i da je ugovor sastavljen na tipskom obrascu tuženika na čiji sadržaj osim u dijelu visine kredita i roka otplate nije imao mogućnosti pregovarati s tuženikom, kao i da prilikom sklapanja ugovora nije dobio od tuženika ikakve prospekte ili druge letke u kojima bi bile obavijesti o obvezi plaćanja i načinu plaćanja te naknade.

20. Dakle, Ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu od strane tužene, pa na sadržaj sporne odredbe u istom Ugovoru, tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja zbog čega se na temelju zakonske presumpcije (članak 81. stavak 2. ZZP) smatra da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo. Stoga neosnovano tuženik u žalbi navodi da postoji proturječnost između iskaza tužitelja i zaključka suda da tužitelju nisu prilikom zaključivanja ugovora pruženi parametri po kojima bi mogao steći saznanja o visini naknada. Naime, iz iskaza tužitelja proizlazi da je ugovor pročitao, ali da ga baš nije razumio, a tuženik nije dokazao da bi ga na ikoji način upoznao sa njegovim posljedicama u smislu koji novčani izdatak bi mogao imati u slučaju prijevremene otplate kredita.

21. Nadalje, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužitelj »potrošač« u smislu odredbe članka 3. točke 2. ZZP/03, jer je kao fizička osoba, izvan eventualne profesionalne djelatnosti ili slobodnog zanimanja predmetni kredit podigao kao stambeni kredit radi kupnje stana u kojem je stanovao. Tužena baš ničim tijekom postupka nije dovela u pitanje poziciju tužitelja kao potrošača, kojemu je i odobrio isplatu predmetnog kredita i kontrolirao njegovu namjenu, zbog čega su potpuno promašeni njegovi navodi žalbe kojima tužitelju osporava status potrošača.

22. Također, tužena neosnovano u žalbi ukazuje na pravo kreditnih institucija na, među ostalim, i naknadu za obradu kredita s obzirom da je u ovom postupku predmet razmatranja i ocjenjivanja bila pravna valjanost, točnije, ništetnost konkretne ugovorne odredbe kojom je tužena kao kreditor i kreditna institucija nametnula tužitelju korisniku kredita, obvezu plaćanja predmetne naknade u visini koju je odredi la jednostranom odlukom i bez informiranja tužitelja kao potrošača o svrsi naknade, usluzi koja se plaća i načinu utvrđivanja visine iste.

23. Konačno, nisu ostvareni niti žalbeni navodi tužene u dijelu protiv odluke o troškovima postupka. Tužitelj je u tužbi označio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.330,00 eura, s obzirom da predmet tužbenog zahtjeva nije novčani iznos. Tužena nije prigovarala tako označenoj vrijednosti predmeta spora tijekom postupka niti je prvostupanjski sud po službenoj dužnosti smatrao potrebnim provjeriti točnost naznačene vrijednosti (članka 40. ZPP-a). Stoga, tužena ne može u žalbi osnovano dovoditi u pitanje zakonitost odluke o troškovima postupka osporavajući vrijednost predmeta spora prvi put u žalbi.

24. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

25. Kako tužena nije uspjela u ovom žalbenom postupku ovaj sud je na temelju odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbio njen zahtjev za naknadom troška žalbenog postupka.

U Gospiću, 23. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Milka Vraneš