Poslovni broj: P-6346/2024-11

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Violeti Veselić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja PR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Andreju Šooš Maceljski, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić i Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 7. srpnja 2026. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja Marinelu Marić, odvjetnica te zamjenika punomoćnika tuženika, HR, odvjetničkog vježbenika, dana 23. srpnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I Odredba članka 11.3. završnih odredba Ugovora o kreditu broj 9012422755 od 19. travnja 2007. godine zaključenog između tužitelja PR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao kreditora, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita...sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II Odredba članka 9., prijevremena otplata kredita, Ugovora o kreditu broj 9012422755 od 19. travnja 2007. godine zaključenog između tužitelja PR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao kreditora, koja glasi: „U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini određenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

III Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju OR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 439,39 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

na iznos od 235,97 EUR od 20. travnja 2007. do isplate,

na iznos od 203,42 EUR od 10. travnja 2013. do isplate

po stopi koja se do 31. prosinca 2007. obračunava u visini određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju OR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 405,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. srpnja 2026., kao dana presuđenja do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i daljnjem tijeku postupka navodi da je s tuženikom dana 19. travnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu br. 9012422755, kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 26.194,43 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke (tuženika) važeće na dan korištenja kreditra. Kredit je dan na rok otplate od 72 mjeseci.

2. Nadalje, tužitelj navodi kako je odredbom čl. 11.3. završnih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju nametnuta naknada u visini od 1,50% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, odnosno, tzv. ulazna naknada na koju je tužitelj bio primoran pristati, odnosno platiti ju, a kako bi mogao dobiti traženi kredit. Tužitelj, dalje ističe, da mu je na ime ulazne naknade, tuženik naplatio iznos od 235,97 EUR, odnosno 1,50% od iznosa kredita. Također, ističe kako je odredbom čl. 9., prijevremena otplata kredita, predmetnog Ugovora o kreditu, ugovoreno da korisnik kredita može prijevremeno vratiti kredit s time da je u tom slučaju dužan platiti banci naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate, odnosno kako je navedenom odredbom Ugovora o kreditu tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kreditnog aranžmana. Tužitelj navodi kako je dana 9. travnja 2013. predmetni kreditni aranžman prijevremeno otplatio, a za što mu je naplaćena naknada u iznosu od 203,42 EUR.

3. Nadalje, u odnosu na sporne odredbe čl. 11.3. i čl. 9. Ugovora o kreditu kojima je regulirana obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita odnosno u slučaju prijevremene otplate kredita, tužitelj ističe kako se o odredbama predmetnog ugovora nije pojedinačno pregovaralo te da se radi o tipskom ugovoru, otisnutom na tipskom obrascu, a koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca te da kao takav uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zbog navedenog, tužitelj navodi kako su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, nepoštene a slijedom toga i ništetne, pozivajući se pritom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

4. U odnosu na tzv. ulaznu naknadu, tužitelj ističe kako je ista umetnuna u predmetni Ugovor o kreditu, a da tuženik uopće nije tužitelja upoznao sa sadržajem odredbi te da je tužitelju sve bilo ponuđeno po principu „ uzmi ili ostavi“, na način da je tužitelj na potpis dobio po banci (tuženiku) unaprijed pripremljen ugovor. Također navodi kako mu nije prezentirano koje to posebne troškove tuženik ima u vezi s postupkom odobravanja kredita niti mu je tuženik naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno plaćena. Ističe kako je, na taj način umetnuta odredba, unaprijed sastavljena od strane tuženika, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao mogućnost utjecaja, suprotna načelu savjesnosti i poštenja te kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, a što je u suprotnosti temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava.

5. U odnosu na tzv. izlaznu naknadu, odnosno odredbu o prijevremenoj otplati kredita, tužitelj navodi kako je ista u izravnoj suprotnosti sa čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, a kojim je propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku te da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebao vratiti. Slijedom navedenog tužitelj smatra da sporna odreda o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u svojoj suštini predstavlja ugovornu kaznu u slučaju prijevremene otplate kredita, a ugovorna kazna se ne može ugovoriti za novčane obveze. Ističe kako je pravo na prijevremenu otplatu ovlaštenje korisnika kredita kojim on ne vrši bilo kakvu protupravnu radnju te da se stoga ne može govoriti o obvezi naknade štete prema banci koja bi bila prouzročena povredom ugovorne obveze iz ugovora, a koja se sastoji u prijevremenoj otplati kredita, već da se naplatom naknade za prijevremenu otplatu ide ka neosnovanom bogaćenju tuženika.

6. Slijedom navedenog tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka odredba sadržana u čl. 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita...sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“, kao i odredba čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu koja glasi: „U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini određenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.“. Kako je tuženik dana 19. travnja 2007. tužitelju naplatio naknadu za obradu kredita, a dana 9. travnja 2013. naknadu za prijevremenu otplatu kredita, to tužitelj tužbenim zahtjevom od tuženika traži i isplatu iznosa od 235,97 EUR na ime neosnovano naplaćene naknade za obradu kredita sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. travnja 2007. do isplate, dok na ime neosnovano naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita traži isplatu iznosa od 203,42 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. travnja 2013. do isplate. Također, tužitelj potražuje i naknadu parničnog troška sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja I- stupanjske presude do isplate.

7. U odgovoru na tužbu i daljnjem tijeku postupka tuženik u prvom redu ističe prigovor pogrešno naznačene vrijednosti predmeta spora, navodeći kako je tužitelj u tužbi očito previsoko odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.579,40 EUR. U nastavku tuženik u cijelosti osporava osnovu tužbe i tužbenog zahtjeva smatrajući iste neosnovanima U odnosu na sporne odredbe predmetnog ugovora, tuženik prvenstveno ističe kako je ugovaranje spornih naknada izrijekom dopušteno pozitivnim propisima te kako iste nisu nepoštene, a posljedično niti ništetne jer ne uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te ističe kako su iste transparente. Tuženik je stava kako su sporne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, u skladu s jedinim od temeljnih načela obveznih odnosa, odnosno načelom slobode uređivanja obveznih odnosa. Pozivajući se na Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite, tuženik ističe kako je istim izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu, u fiksnom ili varijabilnom iznosu, za obradu kredita stoga dodatno navodi kako ugovaranje spornih odredbi ne može biti suprotno načelu savjesnosti i poštenju jer je, kako je naveo, ugovaranje spornih naknada izrijekom dopušteno pozitivnim propisima. Posebno tuženik navodi da čak i u slučaju kad bi sporne ugovorne odredbe i uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što tuženik osporava, ističe kako se naplaćeni iznosi spornih naknada nikako ne bi mogli smatrati značajnim u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a te da su tužitelju pružene sve obavijesti i informacije o spornim naknadama prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, slijedom čega nije ispunjena niti jedna pretpostavka za utvrđenje spornih odredaba ništetnim.

8. Nadalje, tuženik smatra kako nije dopušteno ocjenjivati nepoštenost ugovornih odredbi o spornim naknadama jer su, kako navodi, iste jasne, razumljive i lako uočljive te kako je obzirom na navedeno zadovoljen zahtjev transparentnosti, odnosno kako isti nije niti upitan. Ističe kako su sporne naknade obračunate i naplaćene sukladno objavljenoj Tarifi, odnosno Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima, a s kojim Općim uvjetima je tužitelj prilikom potpisa predmetnog Ugovora o kreditu upoznat te je pristao na njihovu primjenu. Također, tuženik pojašnjava kako su sve naknade iskazane u pisanom obliku te da su svakodobno dostupne tužitelju na poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima tuženika. Obzirom je primjena Općih uvjeta tuženika ugovorena predmetnim Ugovorom o kreditu te obzirom da su isti javno objavljeni na internetskim stranicama, tuženik ističe kako je primjena Općih uvjeta valjano i zakonito ugovorena te da su samim time i valjane odredbe Općih uvjeta kojima je predviđena naplata spornih naknada.

9. U konačnici tuženik ističe prigovor zastare i osporava zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata kako je to specificirano tužbenim zahtjevom jer se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem budući je tijekom otplate kredita u svemu postupao u skladu s propisima. Slijedom navedenog tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti, uz obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročene parnične troškove postupka, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom.

10. Podneskom od 11. svibnja 2026. tuženik je priznao visinu tužbenog zahtjeva te naveo da je naknada za obradu kredita naplaćena 19. travnja 2007. u iznosu od 235,97 EUR, dok je naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena 9. travnja 2013. u iznosu od 203,42 EUR, ali i nadalje osporava osnovu tužbenog zahtjeva.

11. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u: predmetni Ugovor o kreditu broj 9012422755 od 19. travnja 2007., otplatnu tablicu, plan otplate, knjigovodstvenu karticu od 11. lipnja 2021po predmetnom kreditu., pregled uplata po kreditu na dan 11. lipnja 2021., tuženikove Opće uvjete poslovanja koji su u primjeni od 01.11.2004., saslušan je tužitelj te je izvršen uvid u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

12. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, cijeneći sve provedene dokaze, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 155/23, 146/25 dalje ZPP), u njihovoj ukupnosti i svaki zasebno, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

13. Predmet spora je zahtjev da sud utvrdi ništetnom odredbu sadržanu u čl. 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita odnosno tzv. ulaznu naknadu u visini od 1,50% od iznosa kredita te zahtjev za isplatu naplaćenog iznosa naknade za obradu kredita u iznosu od 235,97 EUR jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo. Također predmet spora je zahtjev da sud utvrdi ništetnom odredbu čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da je tužitelj dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini određenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate te zahtjev za isplatu naplaćenog iznosa naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 203,42 EUR jer tužitelj i za tu odredbu tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je uzrokovana značajna neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu potrošača.

14. Nesporno je među strankama da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 9012422755 19. travnja 2007., a kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 26.194,43 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nije sporno niti da je u čl. 11.3. predmetnog Ugovora ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita u visini od 1,50% iznosa kredita, time da se ista naplaćuju prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita, kao i da je čl. 9. predmetnog Ugovora ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita u slučaju prijevremene otplate kredita u visini utvrđenoj aktima banke (tuženika) važećim na dan prijevremene otplate. Nije sporna niti visina tužbenog zahtjeva na isplatu iznosa od 235,97 EUR (što je visina naplaćene naknade za obradu kredita) niti da je naknada za obradu kredita tužitelju naplaćena dana 19. travnja 2007. godine. Također, nije sporna niti visina tužbenog zahtjeva na isplatu iznosa od 203,42 EUR (što je visina naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita) niti da je naknada za prijevremenu otplatu kredita tužitelju naplaćena dana 9. travnja 2013. godine.

15. Sporno je je li ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita odnosno tzv. ulazne naknade u visini 1,50% iznosa kredita sadržane u čl. 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna ugovorna odredba te posljedično tome je li osnovan zahtjev za povratom naplaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 235,97 EUR. Također, sporno je je li ništetna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita sadržane u čl. 9. predmetnog ugovora o kreditu te posljedično tome je li osnovan zahtjev za povratom naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 203,42 EUR. Dakle, sporan je osnov tužbenog zahtjeva. Nadalje, sporno je je li nastupila zastara te je sporan utuženi tijek zatezne kamate, kao i u tužbi naznačena vrijednost spora u iznosu od 1.579,40 EUR.

16. Čitanjem predmetnog ugovora o kreditu sud je utvrdio da sporne ugovorne odredbe glase:

- čl. 11.3. „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita...sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“

- čl. 9. "U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini određenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.“

17. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita te naknade za prijevremenu otplatu kredita sud je saslušao tužitelja, dok nitko od zaposlenika banke nije saslušan kao svjedok jer takav dokazni prijedlog nije predložila niti jedna parnična stranka, a sud na temelju čl. 7. st.1 ZPP-a provodi samo dokaze predložene po strankama, osim, ako se radi o situaciji iz čl. 3. st. 3. ZPP- a, što u konkretnom predmetu nije slučaj.

18. Tužitelj je iskazao da je namjena sklopljenog ugovora o kreditu bila kupnja osobnog automobila koji automobil je koristio je koristio sam tužitelj za osobne potrebe. Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu i za vrijeme trajanja istoga nije imao u vlasništvu obrt, niti trgovačko društvo. Automobil koji je kupljen predmetnim kreditom nije davao u zakup niti u najam. Nadalje, tužitelj je iskazao da je predmetni ugovor sklopio u Privrednoj banci Zagreb d.d. odnosno kod tuženika te nije sudjelovao u sastavljanju predmetnog Ugovora o kreditu već je potpisao ugovor koji mu je ponuđen od strane banke. Prije potpisivanja samog Ugovora o kreditu službenik banke nije mu predočio niti ga upozorio da će morati platiti ikakve naknade banci vezano uz predmetni kredit. Prije nego li je potpisao predmetni Ugovor o kreditu isti je pročitao te je uočio odredbe da će biti dužan banci platiti neke naknade, ali se zbog proteka vremena više ne sjeća o kakvim se naknadama radilo. Službenik u banci, prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije mu ništa objasnio o kakvim se točno naknadama radi, niti od kojih troškova i usluga se te naknade eventualno sastoje. Nije pitao ništa vezano uz naknade jer mu je bilo bitno da dobije kredit. Zbog proteka vremena ne može se sjetiti jesu li mu bili predočeni Opći uvjeti poslovanja banke. Također, misli da su naknade koje je obvezan prema predmetnom Ugovor o kreditu platiti, bile iskazane u nekom postotku, ali se ne može sjetiti u kojem postotku.

19. Sud prihvaća iskaz tužitelja u cijelosti, jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim, pri čemu sud ističe kako niti tuženik nije prigovarao istinitosti tužiteljevog iskaza, a osim toga pojedini dijelovi iskaza tužitelja potvrđeni su dokumentacijom koja prileži spisu.

20. U trenutku zaključenja predmetnog ugovora o kreditu bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP/03) koji je u čl. 3. st. 1. točka 1. definirao potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tijekom otplate kredita, dana 7. kolovoza 2007. godine stupio je na snagu ZZP/07 koji u čl. 3. st. 1. definira potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru djelatnosti slobodnog zanimanja.

21. Uvidom u predmetni ugovor o kreditu sud je utvrdio da ga je tužitelj zaključio kao fizička osoba. Namjena predmetnog kredita bila je kupnja automobila što proizlazi iz iskaza tužitelja te čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu. Nadalje, iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je automobil koji je kupljen predmetnim kreditom tužitelj koristio u osobne svrhe te da isti nikada nije davao u najam niti zakup, kao i da u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu i tijekom otplate istog, nije imao u vlasništvu trgovačko društvo niti obrt, iz čega proizlazi da je predmetni kredit iskorišten za zadovoljenje osobnih životnih potreba tužitelja tj. za kupnju prijevoznog sredstva (automobila), a tuženik nije u spis dostavio niti predložio dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno, slijedom čega ovaj sud smatra da tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 3. st. 1. točka 1. ZZP/03 koji je vrijedio u trenutku zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, kao i u smislu čl. 3. st. 1. ZZP/07 koji je stupio na snagu tijekom otplate predmetnog kredita.

22. Člankom 59. ZZP/03 propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

23. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (st. 1); Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (st. 2); Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (st. 3); Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (st.4).

U odnosu na odredbu o naknadi za obradu kredita

24. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o višegodišnjem kreditu, kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije isplate kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

25. Osim toga, odredbu članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, ovaj sud smatra da odredba sadržana u čl. 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

26. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. st. 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, uzimajući u obzir jesu li tužitelju kao potrošaču bile pružene informacije o spornoj ugovornoj odredbi, kao i okolnosti u vrijeme i prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, u skladu s čl. 83 ZZP/03.

27. Dovodeći u vezu iskaz tužitelja i sadržaj predmetnog ugovora o kreditu sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radilo o "gotovom" ugovoru, koji je sastavila banka i koji je bio prezentiran tužitelju od strane banke.

28. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora.

29. Iz odredbe čl. 11.3. Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu 1,50%, kao i da je sve troškove vezano uz predmetni kredit dužan snositi korisnik kredita, iz čega proizlazi da troškovi odnosno naknada za obradu kredita padaju na teret tužitelja kao korisnika kredita.

30. Iako je predmetna odredba koja se odnosi na troškove za obradu kredita sadržana u čl. 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu transparenta odnosno jasna, lako razumljiva i lako uočljiva u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu naknade / troškova za obradu kredita (1,50% od iznosa kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

31. Čitanjem predmetnog Ugovora sud je utvrdio da isti ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju prilikom isplate kredita, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Također, u predmetnom Ugovoru nisu navedeni nikakvi ekonomski kriteriji koji utječu na visinu tzv. ulazne naknade niti mehanizam određivanja iste. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

32. Nadalje, kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi ugovorena odredba o naknadi za obradu kredita bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba sadržana u čl. 11.3. koja se odnosi na naknadu za obradu kredita ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama, i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristala na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

33. Također, kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,50%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim propisima.

34. Pri tome se ističe da niti odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 dalje ZOO, važećeg na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

35. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

36. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, kao i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja odredbom sadržanom u čl. 11.3. Ugovora o kreditu koja se odnosi na tzv. ulaznu naknadu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Sporna ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,50% visine iznosa kredita) utječe, prema stavu ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na štetu potrošača (tužitelja) značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, odnosno nije dokazao opravdanost visine sporne naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita tj. zašto ista iznosi baš 1,50% od iznosa kredita.

37. Obzirom da iz iskaza tužitelja proizlazi da nije sudjelovao u sastavljanju predmetnog ugovora o kreditu već da je ugovor sastavila banka (tuženik) i predala tužitelju isti na potpis na potpis, stav je ovog suda da je predmetni ugovor o kreditu prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, te ovaj sud smatra da se o odredbi tog ugovora koja se odnosi na naknadu za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo. Navedeni stav suda potvrđuje i tužitelj svojim iskazom navodeći da mu niti prije sklapanja niti prilikom potpisivanja predmetnog kredita, u banci nije rečeno da će biti dužan platiti ikakve naknade po predmetnom kreditu, niti od kojih troškova i usluga se te naknade eventualno sastoje, iako je prije potpisivanja ugovora isti pročitao i u njemu vidio odredbe da će biti dužan platiti banci neke naknade. Slijedom navedenog ovaj sud smatra da je izostala informiranost na što se konkretno predmetna naknada za obradu kredita odnosi i na koji način se određuje njena visina, a tuženik nije dokazao suprotno, što je bio dužan u smislu čl. 81. st. 4. ZZP/03, pri čemu sud ističe da je prethodno opisano postupanje tuženika, u suprotnosti s čl. 4. i čl. 10. st. 2. ZOO-a.

38. Dakle, kako je sporna ugovorna odredba iz čl. 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu bila unaprijed formulirana od strane tuženika, kako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo te tužitelj nije imalo utjecaja na njezin sadržaj te obzirom da tuženik nije dokazao da sporna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima banke, odnosno nije dokazao opravdanost visine sporne naknade tj. zašto ista iznosi baš 1,50% od iznosa kredita, što je dovelo do znate neravnoteže između ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, to je stav ovog suda da se radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u odlukama broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž- 4683/22-3 od 17. siječnja 2023. te Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 715/2024 od 3.travnja 2024.), a koja nepoštena ugovorna odredba je ništetna u smislu čl. 87. ZZP/03.

39. Slijedom navedenog sud je u točki I izreke ove presude prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da da je ništetna i bez pravnog učinka odredba, sadržana u čl. 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita...sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“

U odnosu na odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita

40. Iz već prethodno citirane odredbe čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu vidljivo je da u samom Ugovoru nije precizirano koliko ugovorena naknada za prijevremenu otplatu iznosi, niti koliko maksimalno može iznositi.

41. Prema članku 81. st. 4. ZZP/03 na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade. Međutim, sud smatra da tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao.

42. Naime, dovodeći u vezu iskaz tužitelja i sadržaj predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud smatra, kako je to već prethodno obrazloženo, da se u konkretnom slučaju radilo o "gotovom" odnosno tipskom ugovoru, koji je bio pripremljen od strane banke (tuženika) i prezentiran tužitelju bez mogućnosti da tužitelj utječe na sadržaj predmetnog Ugovora, između ostalog i na spornu ugovornu odredbu o prijevremenoj otplati kredita. Pri tome sud ističe kako je na temelju iskaza tužitelja utvrđeno da mu niti prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu niti prilikom potpisivanja istog u banci nije rečeno da će biti dužan platiti ikakve naknade po predmetnom kreditu, niti od kojih troškova i usluga se te naknade eventualno sastoje, iako je prije potpisivanja ugovora isti pročitao i u njemu vidio odredbe da će biti dužan platiti banci neke naknade. Opisano postupanje banke, odnosno tuženika, kao trgovca tj. financijske institucije, čija poslovna djelatnost je i odobravanje kredita, u odnosu na tužitelja kao potrošača, je postupanje koje je suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO- a, a u suprotnosti je i s odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a prema kojoj sudionik u obveznom odnosu, u okviru svoje poslovne djelatnosti mora postupati s pažnjom dobrog gospodarstvenika, što je u konkretnom slučaju izostalo.

43. Dalje, sud ističe kako prema članku 1024. ZOO-a korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.), kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.), u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3.), u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. (stavak 4.).

44 Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz članka 1024. stavak 2. ZOO-a postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u čl. 25. ZOO-a. Prema članku 25. stavak 3. ZOO-a u slučaju ispunjenja novčane obveze prije roka dužnik ima pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze, samo ako je na to ovlašten ugovorom. Iz članka 1024. stavak 3. i 4. ZOO-a proizlazi dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabrana davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad je po ugovoru trebao biti vraćen.

45. Nadalje, prilikom ocjene osnovanosti navoda tuženika, sud ukazuje i na revizijsku odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. u kojoj je izraženo stajalište da paušalno pozivanje tužene banke na svoje odluke o naknadama za usluge banke ili opće akte kojima su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo do li nadoknađivanje dijela kamata koje je banka prema ugovoru trebala dobiti do kraja trajanja ugovora o kreditu, dakle prikrivenu izmaklu dobit.

46. Slijedom navedenog, vezano uz odredbu sadržanu u čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu, temeljem koje je tuženik tužitelju naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, ovaj sud smatra da je sporna ugovorna odredba nepoštena iz razloga što tuženik nije tužitelju prije zaključenja Ugovora o kreditu, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu troška koji nastaje tuženiku prilikom prijevremene otplate kredita tj. od čega se sastoji taj trošak niti mu je obrazloženo kako se određuje i kako je određena visina sporne naknade za prijevremenu otplatu kredita, a niti je u samom Ugovoru o kreditu igdje navedeno koja je struktura naknade za prijevremenu otplatu kredita. Sud smatra da je na opisani način tuženik doveo tužitelja u neravnopravan položaj bez mogućnosti utjecaja tužitelja na sadržaj unaprijed, po tuženiku, pripremljenog Ugovora o kreditu odnosno na sadržaj sporne ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, obzirom da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo.

47. Slijedom svega prethodno navedenog, stav je ovog suda da sporna ugovorna odredba iz čl. 9. predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 81. ZZP/03, a posljedično tome i ništetnu ugovornu odredbu u smislu čl. 87. ZZP/03, slijedom čega je ovaj sud u točki II izreke ove presude prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: “U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini određenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.“

48. Uz sve prethodno navedeno, sud ističe da prema članku 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

49. Sud je čitanjem Ugovora o kreditu utvrdio da je u čl. 11.8. istog, ugovoreno da potpisom ovog Ugovora o kreditu ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima i pristaju na njihovu primjenu te da su suglasne da se na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. s građanima i ostali akti banke (tuženika) kojima je regulirano kreditiranje građana te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune, a tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi da je sporne naknade naplaćena u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika s građanima te da je potpisom ugovora tužitelj pristao na primjenu tih općih akata te da je s istima upoznat.

50. Obzirom na prethodno navedeno, te uzimajući u obzir odredbu čl. 295. st. 1. i 2. ZOO-a, stav je ovog suda da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja tuženika, kao niti ostalih općih akata tuženika, na koje se poziva predmetni Ugovor o kreditu, među kojima je i odluka banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila ( sukladno kojoj se određuje i predmetna naknada za obradu kredita kako to proizlazi iz čl. 11.3. predmetnog ugovora o kreditu), po prirodi stvari ne može i nije moglo pojedinačno pregovarati jer se radi o općim aktima jedne ugovorne strane (tuženika), koji se primjenjuju na sve klijente banke, a što posljedično znači da tužitelj sa tuženikom nije mogao pojedinačno pregovarati o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kredita niti o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, što tužitelja, kao potrošača, stavlja u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, a kako je prethodno obrazloženo.

51. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa naplaćenog na ime naknade za obradu kredita te na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, odnosno tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

52. Vezano uz istaknuti prigovor zastare ovaj sud ističe kako je tuženikov prigovor zastare neosnovan. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO. Kako zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana pravomoćnosti ove prvostupanjske presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita te odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, to zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

53. Slijedom prethodno navedenog, a kako je visina tužbenog zahtjeva na isplatu u iznosu od 235,97 EUR s osnove ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita nesporna, također, kako je nesporna i visina tužbenog zahtjeva na isplatu u iznosu od 203,42 EUR s osnove ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, to je presuđeno kao u točki III. izreke ove presude.

54. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

55. Kako je tuženik utuženi iznos od 235,97 EUR primio s obzirom na ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, dok je utuženi iznos od 203,42 EUR primio s obzirom na ugovornu odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, koje ugovorne odredbe su utvrđene ništetnima, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan navedene iznose vratiti tužitelju. Ugovaranjem ništetnih ugovornih odredbi o naplati naknade za obradu kredita te naknade za prijevremenu otplatu kredita, tuženik je, smatra ovaj sud postupao nesavjesno iz razloga što je sporne ugovorne odredbe jednostrano unio u predmetni Ugovor o kreditu, bez mogućnosti da tužitelj utječe na sadržaj istih, ne navodeći na koje troškove i usluge, tuženika, se sporne naknade odnose, što predstavlja nepošteno postupanje tuženika, kao financijske institucije (trgovca) odnosno jače ugovorne strane u odnosu na tužitelja, kao potrošača i slabiju ugovornu stranu, pa slijedom navedenog, ovaj sud tužitelju na temelju čl. 1115. ZOO- a, u točki III izreke, na dosuđeni iznos od 235,97 EUR dosuđuje zateznu kamatu tekuću od 20. travnja 2007. godine (dan nakon plaćanja naknade za obradu kredita koju je tuženik naplatio tužitelju, 19. travnja 2007. godine, što je među strankama nesporno) do isplate, a na dosuđeni iznos od 203,42 EUR dosuđuje zateznu kamatu tekuću od 10. travnja 2013. godine (dan nakon plaćanja sporne naknade koju je tuženik naplatio tužitelju, 9. travnja 2013. godine, što je među strankama nesporno), kako je tužitelj i zatražio tužbenim zahtjevom.

56. Visina kamatne stope određena je do 31.12.2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1.1.2008. godine po stopi iz čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a. (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 i 69/26).

57. Vezano za prigovor tuženika na previsoko naznačenu vrijednost predmeta spora iz tužbe u iznosu od 1.579,40 EUR, ovaj sud ističe kako smatra da je tužitelj previsoko označio vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari. Naime, tužitelj je u ovoj pravnoj stvari uz deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, postavio i kondemnatorni zahtjev na isplatu iznosa od 235,97 EUR na ime neosnovano plaćene naknade za obradu kredita te iznosa od 203,42 EUR na ime neosnovano plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita. Međutim, stav je ovog suda da se ne radi o samostalnom deklaratornom zahtjevu, već o vrsti deklaratornog zahtjeva koji služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu, odnosno za isplatu, jer je isplata neosnovano naplaćene naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita zapravo jedino što je tužitelju životno i realno bitno, a ne to da li se radi o ništavim odredbama. Osim toga sud je o ništavosti spornih ugovornih odredbi, temeljem čl. 12. st. 1. ZPP-a, mogao odlučivati i kao prethodnom pitanju, bez postavljanja tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništavosti, osobito imajući u vidu odredbu čl. 327. st.1. ZOO-a kojom je određeno da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba. Stoga se u ovakvom slučaju VPS ima računati samo prema vrijednosti zahtjeva za činidbu odnosno isplatu (tako i VSRH Revr-774/05 od 13.12.2005. i Revr-475/08 od 27.10.2008.).

58. Slijedom navedenog, u konkretnom predmetu valjalo je primijeniti odredbu čl. 40. st. 3. ZPP-a te je sud na pripremnom ročištu održanom 7.7.2026. odredioi vrijednost predmeta spora u iznosu od 439,39 EUR (235,97 EUR + 203,42 EUR) jer suviše visoko naznačena vrijednost predmeta spora postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka, jer je naknada troška postupka, prema vrijednost predmeta spora od 1.579,40 EUR kako ju je naznačio tužitelj u tužbi, dvostruko viša nego kod naknade troška prema vrijednosti predmeta spora od 439,39 EUR, obzirom da jedna odvjetnička radnja prema Odvjetničkoj tarifi za VPS od 439,39 EUR iznosi, bez PDV-a, 100,00 EUR, a prema VPS od 1.579,40 EUR iznosi 200,00 EUR, bez PDV-a, a dokazni postupak je isti.

59. Odluka o parničnom trošku u ovoj pravnoj stvari temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku, odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 107/25, koja se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje na temelju Tbr. 52. st. 3. iste) te na trošak sudskih pristojbi tužitelja odmjeren sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23, dalje: ZSP) i Tarifi sudskih pristojbi (NN 50/26).

60. Trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku sastoji se od: sastava tužbe –50 bodova po Tbr. 7. točka 1, sastava podneska od 11. svibnja 2026. –50 bodova po Tbr 8. toč. 1., te zastupanja na ročištu 7. srpnja 2026. –50 bodova po Tbr 9. toč. 1., što ukupno iznosi 150 bodova. Kada se utvrđeni broj bodova pomnoži sa vrijednosti boda od 2,00 EUR, dobiva se iznos od 300,00 EUR. Na taj iznos obračunat je po Tbr. 46 PDV (25%) u iznosu od 75,00 EUR, tako da ukupan trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku iznosi 300,75 EUR.

61. Trošak sudskih pristojbi tužitelja sastoji se od troška sudske pristojbe na I stupanjsku presudu u iznosu od 30,00 EUR, uz primjenu čl. 7. st. 3. ZSP-a, dok tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom iznosu od 110,00 EUR jer tužitelj do zaključenja glavne rasprave u sudski spis nije dostavio dokaz o plaćanju sudske pristojbe na tužbu, niti je plaćanje sudske pristojbe vidljivo u e-spisu, a obveza plaćanja sudske pristojbe na tužbu, na temelju čl. 4. točka 1. ZSP, nastaje u trenutku podnošenja tužbe sudu.

62. Kako je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom, to joj sud na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a, dosuđuje cjelokupni naprijed priznati trošak zastupanja po odvjetniku i trošak sudskih pristojbi, što čini dosuđeni parnični trošak tužitelja u iznosu od 405,00 EUR, kao u točki IV izreke ove presude.

63. Tužitelj je zatražio i zateznu kamatu na parnični trošak te mu je sud, temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, dosudio zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos parničnog troška od 405,00 EUR, tekuću od 23.07.2026. godine, kao dana donošenja ove presude kojom je tuženiku naloženo plaćanje troškova postupka tužitelju.

64. Tuženiku ne pripada pravo na parnični trošak jer je u cijelosti izgubio spor, sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu 23. srpnja 2026. godine

Sudac:

Violeta Veselić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda, županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužitelja uz rješenje za sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu u iznosu od 30,00 EUR

2. pun. tuženika