Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska 26D
Poslovni broj: Kžm-3/2026-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Rajka Kipkea, predsjednika vijeća te Igora Pavlica i Mirne Mavriček, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu prema maloljetnom DŠ, zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 158. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015., 101/2017., 118/2018., 126/2019., 84/2021., 114/2022., 114/2023. i 36/2024., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi maloljetnog DŠ protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovnog broja: Km-22/2025-11 od 26. studenoga 2025., u sjednici vijeća održanoj 23. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba maloljetnog DŠ kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.
Obrazloženje
1. Općinski sud u Osijeku presudom poslovni broj: Km-22/2025-11 od 26. studenoga 2025., proglasio je krivim maloljetnog DŠ, zbog kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta – spolnu zlouporabu djeteta mlađeg od petnaest godina, opisano u čl. 158. st. 1. KZ/11, te je maloljetnom DŠ na temelju čl. 28. Zakona o sudovima za mladež (Narodne novine broj 84/11, 143/12, 148/13, 56/15 i 126/19, dalje: ZSM), izrekao pridržaj izricanja kazne maloljetničkog zatvora tako da se maloljetniku može naknadno izreći maloljetnički zatvor, ako maloljetnik u vremenu od 2 (dvije) godine počini novo kazneno djelo ili se protivi provođenju odgojne mjere.
1.1. Na temelju čl. 10. st. 2. toč. 11. ZSM-a maloljetnom DŠ izrečena je odgojna mjera – posebne obveze da se uključi u pojedinačni ili skupni psihosocijalni tretman u savjetovalištu za mlade.
1.2. Na temelju čl. 31. st. 1. ZSM-a u vezi s čl. 73. st. 1. KZ/11 prema maloljetnom DŠ izrečena je sigurnosna mjera zabrane približavanja na razdaljini manjoj od 100 (sto) metara i uznemiravanja maloljetne oštećene NŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], s prebivalištem u [adresa].
1.3. Na temelju čl. 73. st. 2. KZ/11 trajanje predmetne mjere izrečeno je na vrijeme od 3 (tri) godine.
1.4. Sud će o presudi kojom je izrečena mjera obavijestiti policiju.
1.5. Na temelju čl. 73. st. 4. u svezi s čl. 31. st. 1. ZSM-a, čl. 71. st. 5., čl. 57. st. 6. i čl. 58. st. 5. KZ/11, sud može opozvati izrečeni pridržaj kazne maloljetničkog zatvora ako maloljetnik bez opravdanog razloga krši obvezu koja mu je određena sigurnosnom mjerom zabrane približavanja i uznemiravanja maloljetne oštećene.
1.6. Na temelju čl. 89. st. 1. ZSM-a maloljetna NŠ se sa imovinskopravnim zahtjevom upućuje na građansku parnicu.
1.7. Na temelju čl. 89. st. 1. ZSM-a trošak kaznenog postupka pada na teret državnog proračuna.
2. Protiv presude žalbu je podnio maloljetni optuženi DŠ putem braniteljice Silvije Pejak Kolarić, odvjetnice, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se žalba prihvati, rješenjem ukine prvostupanjska presuda i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred drugim vijećem i da se odmah ukine istražni zatvor optuženiku.
3. U smislu čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj:
152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22, 36/24 i 72/25 – u daljnjem tekstu ZKP/08-25) spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je isti podneskom broj: KŽ-DO-27/2026-3 od 19. siječnja 2026. vraćen ovom drugostupanjskom sudu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Prije svega, ovaj žalbeni sud uočava da maloljetnik ostvarenje žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka suštinski nalazi kao posljedicu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u kakvom slučaju se, međutim, ne radi o toj žalbenoj osnovi, već o žalbenim tvrdnjama koje se podvode pod žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a o kojoj će više riječi biti u daljnjem tekstu.
5.1. Povodom podnesene žalbe, a sukladno ovlaštenju iz čl. 476. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24. , 72/25. i 13/26, dalje: ZKP/08-26), ovaj žalbeni sud je pobijanu presudu ispitao i po službenoj dužnosti te nije utvrdio da bi prvostupanjski sud ostvario neku od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka taksativno navedenih u čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08-26, niti da bi na štetu žalitelja povrijedio kazneni zakon (čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08-26).
6. Maloljetnik nije u pravu kada u žalbi smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje na kojem temelji svoju odluku.
6.1. Suprotno žalitelju, prvostupanjski sud je na temelju sveobuhvatne, pažljive i kritičke analize te pravilne ocjene vjerodostojnosti svih izvedenih dokaza, s pravom zaključio da je u konkretnom slučaju na izvjestan način dokazano da je isti počinio terećeno kazneno djelo, i to kako glede njegovog objektivnog učina, tako i u odnosu na njegov subjektivni element.
6.2. Konkretno, maloljetnik u žalbi prije svega upire da je žrtva u svom iskazu opisivala četiri pojedinačne radnje, dok ga je prvostupanjski sud pobijanom odlukom osudio za pet radnji.
6.3. Nadalje, u žalbi ističe da je iz iskaza ispitanih svjedoka (TŠ, EŠ i RŠ) razvidno da isti nisu bili očevici inkriminiranih događaja, već svoja saznanja o istima crpe jedino iz onoga što im je o tome ispričala sama žrtva.
6.4. Navedeno žalitelj povezuje sa, po njegovom mišljenju, upitnom vjerodostojnošću iskaza žrtve, poglavito kada se ima na umu iskaz ispitanog svjedoka LŠ, ginekologa, koji je između ostalog naveo da oštećenica u stvari niti ne zna što je penetracija kao niti što je spolni odnos, s time da je tijekom pregleda više puta neverbalno komunicirala s majkom. Stoga je po mišljenju žalitelja bilo nužno provesti psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje žrtve na okolnosti važne za ocjenu vjerodostojnosti njezinog iskaza, koji dokaz, međutim, tijekom rasprave nije proveden.
6.5. Naposljetku upire da je stručna pomoć za žrtvu zatražena tek nakon pokretanja ovog postupka, a što upućuju da je ista jedino trebala poslužiti u svrhu ovog postupka, s time da iz medicinske dokumentacije proizlazi da je upravo majka, a ne žrtva, pretežito iznosila pojedine tvrdnje stručnoj osobi, a što sve dodatno upućuje na nevjerodostojnost iskaza žrtve, naročito kada se ima u vidu da je njezin iskaz u kojem je tvrdila kako prema njemu osjeća veliki strah u izravnom proturječju s dokazima koji govore o tome da ga je nakon što je protiv njega iznijela predmetne optužbe, putem poruka i Viber-a pozivala na druženje (gledanje filmova).
6.6. Na temelju svega iznijetog, maloljetnik smatra da u konkretnom slučaju nije na izvjestan način dokazano da bi počinio terećeno kazneno djelo.
7. Suprotno takvim žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je iskaz žrtve, te iskaze svjedoka TŠ, EŠ i RŠ ocijenio kao vjerodostojne i istinite izvore saznanja o odlučnim i drugim važnim činjenicama u ovom postupku, dok je s druge strane obranu maloljetnika u kojoj poriče počinjenje djela s pravom ocijenio kao konstrukciju s ciljem otklanjanja kaznene odgovornosti za predmetno kazneno djelo.
7.1. Naime, i po stavu ovog žalbenog suda za mladež, žrtva je tijekom postupka iskazivala dosljedno, uvjerljivo, životno i logično, iznoseći u svom iskazu i niz detalja, pa i onih specifičnih, pritom opisujući i svoje emotivno stanje, i to kako tijekom tako i poslije inkriminiranih događaja, a kakav njezin iskaz u svim bitnim momentima podupiru i svjedoci TŠ (baka žrtve), EŠ (žrtvina majka) i RŠ (žrtvin otac).
7.2. Vezano za žalbene navode maloljetnika kojima upire da navedeni svjedoci nisu bili očevici inkriminiranih događaja, već svoja saznanja o istima crpe jedino iz onoga što im je o tome ispričala sama žrtva, prije svega valja primijetiti kako prvostupanjski sud pravilno uočava da su isti o onome što im je žrtva ispričala o inkriminiranim zbivanjima iskazivali u svim bitnim momentima suglasno kao i sama žrtva, a što dodatno upućuje na zaključak o dosljednosti iskazivanja žrtve u opisivanju onog što se između nje i maloljetnika događalo u inkriminiranom razdoblju, dok glede tvrdnji da ti svjedoci imaju samo posredna saznanja o inkriminiranim događajima, žalitelj očito ispušta iz vida da svjedokinje TŠ i EŠ o pojedinim događajima koje je u svojem iskazu opisivala žrtva imaju i neposredna saznanja.
7.3. Tako je majka žrtve – EŠ u svom iskazu navela kako je jedne zgode otvorila vrata sobe, te je uočila da žrtva i maloljetnik leže zajedno na garnituri pokriveni dekom, s time da je žrtva bila okrenuta prema naslonu garniture dok je maloljetnik bio iza nje, a što je u bitnome suglasno te se životno i logično nadovezuje na iskaz žrtve u kojem je tvrdila da joj je maloljetnik te zgode skinuo hlače i gurnuo svoj spolni organ u njezinu stražnjicu. Ovdje valja dodatno primijetiti kako je svjedokinja opisala da se maloljetnik u trenutku kada je ušla u sobu trgnuo te u ruke uzeo mobitel.
7.4. Isto tako, iz iskaza bake žrtve – TŠ proizlazi da je i ona nazočila jednom događaju koji je u svom iskazu opisala žrtva. Konkretno, svjedokinja je navela kako je jedne zgode u ljeto, budući da se bližio ručak, išla po žrtvu, da bi ju, kada je otvorila vrata sobe u kojoj je bilo mračno, zatekla kako s maloljetnikom leži u krevetu s time da su bili pokriveni dekom, te je primijetila da maloljetnik na gorenjem dijelu tijela nije ništa imao, a što je suglasno te se životno i logično nadovezuje na iskaz žrtve u kojem je tvrdila da joj je maloljetnik te zgode skinuo hlače i gurnuo svoj spolni organ u njezin spolni organ.
7.5. Vezano pak za žalbene navode kojima maloljetnik upire na iskaz ispitanog svjedoka LŠ, ginekologa, koji je između ostalog naveo da oštećenica u stvari niti ne zna što je penetracija i kao niti što je spolni odnos, s time da je tijekom pregleda više puta neverbalno komunicirala s majkom, te smatra da to govori o upitnoj vjerodostojnosti iskaza žrtve, prije svega valja primijetiti da imajući u vidu dob žrtve nipošto nije logično i životno za očekivati da je istoj poznato što znači pojam „penetracija“, kao niti detalji o tome što se smatra spolnim odnosom, dok se s druge strane ukazuje kao životno i logično da joj je prilikom pregleda kod ginekologa bilo neugodno i da je stoga više puta neverbalno komunicirala s majkom, tako da maloljetnik prethodno navedenom žalbenom argumentacijom nije doveo u razumnu sumnju pravilnost ocjene prvostupanjskog suda o vjerodostojnosti i istinitosti iskaza žrtve.
7.5. S time u svezi, na ovom mjestu valja primijetiti da je žrtva o inkriminiranim događajima iskazivala rječnikom primjerenim njezinoj dobi. Tako je primjerice prema iskazu njezine majke kada joj je pričala o inkriminiranim događajima koristila riječi „piša“, „koka“, da je maloljetnik „gurao pišu u njezinu koku“, a druge zgode da je svog „pišu“ stavio u njena usta, a što su općepoznato izrazi koje djeca u dobi kao i žrtva koriste za spolne organe i opis spolnog odnosa.
7.6. Što se pak tiče žalbenih navoda kojima maloljetnik upire da je žrtva u svom iskazu opisivala četiri pojedinačne radnje, dok ga je prvostupanjski sud pobijanom odlukom osudio za pet radnji, valja primijetiti kako su takve tvrdnje doduše točne, međutim, žalitelj pritom očito ispušta iz vida da iz iskaza majke žrtve proizlazi da joj je ista opisala i jedan događaj koji se odigrao u kupaonici, kada je maloljetnik svoj spolni organ stavio u njezina usta, a koji žrtva nije navodila u svom iskazu na raspravi, s time da ovaj žalbeni sud dodatno primjećuje da je žrtva majci opisala kako je maloljetnik stavio svog „pišu“ u njezina usta, te da je nakon toga skoro povraćala, a kakav uvjerljiv, okolnostan i detaljan opis sa specifičnim detaljem (da je skoro povraćala kada joj je maloljetnik svoj spolni organ stavio u usta) upućuje na zaključak da je žrtva majci opisala događaj koji se stvarno dogodio, a slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je maloljetnika proglasio krivim i za tu inkriminiranu radnju.
7.7. Također, žalitelj nije u pravu niti kada u žalbi tvrdi da postoje različitosti u iskazivanju svjedoka dr. LŠ, ginekologa koji je pregledao žrtvu i mišljenja vještakinje dr. sc. Ingrid Marton glede pitanja pojave krvi na gaćicama, razdoru himena, odnosno očuvanju himena i njegovom zacjeljivanju.
7.8. Naime spomenuti svjedok i vještakinja su na raspravi usuglasili svoje stavove o tim pitanjima, navodeći kako je s obzirom na dob žrtve himen mogao ostati očuvan i u slučaju pune penetracije, kao i u slučaju djelomične penetracije ili pokušaja penetracije, kao i da himen kod djevojčica naročito u dobi kao žrtva nakon određenog vremena može i zacijeliti, tako da to što je himen žrtve prilikom ginekološkog pregleda bio očuvan ne upućuje na zaključak o nevjerodostojnosti iskaza žrtve u dijelu gdje je tvrdila da je maloljetnik u dva navrata svoj spolni organ stavio u njezin spolni organ, a kako to pogrešno smatra žalitelj.
7.9. Slijedom svega navedenog žalitelj nije u pravu niti kada u žalbi smatra da na nevjerodostojnost iskaza žrtve upućuje i činjenica da je stručna pomoć za nju zatražena tek nakon pokretanja ovog postupka, s time da iz medicinske dokumentacije proizlazi da je upravo majka, a ne žrtva, pretežito iznosila pojedine tvrdnje stručnoj osobi.
7.10. Sasvim suprotno takvim žalbenim tvrdnjama, žrtva je tijekom postupka iskazivala dosljedno, uvjerljivo, životno i logično, iznoseći u svom iskazu i niz detalja, pa i onih specifičnih, pritom opisujući i svoje emotivno stanje, i to kako tijekom tako i poslije inkriminiranih događaja, koji podupiru i drugi ranije navedeni dokazi, a kakav iskaz se životno i logikom stvari ne očekuje od osobe koja neistinito iskazuje o događajima koji se stvarno nisu odigrali, odnosno ne na način kako ih op isuje u svojem iskazu, a kako to u žalbi neosnovano sugerira žalitelj, naročito kada se dodatno ima na umu da iz suglasnih iskaza TŠ, EŠ i RŠ proizlazi da se ponašanje žrtve nakon inkriminiranih događaja bitno promijenilo, pa tako primjerice zna vikati po kući, okomiti se na nekoga, a kada je saznala da će svi ići iskazivati u ovom postupku stavila si je nož pod vrat, zbog čega su se obratili i za pomoć na dječjoj psihijatriji u KBC Osijek.
8. Stoga, a imajući no na umu da niti ovaj žalbeni sud ne nalazi okolnosti koje bi dovodile u razumnu sumnju pravilnost ocjene prvostupanjskog suda o vjerodostojnosti i istinitosti iskaza žrtve, žalitelj nije u pravu kada smatra da je radi ocjene vjerodostojnosti njezinog iskaza bilo nužno provesti psihijatrijsko – psihologijsko vještačenja.
11. Slijedom svega navedenog, žalba maloljetnika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.
12. Ovaj žalbeni sud je sukladno odredbi iz čl. 478. ZKP/08 razmotrio i pitanje pravilnosti i zakonitosti odluke suda prvog stupanja o izrečenim sankcijama te je utvrdio da je prvostupanjski sud na temelju pravilnog utvrđenja i vrednovanja svih relevantnih okolnosti važnih za odluku o vrsti i mjeri sankcije, te proces njezine individualizacije, pritom imajući u vidu težinu i vrstu počinjenje kaznenog djela, uz uvažavanje mišljenja predstavnika nadležnog Hrvatskog zavoda za socijalni rad, kao i mišljenja stručnih suradnika državnog odvjetništva i suda, pravilno postupio kada je maloljetniku izrekao pridržaj izricanja maloljetničkog zatvora, te odgojnu mjeru posebne obveze da se uključi u pojedinačni ili skupni psihosocijalni tretmana u savjetovalištu za mlada, te sigurnosnu mjeru zabrane približavanja žrtvi na udaljenost manju od 100 metara i zabranu njezinog uznemiravanja.
10. Budući da žalba maloljetnika nije osnovana, a kako ovo vijeće nije utvrdilo da bi sud prvog stupnja ostvario neku od povreda iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08-26 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08-26 odlučiti kao u izreci ove presude.
U Varaždinu 23. srpnja 2026.
Predsjednik vijeća
Rajko Kipke
