REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Avenija Dubrovnik 6 i 8
Poslovni broj: Us I-2755/2025-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Petri Mioč Štura, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Ivane Petrović, u upravnom sporu tužitelja Školske knjige d.d., [adresa], kojeg zastupaju izvršni direktor JL i izvršna direktorica TL, protiv tuženika Ministarstva kulture i medija Zagreb, Runjaninova 2, radi spomeničke rente, 23. srpnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva kulture i medija, KLASA: UP/II-612-08/21-01/0013, URBROJ: 532-02-03-01/3-25-2 od 9. lipnja 2025.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, KLASA: UP/I-373-04/2020-02/4922, URBROJ: 251-13-11-3/007-20-1 od 11. studenoga 2020., kojim je tužitelju utvrđena obveza plaćanja spomeničke rente za poslovni prostor u [adresa], , korisne površine 1.614,00 m2 za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 31. prosinca 2020., u iznosu od 3.427,43 eur.
2. Tužitelj tužbom pobija zakonitost osporavanog rješenja, u bitnome navodeći da je osporavano rješenje nerazumljivo, proturječno i ne može se ispitati. Ističe da se na adresi [adresa] nalazi njegovo sjedište te se radi o jedinstvenom objektu pa upire na činjenicu da je za navedeni prostor već doneseno rješenje KLASA: UP/I-373-04/2020-02/4923 od 11. studenoga 2020. Ističe da predmetni poslovni prostor ima površinu 1637m[2] pa predlaže da se sukladno tome i odredi spomenička renta. Navodi da je netočan i neprihvatljiv tuženikov navod da je u više navrata pokušavao obaviti očevid, ali da je on isti stalno odgađao. Navodi da je predstavnik tuženika više puta pozivan da dođe izvršiti uvid, ali da se isti nije odazvao. Napominje da na adresi [adresa] posluje više od 70 godina te da je uvijek netko od djelatnika iz službe općih i tehničkih poslova na raspolaganju za pokazati poslovne prostorije. Dodaje da je tuženik dana 20. ožujka 2020. donio odluku o obustavi plaćanja spomeničke rente, slijedom čega nije bilo uvjeta za donošenje pobijanog rješenja,
3. Predlaže da Sud usvoji tužbeni zahtjev i poništi osporavano rješenje.
4.Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se rješenje KLASA: UP/I-373- 04/2020-02/4923 od 11. studenoga 2020., na koje se tužitelj poziva u tužbi, odnosi na drugi objekt na istoj adresi (sistemski broj objekta 004413), u kojem tužitelj također obavlja djelatnost, dok pobijano rješenje ima sistemski broj 004430. Ističe da je u postupku razmotren zapisnik Zagrebačkog holdinga d.o.o., Podružnice Gradsko stambeno-komunalno gospodarstvo d.o.o. od 16. lipnja 2020., koji prileži spisu, a u kojem se navodi da je očevidom na terenu na adresi [adresa] u [adresa] utvrđeno da je tužitelj korisnik poslovnog prostora korisne površine 4198m[2] i da je u više navrata pokušano obavljanje očevida, međutim, da je tužitelj stalno isti odgađao. Također je razmotren zapisnik Zagrebačkog holdinga, Podružnice Gradsko stambeno- komunalno gospodarstvo d.o.o. od 7. srpnja 2021., u kojem je navedeno da je u više navrata kontaktiran tužitelj, međutim, isti nije dostavio podatke o korisnoj površini. Naglašava da je člankom 114. stavkom 6. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara propisano da obveznici spomeničke rente moraju nadležnom upravnom tijelu jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, u čijem su djelokrugu poslovi komunalnog gospodarstva, do 31. ožujka godine za koju se utvrđuje spomenička renta, dostaviti podatke o korisnoj površini poslovnih prostora koji se nalaze u nepokretnom kulturnom dobru ili na području kulturno-povijesne cjeline. Obzirom da tužitelj nije postupio prema zakonskoj obvezi te se oglušio na pozive za očevid, nadležno tijelo je utvrdilo korisnu površinu sukladno raspoloživim podacima. Vezano uz navod tužitelja u kojem se poziva na obustavu spomeničke rente za dio 2020., ističe da je u točki V. prvostupanjskog rješenja jasno naznačeno da će sukladno Odluci Ministarstva kulture i medija o obustavi plaćanja spomeničke rente biti umanjen iznos spomeničke rente za dio razdoblja obuhvaćenog ovim rješenjem, a uvažavajući trajanje obustave.
5. Predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.
6. Strankama je dana mogućnost izjasniti se o svim zahtjevima i navodima drugih stranka, odnosno o činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora u skladu s člankom 6. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, 36/24 – dalje: ZUS) te je u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i tuženika sud održao usmenu i javnu raspravu 1. srpnja 2026.
7. Radi ocjene zakonitosti osporavanog rješenja, Sud je izvršio uvid u sudski spis i isprave priložene spisu tuženika.
8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim.
9. Odredbom člankom 114. stavka 1. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara (Narodne novine, broj: 69/99, 151/03, 157/03, 87/09, 88/10, 61/11, 25/12, 136/12, 157/13, 152/814, 98/15, 44/17 i 114/22) propisano je da su fizičke i pravne osobe, koje su obveznici poreza na dohodak ili poreza na dobit, a koje obavljaju gospodarsku djelatnost u nepokretnom kulturnom dobru ili na području kulturnopovijesne cjeline, obveznici spomeničke rente.
10. Stavkom 6. navedenog članka Zakona propisano je da obveznici spomeničke rente moraju nadležnom upravnom tijelu jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave u čijem su djelokrugu poslovi komunalnog gospodarstva, do 31. ožujka godine za koju se utvrđuje spomenička renta dostaviti podatke o korisnoj površini poslovnih prostora koji se nalaze u nepokretnom kulturom dobru ili na području kulturno-povijesne cjeline. 114. stavka 6. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara propisano je da obveznici spomeničke rente moraju nadležnom upravnom tijelu jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, u čijem su djelokrugu poslovi komunalnog gospodarstva, do 31. ožujka godine za koju se utvrđuje spomenička renta, dostaviti podatke o korisnoj površini poslovnih prostora koji se nalaze u nepokretnom kulturnom dobru ili na području kulturno-povijesne cjeline.
11. Nije sporno da tužitelj obavlja djelatnost u poslovnom prostoru koji se nalazi na području kulturno-povijesne cjeline Grada Zagreba, zbog čega je obveznik plaćanja spomeničke rente sukladno članku 114. stavku 1. Zakona.
12. Tužitelj osporava površinu poslovnog prostora koja je osnovica za izračun spomeničke rente, ističući da površina poslovnog prostora iznosi 1637m[2] .
13. S tim u vezi, iz e-mail korespondencije između tužitelja i djelatnika GSKGa, koja prileži spisu predmeta, proizlazi da je djelatnik GSKG-a u više navrata tražio dostavu podataka relevantnih za rješavanje ove upravne stvari te predlagao termin sastanka i očevida, kojeg je tužitelj odgađao i do kojeg nije došlo, a niti je tužitelj dostavio podatke u prilog svojim tvrdnjama.
14. Podaci izvoda iz evidencije GSKG-a, koji prileže spisu predmeta, ukazuju na to da tužitelj na predmetnoj lokaciji plaća komunalnu naknadu za dva prostora različitih površina, jedan površine 1.614 m2 u odnosu na koji je doneseno ovdje osporavano rješenje za spomeničku rentu, te drugi površine 4198 m2, u odnosu na koji je doneseno rješenje, KLASA: UP/I-373-04/2020-02/4923, URBROJ: 251-13- 11/312-20-1 od 11. studenoga 2020. koja spominje tužitelj u tužbi, a koja se odnose na spomeničku rentu za drugi poslovni prostor (navedeno je potvrdio i Visoki upravni sud u presudi, poslovni broj: Usž-1479/2022-4 od 14. veljače 2023. kojim je odbio žalbu i potvrdio presudu ovog suda, poslovni broj: Us I-25/21-7 od 23. veljače 2022., kojom je odbijena tužba tužitelja u predmetu u kojem je tužitelj obvezan na plaćanje spomeničke rente za isti poslovni prostor koji je predmet i ovog upravnog spora 2).
(površine 4198m samo za drugo razdoblje (od 1. siječnja 2019. do 31. prosinca 2019.), a u kojem upravnom sporu je Sud utvrdio da se upravo radi o poslovnom prostoru korisne površine 4198m[2] , što je tužitelj i tada osporavao.
15. Budući da tužitelj nije postupio sukladno svojoj obvezi iz odredbe članka 114. stavka 6. Zakona i nije dostavio dokaze u prilog svojih tvrdnji, a niti je omogućio utvrđivanje površine predmetnog poslovnog prostora, javnopravno tijelo je jedino moglo utvrditi spomeničku rentu na temelju raspoloživih podataka o evidenciji poslovnih prostora.
16. Slijedom navedenog, Sud osporavano rješenje tuženika, uz obrazloženje kakvo je njime dano, ne može ocijeniti nezakonitim, pri čemu su neosnovani prigovori koje tužitelj iznosi u tužbi i tijekom spora te isti ne dovode do drukčije odluke u ovoj upravnoj stvari.
17. Vezano uz navod tužitelja u kojem se poziva na obustavu spomeničke rente za dio 2020., ističe se da je u točki V. prvostupanjskog rješenja naznačeno da će sukladno Odluci Ministarstva kulture i medija o obustavi plaćanja spomeničke rente biti umanjen iznos spomeničke rente za dio razdoblja obuhvaćenog ovim rješenjem, a uvažavajući trajanje obustave.
18. Valjalo je stoga, temeljem članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima presuditi kao u izreci.
U Zagrebu, 23. srpnja studenoga 2026.
Sutkinja:
Petra Mioč Štura
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u dovoljnom broju primjeraka za Sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
DNA:
1. JL, [adresa]
2. TL, 10000, [adresa]
3. Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, [adresa] Zagreb, Runjaninova 2
4. U spis
