REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-618/2019-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Radivoju Mačešiću-Biscuoliju, odvjetniku u Puli, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, sa sjedištem u [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Saša Poldan, Goran Gatara, Valentina Vižintin, Marko Komorski, Ana Ilić i Soča Fruk Morina, odvjetnicima u Rijeci i Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 22. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 23. srpnja 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 2.1. Ugovora o kreditu broj 118-50-4166340, koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 6. lipnja 2007., u dijelu koji glasi: "…promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora."

pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj 118-50-4166340, koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 6. lipnja 2007., a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to

- u odredbi čl. 1. u dijelu koji glasi:

"Kunska protuvrijednost CHF … po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita."

- u odredbi čl. 7.1. u dijelu koji glasi:

"…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…"

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene tih odluka ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.435,88 eura na ime zakonskih zateznih kamata na svaki pojedinačni iznos preplate s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja, obračunatih do 30. rujna 2015., u roku od 15 dana.

IV Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem zahtijeva:

- isplatu iznosa od 10.747,11 eura na ime preplate po kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate;

- isplatu iznosa od 4.200,12 eura na ime razlike u glavnici, sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate.

V Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.800,00 eura, sa zateznim kamatama od 23. srpnja 2026. do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

VII Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 4. lipnja 2019. navodi da je 6. lipnja 2007. kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 118 -50-4166340, kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 102.000,00 CHF. Ugovor sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, prema kojoj je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom banke – tuženika. U vrijeme sklapanja Ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi niti su Ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode njihova izračuna koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita kamatna stopa u nekoliko se navrata povećavala, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potvrđenu odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., kojom je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ako je ona promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. S obzirom na to da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje odlukom banke, o čemu se u vrijeme sklapanja Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, te da Ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode njihova izračuna koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, predlaže da se utvrde ništetnim odredbe na temelju kojih se promjena kamatne stope provodila jednostranom odlukom banke.

1.1. Nadalje, predmetnim Ugovorom o kreditu tuženik je odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 102.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Ugovoreno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu. Tuženik je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke na temelju potpune obaviještenosti, kao i o mogućim posljedicama promjene tečaja valute uz koju je kredit bio vezan, što je prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan sklapanja Ugovora, 6. lipnja 2007., srednji tečaj CHF prema tečajnoj listi tuženika iznosio je 4,441397 kuna. Od početka otplate kredita tečaj švicarskog franka mijenjao se na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž - 6632/2017 od 14. lipnja 2018., pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka jer banke nisu informirale potrošače o riziku koji takva valutna klauzula nosi. Budući da se predmetnim Ugovorom glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku njegova sklapanja nije bio informiran o rizicima takve valutne klauzule, predlaže da se utvrde ništetnim ugovorne odredbe kojima su glavnica i anuiteti kredita vezani za tečaj švicarskog franka.

1.2. Na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., stranke su 1. veljače 2016. sklopile Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu broj 118-50-4166340, kojim je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Tužitelj se poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., prema kojem korisnici kredita koji su na temelju Zakona o potrošačkom kreditiranju sklopili dodatak ugovoru o kreditu imaju pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba osnovnog ugovora kako bi na temelju toga ostvarili prava za koja smatraju da im pripadaju, uključujući pravo na povrat preplaćenih novčanih iznosa.

1.3. Ističe da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potvrđena odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž - 7129/2013 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., obvezujuća u pojedinačnim sudskim postupcima koje korisnici kredita pokreću protiv banaka. Smatra da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli protivne kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, pri čemu je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Prema čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, ništetnost ugovornih odredaba ima za posljedicu obvezu ugovorne strane vratiti drugoj strani sve što je primila na temelju takvih odredaba. Prema mišljenju tužitelja, radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj švicarskog franka koji je vrijedio prilikom sklapanja predmetnog Ugovora jer su mu jedino ti parametri tada bili poznati. Smatra da je predmetni kredit znatno preplatio, ali navodi da zbog nedostatka dokumentacije kojom raspolaže tuženik nije u mogućnosti odrediti točnu visinu potraživanja prije provedbe financijskog vještačenja. Stoga predlaže da sud utvrdi ništetnost odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u predmetnom Ugovoru o kreditu te naloži tuženiku isplatu iznosa koji će biti utvrđen nakon dostave dokumentacije i provedenog financijskog vještačenja, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovane. Navodi da nije sporno postojanje ugovornog odnosa između stranaka na temelju Ugovora o kreditu broj 118-50-4166340 te Dodatka broj KONV-01/2016, sklopljenog na temelju odredaba čl. 19.a do 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim je provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u eurima. Ističe da sudovi u postupku kolektivne zaštite nisu utvrđivali činjenice o kojima ovisi ništetnost ugovornih odredaba u odnosu na pojedine potrošače i pojedinačne ugovore o kreditu, već su nepoštenost i ništetnost valutne klauzule i klauzule o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđivali na apstraktnoj razini. Stoga smatra da je na tužitelju teret dokazivanja da su sporne odredbe u konkretnom ugovornom odnosu nepoštene i ništetne. Imajući u vidu odredbe čl. 81. do 85. Zakona o zaštiti potrošača, prvenstveno je potrebno utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ako jesu, nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost, dok je u protivnom potrebno provesti test poštenosti i utvrditi je li se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo te uzrokuju li one, protivno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

2.1. Odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu, prema stavu tuženika, jasne su, lako uočljive i razumljive jer iz njih, kao i iz otplatnog plana, proizlazi da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa izraženog u CHF te da se otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća. Tuženik smatra da je tužitelju moralo biti poznato kako su valute podložne promjenama te da će se, ovisno o promjeni tečaja, mijenjati i troškovi kredita. Ugovor je solemnizirao javni bilježnik, koji je bio dužan strankama objasniti smisao i posljedice pravnog posla te se uvjeriti da on odgovara njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Tuženik tvrdi da su tužitelju prije sklapanja Ugovora objašnjene posljedice i rizici vezivanja kredita uz CHF te da se o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo jer mu je bilo ponuđeno više mogućnosti, od kojih je odabrao kredit vezan uz CHF. Smatra da valutna klauzula nije prouzročila neravnotežu na štetu tužitelja jer je djelovala u oba smjera, ovisno o kretanju tečaja. Ukazuje i na to da je tužitelj prema čl. 9. Ugovora tijekom uredne otplate mogao zatražiti konverziju obveze izražene u CHF u eure.

2.2. Prema stavu tuženika, i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jasna je, razumljiva i lako uočljiva pa nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost. U kolektivnom sporu nije utvrđeno da su promjenjive kamatne stope same po sebi ništetne, već su sporne bile njihove promjene prema odluci banke ako kriteriji odnosno parametri promjene nisu bili jasno određeni. Odredbama čl. 2. i 10. Ugovora tužitelj je pristao da se na pitanja koja nisu uređena Ugovorom primjenjuju opći akti banke kojima je uređeno kreditiranje građana, zajedno s njihovim izmjenama i dopunama donesenima tijekom trajanja Ugovora. Tuženik tvrdi da je odluke o promjenama kamatne stope donosio savjesno i pošteno, isključivo kada su za to postojali opravdani razlozi, te da je o svakoj promjeni obavijestio tužitelja, koji na njih nije imao primjedbi. Prema tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom, visina kamatnih stopa ovisila je o tekućim tržišnim prilikama te cijeni novca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima, dok su kriteriji promjene detaljnije razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada. Ističe i da je od 1. siječnja 2014., u skladu s izmijenjenim zakonskim odredbama, kamatnu stopu smanjio na 3,23 %.

2.3. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe da su stranke sklopile Dodatak broj KONV-01/2016, kojim je provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u eurima. Početno odobrena glavnica kredita preračunata je u protuvrijednost eura prema srednjem tečaju na dan isplate kredita, a umjesto kamatnih stopa ugovorenih za kredit uz valutnu klauzulu u CHF obračunate su kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja uz valutnu klauzulu u eurima. Konverzijom je prestala novčana obveza tužitelja prema tuženiku u odnosu na dio glavnice u iznosu od 21.932,11 eura te je utvrđena preplata u iznosu od 25.993,58 kuna. Sve uplate izvršene tijekom trajanja osnovnog ugovora preračunate su u protuvrijednost eura prema srednjem tečaju na dan uplate i uračunate u podmirenje mjesečnih obveza prema novom otplatnom planu. Tuženik napominje da je bio zakonski obvezan ponuditi konverziju, ali je tužitelj nije bio dužan prihvatiti. Prije sklapanja Dodatka dostavljen mu je izračun konverzije, na koji nije imao primjedbi, već ga je prihvatio. Stoga smatra da potrošači koji su proveli konverziju ne mogu zahtijevati isplatu na temelju promjena tečaja ili kamatne stope iz osnovnog ugovora jer su sve dotadašnje uplate sporazumno uračunate prema uvjetima kredita u eurima i time dobile novu pravnu osnovu.

2.4. Podredno, za slučaj da sud utvrdi postojanje prava tužitelja na isplatu, tuženik osporava način izračuna i visinu potraživanja. Smatra da se eventualna ništetnost dijela odredbe o načinu promjene kamatne stope ne može otkloniti pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate bila ugovorena fiksna kamatna stopa. Prema njegovu stavu, nastalu ugovornu prazninu trebalo bi popuniti primjenom tržišnih parametara koji su utjecali na promjenu kamatne stope. Osporava i zahtjev za isplatu zateznih kamata jer smatra da nije bio nepošten stjecatelj, budući da je postupao u skladu s tada važećim propisima, Ugovorom i svojim općim aktima, kamatnu stopu prilagođavao tržišnim parametrima koji nisu ovisili o njegovoj volji, dok na promjene tečaja nije mogao utjecati. Ističe i prigovor zastare te predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 18. prosinca 2025. uredio tužbeni zahtjev uskladivši ga s nalazom i mišljenjem vještaka, pa konačno uređenim zahtjevom, pored utvrđenja ništetnosti, zahtijeva od tuženika isplatu iznosa od 10.747,11 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate na ime preplate po osnovi kamatne stope i valutne klauzule, iznosa od 4.435,88 eura na ime uglavničenih zateznih kamata na pojedinačne iznose preplate obračunatih do dana konverzije te iznosa od 4.200,12 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate na ime razlike u glavnici, ukupno 19.383,11 eura.

3.1. Tuženik se usprotivio preinaci, a sud je, unatoč njegovu protivljenju, raspravnim rješenjem od 22. siječnja 2026. dopustio preinaku. Naime, tužitelj je podnio stupnjevitu tužbu u kojoj je, u skladu s čl. 186.b Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP), postavio manifestacijski zahtjev, uz obrazloženje da ne raspolaže potrebnim ispravama niti stručnim znanjem za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva prije provedbe financijskog vještačenja. Nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem tužbeni zahtjev uskladio je s rezultatima vještačenja pa je takva preinaka dopuštena jer je tužitelj nije mogao učiniti prije provedbe financijskog vještačenja, a ujedno je svrsishodna za konačno uređenje odnosa među strankama (čl. 190. st. 2. i 3. ZPP).

4. U tijeku postupka pročitana je dokumentacija sadržana u spisu, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću te je saslušan tužitelj kao stranka.

4.1. Nije izveden dokaz saslušanjem svjedoka SC, djelatnika tuženika, jer je tuženik odustao od izvođenja tog dokaza.

5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja, najprije za utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o kreditu broj 118-50-4166340 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 6. lipnja 2007., i to odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao i zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 19.383,11 eura sa zateznim kamatama koje na iznos od 14.947,23 eura teku od 1. listopada 2015. do isplate. Predmetni iznos tužitelj potražuje na ime preplate po osnovi ništetnih odredaba Ugovora o kreditu broj 118-50-4166340 koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i otplatu kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, u iznosu od 10.747,11 eura, uglavničenih zateznih kamata koje su na pojedinačne iznose preplate tekle od njihova dospijeća do konverzije, u iznosu od 4.435,88 eura, kao i razlike glavnice po provedenoj konverziji, u iznosu od 4.200,12 eura, odnosno razlike između glavnice konvertiranog kredita i glavnice koja bi na dan konverzije bila utvrđena primjenom početnih parametara ugovora o kreditu – početne kamatne stope i početnog tečaja.

6.1. Svoj zahtjev tužitelj temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, neovisno o tome što je među strankama 1. veljače 2016. sklopljen Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15).

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 6. lipnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 118-50-4166340, kojim je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 102.000,00 CHF, uz početnu kamatnu stopu od 4,95 % godišnje, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, s rokom otplate od 276 mjeseci.

7.1. Nadalje, nije sporno da su stranke 1. veljače 2016., na temelju odredaba čl. 19.a do 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju, sklopile Dodatak broj KONV -01/2016 Ugovoru o kreditu broj 118-50-4166340, kojim je, s učinkom na dan 30. rujna 2015., provedena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eurima. Dodatkom je početno odobrena glavnica utvrđena u iznosu od 61.687,32 eura, dok je preostala neotplaćena glavnica prije konverzije iznosila 70.698,41 eura, a nakon konverzije 48.766,30 eura. Time je prestala obveza tužitelja u odnosu na dio glavnice u iznosu od 21.932,11 eura. Ujedno je utvrđeno da tražbina tužitelja na temelju konverzije iznosi 3.405,83 eura, odnosno 25.993,58 kuna, te je ugovoreno da se ona koristi za podmirenje 50 % budućih anuiteta sve dok se u cijelosti ne iskoristi. Preostala glavnica ugovorena je uz fiksnu kamatnu stopu od 5,25 % godišnje, s otplatom u preostalih 177 mjesečnih anuiteta u iznosu od 396,40 eura, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za euro na dan dospijeća.

8. Sporni su osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara potraživanja tužitelja. Pritom je za odluku u ovom sporu odlučno može li tužitelj, nakon što je sklopio Dodatak osnovnom Ugovoru u skladu sa ZID ZPK/15, osnovano zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu koje se odnose na način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule te ima li posljedično pravo na isplatu iznosa preplaćenih na temelju spornih odredaba osnovnog ugovora, zateznih kamata obračunatih na pojedinačne iznose preplate do dana konverzije i razlike glavnice.

9. Činjenični navodi na kojima tužitelj temelji ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli temelje se na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

9.1. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije u potpunosti informirao potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, s posljedicom nastanka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa je time tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03), zatim u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje u tekstu: ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dalje je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

9.2. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/2014 od 9. travnja 2015. te odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu), koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.

9.3. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika, koji sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, kao i odredbe o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj CHF, došlo u relevantnom razdoblju obuhvaćenom spomenutim odlukama donesenim u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno pozvao na pravna utvrđenja iz navedenih presuda.

9.4. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.5. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je prouzročena postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odredba bila je sadržana i u čl. 138.a ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite.

9.6. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, suprotno navodima tuženika, postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

10. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu, kakav je i ovaj, ovlašten predlagati izvođenje dokaza radi dokazivanja da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužiteljem, odnosno da mu je kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze te da je tužitelj, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora.

10.1. Upravo na te okolnosti izveden je dokaz saslušanjem tužitelja. Iz njegova iskaza proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje kuće, koju nije iznajmljivao niti koristio u poslovne svrhe, već je u njoj stanovao, doduše povremeno jer je kao pomorac većinu vremena boravio na brodu. Iako je plaću primao u eurima i namjeravao sklopiti kredit vezan uz euro, djelatnica tuženika predstavila mu je kredit uz valutnu klauzulu u CHF kao najpovoljniji, uz stabilnu valutu, povoljnu kamatnu stopu i stabilnu ratu. Nakon duljeg nagovaranja, koje je trajalo približno 30 do 40 minuta, pristao je na ponuđeni kredit jer je imao povjerenja u djelatnicu banke i njezina objašnjenja. Ugovor mu je pročitala djelatnica banke, a dodatna pitanja nije postavljao jer su mu u tom trenutku bili najvažniji visina mjesečne rate i rok otplate. Kredit je otplaćivao putem trajnog naloga, a u cijelosti ga je otplatio tijekom 2021. ili 2022., dok je kuću odlučio prodati 2021. Obavijest o mogućnosti konverzije pronašao je u poštanskom sandučiću nakon povratka s broda, nakon čega je otišao u banku i sklopio Dodatak jer je konverzija za njega značila smanjenje rate kredita, koja je porasla zbog rasta tečaja CHF. Prije primitka te obavijesti nije znao da kredit može konvertirati, a dokumentacija i otplatni plan predočeni su mu tek nakon potpisivanja Dodatka.

10.2. Sud je iskaz tužitelja prihvatio jer je o odlučnim okolnostima iskazivao uvjerljivo i životno, u skladu s dokumentacijom u spisu i utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite. Tužitelj se zbog proteka vremena nije pouzdano sjećao pojedinih datuma i iznosa, što ne dovodi u sumnju vjerodostojnost njegova iskaza o načinu na koji mu je kredit predstavljen i informacijama koje je dobio prije sklapanja Ugovora. Na temelju njegova iskaza utvrđeno je da u predugovornoj fazi nije dobio potrebna objašnjenja o djelovanju i mogućim ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, da nije bio upoznat s parametrima njihove promjenjivosti te da mu je kredit uz valutnu klauzulu u CHF predstavljen kao povoljan i stabilan, bez predočenja rizika koje takvo ugovaranje može imati na visinu njegovih obveza. Sve navedeno upućuje na zaključak da komunikacija tužitelja s djelatnicima tuženika u predugovornoj fazi nije imala značenje pojedinačnog pregovaranja te da tužitelj od tuženika nije dobio potrebne i potpune obavijesti.

10.3. S druge strane, tuženik, na kojem je teret dokazivanja obaviještenosti potrošača, nije dokazao da je tužitelju u predugovornoj fazi predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač, kojem su institut valutne klauzule i promjenjive kamatne stope poznati samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takvog ugovaranja. Nije dokazao ni da je tužitelj mogao utjecati na sadržaj odredaba Ugovora koje je unaprijed definirao tuženik kao trgovac, odnosno da je prije sklapanja Ugovora bio ispunjen uvjet pojedinačnog pregovaranja. Predmetni Ugovor o kreditu tipski je, unaprijed formuliran ugovor na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati. Stoga tuženik nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju. Osim toga, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom Ugovoru sadržajno su istovjetne odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koje su razmatrane u postupku kolektivne zaštite.

11. Slijedom navedenog, sud je zaključio da su sporne odredbe predmetnog Ugovora, sklopljenog između tužitelja kao potrošača i tuženika kao banke, obuhvaćene pravomoćnom presudom donesenom protiv tuženika u postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, opisanom u točki 9. obrazloženja. Stoga je sud, u skladu s čl. 502.c ZPP, vezan utvrđenjima iz te presude da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i ništetne. Pritom potrošači i nakon sklapanja dodatka radi provedbe konverzije prema odredbama ZID ZPK/15 imaju pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredaba osnovnog ugovora o kreditu, kako je to prihvatio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019.

11.1. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama I i II izreke presude.

12. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

12.1. Tužitelj bi stoga imao pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, prema pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja, odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO/05 kao pravilo o opsegu vraćanja). Pritom bi prilikom odlučivanja o visini restitucije u utuženom razdoblju do konverzije valjalo uzeti u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, kao jedine valjano određene, a time i poštene parametre.

13. Međutim, s obzirom na okolnost da je među strankama sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu sukladno odredbama ZID ZPK/15 u ovom je postupku sporno je li nakon sklapanja Dodatka osnovan zahtjev za isplatu potraživanja zasnovanog na nepoštenim i ništetnim odredbama temeljnog ugovora o kreditu.

13.1. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je između ugovornih strana postignut sporazum o konverziji iz čl. 19. b i 19.c ZID ZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti švicarski franak kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u eurima.

13.2. O restitucijskim pravima potrošača koji su izvršili konverziju u skladu s odredbama ZID ZPK/15, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci proširenog vijeća broj Rev-457/2025 od 27. svibnja 2026. zauzeo sljedeće pravno shvaćanje:

"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren sa valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit sa valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljenog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja preplate utvrđene u konverziji."

13.3. U spomenutoj odluci navedeno je da je sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu na temelju odredaba ZID ZPK/15, kojim su stranke iznova, s učinkom od dana sklapanja osnovnog ugovora, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, prestala obveza tuženika na povrat iznosa preplaćenih po osnovi povećanja kamatne stope i tečaja valute CHF (čl. 160. ZOO/05), koja bi inače proizlazila iz opće odredbe obveznog prava iz čl. 1111. st. 1. ZOO/05. Stoga više plaćeni iznosi nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženika. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa, odnosno ZID ZPK/15, derogira opće odredbe ZOO/05 o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se iznosi plaćeni na temelju nepoštenih ugovornih odredaba o jednostranoj izmjeni ugovorne kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF ne vraćaju potrošaču, već su iskorišteni u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza uređenih valjanim Dodatkom Ugovoru o kreditu, na način propisan ZID ZPK/15.

13.4. Učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav bi postojao da nije bilo nepoštene ugovorne odredbe, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način, prema ocjeni revizijskog suda, sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja stranaka u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15.

13.5. Slijedom navedenog, revizijski sud zaključuje da potrošač nema pravo na isplatu glavnice preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjeni kamatne stope. Međutim, potrošač ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i to za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu (odnosno do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita - 30. rujna 2015.), a to iz razloga što taj dio nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15. Te zatezne kamate pripadaju mu u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Aneksom Ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15.

14. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, nositelju obrta [obrt].

14.1. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita, i to da je iznos kredita bio 102.000,00 CHF, da je početna kamatna stopa iznosila 4,95 % te da je početni tečaj na dan isplate kredita iznosio 1 CHF = 4,433113 kuna.

14.2. Vještak je nadalje u nalazu i mišljenju naveo da, prema obračunu banke, iznos preostale neotplaćene glavnice nakon provedene konverzije iznosi 48.766,30 eura. Tuženik je tužitelju pri obračunu konverzije utvrdio preplatu u iznosu od 25.993,58 kuna, odnosno 3.449,94 eura prema fiksnom tečaju konverzije.

14.3. Na temelju svega navedenog vještak je izračunao:

- da je tužitelj na ime razlike po osnovi kamatne stope i valutne klauzule, u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i početno ugovoreni tečaj, u razdoblju do konverzije preplatio iznos od 10.747,11 eura, od čega iznos od 1.523,00 eura po osnovi promjene kamatne stope, a iznos od 9.224,11 eura po osnovi promjene tečaja, kako je prikazano u tablicama 5 i 7 nalaza i mišljenja;

- da razlika između preostale glavnice prema obračunu banke i iznosa preostale glavnice prema početnom otplatnom planu, uz primjenu tečaja na dan isplate kredita, iznosi 4.200,12 eura, kako je prikazano u tablici 9 nalaza i mišljenja;

- da zatezne kamate na svaki pojedinačni iznos preplate po osnovi kamatne stope i valutne klauzule, obračunate do 30. rujna 2015., ukupno iznose 4.435,88 eura.

14.4. Konačno, vještak je naveo da je tuženik proveo konverziju u skladu s odredbama ZID ZPK/15 i na taj način matematički izjednačio tužitelja s položajem u kojem bi bio da je sklopio kredit s valutnom klauzulom u eurima te da je pri obračunu konverzije uzeo u obzir sve uplate tužitelja. Pojasnio je, međutim, da takvo matematičko izjednačavanje ne odgovara položaju u kojem bi tužitelj bio prema kreditu s valutnom klauzulom u CHF uz isključenje ništetnih odredaba o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli.

15. Tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka te je u skladu s rezultatima vještačenja podneskom od 18. prosinca 2025. uredio tužbeni zahtjev na način naveden u točki 3. obrazloženja ove presude.

15.1. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju navodeći da zadatak vještaku i izrađeni izračun zanemaruju pravne učinke provedene konverzije. Osporio je izračun u kojem su uzete u obzir samo pozitivne razlike po osnovi kamatne stope i tečaja, smatrajući da je potrebno uzeti u obzir i negativne razlike, te je istaknuo da nakon provedene konverzije tužitelj nema pravo na dodatnu isplatu. Osporio je i zaključak vještaka o postojanju razlike glavnice, navodeći da je glavnica utvrđena na način propisan odredbama ZID ZPK/15. Naknadnim podneskom od 15. prosinca 2025. naveo je da ne predlaže saslušanje vještaka jer su njegove primjedbe pravne prirode i ne mogu se otkloniti usmenim izlaganjem vještaka.

15.2. Sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, ocijenivši ga objektivnim i jasnim, izrađenim na temelju dokumentacije u spisu i u skladu sa zadatkom suda. Prigovori tuženika koji se odnose na pravne učinke provedene konverzije pravne su prirode te su razmotreni u prethodnim točkama obrazloženja, pa nisu doveli u sumnju pravilnost nalaza i mišljenja. U odnosu na prigovor tuženika da je pri obračunu visine tražbine valjalo uzeti u obzir i tzv. negativne razlike (koje je vještak također prikazao u nalazu i mišljenju), odnosno da bi za njihov iznos trebalo umanjiti tražbinu tužitelja, sud navedeni prigovor nije našao osnovanim. Naime, sud u parničnom postupku odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa koje je preplatio zbog povećanja kamatne stope i tečaja do provedene konverzije, dok anuiteti kod kojih nije došlo do preplate nisu predmet njegova konačno postavljenog zahtjeva, niti je tuženik u tom smislu postavio odgovarajući zahtjev o kojem bi sud bio dužan odlučiti. Osim toga, ugovorne odredbe utvrđene su ništetnima zato što su djelovale na štetu potrošača, ali ne i u dijelu u kojem su mu išle u korist. Ništetnost spornih odredaba u kolektivnom je sporu utvrđena u korist potrošača, i to zbog razloga koji se mogu pripisati bankama kao profesionalcima, a ne potrošačima.

16. Slijedom navedenog, u skladu s pravnim shvaćanjem proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci broj Rev-457/2025, sud je utvrdio da tužitelj nakon provedene konverzije ima pravo na isplatu iznosa od 4.435,88 eura na ime zakonskih zateznih kamata na pojedinačne iznose preplate po osnovi promjene kamatne stope i promjene tečaja, obračunatih do 30. rujna 2015. Navedene zatezne kamate pripadaju tužitelju u cijelosti, bez umanjenja za preplatu utvrđenu u provedenoj konverziji.

16.1. Stoga je navedeni iznos dosuđen tužitelju te je odlučeno kao u točki III izreke presude.

16.2. Imajući u vidu isto pravno shvaćanje proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske tužbeni zahtjev tužitelja odbijen je u preostalom dijelu, i to glede zahtjeva za isplatu iznosa od 10.747,11 eura na ime preplate po osnovi kamatne stope i valutne klauzule te iznosa od 4.200,12 eura na ime razlike u glavnici, sve sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate. Stoga je odlučeno kao u točki IV izreke presude.

17. Konačno, prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača.

17.1. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 6632/2017–10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, 4. lipnja 2019., nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Na navedeno ne utječe okolnost da je tužitelj nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 18. prosinca 2025. preinačio tužbu uskladivši visinu zahtjeva s nalazom i mišljenjem vještaka. Tužitelj je već u tužbi zahtijevao isplatu preplaćenih iznosa po osnovi istih ništetnih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, navodeći da će visinu zahtjeva odrediti nakon dostave potrebne dokumentacije i provedbe financijskog vještačenja. Naknadnim usklađivanjem visine zahtjeva s rezultatima vještačenja nije promijenjena činjenična ni pravna osnova potraživanja, pa je zastara u odnosu na tako postavljeni zahtjev prekinuta podnošenjem tužbe. Slijedom navedenog, nije nastupila zastara potraživanja tužitelja.

18. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. u vezi s čl. 155. ZPP. Tužitelj je u cijelosti uspio sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba, dok je s restitucijskim zahtjevom, uzimajući u obzir konačno postavljeni zahtjev, uspio u omjeru od 23 % (4.435,88 eura u odnosu na postavljeni zahtjev od 19.383,11 eura), pa njegov ukupni uspjeh u sporu iznosi 62 %, dok uspjeh tuženika iznosi 38 %. Na temelju čl. 154. st. 2. ZPP tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u omjeru od 24 % (62 % − 38 %).

18.1. Tužitelju pripada iznos od po 250 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine", broj: 138/23 i 107/25, dalje: Tarifa), za zastupanje na ročištima 6. listopada 2020., 2. veljače 2021., 18. veljače 2025. i 22. siječnja 2026. (Tbr. 9.1. Tarife) te za sastav podnesaka od 29. rujna 2020., 26. studenoga 2024. i 18. prosinca 2025. (Tbr. 8.1. Tarife), ukupno 2.000 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 4.000,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 46. Tarife), iznosi 5.000,00 eura. Priznate troškove u ukupnom iznosu od 5.000,00 eura tuženik je dužan naknaditi tužitelju u omjeru od 24 %, dakle u iznosu od 1.200,00 eura.

18.2. Također, tužitelju je priznat trošak uplaćenog i utrošenog predujma za provedbu vještačenja u iznosu od 600,00 eura. Neovisno o pravilu iz čl. 154. st. 2. ZPP, tužitelju je valjalo priznati troškove vještačenja u cijelosti, a to uzimajući u obzir da je u tijeku postupka, radi utvrđenja visine tražbine, bilo nužno provesti vještačenje, a riječ je o nužnim troškovima koje je tužitelj bio dužan snositi, i načelno gledajući, platio bi ih u tom istom iznosu neovisno o visini postavljenog tužbenog zahtjeva, jer oni imaju svoju ustaljenu cijenu. Također, radi utvrđenja iznosa zateznih kamata koje su tužitelju u konačnici priznate bilo je nužno utvrditi pojedinačne iznose preplate po kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Stoga je tužitelju navedene troškove valjalo priznati u cijelosti na temelju čl. 154. st. 3. ZPP.

18.3. Slijedom navedenog, ukupni parnični trošak koji je dosuđen tužitelju iznosi 1.800,00 eura (1.200,00 eura + 600,00 eura). Tužitelju pripadaju zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude na temelju čl. 151. st. 3. ZPP.

18.4. U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška je odbijen kao neosnovan. Naime, sud nije tužitelju priznao trošak zastupanja na ročištu 27. studenog 2024., jer na navedeno ročište nije ni pristupio, odnosno isto je odgođeno. Nije mu priznat ni trošak sudske pristojbe na tužbu jer u spisu nema dokaza o njezinu plaćanju.

18.5. Tuženiku primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP ne pripada pravo na trošak, već je razmjerno njegovom uspjehu u sporu umanjen priznati trošak tužitelja.

U Puli 23. srpnja 2026.

Sutkinja

Izabela Barbić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnicima