Poslovni broj: P-116/2024

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji tog suda Petroneli Jakobušić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FĐ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Hrvoje Novak, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE banka d.d., Jadranski trg 3/a, Rijeka, OIB 23057039320, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave dana 09. srpnja 2026. u prisutnosti tužiteljice osobno i punomoćnie tužitelja AĐ, odvj vježbenice kod KĐ odvjentika u Dubrovniku i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, radi utvrđenja i isplate, dana 23. srpnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu broj 5102754316, koji je potpisan između Tužitelja i Tuženika dana 8. prosinca 2005. godine kojim je ugovoreno da je Tuženik kao korisnik kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1% naknade za iznos kredita.

II. Nalaže se Tuženiku u roku od 15 dana isplatiti Tužitelju ukupan iznos od EUR 641,59 sa zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015.godine do isplate za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku od 23. prosinca 2005. godine pa do isplate.

III. Nalaže se Tuženiku naknaditi Tužitelju troškove postupka od 1.500,00 eura sa zateznom kamatom za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili su dana 8. prosinca 2005. godine Ugovor o kreditu broj 5102754316. Člankom 2. Ugovora o kreditu tužitelju je isplaćen iznos kredita od 102.112,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, da je člankom 10. Ugovora o kreditu pod nazivom „Naknada“ propisano je da Tuženik kao korisnik kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1% naknade za iznos kredita zaračunate s datumom ugovora. Navodi da je takva nepoštena ugovorna odredba definirana čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), uz to što je odredba formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika, tuženik je kao financijska institucija i dioničko društvo u boljem položaju i nameće se kao jača strana, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima je tužitelju nametnuta i naplaćena neopravdana obveza koja je izazvala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao potrošača u odnosu na tuženika kao trgovca.Nadalje navodi da je tuženik je temeljem gore navedene nepoštene odredbe naplatio tužitelju prilikom isplate kredita iz Ugovora o kreditu naknadu u iznosu od t HRK 4.834,08, a obračunato po fiksnom tečaju konverzije za euro iznosi EUR 641,59. Isplata je izvršena na dan 22. prosinca 2005. godine. Tužitelj je predmetni kredit koristio u svojstvu potrošača za rješavanje stambenog pitanja, a što je razvidno iz samog Ugovora o kreditu.Iako je tuženik tužitelja obvezao na plaćanje ulazne naknade i istu uredno naplatio, nikad mu nije nedvosmisleno i jasno objasnio strukturu plaćanja troškova, tj. koji su to posebni troškovi koje tužitelj ima vezano za postupak odobravanja kredita. Tuženik nije ni na koji način tužitelju prikazao i naveo na što se ulazna naknada odnosi, od čega se sastoji navedeni trošak, u kojem iznosu i zašto baš u tom postotku od iznosa kredita, što navedenu obvezu čini u potpunosti neodređenom tj. neodredivom i nepoštenom te posljedično ništetnom, sukladno čl. 270 Zakona o obveznim odnosima.Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s Ugovorom o kreditu sklopljenim između Tužitelja i Tuženika.Smatra da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita nepoštena ugovorna i sukladno čl. 87. st. 1. Z ZP/03, ništetna. U tom smislu, odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine (nadalje u tekstu: Direktiva) također je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Nadalje, tužitelj ističe kako je Ugovor o kreditu sklopljen na način da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu i, kao jača ugovorna strana, što svakako jest budući da je financijska institucija i profesionalno dioničko društvo, tužiteljicu doveo u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora. Ugovor o kreditu nesporno je sklopljen u obliku unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ovdje tuženika, a koji ugovor je predstavljao tzv. „uzmi ili ostavi” ponudu, ne ostavljajući korisniku kredita, ovdje tužiteljici, mogućnost i slobodu da na bilo koji način utječe ili intervenira u sadržaj istog. Shodno tome, prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo, dok je kod predmetnog Ugovora o kreditu nejasno koji su parametri uopće korišteni prilikom izračuna naknade za obradu kredita te na osnovu kakvih i kako nastalih troškova navedena naknada iznosi upravo takvu naknadu. Stoga predlaže utvrditi ništetnom takvu odredbu, te naložiti tuženiku isplatu 641,59 eura sa zateznim kamatama, te troškove postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u bitnome navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, prigovara mjesnu nenadležnost ovog suda zbog ugovorene nadležnosti suda prema mjestu sjedišta banke, a što je Općinski sud u Rijeci. Nadalje prigovara da tužitelj nema status potrošača i smatra da je tužitelj dužan dokazati da ima status potrošača. Navodi da odredba o naknadi za obradu kredita nije ništetna jer je jasna, razumljiva i lako uočljiva pa predlaže saslušati tužiteljicu i saslušanje djelatnika tuženika GĐ, na pokolnosti da je tuženik pružio tužiteljici u cijelosti informacije o obvezi za plaćanje naknade za obradu kredita. Navodi da je tužitelju informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije sklapanja kredita kao i da im je bio dostupan izvadak iz odluke o visini kamatnih stopa i naknada. Navodi da se iznos naknade od 01,000 % (1%) naknade na iznos kredita odnosi na troškove koji su uzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita (operativni troškovi, materijalni troškovi, troškovi trećih strana kao poštarina, povezanih regulatornih troškova). Potvrđuje da je za obradu kredita tužitelju naplaćena naknada u iznosu od 641,59 EUR. Smatra da je tužitelj bio upoznat sa točnim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu. Stoga smatra da ugovorena odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka. Ističe prigovor zastare jer je naknada naplaćena 22. prosinca 2005., a u slučaju da sud smatra da je odredba nepoštena i isplatu naplaćene naknade da se ima primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Prigovara tijeku zateznih kamata kako ih potražuje tužitelj od 23. prosinca 2005. pa do isplate te smatra da ista može teći od idućeg dana od dana dospijeća tj. od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnos t. Nadalje smatra da je tuženik u konkretnom slučaju savjestan stjecatelj pa mu zatezne kamate pripadaju od dana podnošenja zahtjeva. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. Tužitelj podneskom od 08. travnja 2024. navodi da ima status potrošača jer je s bankom sklopila tipski ugovor čije su odredbe u cijelosti nametnute od strane banke po principu "uzmi ili ostavi", a što se odnsoi i na odredbu o nadležnosti koja je previse otegotna za tužiteljicu kao potrošača, dok tuženik ima poslovnicu u Dubrovniku u kojoj je ugovor i sklopljen. Nadalje navodi vezano za "troškove obrade kredita" nije jasno radi li se o troškovima ili o naknadama za neke dodatne usluge banke, da tuženik uredno obračunava kamatu u pogledu kredita te da nema razloga za obračunom ikakve dodatne usluge. Smatra da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu koristio nepoštenu poslovnu praksu i da kao jača ugovorna strana–financijska institucija je tužitelja doveo u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora. Navodi da nije jasno koji su parametri uoće korišteni prilikom izračuna naknade za obradu kredita te na osnovu takvih ili tako nastalih troškova je nastao navedeni iznos naknade, te da nije jasno zašto visina naknade za obradu kredita izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Nije jasno što naknada obuhvaća odnosno točno koje radnje te istu tužitelju kao potrošaču nije bilo jasno niti poznato.

4. Tužitelj podneskom od 16. siječnja 2025. u bitnome ponavlja ranije iznesene navode te dostavlja sudsku praksu.

5. Tijekom postupka provedeni su dokazi uvidom u:

-ugovor o kreditu broj 5102754316 od 08. prosinca 2005. solemniziran pred javnim bilježnikom Lucijom Carić iz Dubrovnik, posl. broj OU-1074/05 od 16. prosinca 2005. (l.s.7-15)

-sudska praksa (l.s.33-122)

-sudska praksa (l.s.133-156, 164-176)

-obračun naknade za bankarske usluge od 08. prosinca 2005. (l.s.177)

-sudska praksa (l.s.178-191, 200-216)

-potvrda o uplati naknade za obradu kredita od 01. veljače 2024.

6. Sud je saslušao tužiteljicu FĐ, dok nije izvodio dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem jer je u spis dostavljena potvrda tuženika Erste banke da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita broj 5102754316 22. prosinca 2005. godine, kao nepotrebno. Sud nije izvodio dokaz saslušanjem VĐ jer je tuženik na ročištu od 09. srpnja 2026. odustao od tog dokaza.

7. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi, a što nije sporno ni među strankama da je tuženik kao kreditor tužitelju odobrio kredit u iznosu od 102.112,00 CHF, na rok otplate od 336 mjeseci, da je čl. 10. Ugovoreno naknada za obradu zahtjeva I odobravanje kredita koju je korisnik kredita dužan platiti u iznosu od 1% na iznos kredita te da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom plasmana kredita kao i da je tužitelj kao korisnik kredita dana 22. prosinca 2005. platio iznos od 4.834,08 kuna (641,59 EUR).

8. Među strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva odnosno je li ugovorna odredba vezana za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u predmetnom ugovoru o kreditu ništetna i je li nastupila zastara potraživanja tužitelja.

9. Prvenstveno, nije osnovan prigovor mjesne nenadležosti ovog suda. Predmet ovog postupka proizlazi iz ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenog između tužitelja kao potrošača i tuženika kao kreditne institucije, pri čemu tužitelj ostvaruje zaštitu svojih prava iz potrošačkog ugovora zbog ništetnosti ugovornih odredbi i posljedičnih restitucijskih zahtjeva. Budući se radi o potrošačkom sporu za mjesnu nadležnost primjenjuju se posebne odredbe Zakona o parničnom postupku kojima je propisana izberiva mjesna nadležnost u korist potrošača zbog omogućavanja djelotvorne sudske zaštite slabije ugovorne strane te ih valja tumačiti u skladu s pravom Europske unije i sudskom praksom koja naglašava visoku razinu zaštite potrošača. Budući da tužiteljica ima prebivalište na području ovoga suda te je tužba podnesena sudu koji je mjesno nadležan prema pravilima o zaštiti potrošača, ovaj sud je mjesno nadležan za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari.

10. Sukladno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) propisano je da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora dok je čl. 269.st. 2 ZOO-a propisano da objekt ugovorne obveze mora biti moguć, dopušten, određen ili odrediv. Nadalje, temeljem odredbe čl. 295. st. 1. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva.

11. Sukladno čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj NN 96/2003, dalje: ZZP) propisano je da je Potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Budući da iz sadržaja ugvoora o kreditu proizlazi da ga je i iskaza same tužiteljice proizlazi da ga je sklopila kao fizička osoba i to sud nalazi da ista ima status potrošača.

12. Nadalje, čl. 81. st. 1. ZZP-a, propisano je kako se smatra da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a st. 4. navedenog članka Zakona je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

13. Čl. 83.ZZP-a je propisano da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

14. Nadalje je čl. 85. ZZP-a propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, da njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljiva.

15. Čl. 87.st.1. ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava dok je st. 2. propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

16. Čl. 270. st. 1. ZOO-a je propisano da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, dok je čl. 272. st. 1 propisano da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.

17. Nadalje, čl. 322. ZOO-a je propisano da Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

18. Čl. 323.st. 1. ZOO-a je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke,ako zakon što drugo ne odlučuje.

19. Čl. 323. st. 2.ZOO-a je propisano da Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

20. Nadalje, čl. 1021. ZOO-a je propisano da se Ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

21. Saslušana tužiteljica u bitnome iskazuje da se radilo o stambenom kreditu za kupnju stana u svrhu stambenog zbrinjavanja u kojem i danas stanuje, da je banka sastavila ugovor o kreditu te da ona nije imala mogućnost pregovara u vezi niti jedne odredbe ugovora,a vezano za odredbu za jednokratnu obradu kredita bilo joj je jasno da tu naknadu mora platiti jer joj je tako rečeno ali joj nije bilo jasno za što točno plaća tu naknadu osim što je pisalo za obradu kredita. Također nije imala mogućnosti pregovaranja vezano za prorogacijsku klauzulu, sve je bilo po sistemu "uzmi ili ostavi". Iskazuje da je pogledala u potvrdu koju je našla u svojoj dokumentaciji i vidjela da je platila oko 4.800,00 kuna na ime naknade za obradu kredita.

22. Dakle, zaključak je ovoga suda da je predmetna ugovorna odredba jasna i lako uočljive, no ne i razumljiva što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja zbog čega je navedena odredba Ugovora o kreditu nepoštena. Sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ta je nepoštena odredba je i ništetna iz razloga jer se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja na njezin sadržaj. Takva odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja tim više što je naknada za korištenja kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita i korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, dakle tako ugovornom naknadom nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao. Iako tuženik pobrojava radnje na koje se navodno odnosi naknada za obradu kredita, za ovaj sud tuženik nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, a od saslušanja djelatnikce banke je odustao. Svakako, iz sadržaja same sporne odredbe razvidno je nije pojašnjeno na što se odnosi ta naknada, pa isto nije moglo biti jasno nit tužiteljici. Tako iskazuje i sama tužiteljica čiji iskaz sud nalazi istinitim i uvjerljivim jer je logičan i podudaran utvrđenjima iz isprava.

23. Sukladno čl. 3 Direktive 93/13/EEZ Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, a koja Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) su implementirane u Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 78/12).

24. Dakle, navedene odredbe su protivne načelu savjesnosti i poštenja propisanom čl. 12. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO). Nadalje, navedena odredba je ništetna i u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, i to njegovih odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2., čl. 82. i čl. 87. st. 1., jer se radi o nepoštenim odredbama unaprijed sačinjenog ugovora od strane jedne ugovorne strane – kreditora (tuženika), kojom se u ugovornom odnosu stvara neravnoteža između stranaka na štetu one druge ugovorne strane – korisnika kredita (tužitelja).

25. Čl. 1111. st. 1. ZOO-a je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi dok je st. 3 istoga članka propisano da obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala.

26. Tuženik je tijekom postupka isticao prigovor zastare potraživanja. Sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude, stoga je prigovor zastare tražbine neosnovan.

27. Slijedom svega navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući tuženik nije dokazao koji su to ljudski i materijalni resursi koje je angažirao radi prijevremne otplate kredita,niti je dokazao na što se točno odnosi visina navedena naknada, uzimajući u obzir da tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaj na sadržaj predmetnog ugovora, da su u pitanju odredbe unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, koje odredbe su nepoštene, a time i ništetne i obzirom je tuženik dužan vratiti tužitelju što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom te je slijedom iznesenog odlučeno kao u točkama I., II izreke.

28. Sukladno čl. 1115. ZOO-a kada se vraća što je stečeno bez osnove moraju se vratiti i plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva i a visina stope zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, a rok za izvršenje činidbe na temelju odredbe čl. 328. st. 1. i st. 2. ZPP-a.

29. Za naknadu za obradu kredita, s obzirom da je utvrđeno da je da je ugovorna odredba o toj naknadi ništetna, zatezna kamata teče od dana kada je naknada plaćena banci odnosno 23. prosinca 2025. godine pa do isplate (toč. II izreke).

30. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14,70/19,80/22,114/22 I 155/23 dalje: ZPP).Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s dostavljenim troškovnikom , te prema vrijednosti predmeta spora, a po Tbr. 48/3 prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, dalje: Tarifa) uz vrijednost 1 boda od 2,00 eura i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1 OT-a), za podnesak od 09., travnja 2024. i 16. siječnja 2025. za svako po 100 bodova (Tbr.8/1 OT-a), za zastupanje na ročištima 16. ožujka 2026. 15. svibnja 2026. i 09. srpnja 2026., za svako po 100 bodova (Tbr.9/1 OT-a) 600,00 bodova, ukupno 1.200.00 eura, sve uvećano za 25% PDV-a 1.500,00 eura (točka III. izreke). Zatezne kamate na parnični trošak temelje se na čl.151. st.3. ZPP-a.

U Dubrovniku 23. srpnja 2026. godine

Sutkinja

Petronela Jakobušić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DN-a:

1. punomoćniku tužitelja

2. punomoćniku tuženika