Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, R. Boškovića 18

Poslovni broj: P-63/2026-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Ivani Starčević, u pravnoj stvari tužitelja JI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po pun. Igoru Sieberu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika PI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po pun. Josipu Pintariću, odvjetniku iz Čakovca, radi isplate, nakon održane i dovršene, glavne i javne rasprave, dana 11. lipnja 2026., održane u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnika Igora Siebera, odvjetnika i tuženika osobno uz punomoćnika Josipa Pintarića, odvjetnika, dana 23. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku BI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužitelju SI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 255.000,00 EUR (dvjesto pedeset i pet tisuća eura) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 10. studenog 2016.

po stopi od 7,88% godišnje u razdoblju do 31. prosinca 2016.,

po stopi od 7,68% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017., po stopi od 7,41% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017., po stopi od 7,09% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., po stopi od 6,82% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018., po stopi od 6,54% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 6,30% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 6,11% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 5,89% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 5,75% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022., po stopi od 5,31% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi od 5,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2023. pa do 30. lipnja 2023., po stopi od 7% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024., po stopi od 6,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2025. do 31. prosinca 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2026. do 30. lipnja 2026., po stopi od 5,40% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2026. pa do isplate, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženiku BI naknaditi tužitelju SI troškove parničnog postupka u iznosu od 65.823,13 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. srpnja 2026. kao dana donošenja ove presude do isplate, po stopi od 5,40% godišnje, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Odbija se daljnji zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 4.797,50 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj JI podnio je dana 5. studenog 2021. tužbu radi isplate iznosa od 255.000,00 EUR temeljem Sporazuma od 1. travnja 2005. — kojim se tuženik obvezao tužitelju vratiti pozajmicu do 31. prosinca 2005. — i Sporazuma od 10. studenog 2016. — kojim je, prema tvrdnji tužitelja, tuženik pisano potvrdio nepodmirenost duga i u cilju njegova podmirenja tužitelju ustupio svoja potraživanja prema GI i EI iz [adresa].

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu, kao i u svim kasnijim podnescima i u iskazu pred sudom, osporio tužbeni zahtjev istaknuvši prigovor zastare tražbine, navodeći da Sporazumom iz 2016. nije izričito ni posredno prihvatio zastarjelu obvezu jer u njemu nije naveden iznos dugovanja. Podredno je isticao da je Sporazum iz 2016. potpisao pod psihološkim pritiskom tužitelja.

3. Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Rev-1110/2024-2 od 7. svibnja 2025. ukinuo je presude nižestupanjskih sudova koje su već donesene ranije u ovom predmetu i predmet vratio na ponovljeno suđenje, utvrdivši sljedeće pravno shvaćanje, koje je za ovaj sud obvezujuće:

„Pisani ugovor o ustupu tražbine u kojem dužnik svoju tražbinu koju ima prema trećim osobama ustupa svojem vjerovniku i time ujedno potvrđuje da još uvijek nije podmirio svojem vjerovniku potraživanje koje ima prema tom vjerovniku može se smatrati pisanim priznanjem zastarjele obveze u smislu odredbe čl. 220. Zakona o obveznim odnosima."

4. U ponovljenom postupku (P-181/2025) prvostupanjska presuda od 6. studenog 2025. ponovno je odbila tužbeni zahtjev, zaključivši da Sporazum iz 2016. nije jasno i određeno priznanje duga te da je ništetan iz razloga protivnosti moralu društva (čl. 322. st. 1. u svezi čl. 273. st. 2. ZOO). Županijski sud u Puli — Pola rješenjem broj Gž- 1738/2025-2 od 9. veljače 2026. prihvatio je žalbu tužitelja, ukinuo tu presudu i predmet vratio na ponovljeno suđenje pred drugim sucem, nalažući otklanjanje bitnih povreda i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja sukladno uputama VSRH i odredbama čl. 247., čl. 249. st. 1. i čl. 319. st. 2. ZOO-a.

5. Ovaj sud vodi treći ponovljeni prvostupanjski postupak, pred novim sucem, pod brojem P-63/2026. Na ročištu od 11. lipnja 2026. saslušane su obje parnične stranke (pročitani iskazi s ročišta od 1. prosinca 2022.), punomoćnik tuženika predao je dokumentaciju iz postupaka Općinskog suda u Koprivnici (P-193/2023) i Županijskog suda u Šibeniku (Gž-196/2024-3), a tužitelj je predao ugovor o zajmu, koji međutim sud ne može uzeti u obzir jer je predan nakon zaključenja prethodnog postupka.

6. U ovom postupku između stranaka nisu sporne sljedeće odlučne činjenice:

(a) Da su stranke sklopile Sporazum od 1. travnja 2005. kojim se tuženik obvezao isplatiti tužitelju iznos pozajmice od 255.000,00 EUR do 31. prosinca 2005.

(b) Da je tuženik potpisao Sporazum od 1. travnja 2005. i Sporazum od 10. studenog 2016. te da su njegovi potpisi na objema ispravama autentični — što je tuženik izrijekom potvrdio u iskazu od 1. prosinca 2022.

(c) Da je Sporazum od 10. studenog 2016. potpisali tužitelj i tuženik u nazočnosti javnog bilježnika koji je ovjerio njihove potpise.

(d) Da Sporazum od 10. studenog 2016. u čl. 1. sadrži izjavu da su stranke „suglasne da su u poslovnim odnosima koji su za posljedicu imali potpisivanje Sporazuma od 01. travnja 2005., a iz kojeg iznos dužnik još uvijek nije podmirio vjerovniku" te da Sporazum u čl. 2. predviđa ustupanje potraživanja prema GI i EI iz [adresa].

(e) Da iznos od 255.000,00 EUR do dana podnošenja tužbe nije vraćen.

(f) Da su potraživanja prema GI i EI — temeljem Pogodbe o odstopu terjatve od 12. studenog 2014. — prenesena na VI, dakle dvije godine prije sklapanja Sporazuma iz 2016., što je potvrđeno Sklepom Okrajnega sodišča v Kranju od 5. siječnja 2018.

7. Među strankama su sporne sljedeće odlučne okolnosti koje zapravo predstavljaju pravna pitanja:

(a) Pitanje zastare i učinka Sporazuma iz 2016. Tuženik tvrdi da Sporazumom od 10. studenog 2016. nije izričito ni posredno prihvatio zastarjelu obvezu jer u tom Sporazumu nije izričito naveden iznos dugovanja od 255.000,00 EUR, pa prema njegovu stajalištu nije nastupilo odricanje od zastare u smislu čl. 220. ZOO. Tužitelj nasuprot tome tvrdi da Sporazum iz 2016. u cjelini — i izričitom izjavom u čl. 1. i cesijom u čl. 2. — predstavlja valjano pisano odricanje od zastare.

(b) Pitanje osnove nastanka duga. Tuženik osporava okolnosti nastanka obveze opisane u tužiteljevu iskazu — osobito da je tužitelj iz vlastitih sredstava podmiro dug AI u korist tuženika te da je zbog toga ostao bez nekretnine u Ičićima. Tuženik tvrdi da između stranaka kao fizičkih osoba nikada nije postojao obveznopravni odnos te da su svi poslovni odnosi tekli isključivo posredovanjem tuženikovih i tužiteljevih trgovačkih društava.

(c) Pitanje svjesnosti sadržaja Sporazuma iz 2016. Tuženik tvrdi da je Sporazum iz 2016. potpisao pod psihološkim pritiskom tužitelja te da mu je potpis bio iznuđen — da se „riješi problema" pred odlaskom na izdržavanje zatvorske kazne — i da pritom nije bio svjestan pravnih posljedica koje iz Sporazuma proizlaze. Tužitelj tu tvrdnju u cijelosti osporava te ističe da je javni bilježnik pročitao i objasnio sadržaj Sporazuma objema strankama prije ovjere potpisa.

(d) Pitanje određenosti iznosa u Sporazumu iz 2016. Tuženik tvrdi da, budući da Sporazum iz 2016. ne navodi iznos dugovanja, izjava iz čl. 1. tog Sporazuma nije dovoljno jasna i određena da bi mogla predstavljati valjano odricanje od zastare. Tužitelj tvrdi da je iznos odrediv pozivanjem na Sporazum od 1. travnja 2005., koji precizno navodi iznos od 255.000,00 EUR.

(e) Pitanje pravne valjanosti cesije iz čl. 2. Sporazuma iz 2016. Tuženik tvrdi da je cesija predmeta Sporazuma iz 2016. od samog početka bila neprovediva jer je potraživanje prema J još 2014. prenio na VI, pa se cesijom iz čl. 2. nije moglo prenijeti nešto čime tuženik više nije raspolagao, odnosno cesija nije valjana a Sporazum nema učinak priznanja duga.

8. U tijeku ovog postupka — obuhvaćajući sve faze (P-433/2021, P-276/2022, P- 181/2025 i P-63/2026) — sud je proveo sljedeće dokaze: uvid u Sporazum od 1. travnja 2005. (list 4 spisa); Sporazum od 10. studenog 2016. (listovi 5 i 6 spisa) — s javnobilježnički ovjerenim potpisima stranaka; Sudska praksa; Pogodba o odstopu terjatve sklopljena 12.11.14. između tuženika i ĆI na kojoj je ovjeren potpis tuženika po javnom bilježniku, Sklep Okrajnega sodišča v Kranju od 5. siječnja 2018., te je saslušao stranke. Nije bilo daljnjih dokaznih prijedloga, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno (čl.

8. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977., 36/1977., 36/1980., 6/1980., 69/1982., 43/1982., 58/1984., 74/1987., 57/1989., 20/1990., 27/1990., 35/1991., "Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.; dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

9. Na temelju provedenih dokaza ovaj sud utvrđuje sljedeće:

- Tužitelj je u iskazu od 1. prosinca 2022. opisao da je za osiguranje pozajmice između tuženika i AI na svoju nekretninu u Ičićima dao upisati fiduciju u korist AI te da je u konačnici on osobno podmiro dug AI iz vlastitih kreditnih sredstava, ostajući na kraju bez predmetne nekretnine

- JI ovdje tužitelj je kao fiducijarni dužnik s pravnim interesom podmirujući Mikčevu obvezu prema AI stupio u Zadravčeva prava prema P — time je stekao tražbinu prema P u visini iznosa koji je podmirio, što međutim nije dokazao financijskim ispravama ili svjedočenjem AI, dočim navedeno proizlazi iz samog Sporazuma od 1. travnja 2005. kojim je P preuzeo obvezu isplate iznosa pozajmice od 255.000,00 EUR JI, temeljem činjenice da je na nekretnini tužitelja izvršen fiducijarni prijenos vlasništva radi pozajmice koju je tuženik uzeo od AI, te se tuženik obvezuje sada tim Sporazumom platiti tužitelju iznos pozajmice kako bi se nekretnina tužitelja oslobodila tereta koje je bilo osiguranje pozajmice. Dakle, tužitelj je umjesto tuženika vratio pozajmicu, čime je stekao sva prava zajmodavatelja odnosno došlo je do prijelaza vjerovnikove tražbine (AI) na tužitelja sa svim sporednim pravima (čl. 91. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO), čime je između stranaka konstituiran klasičan zajmovni odnos u smislu čl. 499. ZOO-a:

Ugovorom o zajmu obvezuje se zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće.

- Stranke su 1. travnja 2005. potpisale Sporazum kojim je tuženik kao dužnik izričito prihvatio da tužitelju JI duguje iznos od 255.000,00 EUR te se obvezao isti vratiti do kraja 2005. (31. prosinca 2005.). Tuženik je u iskazu od 1. prosinca 2022. potvrdio autentičnost svog potpisa na tom Sporazumu, iako je izjavio da „uopće ne zna" za što je Sporazum potpisan, što ovaj sud u svjetlu cjelokupnog stanja spisa ocjenjuje kao nevjerodostojno — s obzirom na tuženikovo obrazovanje i poslovno iskustvo (bio je vlasnik Međimurske štedionice).

- Dug nije vraćen ni do 31. prosinca 2005. ni u bilo kojoj kasnijoj fazi.

- Dana 10. studenog 2016. stranke su u Varaždinu pred javnim bilježnikom ovjerile potpise na Sporazumu. U čl. 1. tog Sporazuma izričito je navedeno da su stranke „suglasne da su u poslovnim odnosima koji su za posljedicu imali potpisivanje Sporazuma od 01. travnja 2005., a iz kojeg iznos dužnik još uvijek nije podmirio vjerovniku." U čl. 2. tuženik je u cilju podmirenja „nespornog i još nepodmirenog dugovanja" tužitelju ustupio svoja potraživanja prema GI i EI iz [adresa].

- Tuženik je u iskazu od 1. prosinca 2022. potvrdio autentičnost svog potpisa na Sporazumu iz 2016. Naveo je da je Sporazum iz 2016. bila „tužiteljeva ideja" te da ga je potpisao da se „riješi problema", što potvrđuje da je tuženik, suprotno kasnijim tvrdnjama, bio svjestan sadržaja dokumenta koji je potpisivao. Tuženik je potvrdio i da je javni bilježnik bio prisutan pri ovjeri potpisa, premda se „ne sjeća" detalja. Na izravno pitanje punomoćnika tužitelja da li zna koje su pravne i druge posljedice koje proizlaze iz potpisa dokumenata, tuženik je izrijekom izjavio: „da".

- Tužba je podnesena 5. studenog 2021. — dakle unutar pet godina od dana potpisivanja Sporazuma iz 2016.

- Temeljem Pogodbe o odstopu terjatve od 12. studenog 2014. tuženik je svoja potraživanja prema GI i EI — prema tvrdnji tuženika i Sklepu Okrajnega sodišča v Kranju od 5. siječnja 2018. — već tada ustupio CI, dakle pune dvije godine prije sklapanja Sporazuma iz 2016. Tužitelj je u iskazu naveo da ga je tuženik pri sklapanju Sporazuma iz 2016. uvjeravao da potraživanje prema J postoji, ali da su mu EI naknadno rekli da su obvezu podmirili tuženiku „još prije nekoliko mjeseci".

10. Sukladno čl. 214. st. 1. ZOO-a, zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Opći zastarni rok za tražbine iznosi pet godina prema čl. 225. ZOO-a. Tražbina iz Sporazuma od 1. travnja 2005. dospjela je 31. prosinca 2005., pa je zastara nastupila 1. siječnja 2011. Tužba je podnesena 5. studenog 2021. — dakle više od deset godina nakon nastupa zastare. Prigovor zastare koji je tuženik pravodobno istaknuo u odgovoru na tužbu načelno bi bio osnovan. Međutim, sud je vezan obvezujućim pravnim shvaćanjem VSRH iz rješenja Rev-1110/2024-2 od 7. svibnja 2025. To shvaćanje sadržano je u točkama 11. do 16. obrazloženja navedenog rješenja i glasi:

„Prema odredbi čl. 240. st. 2. ZOO-a priznanje duga može biti učinjeno i na posredan način, pri čemu su u čl. 240. st. 2. ZOO samo primjerice navedeni posredni načini priznanja duga.

Prema shvaćanju ovog suda izraženog u više odluka (npr. Rev-1973/2014-3 od 12. travnja 2016.) priznanje duga kojim se zastarijevanje prekida mora biti jasno, određeno i bezuvjetno.

Ustupanjem tražbine dolazi do promjene vjerovnika u obveznom odnosu tako da umjesto dosadašnjeg vjerovnika tražbina prelazi na novog vjerovnika.

Prema shvaćanju ovog suda izraženog u odluci broj Revt-92/06 od 17. listopada 2007. cesija je dvostrani pravni posao koji nije sama sebi svrha već joj je cilj ispunjenje nekog temeljnog posla.

Stoga uzimajući u obzir svrhu cesije, a to je ispunjenje nekog pravnog posla (u ovom slučaju Sporazuma iz travnja 2005.), prema shvaćanju ovog suda ustupanje potraživanja može biti jedan od načina priznanja duga u smislu čl. 240. st. 2. ZOO, dakle, na posredan način. Slijedom navedenog, ugovor o ustupu potraživanja sklopljen u pisanom obliku kao jedan od načina priznanja duga dovodi do odricanja od zastare sukladno čl. 220. ZOO-a.

Stoga odgovor na postavljeno pitanje glasi: Pisani ugovor o ustupu tražbine u kojem dužnik svoju tražbinu koju ima prema trećim osobama ustupa svojem vjerovniku i time ujedno potvrđuje da još uvijek nije podmirio svojem vjerovniku potraživanje koje ima prema tom vjerovniku može se smatrati pisanim priznanjem zastarjele obveze u smislu odredbe čl. 220. Zakona o obveznim odnosima."

11. Prema čl. 220. st. 1. ZOO-a, pisano priznanje zastarjele obveze smatra se odricanjem od zastare. Prema čl. 219. ZOO-a, dužnik se ne može odreći zastare prije nego što protekne vrijeme određeno za zastaru — odricanje je dakle moguće isključivo nakon što je zastara nastupila. Prema čl. 240. st. 1. ZOO-a, zastara se prekida kad dužnik prizna dug, a prema st. 2. istog članka, dug se može priznati ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata, davanje osiguranja — pri čemu su ti primjeri u zakonu navedeni samo primjerice, a ne taksativno.

12. Sukladno ustaljenoj sudskoj praksi VSRH (Rev-826/2024-2 od 21. siječnja 2026.; Rev-1973/2014-3 od 12. travnja 2016.; Rev-13/2023-2 od 10. siječnja 2024.), da bi pisano priznanje zastarjele obveze imalo učinak odricanja od zastare iz čl. 220. st. 1. ZOO-a, ono mora biti: dano u pisanom obliku, jasno, određeno i bezuvjetno, te dano nakon što je rok zastare istekao.

13. Sve tri pretpostavke su u konkretnom slučaju ispunjene:

- Pisani oblik. Sporazum od 10. studenog 2016. pisana je isprava s javnobilježnički ovjerenim potpisima obiju stranaka. Javni bilježnik je sukladno propisima pročitao isprave strankama i objasnio im sadržaj prije ovjere potpisa — što je tužitelj izrijekom potvrdio u iskazu, a tuženik nije jasno i uvjerljivo osporio.

- Jasnoća, određenost i bezuvjetnost. Čl. 1. Sporazuma iz 2016. sadrži izravnu pisanu izjavu da iz Sporazuma od 1. travnja 2005. „iznos dužnik još uvijek nije podmirio vjerovniku". Radi se o jasnom i bezuvjetnom iskazu o nepodmirenosti konkretne obveze. Iznos od 255.000,00 EUR nije naveden brojkom u Sporazumu iz 2016., ali je odrediv pozivanjem na čl. 2. i 3. Sporazuma od 1. travnja 2005. — koji precizno navode isti iznos — uz eksplicitno upućivanje u Sporazumu iz 2016. na taj prethodni sporazum. Sukladno čl. 319. st. 2. ZOO-a pri tumačenju spornih ugovornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već istražiti zajedničku namjeru ugovaratelja. Tužitelj je u iskazu potvrdio da su oba Sporazuma bila fizički prisutna pri sklapanju Sporazuma iz 2016., a tuženik nije tu okolnost uvjerljivo osporio — iznos od 255.000,00 EUR stoga je odrediv na temelju izravne veze između isprava. Štoviše, sam tuženik je u iskazu izjavio da nisu razgovarali o iznosu, što znači da ga ni nije osporavao — iznos duga bio je u njegovu iskazu „nesporan".

- Nakon isteka zastare. Sporazum je sklopljen 10. studenog 2016. — više od pet godina nakon nastupa zastare (1. siječnja 2011.) — što je nužan uvjet prema čl. 219. ZOO-a.

14. Ovaj sud zaključuje da je Sporazumom od 10. studenog 2016. tuženik pisano, jasno, određeno i bezuvjetno potvrdio zastarjelu obvezu iz Sporazuma od 1. travnja 2005. i time se odrekao zastare u smislu čl. 220. st. 1. ZOO-a , u kombinaciji s čl. 240. st. 2. ZOO-a i obvezujućim pravnim shvaćanjem VSRH iz Rev-1110/2024-2. Radi se pritom o izravnom pisanom odricanju od zastare putem čl. 1. Sporazuma, koji neovisno o eventualnim manama cesije iz čl. 2. ima samostalan i potpun pravni učinak.

15. Nova tražbina temeljem odricanja od zastare zastarijeva u petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a. Taj rok počeo je teći od dana odricanja — 10. studenog 2016. — a tužba je podnesena 5. studenog 2021., dakle unutar tog roka. Zastara nije nastupila.

16. Okolnost na koju se poziva tuženik tvrdeći da je svoja potraživanja prema EI već 2014. prenio na OI — dakle pune dvije godine prije Sporazuma iz 2016. ne mijenja zaključak o valjanom pisanom odricanju od zastare, budući da čl. 1. Sporazuma iz 2016. ima samostalan pravni učinak. Sporazum iz 2016. sadrži dvije zasebne pravne radnje: u čl. 1. — izjavu o nepodmirenosti duga iz Sporazuma od 2005. (koja sama po sebi konstituira pisano odricanje od zastare u smislu čl. 220. ZOO-a), i u čl. 2. — ustupanje potraživanja prema J. Učinak odricanja od zastare vezan je za čl. 1. Sporazuma, koji ima samostalan i neovisan pravni sadržaj. VSRH je u rješenju Rev-1110/2024-2 utvrdio da cesija može biti jedan od posrednih načina priznavanja duga — ali to ne znači da je jedini takav način. Čl. 1. Sporazuma jest izravna pisana izjava o nepodmirenosti — i bez cesije iz čl. 2. Osim toga, ako je tuženik pri potpisivanju Sporazuma u studenom 2016. znao da više ne raspolaže potraživanjem prema EI (jer ga je prenio još 2014.), tada mu je u trenutku potpisivanja bila poznata okolnost da cesijom iz čl. 2. ne pruža tužitelju nikakvu realnu vrijednost. Jedino racionalno tumačenje takve situacije jest da je tuženik svjesno potvrdio dug iz čl. 1., čak i ako se tužitelj ne uspio naplatiti cesijom.

17. Što pak se tiče prigovora prijetnje koji tuženik ističe, naime da je Sporazum iz 2016. potpisao pod psihičkim pritiskom tužitelja, valja reći da prigovor prijetnje (čl. 279. st. 1. ZOO-a) — ako je nedopuštenom prijetnjom izazvan opravdani strah — nije pravo kojim se tuženik može koristiti u okviru odgovora na tužbu za isplatu. To pravo može ostvariti isključivo tužbom za poništaj pobojnog ugovora unutar prekluzivnih rokova iz čl. 335. ZOO-a (1 godina od saznanja za razlog pobojnosti, apsolutno 3 godine od sklapanja ugovora). Rok je istekao najkasnije 2019./2020. Tuženikov vlastiti iskaz od 1. prosinca 2022. da „razumije pravne posljedice potpisivanja isprava" direktno proturječi tvrdnji o zabludi glede pravnih učinaka.

18. Tuženikov punomoćnik predao je na ročištu od 11. lipnja 2026. presudu i rješenje Županijskog suda u Šibeniku Gž-196/2024-3 od 7. travnja 2026., kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog suda u Koprivnici (P-193/2023) kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja JI za isplatu iznosa od 291.990,18 EUR — koji se temelji na drugačijoj pravnoj osnovi: naknadi štete iz fiducijarnog kredita Banke Kovanica d.d., uz Izjavu tuženika od 3. ožujka 2017. kao instrumentu odricanja od zastare. Ta presuda nema prejudicijalnu snagu u ovom postupku:

(a) Predmet spora u P-193/2023 bila je različita tražbina — naknada štete zbog neispunjenja obveze iz Sporazuma od 1. travnja 2005. (uplata 2.200.000,00 HRK banci), a instrument odricanja od zastare bila je Izjava od 3. ožujka 2017. U ovom predmetu tužbena osnova jest izravna pozajmica 255.000,00 EUR iz Ugovora o zajmu iz 2002. i Sporazuma iz 2005., a instrument odricanja od zastare jest Sporazum od 10. studenog 2016.

(b) ŽS Šibenik u Gž-196/2024-3 nije ocjenjivao Sporazum od 10. studenog 2016. — ta isprava nije bila ni predmetom spora u P-193/2023. Jedina sporna isprava u tom predmetu bila je Izjava od 3. ožujka 2017., za koju je sud zaključio da nije dovoljno određena jer se iz nje ne vidi o kojemu se dugovanju radi po osnovi i iznosu. U ovom predmetu situacija je bitno drukčija: Sporazum iz 2016. izričito se upućuje na Sporazum od 1. travnja 2005., koji precizno navodi iznos 255.000,00 EUR, a iznos je stoga odrediv po povezivanju isprava sukladno čl. 319. st. 2. ZOO-a.

19. Zaključno, tužbeni zahtjev je osnovan. Između stranaka je nesporno sklopljen ugovor o zajmu 2002./2005. na iznos 255.000,00 EUR. Dug nije vraćen. Sporazumom od 10. studenog 2016. — koji je javnobilježnički ovjeren — tuženik je pisano, jasno i bezuvjetno potvrdio da iz prethodnog odnosa (Sporazum od 1. travnja 2005.) dug „još uvijek nije podmiren". Taj Sporazum u pisanom obliku predstavlja odricanje od zastare. Nova tražbina temeljem odricanja od zastare zastarijeva u petogodišnjem roku. Rok je počeo teći od dana odricanja — 10. studenog 2016. — a tužba je podnesena 5. studenog 2021., dakle unutar petogodišnjeg roka. Zastara nije nastupila. Zakonska zatezna kamata teče od 10. studenog 2016. — dana sklapanja Sporazuma kojim je nova obveza reaktivirana i od kojeg dana je tuženik u zakašnjenju s ispunjenjem reaktivirane obveze.

20. Odluka o troškovima postupka donesena je primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojima je stranka koja je u cijelosti izgubila parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi potrebne troškove postupka. Tuženik je izgubio u cijelosti, stoga snosi trošak tužitelja. Odluka o naknadi troškova temelji se na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (»Narodne novine«, br. 138/2023.; dalje: Tarifa). Vrijednost predmeta spora iznosi 255.000,00 EUR, pa sukladno Tbr. 7. t. 1. Tarife odvjetniku pripada nagrada od 1919 bodova po radnji; vrijednost jednog boda je 2,00 EUR (Tbr. 54. Tarife), dakle 1919 × 2,00 = 3838,00 EUR po punoj radnji. Na sve radnje obračunava se PDV od 25 % (Tbr. 46. Tarife)

21. Temeljem troškovnika koje je punomoćnik tužitelja podnosio tijekom postupka, a koje je sud provjerio prema Tarifi, tužitelju se kao potrebni i opravdani troškovi odmjeravaju sljedeći iznosi:

Procesna radnja Iznos bez PDV-a (EUR)

Tužba

3.838,00

Ročište 2. veljače 2022.

3.838,00

Podnesak 3. ožujka 2022.

3.838,00

Ročište 30. ožujka 2022.

3.838,00

Žalba 20. svibnja 2022.

4.759,50

Ročište 1. prosinca 2022.

3.838,00

Žalba 26. siječnja 2023.

4.759,50

Prijedlog za dopuštenje revizije 5.757,00

Revizija

5.757,00

Ročište 24. rujna 2025.

3.838,00

Žalba 24. studenog 2025.

4.759,50

Ročište 11. lipnja 2026.

3.838,00

PDV 25 %

13.164,63

Ukupno s PDV-om

65.823,13

22. Ukupni troškovnik tužitelja iznosi: 56.035,75 EUR + 9.787,37 EUR = 65.823,12 EUR. Tužitelju jedino nije priznat trošak podneska od 26. lipnja 2025. od 3.838,00 eura + PDV, odnosno ukupno 4.797,50 eura, budući da je njegovo očitovanje na odluku VSRH bilo nepotrebno za vođenje ovog postupka. Također tužitelju nisu kao neodređeni priznati troškovi sudskih pristojbi.

U Čakovcu 23. srpnja 2026.

Sutkinja

Ivana Starčević

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave presude, putem ovog suda, nadležnom Županijskom sudu sukladno Zakonu o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH br. 67/18 i 21/22). Žalba se podnosi u pisanom obliku, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a može se predati i putem informacijskog sustava elektroničke komunikacije sa sudovima — što je obvezno za obvezne sudionike navedene u čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a fakultativno za ostale sudionike koji su ispunili uvjete za pristup tom sustavu.

O tome obavijest:

1. Tužitelj, po punomoćniku

2. Tuženik, po punomoćniku