Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj: P-1724/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Andreji Žigante, u pravnoj stvari tužitelja NZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Damiru Brguljanu, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po punomoćnici odvjetnici Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 14. srpnja 2026. u nazočnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja, te objavljene 23. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu br. 9012074499 od 06.11.2006. godine koji je 07.11.2006. godine potvrđen po javnom bilježniku Dušanu Dobrili u Rijeci, broj ovjere OU-422/06. zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to članak 1., i 6. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 38.024,69 kuna / 5.046,70 EURa uvećano sa zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos uvećano sa zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos po stopi koja je do 31. prosinca 2007. godine propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, prema dospijeću i iznosima kako slijedi:

- na iznos od 1,92 EUR od 01.04.2008 do naplate

- na iznos od 22,28 EUR od 01.11.2008 do naplate

- na iznos od 1,14 EUR od 01.12.2008 do naplate

- na iznos od 23,7 EUR od 01.01.2009 do naplate

- na iznos od 27,15 EUR od 01.02.2009 do naplate

- na iznos od 28,66 EUR od 01.03.2009 do naplate

- na iznos od 23,91 EUR od 01.04.2009 do naplate

- na iznos od 24,67 EUR od 01.05.2009 do naplate

- na iznos od 18,48 EUR od 01.06.2009 do naplate

- na iznos od 13,19 EUR od 01.07.2009 do naplate

- na iznos od 14,38 EUR od 01.08.2009 do naplate

- na iznos od 17,42 EUR od 01.09.2009 do naplate

- na iznos od 17,08 EUR od 01.10.2009 do naplate

- na iznos od 14,17 EUR od 01.11.2009 do naplate

- na iznos od 19,61 EUR od 01.12.2009 do naplate

- na iznos od 23,57 EUR od 01.01.2010 do naplate

- na iznos od 29,95 EUR od 01.02.2010 do naplate

- na iznos od 28,29 EUR od 01.03.2010 do naplate

- na iznos od 36,52 EUR od 01.04.2010 do naplate

- na iznos od 34,72 EUR od 01.05.2010 do naplate

- na iznos od 38,48 EUR od 01.06.2010 do naplate

- na iznos od 63,41 EUR od 01.07.2010 do naplate

- na iznos od 58,08 EUR od 01.08.2010 do naplate

- na iznos od 72,45 EUR od 01.09.2010 do naplate

- na iznos od 67,83 EUR od 01.10.2010 do naplate

- na iznos od 58,05 EUR od 01.11.2010 do naplate

- na iznos od 76,97 EUR od 01.12.2010 do naplate

- na iznos od 100,53 EUR od 01.01.2011 do naplate

- na iznos od 84,29 EUR od 01.02.2011 do naplate

- na iznos od 90,18 EUR od 01.03.2011 do naplate

- na iznos od 82,27 EUR od 01.04.2011 do naplate

- na iznos od 83,46 EUR od 01.05.2011 do naplate

- na iznos od 114,94 EUR od 01.06.2011 do naplate

- na iznos od 117,06 EUR od 01.07.2011 do naplate

- na iznos od 144,23 EUR od 01.08.2011 do naplate

- na iznos od 131,06 EUR od 01.09.2011 do naplate

- na iznos od 116,53 EUR od 01.10.2011 do naplate

- na iznos od 114,72 EUR od 01.11.2011 do naplate

- na iznos od 113,43 EUR od 01.12.2011 do naplate

- na iznos od 119,81 EUR od 01.01.2012 do naplate

- na iznos od 126,53 EUR od 01.02.2012 do naplate

- na iznos od 127,03 EUR od 01.03.2012 do naplate

- na iznos od 122,53 EUR od 01.04.2012 do naplate

- na iznos od 124,76 EUR od 01.05.2012 do naplate

- na iznos od 126,86 EUR od 01.06.2012 do naplate

- na iznos od 123,52 EUR od 01.07.2012 do naplate

- na iznos od 124,65 EUR od 01.08.2012 do naplate

- na iznos od 122,76 EUR od 01.09.2012 do naplate

- na iznos od 117,98 EUR od 01.10.2012 do naplate

- na iznos od 123,03 EUR od 01.11.2012 do naplate

- na iznos od 125,82 EUR od 01.12.2012 do naplate

- na iznos od 124,84 EUR od 01.01.2013 do naplate

- na iznos od 114,03 EUR od 01.02.2013 do naplate

- na iznos od 123,24 EUR od 01.03.2013 do naplate

- na iznos od 123,69 EUR od 01.04.2013 do naplate

- na iznos od 119,81 EUR od 01.05.2013 do naplate

- na iznos od 109,50 EUR od 01.06.2013 do naplate

- na iznos od 109,23 EUR od 01.07.2013 do naplate

- na iznos od 111,45 EUR od 01.08.2013 do naplate

- na iznos od 115,62 EUR od 01.09.2013 do naplate

- na iznos od 122,00 EUR od 01.10.2013 do naplate

- na iznos od 118,71 EUR od 01.11.2013 do naplate

- na iznos od 120,58 EUR od 01.12.2013 do naplate

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da u roku 15 dana tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.185,17 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem, za svako polugodište, kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 13. lipnja 2023. navodi da je dana 6. studenoga 2006.g. kao korisnik kredita s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 9012074499 i potvrdio ga pred javnim bilježnikom iz Rijeke Dušanom Dobrilom pod brojem OU- 422/06 a kojim se tužitelju stavlja na raspolaganje kredit u iznosu od 37.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita na rok otplate od 84 mjeseca, za kupnju vozila.

U predmetnom Ugovoru da je ugovorena i ništetna odredba o valutnoj klauzuli, koja glasi: kredit se otplaćuje obračunom po srednjem tečaju Banke za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.

Riječ je o nezakonitim odredbama kojom su na strani korisnika stvorile neravnotežu kojom je narušeno načelo poštene tržišne utakmice i time se u bitnom uzrokuje neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

Ugovor da ne sadrži podatke temeljem kojih se predmet obveze može odrediti, a još se manje radi o kriteriju kojeg bi prosječni potrošač poput tužitelja mogao razumjeti. Time je tuženik vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući pritom interese tužitelja, nametnuo tužitelju ove odredbe koje neprijeporno uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu tužitelja kao potrošača, što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

Pravomoćnim presudama u postupcima koji su pokrenuti po kolektivnim tužbama utvrđeno je sljedeće: kako je nepoštena i ništetna odredba potrošačkog ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak (odluka Visokog trgovačkog suda RH broj PŽ-6632/17 od 14.06.2018.) kojom je potvrđena presuda TS u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013.

Tužitelj ističe da mu je u vrijeme zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu od strane tuženika preporučeno, ili bolje rečeno nametnuto, ugovaranje kredita sa valutnom klauzulom vezanom za švicarski franak, uz obrazloženje da je riječ o stabilnom tečaju, nižoj kamatnoj stopi u odnosu na euro, ali i tadašnjom poslovnom politikom banke koja je za odobravanje kredita sa valutnom klauzulom u eurima određivala znatno strože uvjete kreditiranja koje većina primatelja kredita nije u to vrijeme mogla ispuniti. Naravno u to vrijeme nije postojala mogućnost zaduživanja u kunama (iako su kune i tada i sada jedino dopušteno platežno sredstvo u ovoj državi).

Tužitelj ima potraživanje prema tuženiku potraživanje iz osnova valutne klauzule po Ugovor o kreditu br. 9012074499 koji je 07.11.2006. godine u iznosu od 38.024,69 kuna / 5.046,70 EUR, sve uvećano za zakonske zatezne kamate. Tužitelj zadržava pravo urediti predmetnu tužbu nakon provedenog vještačenja te iznose iskazane u kunama iskazati u sadašnjoj valuti EUR.

Slijedom iznesenog, a imajući u vidu da su ugovori o kreditu ništetni u pogledu valutne klauzule budući su protivne zakonu i to čl. 83 Zakona o zaštiti potrošača, čl. 11 a Zakonu o potrošačkom kreditiranju, čl. 12, čl. 269., 272. te čl. 1111 Zakonu o obveznim odnosima te Direktivi 93/13/EEZ, tužitelj predlaže da su prihvati tužbeni zahtjev na način pobliže opisan u izreci ove presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare tražbine tužitelja.

Navodi da presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja.

Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora.

Odredbom članka 22. ZOO-a propisano je da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

Sud Europske unije (Sud EU) u presudi broj C-81/19 (Presuda C-81/19) da je zauzeo stajalište da članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Direktiva 93/13) treba tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih strana ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te direktive.

Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive 93/13 i da se stoga ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva.

Zaključno, tuženik ističe da je valutna klauzula izričito dopuštena zakonom te je tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanima uz kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja, te predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu mu prouzročenog parničnog troška.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, saslušan je tužitelj te je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmer Maraš .

4. Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje ZPP) ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

5. Tužitelj iskazuje da je 2006. radi kupnje vozila za osobne potrebe otišao u PBZ da podigne kredit jer da je tamo imao otvoreni tekući račun. Njemu da je ponuđen samo ovaj kredit u CHF i te mu je rečeno da se radi o najpovoljnijoj opciji što se tiče kamata. Nitko mu nije ništa objašnjavao u vezi valutne klauzule te nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj ugovora. Poslije kada se sve ovo desilo i rate su mu počele rasti, imao je osjećaj da sam u banci smišljeno nagovoren na podizanje ovog kredita.

6. Iz nalaza i mišljenja vještaka Goranke Šmer Maraš dipl.oecc. od 28. ožujka 2026., proizlazi da razlike između iznosa koji je tužitelj platio tuženiku uslijed rasta tečaja CHF u odnosu na HRK i iznosa koji bi platio da do tog rasta nije došlo, uz primjenu tečaja važećeg na dan korištenja kredita, odnosno pozitivne tečajne razlike, ukupno iznose 5.046,70 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 2.

7. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, a tuženik ne osporava matematički izračun vještaka već ističe primjedbe pravne naravi koje su irelevantne za ishod ovog spora.

Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručan, potpun i objektivan te na istome utemeljio svoju odluku.

8. Sporno je među strankama je li odredba predmetnog Ugovora, kojom je ugovorena valutna klauzula, nepoštena i stoga ništetna. Sporan je zahtjev za isplatu s osnove nepoštene i ništetne odredbe i zastara predmetne novčane tražbine.

9. Konkretni Ugovor o kreditu zaključen je 6. studenoga 2006. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora. Prvenstveno je potrebno navesti da je vođen postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa koji je okončan presudom VS RH Rev-249/14 od 09. travnja 2015., a u kojem postupku je utvrđeno da su tuženici (među kojima i ovdje tuženik) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pri čemu prije zaključenja takvog ugovora tuženik kao trgovac i tužitelj kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna, a koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, te što ima za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatne stope.

Na taj je način tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. istog, odnosno sukladno odredbama ZZP iz 2007. (NN 79/07 sa daljnjim izmjenama, dalje: ZZP/07) i to odredbi čl. 96. i 97. istog. Uz navedeno, isto je protivno i odredbama ZOO-a.

10. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca i to čl. 81., 82. i 90. ZZP/03.

Tuženik u ovoj pravnoj stvari u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03 nije dokazao da se je o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, radi se o Ugovoru koji je unaprijed formuliran od strane tuženika, te tužiteljica na sadržaj istog nije mogla utjecati, a što sve ukazuje na suprotnost sa načelom savjesnosti i poštenja, odnosno u konačnici uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužiteljice kao potrošača. Stoga se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna sukladno citiranoj odredbi čl. 81. ZZP/03, slijedom čega je u tom dijelu tužbeni zahtjev osnovan.

Odredbom članka 81. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, te je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

11. Iz provedenog dokaznog postupka sud nalazi nesporno utvrđenim da odredba o valutnoj klauzuli predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, prednje iz razloga što sud u cijelosti prihvaća iskaz tužitelja kao životan, logičan i uvjerljiv, odnosno istome nije moglo biti poznato na koji će način i temeljem kojih parametara doći do promjene tečaja te posljedično značajnog rasta anuiteta.

Tuženik u ovoj pravnoj stvari nije dokazao da se o spornoj ugovornoj odredbi sadržanoj u Ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, teret dokaza koje činjenice je ležao na istome.

Iako bi iz Ugovora proizlazilo da je lako uočljivo da je otplata kredita vezana uz valutu CHF, tužitelju kao prosječnom potrošaču u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora nije moglo biti poznato postojanje rizika odnosno to da ne postoji zaštita tečaja kao u slučaju kredita vezanog za valutu EUR, a prednje znači da tuženik nije na transparentan način upoznao tužitelja na neusporedivo veći rizik.

12. Završno je potrebno navesti da u pogledu ovog zahtjeva postoji vezanost ovog suda sukladno navedenoj odredbi čl. 502.c ZPP-a, a sve u skladu s odlukom VS RH Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

13. Prigovor zastare nije osnovan. Pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dovodi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, koja ponovno teče od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku po kolektivnoj tužbi, sukladno pravnom stajalištu iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017. U odnosu na prigovor zastare još je potrebno ukazati na objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 31. siječnja 2022. (Su-IV-33/2022-2) prema kojem, kad je ništetnost pojedinih ugovornih odredaba utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Presuda u postupku kolektivne zaštite potrošača u odnosu na ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivoj kamati postala pravomoćna je dana 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli dana 14. lipnja 2018. Tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 13. lipnja 2023., pa s obzirom da se radi o tražbini s osnove stjecanja bez osnove koja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, to do dana podnošenja tužbe u ovom sporu nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno čl. 225. ZOO-a, koji se odnosi na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli.

14. Pored navedenog, valja istaknuti da je cilj Zakona o zaštiti potrošača je zaštita, kako pravnog tako i ekonomskog interesa potrošača. Kako se ekonomski interes potrošača po ocjeni ovoga suda izravno štiti samo uz obvezu restitucije, obveza koje restitucije u slučaju ništetnosti je propisana i odredbom čl. 323 st. 1. ZOO- a, a to je po ocjeni ovoga suda novčano potraživanje tužitelja u situaciji kao što je konkretna, slijedom čega se u slučaju ništetnosti ugovora restitucija koja je dio tog instituta ne može promatrati odvojeno od njega pa zahtjev za povrat onog što je dano na temelju ugovora koji je utvrđen ništetnim ne podliježe zastari, jer bi ograničenje restitucije zastarom obezvrijedilo institut ništetnosti koji je bezvremenski.

15. U članku 1111. stavak 1. ZOO propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok je u članku 1115. ZOO propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Stoga je odlučeno kao u toč. I. i II. izreke ove presude.

16. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, te je tužitelju priznat trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR, za sastav podneska od 8. srpnja 2026. iznosu od 200,00 EUR, pristup ročištima 5. veljače 2025. i 14. srpnja 2026. svaki u iznosu od 200,00 EUR, trošak vještačenja u iznosu od 350,00 EUR i sudska pristojba na tužbu u iznosu od 35,17 EUR, tj. ukupan parnični trošak u iznosu od 1.185,17 EUR.

U Rijeci, 23. srpnja 2026.

Sudac

Andreja Žigante

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika