Poslovni broj: Us I-639/2026-10

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Nataše Brajević kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice NK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po opunomoćeniku Nikši Peniću, odvjetniku iz Zagreba, Jurja Dalmatinca 7, protiv tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, OIB: 95093210687, Zagreb, Ulica Republike Austrije 20, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba pod 1) RK, OIB: [osobni identifikacijski broj] i pod 2) AK, OIB: [osobni identifikacijski broj], obojice iz Dubrovnika, Nikše Ljubića 2a, zastupanih po opunomoćeniku Goranu Radoniću, odvjetniku u Pločama, Kralja Petra Svačića 6a, radi odgode izvršenja građevinske dozvole, nakon javne i usmene rasprave zaključene 16. srpnja 2026. u prisutnosti zamjenika zamjenika opunomoćenika tužiteljice, zainteresirane osobe pod 2) i opunomoćenika zainteresiranih osoba pod 1) i 2), a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, objavljene 23. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traže poništenje rješenja tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, klasa: UP/II-361-03/25-02/105, urbroj: 531-03-4-25-4 od 22. prosinca 2025., te da sud meritorno riješi upravnu stvar na način što će odgoditi izvršenje građevinske dozvole KLASA: UP/I-361-03723-01/000065, URBROJ: 2117- 23-4/10-23-0022 do pravomoćnog okončanja upravnog spora koji se vodi pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Usž-3756/2024.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan prijedlog tužiteljice za izdavanjem rješenja o privremenoj mjeri kojom bi se odgodilo izvršenje građevinske dozvole Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju, Ispostave Metković, KLASA: UP/I-361-03723-01/000065, URBROJ: 2117-23-4/10-23-0022, od 11. srpnja 2023.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora.

III. Nalaže se tužiteljici da u roku od 15 dana od dana primitka pravomoćnog rješenja o troškovima spora na ime naknade troškova upravnog spora isplati zainteresiranim osobama pod 1) i 2) iznos od 2.000,00 (dvije tisuće) eura.

Obrazloženje

1.U pravovremenoj tužbi tužiteljice podnesenoj 19. ožujka 2026. protiv rješenja tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, klasa: UP/II-361-03/25-02/105, urbroj: 531-03-4-25-4 od 22. prosinca 2025., tužiteljica u bitnom navodi kako je Upravni odjel za prostorno uređenje i gradnju, Ispostava Metković, izdao 11. srpnja 2023. građevinsku dozvolu KLASA: UP/I-361- 03723-01/000065, URBROJ: 2117-23-4/10-23-0022, a rješenjem tuženika Klasa:

UP/II-361-03/23-02/374, Urbroj: 531-03-4-23-2 od 7. prosinca 2023. odbijena je žalba podnositeljice izjavljena na predmetnu građevinsku dozvolu. Podnositeljica je po uputi o pravnom lijeku iskazanom u drugostupanjskom rješenju u zakonskom roku podnijela nadležnom sudu upravu tužbu, te je 12. veljače 2024. pokrenula upravni spor. Nakon održane glavne rasprave, Upravni sud u Splitu, donio je 22. srpnja 2024. presudu i rješenje, posl.br. UsI-514/2024 kojim je poništio rješenje tuženika Klasa: UP/II-361- 03/23-02/374 Urbroj: 531-03-4-23-2 od 7. prosinca 2023. te je predmet vratio na ponovljeni postupak. U obrazloženju citirane presude, kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice, a kojim je poništeno drugostupanjsko rješenje tuženika u bitnome je navedeno kako je tuženik kao drugostupanjsko tijelo, prilikom odlučivanja o žalbi podnositeljice pogrešno utvrdilo mnoge činjenice isticane tijekom postupka, koje ukazuju da pobijana građevinska dozvola nije zakonita niti je donesena u postupku provedenom po zakonu. Sud je u presudi jasno obrazložio temeljem koji činjenica i dokaza je utvrdio da je rješenje tuženika nezakonito, posebice s danim obrazloženjem da su glavni projekt i njegovi sastavni dijelovi izrađeni bez da je nadležno tijelo izdalo potvrdu glavnog projekta, koji prema obrazloženju suda nije u skladu sa zakonom te posebnim propisima i traženim uvjetima. Slijedom utvrđenog, sud je poništio rješenje tuženika te mu je naložio da u ponovljenom postupku donese novo, zakonito rješenje, odnosno da predmet dostavi na ponovno rješavanje prvostupanjskom tijelu. Na presudu Upravnog suda u Splitu, zainteresirane osobe RK i AK (kao investitori po predmetnoj građevinskoj dozvoli) podnijele su žalbu, dok tuženik na istu nije uložilo žalbu, očito smatrajući da je u postupku donošenja drugostupanjskog rješenja čije izvršenje je tužiteljica predložila odgoditi došlo do propusta, slijedom čega je za donošenje novog, zakonitog rješenja potrebno ponovno odlučivanje. S obzirom da su zainteresirane osobe odmah po podnošenju žalbe na presudu počele s obavljanjem građevinskih radova i uklanjanjem građevine bez potrebnih elaborata (elaborat uklanjanja građevine), te s gradnjom samog objekta koji je već u fazi visokog roh baua, protivno presudi suda, uz napomenu nadležnog ureda graditeljstva da to ne bi smjeli činiti, te da to rade samo i isključivo na svoju ruku (s obzirom da je sud poništio rješenje tuženika), tužiteljica je uputila prijedlog da tuženik bez odgode i u hitnom postupku, u skladu s čl. 140. Zakona o općem upravnom postupku (dalje: ZUP) odgodi izvršenje predmetne građevinske dozvole, sve do pravomoćnog okončanja upravnog postupka (spora) koji se po žalbi zainteresiranih osoba vodi pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske – pod poslovnim brojem Usž-3756/2024, radi izbjegavanja nastanka nepopravljive štete. Unatoč navedenom, tuženik je odbio žalbu tužiteljice na prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen zahtjev za odgodu, u bitnome navodeći da tužiteljica, između ostalog nije dokazala mogućnost nastanka teško popravljive štete, u skladu s čl.140. ZUP-a. Tuženik je donio pobijano rješenje pogrešnim tumačenjem materijalnog prava iz članka 140. Zakon o općem upravnom postupku, zahtijevajući od tužiteljice dokazivanje nastanka nenadoknadive štete, iako je sukladno navedenoj odredbi bilo dovoljno da učini vjerojatnim njezino postojanje. Time je Ministarstvo primijenilo pogrešan pravni standard i tužiteljici nametnulo stroži dokazni teret nego što to zakon propisuje. Istodobno, tuženik u obrazloženju pobijanog rješenja nije dao nikakve razloge o odlučnim činjenicama, osobito nije obrazložio zbog čega smatra da nastavak građenja po građevinskoj dozvoli, čija je zakonitost dovedena u pitanje, ne bi predstavljao nenadoknadivu štetu, niti je naveo na temelju kojih činjenica i dokaza temelji takav zaključak, čime je pobijano rješenje u tom dijelu ostalo neobrazloženo, čime je isto doneseno uz bitnu provedbu odredaba upravnog postupka. Naime, nesporno je da je investitor već započeo s izvođenjem radova temeljem predmetne građevinske dozvole (koji su već u odmakloj fazi), uslijed čega daljnje građenje dovodi do stvaranja faktično nepovratnog stanja u prostoru. Takvo stanje, u slučaju naknadnog poništenja građevinske dozvole, nije moguće u potpunosti sanirati, budući da uklanjanje izgrađenog objekta ne predstavlja učinkovitu niti izvjesnu restituciju u prijašnje stanje. Slijedom navedenog, već sama činjenica započete gradnje, u okolnostima u kojima je zakonitost dozvole osporena, čini vjerojatnim nastanak nenadoknadive štete u smislu članka 140. Zakon o općem upravnom postupku. Uz navedeno, tuženik je propustio provesti test razmjernosti, odnosno nije ocijenilo odnos između nepopravljive štete koja prijeti tužiteljici i interesa investitora, niti je obrazložio na koji način i zbog čega bi se odgoda izvršenja protivila javnom interesu (kao nužna pretpostavka iz čl.140. ZUP-a). Također nije dao razloge zbog kojih smatra da interes investitora za nastavkom građenja ima prevagu, unatoč činjenici da je zakonitost građevinske dozvole dovedena u pitanje, kao ni zbog čega interes tužiteljice za odgodom izvršenja ne bi bio pravno zaštićen. Time je tuženik propustio razmotriti sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja te je donio rješenje bez valjane analize suprotstavljenih interesa, čime je dodatno potvrđena njegova nezakonitost. Tuženik je, također zbog pogrešnog tumačenja činjeničnog stanja, pogrešno tumačio predmetnu odredbu čl. 140. ZUP-a, tvrdeći da je tužiteljica bila dužna dokazati nenadoknadivu štetu, no istu je u skladu s čl.140. ZUP-a tužiteljica morala učiniti vjerojatnom, a ne ju dokazati u punom opsegu, u skladu s relevantnom sudskom praksom. Istodobno, tuženik u obrazloženju pobijanog rješenja nije dao nikakve razloge o odlučnim činjenicama, osobito nije obrazložio zbog čega smatra bi zahvat u prostoru koji je poduzet temeljem građevinske dozvole čija zakonitost je dovedena u pitanje, ne bi predstavljalo nenadoknadivu štetu, niti je naveo na temelju kojih činjenica i dokaza temelji takav zaključak. Osim navedenog, nenadoknadiva šteta za tužiteljicu kao prvu susjedu, kao i za okoliš u kojem se predmetni zahvat izvodi, očituje se i u nizu drugih okolnosti koje tuženik uopće nije razmatrao prilikom donošenja pobijanog rješenja: – trajna promjena prostornih odnosa, uključujući udaljenosti između objekata, gubitak privatnosti te utjecaj na insolaciju i osvjetljenje nekretnine tužiteljice, što predstavlja nepovratne posljedice koje se naknadno ne mogu u potpunosti ukloniti; – umanjenje tržišne i uporabne vrijednosti nekretnine tužiteljice, budući da izgradnja sporne građevine, osobito s obzirom da je ista protivna prostorno-planskim uvjetima, trajno utječe na vrijednost i mogućnost korištenja susjedne nekretnine; – emisije buke, prašine i vibracija tijekom izvođenja radova, koje neposredno utječu na kvalitetu života tužiteljice, a čije posljedice, osobito u slučaju dugotrajnog izvođenja radova, nije moguće naknadno sanirati; – rizik od daljnje degradacije okoliša, uključujući moguće onečišćenje tla i mora, osobito imajući u vidu da se radi o zahvatu koji zahvaća i pomorsko dobro, koje predstavlja dobro od općeg interesa i uživa osobitu pravnu zaštitu; – stvaranje faktično dovršenog stanja u prostoru, uslijed kojeg bi eventualno kasnije poništenje građevinske dozvole bilo lišeno praktičnog učinka, budući da se uklanjanje izgrađenog objekta u praksi rijetko provodi u potpunosti i pravodobno, čime bi tužiteljici bila uskraćena učinkovita pravna zaštita. Također napominje da su investitori, temeljem nezakonite dozvole za gradnju nove građevine i bez propisanog elaborata uklanjanja građevine, protuzakonito uklonili postojeću građevinu koja je na krovu imala azbestne ploče, čime su svjesno i namjerno ugrozili zdravlje ljudi, dobrobit i sigurnost okoliša, slijedom čega je podnositeljica između ostalog zahtijevala odgodu izvršenja pobijane dozvole, skladu s čl.140. ZUP-a. Tužiteljica pritom naglašava da se građevina, koju su investitori izgradili temeljem nezakonite građevinske dozvole, nalazi na dijelu pomorskog dobra, pri čemu se, također temeljem nezakonite dozvole, predviđa izgradnja septičke jame na dijelu pomorskog dobra. Takve radnje imaju za posljedicu trajnu štetu okolišu i narušavanje javnog interesa, što opravdava nužnost odgode izvršenja predmetne građevinske dozvole radi sprječavanja nepopravljive štete za ljude i okoliš. Osim navedenog, tužiteljica ističe da investitori, temeljem sporne građevinske dozvole, izvode radove na čestici koja neposredno graniči s pomorskim dobrom, pri čemu su dijelom i nezakonito zadirali u samu površinu pomorskog dobra. Takve radnje predstavljaju ozbiljno narušavanje javnog interesa i imaju za posljedicu trajnu štetu okolišu, što dodatno opravdava nužnost odgode izvršenja predmetne građevinske dozvole. Slijedom navedenog, očito je da bi nastavak građenja po predmetnoj građevinskoj dozvoli prouzročio štetu koja se po svojoj prirodi ne može nadoknaditi, niti se može svesti na novčanu naknadu, već predstavlja trajan i nepovratan zahvat u prava tužiteljice kao neposredne susjede i u prostor u kojem ista živi, što ispunjava zakonski kriterij nenadoknadive štete u smislu članka 140. Zakon o općem upravnom postupku i opravdava donošenje rješenja za odgodom izvršenja predmetne građevinske dozvole. Nadalje, dopuštanje nastavka građenja u okolnostima kada je zakonitost predmetne građevinske dozvole već dovedena u pitanje presudom Upravnog suda u Splitu dovelo bi i do povrede prava tužiteljice na učinkovitu sudsku zaštitu. Naime, u slučaju da se građenje nastavi i objekt bude izgrađen prije pravomoćnog okončanja postupka, eventualna kasnija odluka kojom bi se građevinska dozvola poništila ostala bi bez stvarnog učinka, budući da bi u prostoru već bilo stvoreno faktično stanje koje se teško ili nikako ne može u potpunosti ukloniti. Time bi sudska zaštita bila svedena na formalnu, a ne stvarnu zaštitu prava tužiteljice, što je protivno temeljnim načelima upravnog postupka i upravnog spora. Upravo iz tog razloga institut odgode izvršenja iz članka 140. Zakon o općem upravnom postupku ima svrhu spriječiti nastanak takvih nepovratnih posljedica i osigurati da sudska odluka može proizvesti stvarne pravne učinke. Slijedom navedenog, donošenjem pobijanog rješenja kojim odbija odgodu izvršenja predmetne građevinske dozvole, tuženik je tužiteljici uskratio učinkovitu pravnu zaštitu i nametnulo nerazmjeran teret, čime je dodatno potvrđena nezakonitost rješenja. Slijedom svih prethodno navedenih činjenica, tužiteljica je dokazala da su ispunjene sve pretpostavke iz članka 140. Zakona o općem upravnom postupku koje opravdavaju odgodu izvršenja pobijane građevinske dozvole radi sprječavanja nastanka teško popravljive štete. Dokazano je da su ispunjene sve objektivne i subjektivne pretpostavke propisane navedenim člankom Zakona, posebice imajući u vidu da je Upravni sud u Splitu jasno utvrdio da predmetna građevinska dozvola nije zakonita te je tuženiku naložio da predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovljeno odlučivanje, a također uzimajući u obzir da su investitori, suprotno utvrđenoj nezakonitosti dozvole, na vlastitu inicijativu započeli s gradnjom temeljem nezakonite građevinske dozvole, zbog čega postoji stvarna opasnost od nastanka faktično nepopravljive štete. Osim toga, tužiteljica je dokazala da se odgoda izvršenja predmetne građevinske dozvole sve do pravomoćnog okončanja upravnog spora koji se po žalbi zainteresiranih osoba vodi pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske pod brojem Usž-3756/2024, ne protivi javnom interesu. Zaključno, a temeljem svih prethodno navedenih činjenica koje ukazuju na opasnost od nastanka teško popravljive štete, tužiteljica predlaže sudu da u skladu s čl. 42. Zakona o upravnim sporovima izda privremenu mjeru na način kako je ista precizirana točkom I. izreke rješenja, dok tužbenim zahtjevom predlaže donijeti presudu na način kako je to precizirano u izreci presude, te konačno predlaže i da sud naloži tuženiku naknaditi trošak spora tužiteljici.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu, između ostalog naglasio kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, kao i da u cijelosti ostaje kod navoda iznijetih u obrazloženju osporenog rješenja, slijedom čega je predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice. 3.Zainteresirane osobe pod 1) i 2) u zajedničkom odgovoru na tužbu, u bitnom su navele kako je tužba tužiteljice neosnovana jer ponajprije tužiteljica iznosi neistine u tužbi. Zainteresirane osobe su priključene na odvodnju, što znači da nema nikakvih septičkih jama, o čemu kao dokaz prilažu račune, s tim da zainteresirane osobe od prošle godine žive u objektu koji je izgrađen i u funkciji stanovanja, što također dokazuju računi. Također, postoji elaborati o uklanjanju građevine kao što je vidljivo iz zapisnika inspekcije, u prilogu. Azbestne ploče s krova prijašnjeg objekta je zbrinula ovlaštena tvrtka CIAN kao što je vidljivo iz zapisnika koji se dostavlja. Ujedno, nema govora o pomorskom dobru, odnosno da bi se dio objekta nalazio na pomorskom dobru, jer ne bi ni bila izdana građevinska dozvole da je tome tako. Nije jasno o čemu tužiteljica govori kada ukazuje na trajnu promjenu prostornih odnosa, umanjenje tržišne i uporabne vrijednosti nekretnine tužiteljice, emisijama buke, prašine, vibracije, te posebice riziku od daljnje degradacije okoliša, naime radi se o paušalnim navodima, i ti bi neistiniti navodi po tužiteljici trebali izazvati nastanak teško popravljive štete. U zapisniku o obavljenom inspekcijskom nadzoru građevinskog inspektora stoji da je ishođen projekt uklanjanja građevine. U zapisniku inspektorice zaštite okoliša stoji da je predočen Projekt uklanjanja građevine, te dokaz da je azbest predan trgovačkom društvu CIAN, kao i da je stranka postupila u skladu s čl. 22. i čl. 24. Zakona o gospodarenu otpadom. Prema tome, osim neistinitih navoda tužiteljice i paušalno navedenih tvrdnji ne prijeti nastanak teško popravljive štete, jer to što tužiteljica tvrdi je apsurdno i netočno. Tužiteljica nije dokazala nastanak teško popravljive štete. Slijedom izloženog, zainteresirane osobe predlažu sudu odbiti tužbu tužiteljice kao neosnovanu, ujedno ističu kako nema osnove za donošenjem rješenja o privremenoj mjeri, s tim da konačno napominju kako je građevinska dozvola utemeljena.

4.U sporu je održana rasprava 16. srpnja 2026. čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju su pristupili zamjenik zamjenika opunomoćenika tužiteljice , zainteresirana osoba pod 2) i opunomoćenik zainteresiranih osoba pod 1) i 2), dok nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je rasprava održana u njegovoj odsutnosti.

5.U dokaznom postupku sud je pročitao cjelokupan spis upravnog spora zajedno sa svom priležećom dokumentacijom, te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.

6.Sud je odbio dokazni prijedlog tužiteljice i to da sud pribavi i pregleda spis ovog suda poslovni broj: Us I-514/2024, to na okolnosti precizirane u tužbi i održanoj raspravi, kao nepotreban i suvišan, smatrajući da se pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja predloženog dokaza s obzirom na dokaze koji prileže spisu upravnog tijela dostavljenom uz odgovor na tužbu od strane tuženika i spisu upravnog spora, sve to imajući u vidu predmet ovog spora, a to je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

7.Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

8.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

9.Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

10.Naime, prvostupanjskom rješenjem Dubrovačko-neretvanske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju, Ispostave Metković, klasa: UP/I-361- 03/23-01/000065, urbroj: 2117-23-4/10-25-0039 od 17. siječnja 2025., odbijen je prijedlog tužiteljice za odgodu izvršenja građevinske dozvole, klasa: UP/I-361-03/23- 01/000065, urbroj: 2117-23-4/10-23-0022 od 11. srpnja 2023., izvršne 23. siječnja 2024.

11.Potom, osporenim rješenjem tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, klasa: UP/II-361-03/25-02/105, urbroj: 531-03-4-25-4 od 22. prosinca 2025., postupajući po žalbi tužiteljice iz ovog spora njezina žalba je odbijena, čime je potvrđeno naprijed citirano prvostupanjsko rješenje, to u bitnom iz identičnih razloga na koje se pozvalo tijelo prvog stupnja u svom aktu, odnosno što je i tuženik smatrao da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za odgodom izvršenja predmetne građevinske dozvole, slijedom čega je tuženik isto ocijenio pravilnim i zakonitim.

12.Među strankama ovog spora prijepornim se ukazuje jesu li u konkretnom slučaju bile ispunjene pretpostavke za odgodom izvršenja predmetne građevinske dozvole, kao i je li tuženik u osporenom rješenju pravilno otklonio žalbene razloge koje je tužiteljica istaknula u žalbi podnesenoj protiv prvostupanjskog rješenja, odnosno je li u provedenom postupku činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i na isto potom pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, slijedom čega je prijeporna zakonitost osporenog rješenja tuženika u cijelosti.

13.Odredba članka 140. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) propisano je da na prijedlog stranke, a radi izbjegavanja nastanka teško popravljive štete, javnopravno tijelo koje je donijelo rješenje može odgoditi izvršenje i, ako je to nužno, produžiti odgodu izvršenja rješenja sve do donošenja pravomoćne odluke o upravnoj stvari, ako nije drukčije propisano zakonom i ako se to ne protivi javnom interesu.

14.Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je osporenim rješenjem postupajući po žalbi tužiteljice iz ovog spora izjavljenoj protiv prvostupanjskog rješenja istu odbio, ovo stoga što je i ovaj sud stajališta kako u predmetnoj upravnoj stvari nisu bile ispunjene pretpostavke kakve u vidu ima citirana odredba članka 140. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku da bi se zahtjevu tužiteljice za odgodom izvršenja građevinske dozvole moglo udovoljiti, slijedom čega je prvostupanjsko tijelo pravilno postupio kada je takav prijedlog odbilo, kao i tuženik kada je osporenim rješenjem odbio žalbu tužiteljice izjavljenu protiv istog, pa stoga sud osporeni akt tuženika cijeni u cijelosti pravilnim i zakonitim, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice.

15.Sud nalazi potrebnim prije svega navesti kako iz podataka spisa upravnog tijela dostavljenom od strane tuženika uz odgovor na tužbu proizlazi kako je prvostupanjskim rješenjem odlučeno o prijedlogu tužiteljice, kojim je na temelju članka 140. ZUP-a zatražila odgodu izvršenja građevinske dozvole, klasa: UP/I-361-03/23- 01/000065, urbroj: 2117-23-4/10-23-0022 od 11. srpnja 2023., izvršne 23. siječnja 2024., te je to tijelo odbilo predmetni prijedlog s obrazloženjem da ne smatra da će doći do nastanka teško popravljive štete, pozivajući se na točku III. presude i rješenja (pravilno: rješenja) Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-514/2024-11 od 22. srpnja 2024., a kojom je odbijen prijedlog tužiteljice za odgodu izvršenja predmetne građevinske dozvole. Donošenje drugačijeg rješenja, po shvaćanju prvostupanjskog tijela, bilo bi u suprotnosti s navedenim rješenjem Suda. Protiv citiranog prvostupanjskog rješenja tužiteljica je izjavila žalbu, a koja je odbijena osporenim rješenjem tuženika, a u odnosu na koje je tužiteljica pokrenula predmetni upravni spor.

16.Nadalje, što se pak tiče tužbenih prigovora tužiteljice koje iznosi u ovom sporu, sud najprije primjećuje kako je tužiteljica identične prigovore iznosila i u žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjskog rješenja, koje prigovore je tuženik u osporenom rješenju pravilno otklonio, i s čijim obrazloženjem je u cijelosti suglasan i ovaj sud. Stoga, u odnosu na razloge zbog kojih tužiteljica smatra da je u konkretnom slučaju bilo mjesta donošenju rješenja kojim bi se odgodilo izvršenje predmetne građevinske dozvole, za navesti je kako sud takve navode ne nalazi osnovanim, pri čemu je sud suglasan sa stajalištem izraženim u obrazloženju osporenog rješenja.

17.Potom, sud primjećuje kako tužiteljica u pretežitom dijelu tužbe ukazuje da su investitori kojima je izdana građevinska dozvola, a u odnosu na koju je ona predložila donošenje rješenja o odgodi izvršenja iste, intenzivirali građevinske radove nakon što je ovaj sud presudom poslovni broj: Us I-514/2024-11 od 22. srpnja 2024. poništio rješenje tuženika kojim je potvrđena ta građevinska dozvola, a koja presuda nije pravomoćna s obzirom da su zainteresirane osobe iz ovog spora protiv iste izjavile žalbu, o kojoj da Visoki upravni sud Republike Hrvatske u žalbenom postupku po kojem je oformljen spis tog suda pod poslovnim brojem: Usž-3756/2024 još uvijek nije donio odluku.

18.Sukladno prethodno izloženom, za zaključiti je kako tužiteljica zapravo ukazuje sudu da investitori izvode nezakonite građevinske radove, međutim s tim u vezi za naglasiti je kako okolnost izvode li investitori nezakonite građevinske radove nije razlog zbog kojeg bi njezin prijedlog za odgodom izvršenja građevinske dozvole trebalo usvojiti, već je za odgodu izvršenja predmetnog akta od bitne važnosti jesu li u konkretnom slučaju bile ispunjene pretpostavke kakve u vidu ima naprijed citirana odredba članka 140. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku, no po shvaćanju ovog suda takve pretpostavke u predmetnoj upravnoj stvari nisu bile ispunjene, zbog čega sud zaključuje kako je najprije prvostupanjskim rješenjem pravilno odbijen takav prijedlog tužiteljice, kao i da je tuženik zakonito postupio kada je osporenim rješenjem odbio tužiteljičinu žalbu izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja, na koji način nije došlo do povrede zakona na štetu tužiteljice.

19.Naime, s tim u vezi za navesti je kako je građevinskom dozvolom prvostupanjskog tijela, klasa: UP/I-361-03/23-01/000065, urbroj: 2117-23-4/10-23- 0022 od 11. srpnja 2023. dozvoljeno investitorima RK i AK, zainteresiranim osobama pod 1) i 2) iz ovog spora, građenje zgrade stambene namjene, 2.b skupine, s dva stana i jednim poslovnim prostorom (ugostiteljska djelatnost), na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], nakon čega su rješenjem tuženika, klasa: UP/II-361- 03/23-02/374, urbroj: 531-03-4-23-2 od 7. prosinca 2023. odbijene žalbe tužiteljice i UK iz [adresa], protiv navedene građevinske dozvole, u odnosu na koje rješenje je tužiteljica pokrenula upravni spor u kojem je presudom ovoga suda poslovni broj: UsI-514/2024-11 od 22. srpnja 2024. usvojena tužba tužiteljice te je poništeno citirano rješenje tuženika od 7. prosinca 2023. i predmet je vraćen tuženiku na ponovno odlučivanje, protiv koje prvostupanjske presude su RK i AK podnijeli žalbu o kojoj još nije odlučio nadležni Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

20.Međutim, u predmetnoj upravnoj stvari pored prethodno citiranih nedvojbenih činjenica, da bi se usvojio prijedlog tužiteljice za odgodom izvršenja građevinske dozvole koji je podnesen na temelju odredbe članka 140. stavka 1. ZUP-a odlučno je bilo da tužiteljica dokaže ili barem učini vjerojatnim da će građenjem prema predmetnoj građevinskoj dozvoli tužiteljici nastati teško popravljiva šteta, a koju okolnost, ni po ocjeni ovoga suda tužiteljica nije dokazala, niti učinila vjerojatnom. U tom pravcu za navesti je kako je odredbom članka 106. stavka 1. i 2. Zakona o gradnji („Narodne novine", broj 153/13, 20/17, 39/19 i 125/19) propisano da se građenju građevine može pristupiti na temelju pravomoćne građevinske dozvole, a investitor može na vlastitu odgovornost i rizik pristupiti građenju na temelju izvršne građevinske dozvole. Stoga investitor koji građenju pristupi prije pravomoćnosti građevinske dozvole to nedvojbeno čini na vlastitu odgovornost i rizik, iz čega i po shvaćanju ovog suda neprijeporno proizlazi da u konkretnom slučaju nije riječ o šteti koja bi se teško mogla popraviti.

21.Stoga, okolnost što su investitori odlučili nastaviti s građenjem na temelju izvršne građevinske dozvole, a koja nije postala pravomoćna, ne dokazuje sama po sebi, niti čini vjerojatnom nastup štete tužiteljici koja bi se teško mogla popraviti. Pored toga, ukoliko bi se u konkretnom slučaju radilo i o nezakonitoj gradnji, to opet samo po sebi ne ukazuje vjerojatnim nastup štete tužiteljici koja bi se teško mogla popraviti jer u tom slučaju bi bilo mjesta postupanju Državnog inspektorata, Građevinske inspekcije, koja je ovlaštena narediti inspekcijsku mjeru uklanjanja kada se radi o nezakonitoj gradnji, koja opet sprječava nastup štete tužiteljici koja bi se teško mogla popraviti. Isto tako, za ukazati je tužiteljici kako niti ovaj sud unatoč činjenici da je presudom poslovni broj: UsI-514/2024-11 od 22. srpnja 2024. poništio rješenje tuženika Klasa: UP/II-361-03/23-02/374, Urbroj: 531-03-4-23-2 od 7. prosinca 2023. i predmet vratio na ponovno odlučivanje, točkom III. rješenja odbio je prijedlog za izdavanje privremene mjere kojom se odgađa izvršenje građevinske dozvole Dubrovačko – neretvanske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju, Ispostave Metković, Klasa: UP/I-361-03/23-01/000065, Urbroj: 2117-23-4/10-23-0022 od 11. srpnja 2023., to pak stoga što sud nije našao da bi izdavanje takve mjere bilo nužno kako bi se izbjegla šteta koja bi se teško mogla popraviti, niti da bi se njome nanijela veća nenadoknadiva šteta protivnoj stranki.

22.Slijedom iznijetog, s obzirom na odredbe mjerodavnih materijalnih i procesnih zakonskih odredbi te utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud zaključuje kako osporenim rješenjem tuženika, kao niti prvostupanjskim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice, pa kako tužiteljica u ovom sporu ne iznose pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari sud nije našao osnove za usvajanje njezine tužbe.

23.Uslijed izloženog, sud nalazi da je u provedenom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, na koje je potom pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo zbog čega je zakonito kako osporeno rješenje tuženika, tako i prvostupanjsko rješenje, uslijed čega tužbeni prigovori tužiteljice nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

24.Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanog rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 47. stavak 3. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. ZUS- a odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

25.Potom sud je odbio prijedlog tužiteljice za izdavanje privremene mjere sadržaja citiranog u izreci točke I. rješenja kao neosnovanog, a to stoga što ovaj sud drži kako nisu ostvareni razlozi za izdavanjem zatražene privremene mjere propisani odredbom čl. 42. st. 3. ZUS-a, budući da se ista ne ukazuje nužnom kako bi se izbjegla šteta koja bi se teško mogla popraviti, tim prije što je ovaj sud ocijenio zakonitim i pravilnim osporeno rješenje tuženika, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom I. u izreci rješenja.

26.Nadalje, s obzirom da sukladno odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužiteljice, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njezin zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao pod točkom II. u izreci rješenja.

27.Naposljetku, s obzirom na uspjeh zainteresiranih osoba u ovom sporu, trebalo im je priznati zahtijevanu naknadu troškova u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23) i to za sastav odgovora na tužbu od 19. lipnja 2026. i pristup na raspravu 16. srpnja 2026. u iznosu od po 500 bodova (Tbr. 27. st. 1. t. 2.), što uz vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 54.), daje iznos od 2.000,00 eura, koji iznos je zainteresiranim osobama i obistinjen, uslijed čega je riješeno kao pod točkom III. u izreci rješenja.

U Splitu, 23. srpnja 2026.

S U D A C

Ivan Dadić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- opunomoćeniku tužiteljice Nikši Peniću, odvjetniku iz Zagreba, Jurja

Dalmatinca 7, uz zapisnik o objavi,

- tuženiku Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica Republike Austrije 20, uz zapisnik od 16. srpnja 2026., zapisnik o objavi i povrat spisa, po pravomoćnosti,

- opunomoćeniku zainteresiranih osoba Goranu Radoniću, odvjetniku u Pločama, Kralja Petra Svačića 6a, uz zapisnik o objavi,

- u spis.