Republika Hrvatska

Trgovački sud u Rijeci

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Poslovni broj: P-12/2026-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, po sutkinji Tamari Jugo Smoljanović, u parničnom predmetu tužitelja IVANIK d.o.o. Viškovo, Viškovo 79, OIB: 66003434569, kojeg zastupa punomoćnik Luka Vukasović, odvjetnik u Rijeci, Žabica 1 protiv tuženika MAK – GRADNJA d.o.o. Rijeka, Turkovo 25, OIB: 11890173838, kojeg zastupa punomoćnica Maja Tuhtan Grgurić, odvjetnica u Opatiji, I. M. Ronjgova 3, radi isplate 3.721,20 EUR s kamatom, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 30. lipnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, objavljene 23. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj sudski predmet: Ovrv-6500/2025, javnobilježnički predmet: UPP/OS-Ovrv-234/2025 od 9. travnja 2025. koje je donio javni bilježnik Filip Marković sa sjedištem u [adresa] kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 3.721,20 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 5. srpnja 2024. po stopi od 12,25% godišnje do 31. prosinca 2024., od 1. siječnja 2025. po stopi od 11,15% godišnje do 30. lipnja 2025., od 1. srpnja 2025. po stopi od 10,15% godišnje do isplate, a u slučaju promjene kamatne stope, po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja uvećano za osam postotnih poena,

te u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti tužitelju nastale troškove postupka ovrhe koje je odredio javni bilježnik u iznosu od 275,00 EUR uvećane za zakonske zatezne kamate koje teku od 9. travnja 2025. (dana donošenja rješenja o ovrsi) po stopi od 6,15% godišnje do 30. lipnja 2025., od 1. srpnja 2025. po stopi od 5,15% godišnje do isplate, a u slučaju promjene kamatne stope, po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja uvećano za tri postotna poena te se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju platiti tuženiku na ime prouzročenog parničnog troška iznos od 1.083,66 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 23. srpnja 2026. (dana donošenja presude) po stopi od 5,15% godišnje do isplate, a u slučaju promjene kamatne stope, po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja uvećano za tri postotna poena u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je kao ovrhovoditelj 17. ožujka 2025. podnio prijedlog za ovrhu protiv tuženika kao ovršenika radi isplate iznosa od 3.721,20 EUR s kamatom na temelju vjerodostojne isprave-računa sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća do isplate. Na rješenje o ovrsi poslovni broj sudski predmet: Ovrv- 6500/2025, javnobilježnički predmet: UPP/OS-Ovrv-234/2025 od 9. travnja 2025. koje je donio javni bilježnik Filip Marković sa sjedištem u [adresa], kojim je cijelosti prihvaćen prijedlog za ovrhu, ovršenik je pravovremeno podnio prigovor navodeći da osporava osnovu i visinu tražbine. Ovršenika je angažirala stambena zgrada na adresi [adresa], odnosno upravitelj zgrade obrt [obrt] vlasnika RR iz [adresa] radi fasadnih, štukaderskih radova, ugradnje stolarije te postavljanja podnih i zidnih obloga. Ovršenik je za te radove izdao ponudu 1-2024 za stambenu zgradu za cijenu od 32.500,00 EUR, kojom je u stavku 4. navedena stavka glasila „postavljanje kamenih klupčica na rub stepeništa, prozora i balkona“. Dakle, ovršenik je bio izvođač radova na stambenoj zgradi te je isključivo postavljao mramorne klupčice. Ovršenik nikada nije naručio mramorne klupčice, niti ikakve druge radove od ovrhovoditelja. Usluge/materijal ovrhovoditelja zatražio je predstavnik stanara stambene zgrade, koja usluga je ovrhovoditelju, po saznanju ovršenika, podmirena. Stoga je jedino bilo moguće račun nasloviti na stambenu zgradu, a ne na tuženika kao izvođača radova na zgradi. Stoga tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije.

1.1. Rješenjem Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-265/2025-5 od 19. studenog 2025., rješenje o ovrsi poslovni broj sudski predmet: Ovrv-6500/2025, javnobilježnički predmet: UPP/OS-Ovrv-234/2025 od 9. travnja 2025. koje je donio javni bilježnik Filip Marković sa sjedištem u [adresa] stavljeno je izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha te su ukinute provedene radnje pa je postupak u tom dijelu nastavljen kao povodom prigovora protiv platnog naloga. Na temelju istog rješenja Općinski sud u Rijeci se oglasio stvarno nenadležnim te je predmet ustupio ovome sudu 13. siječnja 2026., kao stvarno i mjesno nadležnom sudu (stranica 40-42 spisa).

2. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je naveo da su tužitelj i tuženik bili u poslovnom odnosu prilikom izvođenja građevinskih radova na stambenoj zgradi na adresi u [adresa], prilikom čega je radove ugovarao upravo tuženik, dok su poslovi dobave i ugradnje klupčica povjereni tužitelju kao podizvoditelju. Tuženik je radove u cijelosti naplatio od stambene zgrade kako to priznaje u svojem prigovoru, ali je nekorektno i zlonamjerno odlučio iskoristiti povjerenje tužitelja te istome ne isplatiti naručene poslove za dobavu i ugradnju klupčica te radova specificiranih u utuženom računu. Tužitelj je artikle i usluge specificirane u računu isporučio tuženiku, a tuženik ih nije platio. Stoga predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev.

3. Tuženik je ustrajao kod navoda iz prigovora te je naveo da između stranaka ne postoji ugovor o poslovnoj suradnji, nema ponude upućene prema tuženiku, nema narudžbenica za materijal/ usluge koji se u računu navode, nema nikakve pisane korespondencije između stranaka. Ne postoji ništa iz čega bi se dalo zaključiti da su parnične stranke bile u ikakvom kontaktu, a kamoli da su one surađivale. Da parnične stranke nisu imale nikakav poslovni odnos dokazuje i dopis Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka od 5. veljače 2026. kojim se potvrđuje da tuženik osporavani račun 8/1/1 od 27. lipnja 2024. nije knjižio u svoju poreznu evidenciju, odnosno nije zaveo u svoju knjigovodstvenu dokumentaciju.

3.1. Tuženik je doista od stambene zgrade na adresi [adresa] naplatio određene radove, ali riječ je samo o radovima koje je on izvršio sukladno njegovoj ponudi broj 1/2024. Prema saznanjima tuženika, usluge/materijal za koji je tužitelj izdao račun, od tužitelja su izravno i samostalno naručili suvlasnici stambene zgrade, te mu je to djelomično i podmireno. Stoga je jedino moguće bilo (ako neko dugovanje postoji) račun 8/1/1 nasloviti na stambenu zgradu, a ne na izvođača radova. Tužitelj je 18. ožujka 2024. na zgradu [adresa] izdao račun za predujam 2/1/2 u iznosu od 2.500,00 EUR s PDV-om. Taj račun mu je i plaćen od strane zgrade 27. ožujka 2024. Tuženik ne zna na što se točno ovaj račun odnosi, ali ponavlja da, ako je tužitelj angažiran od strane stambene zgrade za izvođenje dodatnih radova ili nabavku mramora, on u tim dogovorima između suvlasnika zgrade i tužitelja nije sudjelovao, ne zna njihov sadržaj niti što je na kraju dogovoreno. Stoga on ni u kojem slučaju ne može biti u obvezi platiti usluge/ materijal koji je netko treći naručio. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Sud je izveo dokazni postupak uvidom u dokumentaciju koja je priložena spisu te detaljno obrazložena u nastavku presude te saslušanjem zastupnika po zakonu tužitelja JR (iskaz na stranici 67-68 spisa), zastupnika po zakonu tuženika KR (iskaz na stranici 69-70 spisa), svjedoka DR (iskaz na stranici 70-71 spisa) i svjedoka RR (iskaz na stranici 71 spisa) utvrđujući odlučne činjenice savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sve sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP-a, "Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25.).

5. Na temelju izvedenog dokaznog postupka sud utvrđuje slijedeće:

5.1. Predmet spora je zahtjev tužitelja za plaćanje naknade u iznosu od 3.721,20 EUR temeljem računa broj 8/1/1 od 27. lipnja 2024. s dospijećem 4. srpnja 2024. za postavljanje klupčica, desnog rukohvata, naknadnih radova i postave poklopnice na zgradi u [adresa] (račun na stranici 7 spisa). Tužbeni zahtjev je neosnovan.

6. Među strankama nije sporno da je stambena zgrada na adresi u [adresa], putem upravitelja zgrade, ugovorila izvođenje radova na sanaciji fasade s tuženikom, odnosno da je stambena zgrada prihvatila tuženikovu ponudu broj 1 - 2024 za rekonstrukciju fasade po cijeni od ukupno 32.500,00 EUR (ponuda na stranici 31 spisa). Također nije sporno da je u stavci 4. ponude kao vrsta radova navedeno: postavljanje kamenih klupčica na rub stepeništa, prozora i balkona -bez mramora, odnosno nije sporno da su se suvlasnici obvezali nabaviti mramor, što su i učinili, dok je tuženikova obveza bila postaviti mramor. Također nije sporno da je tuženik izveo sve radove prema ponudi broj 1/2024 te da mu je zgrada u cijelosti podmirila izvedene radove.

6.1. Nadalje, nije sporno da je zgrada od tužitelja naručila mramor i platila za materijal iznos od 2.500,00 EUR prema tužiteljevom računu za predujam 2/1/2 od 18. ožujka 2024., koji mu je zgrada platila 27. ožujka 2024. (račun za predujam i dokaz o plaćanju iznosa od 2.500,00 EUR tužitelju na stranici 60 -61 spisa), koji je tužitelj nesporno isporučio za zgradu i koji su trebali postaviti radnici tuženika . Također nije sporno da tuženik utuženi račun nije knjižio u svoju poreznu evidenciju (dopis nadležne porezne uprave od 5. veljače 2026. na stranici 51 spisa). Budući da navedene činjenice među strankama nisu sporne, ne treba ih dokazivati sukladno odredbi čl. 221. st. 1. ZPP-a.

7. Sporno jest je li tuženik od tužitelja naručio mramorne klupčice odnosno izvođenje predmetnih radova tj. je li s tužiteljem bio u ugovornom odnosu na temelju ugovora o djelu s obzirom na tuženikov istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije. Tuženik tvrdi da je bio samo izvođač radova na predmetnoj zgradi te da je usluge/materijal od tužitelja naručio predstavnik stanara stambene zgrade te da je stoga račun trebalo izdati na stambenu zgradu u [adresa].

7.1. Prije svega se ističe da je uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu utvrđeno da spisu ne prileži narudžbenica za materijal/usluge na koje se odnosi utuženi račun, niti tužiteljeva ponuda prema tuženiku te da ne postoji nikakva pisana dokumentacija iz koje bi se moglo utvrditi da su tužitelj i tuženik bili u ugovornom odnosu temeljem kojeg bi tužitelj tuženiku osnovano izdao račun, koje činjenice je dužan dokazati tužitelj temeljem odredbe čl. 219. st. 1. i čl. 7. st. 1. ZPP -a.

7.2. Nadalje, radi utvrđenja odlučne činjenice jesu li tužitelj i tuženik bili u ugovornom odnosu na temelju ugovora o djelu kojim bi tuženik od tužitelja naručio predmetne usluge/materijal, sud je izveo dokaz saslušanjem zastupnika po zakonu stranaka i svjedoka. Zastupnik po zakonu tužitelja JR je iskazao da su predmetne radove na koje se odnosi utuženi račun od tužitelja naručili predstavnik zgrade DR i tuženik. Iskazao je da je radove naručila zgrada, „ali da će sve ići preko tuženika“. Tužitelj je isporučio predmetni materijal za zgradu, a tuženik ga je ugrađivao. No, s obzirom da je tuženik loše izvodio te radove i uništio materijal, došlo je do sukoba između suvlasnika zgrade i društva tuženika te su iz tog razloga suvlasnici inzistirali da tužitelj završi taj posao, što je tužitelj i učinio. Iskazao je da je račun za predujam izdao na zgradu u iznosu od 2.500,00 EUR, koji mu je zgrada i platila te da predmetnim računom traži isplatu materijala i naknadnog rada jer je materijal bio oštećen. Tuženik mu je na kavi rekao da tužitelj završi te radove i da se taj posao riješi. Suvlasnici su inzistirali da tužitelj zamijeni taj uništeni materijal i ugradi novi, što je tužitelj učinio. Iskazao je da narudžbenicu od tuženika nije dobio te da je sve usmeno dogovarano, a upravitelj zgrade LR nije bio prisutan tim dogovorima, niti ga je direktor tužitelja ikada vidio.

7.3. Tuženikov zastupnik po zakonu HR je iskazao da su predmetni materijal od tužitelja naručili suvlasnici zgrade, a ugrađivali su ga radnici tuženika. Nakon što su ugradili 90% materijala, trebalo je još ugraditi uske profile kamena, s time da su stanari tražili da se zamijeni taj uski kamen te je došlo do sukoba između tuženika i suvlasnika zgrade. Iskazao je da je bilo problema s tri kamene klupčice na stepenicama, s time da suvlasnici zgrade više nisu htjeli da tuženik izvodi te radove, već su htjeli da ih izvede tužitelj koji je i nabavio materijal (mramor). Iz tog razloga je tuženik napustio gradilište krajem travnja ili početkom svibnja, a tužitelj je ostao raditi u zgradi te je promijenio taj uski kamen u dogovoru sa zgradom. Iskazao je da ne zna zašto je tužitelj na tuženika izdao predmetni račun te smatra da ga je trebao izdati na zgradu jer je radove izvodio za zgradu, a ne za tuženika.

7.4. Svjedok DR je iskazao da je zgrada naručila materijal (kamene klupčice) od tužitelja te da mu je platila za materijal 2.500,00 EUR, s time da su radnici tuženika trebali postaviti te klupčice, ali su loše izvodili te radove. Iskazao je da je tuženik usmeno pred svim suvlasnicima rekao tužitelju da završi poslove postavljanja tih klupčica. Nakon što je tuženik loše izvodio te radove, zgrada je od tuženika tražila da završi te radove, a onda je tuženik rekao tužitelju da završi te radove. Zgrada je sve dogovarala s tuženikom, a koji su odnosi između stranaka ne zna.

7.5. Svjedok LR, upravitelj zgrade je iskazao da je zgrada s tuženikom dogovorila sanaciju fasade te da je tuženikova obveza bila postaviti mramor, kao i da je tuženik sve radove dobro izveo te su mu u cijelosti plaćeni. Nema saznanja o tome tko je tužiteljev zastupnik po zakonu, niti je s njime surađivao.

7.6. Iz njihovih iskaza sud utvrđuje kao nesporno da je predmetna zgrada od tuženika naručila radove na rekonstrukciji fasade te da je tuženik trebao izvesti radove na postavljanju kamenih klupčica na rub stepeništa, prozora i balkona , a da su se suvlasnici obvezali nabaviti materijal (mramor), što su i učinili, dok je tuženikova obveza bila postaviti mramor. Iz njihovih iskaza također proizlazi kao nesporno da je zgrada od tužitelja naručila mramor i platila prvi dio za materijal u iznosu od 2.500,00 EUR (račun za predujam i dokaz o plaćanju iznosa od 2.500,00 EUR tužitelju na stranici 60-61 spisa), koji je tužitelj nesporno isporučio za zgradu i koji su trebali postaviti radnici tuženika.

7.7. Nadalje, sud je utvrdio da tužitelj nije dokazao da je s tuženikom sklopio ugovor na temelju kojeg bi tuženik bio obvezan platiti utuženi iznos. Iz izvedenih dokaza saslušanjem stranaka i svjedoka, kao i dokumentacije priložene spisu sud je kao nesporno utvrdio da je naručitelj predmetnog materijala bila zgrada, odnosno suvlasnici zgrade, koji su od tužitelja naručili mramor te mu za mramor platili predujam u iznosu od 2.500,00 EUR. Tuženik je predmetnom poslu nesporno imao svojstvo izvođača radova, čija je obveza bila rekonstrukcija fasade i ugradnja mramora, a ne njegova nabava.

7.8. Nesporna činjenica da je tužitelj nakon nastalog spora između suvlasnika zgrade i tuženika obavio zamjenu oštećenog materijala i dovršio određene radove , ne predstavlja dokaz da je tuženik preuzeo obvezu plaćanja tog materijala i/ili dodatnih radova. Iz iskaza zastupnika po zakonu tužitelja također proizlazi da je predmetne radove naručila zgrada, „ali da će sve ići preko tuženika“. Iz njegovog iskaza također jasno proizlazi da tužitelj tuženiku nije dao ponudu za predmetni materijal i radove, kao i da tuženik nije izdao narudžbenicu za predmetne radove te da su svi dogovori bili usmeni. Međutim, niti jedan izvedeni dokaz ne potvrđuje da je između tužitelja i tuženika nastao obvezno pravni odnos temeljem kojeg bi za tuženika proizlazila obveza plaćanja utuženog iznosa. Tako iz iskaza svjedoka DR sud utvrđuje da je zgrada od tuženika tražila da završi te radove te da je onda tuženik rekao tužitelju da završi te radove te je također iskazao da ne zna koji su odnosi između stranaka. Iz svega navedenog jasno proizlazi da je tužitelj predmetne radove koji se odnose na dobavu i ugradnju materijala (klupčice i rukohvat te poklopnice, kao i naknadni radovi) izveo na predmetnoj stambenoj zagradi [adresa], odnosno za suvlasnike zgrade, koji su bili krajnji korisnici izvedenih radova i ugrađenog materijala, a ne za tuženika koji je bio izvođač radova na rekonstrukciji fasade na predmetnoj zgradi. Slijedom toga, sud utvrđuje da tužitelj nije dokazao da je bio u ugovornom odnosu s tuženikom, što je bio dužan učiniti sukladno odredbi čl. 219. st. 1. i čl. 7. st. 1. ZPP-a.

8. Podredno se napominje da, a kako to proizlazi iz izvedenog postupka, u slučaju da su suvlasnici zgrade imali prigovore na kvalitetu radova koje je izvodio tuženik te da je tuženik prilikom izvođenja radova uništio dio materijala , tada je zgrada kao naručitelj radova imala pravo zahtijevati uklanjanje nedostataka od tuženika i eventualno tražiti naknadu štete sukladno odredbama 608. -611. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO-a, "Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. i 69/26.) te je mogla tražiti novog izvođača za završetak radova (kao što je to u konkretnom slučaju bio tužitelj), platiti mu radove te eventualno, sukladno zakonom propisanim uvjetima, tražiti naknadu štete od tuženika. Stoga, ako tužitelj smatra da mu za izvedene radove i isporučeni materijal nije plaćena odgovarajuća naknada, eventualno može ostvarivati pravo na naknadu prema osobi u čiju korist je radove izveo i kojoj je materijal isporučio, odnosno prema zgradi (suvlasnicima), a ne prema tuženiku.

9. Slijedom svega navedenog, sud nije prihvatio tužiteljeve navode da je tuženik od tužitelja naručio materijal i izvođenje spornih radova, niti da iskaz zastupnika po zakonu tužitelja u dijelu u kojem je iskazao da mu je „tuženik na kavi rekao da završi te poslove i da taj posao riješi“ predstavlja narudžbu predmetnog materijala i izvođenje radova, odnosno bilo kakvo postojanje obvezno pravnog odnosa između stranaka iz kojeg bi proizlazila tuženikova obveza plaćanja utuženog iznosa. Stoga sud utvrđuje da između stranaka nije sklopljen ugovor o djelu/kupoprodaji u smislu odredbe čl. 590. Zakona o obveznim odnosima, kao što to tužitelj tvrdi tijekom postupka. Stoga tužitelj nije ovlašten od tuženika tražiti plaćanje predmetnog računa.

10. Stranka koja tijekom postupka iznese neku činjenicu dužna je i predložiti izvođenje dokaza kojim bi se ta činjenica mogla dokazati sukladno odredbi čl. 219. st. 1. i čl. 7. st. 1. ZPP-a. Ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može utvrditi odlučne činjenice, primijenit će pravilo o teretu dokazivanja (čl. 221a. ZPP-a). Budući da tužitelj nije dokazao da je tuženik od tužitelja naručio predmetni materijal i izvođenje radova na ugradnji tog materijala u predmetnu stambenu zgradu jer, osim iskaza tužiteljevog zastupnika po zakonu za to drugih dokaza nema, sud je, na temelju odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a, ukinuo predmetni platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi u cijelosti te je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan (t. I. izreke presude).

11. Odluku o parničnom trošku sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu, dužan je tuženiku nadoknaditi parnične troškove. Stoga je sud tuženiku, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora od 3.721,20 EUR, priznao parnični trošak u iznosu od 1.083,66 EUR (t. II. izreke presude). Tuženik ima pravo na naknadu parničnog troška koji se odnosi trošak sudske pristojbe na prigovor protiv rješenja o ovrsi u iznosu od 83,66 EUR sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. i 51/23.) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 50/26.) te na trošak zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa, "Narodne novine" broj 138/23.) budući da je tuženika zastupao odvjetnik, koji se sastoji od troška zastupanja na ročištima 23. travnja 2026. i 30. lipnja 2026. u iznosu od po 200,00 EUR (ukupno 400,00 EUR) sukladno Tbr. 9/1, troška sastava prigovora protiv rješenja o ovrsi i obrazloženog podneska od 6. ožujka 2026. u iznosu od po 200,00 EUR (ukupno 400,00 EUR) sukladno Tbr. 8/1, što ukupno iznosi 800,00 EUR uvećano za PDV od 200,00 EUR sukladno Tbr. 42.

10.1. Odredba čl. 151. st. 3. ZPP-a propisuje da parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka. O zateznim kamatama na iznos parničnih troškova sud odlučuje na zahtjev stranke. Budući da je takav zahtjev tuženik postavio u zahtjevu za naknadu parničnog troška, to je sud odlučio kao u točki II. izreke presude.

Rijeka, 23. srpnja 2026.

Sutkinja

Tamara Jugo Smoljanović

UPUTA O PRAVU NA IZJAVLJIVANJE PRAVNOG LIJEKA:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave na e-oglasnoj ploči, a u slučaju da nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu (čl. 348. st. 1. ZPP-a). U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi , osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti (čl. 352. st. 1. ZPP-a).

Odluka o sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10 i 11. ZPP -a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP-a).

Žalba protiv ove presude ne odgađa ovrhu (čl. 467.a ZPP-a u vezi s čl. 502. st. 1. ZPP-a).