Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu - Stalna služba u Našicama

Trg dr. F. Tuđmana 14

31500 Našice

Posl. broj: P-10/2026-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, Stalna služba u Našicama, po sucu Dariu Ručeviću, u pravnoj stvari tužitelja ĐZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Tomislavu Miškiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupana po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 3. srpnja 2026. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti punomoćnika tuženika, dana 23. srpnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 13., stavka 2. Ugovora o kreditu broj 9017069429, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 14.11.2012., a koja odredba glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,90% (slovima: jedancijelihdevedesetposto) od iznosa kredita.".

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da u roku od 15 dana tužitelju ĐZ,Vlahe [adresa] 14, Našice, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 266,00 EUR (dvjestošezdesetšesteura), skupa s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana 16.11.2012. pa do isplate, a koja kamata teće po stopi u smislu čl.29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 344,43 EUR zajedno sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi u smislu čl. 29., st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su dana 14.11.2012. godine tužitelj je s tuženikom, u njegovoj poslovnici u [adresa], sklopio Ugovor o kreditu br. 9017069429, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 14.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za EUR banke važećem na dan korištenja kredita. Člankom 13. stavkom 2. Ugovora o kreditu tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, bez da mu je prethodno ili naknadno jasno i nedvosmisleno objasnio svrhu odnosno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, zašto je naknada određena baš u predmetnoj visini, a kamoli da je o tome pregovarao s tužiteljem, a kakva neodređena odredba tuženikova standardnog ugovora (na koju tužitelj nije mogao imati utjecaja) nedvojbeno uzrokuje značajnu neravnotežu među strankama protivnu načelu savjesnosti i poštenja. Dana 15.11.2012., tuženik je od iznosa kredita tužitelju naplatio na ime naknade iznos od 266,00 EUR. Tužitelj tvrdi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva pa predlaže da se utvrdi ništetnim ta odredba sadržana u članku 13. stavku 2. Ugovora o kreditu, te da se naloži tuženiku da mu isplati nazad predmetnu naknadu koju je stekao bez osnove, skupa sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana kada je ista naplaćena. Tužitelj dakle ne samo da o toj naknadi nije mogao pregovarati, već on nije bio niti informiran na što konkretno se ta naknada uopće odnosi i kako je formulirana njena visina, obzirom je taj standardni ugovor bio unaprijed sastavljen, te je u njemu bila već sadržana odredba prema kojoj je naplata ulazne naknade već određena u skladu sa jednostranom odlukom banke. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima (“NN” – br. 155/23, dalje: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, a koji opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. S obzirom se o takvim odredbama dakle po prirodi stvari niti ne može pregovarati, proizlazi da se o spornoj odredbi o ulaznoj naknadi nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo niti u ovom konkretnom slučaju. Kako je dakle Ugovor o kreditu ništetan u dijelu članka 13. stavka 2. u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, predmetna odredba među strankama se ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Prema tome, sukladno članku 323., a u svezi s člankom 322. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je otpala jer je utvrđena ništetnom, skupa sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana nezakonite naplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da je tužba u cijelosti neosnovana te ističe prigovor zastare. Nadalje, prigovara i postavljenoj vrijednosti spora. U bitnome navodi da na temelju presude Suda EU, koja djeluje prema svima (erga omnes) i retroaktivno (ex tunc), pa tako i u odnosu na hrvatske sudove, potrošač, ovdje tužitelj je mogao postati svjestan nepoštenosti predmetne odredbe. Naime, presude Suda EU u predmetu C-561/21 od 25. 4.2024. (GP i BG protiv Banco Santander SA), prema kojoj je taj Sud, među ostalim, ustvrdio da se članci 6(1) i 7(1) Direktive 93/13/EEZ ne protive tome da rok za zastaru tužbe za povrat troškova koje je potrošač podmirio na temelju ugovorne odredbe čija je nepoštenost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom koja je donesena nakon podmirenja tih troškova počinje teći od datuma kada je ta odluka postala pravomoćna, ne dovodeći u pitanje ovlast dokazivanja prodavatelja robe ili pružatelja usluge da je taj potrošač znao ili razumno mogao znati da je ugovorna odredba o kojoj je riječ nepoštena prije donošenja te odluke. Svijest je potrošača, ovdje tužitelja o ništetnosti ugovorne odredbe i posljedica koje iz toga proizlaze morala nastati, ako ne ranije, onda 2014. kada je prvi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite postao pravomoćan. Neovisno od toga što se prvi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ veže za klauzulu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu s CHF valutnom klauzulom, riječ je o istim „standardima“ koji se mogu primijeniti i na ostale klauzule ugovora, što je između ostalog i argumentacija sudova kada sude o ništetnosti odredaba ugovora na koje se presuda po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite ne primjenjuje izravno, ali se prema argumentaciji sudova primjenjuju „standardi“ po kojima je utvrđena ništetnost za ugovorne odredbe iz CHF ugovora o kreditu. Podredno, svijest potrošača o ništetnosti ugovornih odredbi i posljedica koje iz toga proizlaze morali su nastati/postojati, ako ne ranije, onda 2018. kada je i drugi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite postao pravomoćan. Odredbom članka 59. ZZP-a propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Sukladno odredbi članka 2. st. 1. t. 7. ZPK, ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Tuženik ističe da je i odredbom članka 2. ZOO-a propisano da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, stoga tužitelj ne može tražiti da sud „pronalazi“ volju ugovornih strana ugovora o kreditu (ovdje tužitelja i tuženika) koja je različita od one koja je jasno i nedvojbeno navedena u pisanom, potpisanom i solemniziranom ugovoru o kreditu. Iz navedenog proizlazi da sukladno odredbama ZOO-a nije zabranjeno ugovaranje predmetne naknade, a iz citiranih odredaba ZZP-a i ZPK-a, kao lex specialis, proizlazi da je ugovaranje takve naknade dopušteno. Naime, naknada za obradu kreditnog zahtjeva temelji se na slobodi ugovaranja po ZOO-u te također i na posebnim propisima namijenjenima zaštiti potrošača. Tužitelj neosnovano i pogrešno ističe da je odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena predmetna naknada ništetna, kao i naknada za gotovinsko korištenje. Suprotno navodima tužitelja, predmetna odredba ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu, pa samim time, kako nema značajne neravnoteže, nema niti ništetnosti sporne odredbe. Sporna odredba nije nejasna/neodređena s obzirom da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak od iznosa kredita i na nju je pristao. Dakle, iznos naknade je fiksan i poznat tužitelju u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Činjenica da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ne vodi automatski do zaključka da je među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža. Tuženik ističe kako se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, i da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom, odnosno jer je ista u vrijeme sklapanja ugovora bila izričito dopuštena temeljem zakonskih odredaba, ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način, fiksno određena, tj. odrediva u svakom trenutku. Dakle, ugovaranje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva nesporno je u skladu s odredbama zakona, a što čini neosnovanima navode tužitelja o eventualnoj nepoštenosti, odnosno ništetnosti iste. Predmetna odredba sastavljena je na jasan i razumljiv način, a zbog čega je tužitelj razumio doseg i posljedice, a što je u konačnici potvrđeno u pisanom obliku; predmetna odredba nedvojbeno je jasna te unesena u ugovor o kreditu na uočljivom mjestu i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu. Tuženik ističe i da je točkom 3.8. Općih uvjeta poslovanja s građanima koji su bili na snazi u vrijeme na koje se odnosi tužbeni zahtjev, određeno da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i ugovorom o kreditu. Također je određeno i da su važeće naknade iskazane u pisanom obliku i dostupne klijentima u poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima Banke. Tuženik dalje ističe da sama naknada za obradu kredita predstavlja naknadu za sam proces odobravanja kredita. Tužitelj je pristao platiti iznos određen sukladno predmetnoj odredbi. Ista je jasno koncipirana ugovorom o kreditu te je jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana. Također, prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana predmetnu odredbu. Kada su riječi pisane isprave jasne ne može se dokazivati da je volja sastavljača bila drugačija jer se tumačenje jasnih ugovornih odredbi protivi pojmu i smislu tumačenja. Time bi bilo povrijeđeno osnovno načelo slobodnog uređivanja obveznog odnosa.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu ( list 6-10 spisa), Potvrdu Privredne banke Zagreb d.d. (list 5 spisa), Obrazac o informacijama prije sklapanja ugovora o kreditu (list 11-13 spisa), Najavu o korištenju kredita (list 14 spisa) te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice (list spisa 71-72 spisa).

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03, 84/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22. i 114/22., 155/23, dalje u tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka ugovornu odredbu u dijelu iz čl. 13. st. 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,90% kao i zahtjev da mu tuženik isplati naplaćeni iznos naknade za obradu kredita u iznosu od 266,00 EUR zajedno za zakonskim zateznim kamatama od kad je izvršeno plaćanje na temelju ništetne ugovorne odredbe do isplate.

6. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom dana 14. studenog 2012. godine sklopio Ugovor o kreditu na iznos od 14.000,00 EUR. Nesporno je da je u toč. 13.2. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena naknada u visini od 1,90% koju se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci za obradu kredita, kao i naknadu za gotovinsko korištenje kredita u visini od 4,00% od dijela gotovinskog iznosa kredita. Također nije sporno da je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 266,00 EUR.

7. Sporno je osnova i visina tužbenog zahtjeva te osnovanost tuženikovog prigovora zastare.

8. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potrebno je naglasiti da je isti u cijelosti neosnovan. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog sud Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela broj Su-IV-33/2022- 6 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa prema navedenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove presude. Nadalje, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa nije zastarjelo pravo tužitelja na isticanje ništetnosti utužene ugovorne odredbe.

9. Saslušana na ročištu za glavnu raspravu tužiteljica navodi da je svrha Ugovora o kreditu iz 2012. godine bila kupnja osobnog automobila za potrebe nje i njezine obitelji. U to vrijeme nije bila vlasnica OPG-a niti obrta, te je automobil isključivo služio u osobne svrhe. Navodi da kada je pristupila kod tuženika radi odobrenja kredita, te po odobrenju takvog kredita, letimično je pročitala odredbe Ugovora, no kao laik nije razumjela sve ugovorne odredbe, te joj je u tome trenutku bilo jedino bitno da ishodi iznos kredita te su joj bile bitne rate za otplatu kredita. Navodi da joj zaposlenici banke nisu objašnjavali odredbe Ugovora nego su se svi razgovori svodili na moguću visinu kredita kao i ratu. Navodi da je Ugovor unaprijed pripremila banka, a ona kao korisnik nije imala utjecaja na bilo kakve izmjene takvih ugovora. Kod tuženika je podigla kredit jer je u to vrijeme već bila klijent banke te je smatrala da joj oni mogu pružiti najbolje uvjete kredita i imala je povjerenja u tuženika.

9.1. Sud prihvaća iskaz tužiteljice jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim.

10. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da je isti sklopljen između parničnih stranaka dana 14. studenog 2012. Navedenim Ugovorom Banka - tuženik se obvezala korisniku – tužiteljici staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 14.000,00 EUR. Kredit je odobren kao nenamjenski kredit i za zatvaranje obveza po kreditima i za plaćanje naknade iz točke 13.2. Ugovora. Uvidom u točku 13.2. utvrđeno je da korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,90% od iznosa kredita.

11. Uvidom u potvrdu Privredne banke Zagreb d.d. od dana 13. siječnja 2026. utvrđeno je da tužiteljici je naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 266,00 EUR.

12. Uvidom u Obrazac o informacijama prije sklapanja ugovora o kreditu (list 11-13 spisa) utvrđeno je da je tuženik tužiteljici pružio informacije dane u razdoblju prije sklapanja ugovora o kreditu gdje je utvrđeno među ostalom da će biti određena naknada za obradu kredita u iznosu od 266,00 EUR, dok uvidom u Najavu o korištenju kredita (list 14 spisa) iznos od 266,00 EUR je ujedno i najavljen za naplatu.

13. Sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi budući njihova vjerodostojnost nije dovedena u pitanje po parničnim strankama pri čemu je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima.

14. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. („Narodne novine“ broj: 78/2007, dalje u tekstu: ZZP) te sukladno odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. istog čl. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca. Ističe se da takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba članka 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) koji je kao takav usklađen sa Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva). Odredbom čl. 96. st. 4. propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno čl. 102. st. 1. i 2. ZZP, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe. Također, čl. 99. ZZP-a propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

15. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, a polazeći od naprijed navedenih odredbi, proizlazi da je odredba o naknadi za obradu kredita iz toč. 13.2.

Ugovora o stambenom kreditu jest ništetna.

16. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je iznos kredita korišten za kupnju osobnog automobila za potrebe nje i njezine obitelji iz čega proizlazi da isti ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužiteljica je u smislu čl. 3. ZZP s tuženikom kao trgovcem sklopila predmetni Ugovor izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti dok s druge strane tuženik u tom ugovornom odnosu djelovao je u okviru svoje djelatnosti pa stoga sud izvodi zaključak da je predmetni Ugovor potrošački.

17. Nadalje, tužiteljica je izjavila da je Ugovor letimično pročitala odnosno njegove odredbe, no kao laik nije razumjela sve ugovorne odredbe, te joj je u tome trenutku bilo jedino bitno da ishodi iznos kredita te su joj bile bitne rate za otplatu kredita. Navodi da joj zaposlenici banke nisu objašnjavali odredbe Ugovora nego su se svi razgovori svodili na moguću visinu kredita kao i ratu. Navodi da je Ugovor unaprijed pripremila banka, a ona kao korisnik nije imala utjecaja na bilo kakve izmjene takvih ugovora. Kod tuženika je podigla kredit jer je u to vrijeme već bila klijent banke te je smatrala da joj oni mogu pružiti najbolje uvjete kredita i imala je povjerenja u tuženika. Sud smatra da je time tuženik iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade u postotku od ukupnog iznosa kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Osim toga, tuženik u sadržaj Ugovora nije unio, a niti je objasnio tužitelju koji je to opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje iste naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Stoga tužiteljica kao potrošač nedvojbeno nije imala utjecaja na sadržaj predmetne odredbe. Spornom ugovornom odredbom u biti je tuženik sam odredio visinu naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi ZZP-a.

18. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužiteljica eventualnim neprihvaćanjem navedene odredbe bila ograničena u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

18.1. S obzirom na sadržaj predmetne ugovorne odredbe, iako je ista jasna i lako uočljiva sud prihvaća tvrdnje tužitelja kako u Ugovoru nije jasno određeno o kakvim naknadama se radi, niti je davatelj kredita propisao i tužiteljici objasnio strukturu tih naknada i zašto bi njihov iznos bio u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži. Ovaj sud smatra da je takva odredba doista neodređena jer u istoj nije navedeno po kojem tečaju se naknada ima obračunati, obzirom nije precizirano da li se naknada naplaćuje na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci pod posl. br. Rev-673/2023.

18.2. Osim što dakle nije jasno određena u Ugovoru, spornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva kredita tuženik nije opravdao ni tijekom ovog postupka, u smislu da bi specificirao za što je ista konkretno naplaćena tužitelju. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade koja se potpuno proizvoljno, nedovoljno jasno i bez ikakvog opravdanja veže uz iznos kredita. Troškovi kredita se naime mogu tek pretpostaviti kroz potrošnju uredskog materijala, uporabe informatičke opreme, javnobilježnički trošak i sl., ali koji ulaze u redovne troškove poslovanja banke kao novčarske institucije, i nikako ne mogu korespondirati s iznosom sporne naknade u zavisnosti s visinom kredita. Proizlazi dakle, da je ovom ugovornom odredbom tužitelju nepošteno nametnuta obveza plaćanja neobrazložene naknade u iznosu koji ni ne odgovara eventualno stvarnim troškovima, pa proizlazi kako sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima obvezama ugovornih strana. Po stavu suda navedene odredbe čl. 13.2. Ugovora o kreditu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama s obzirom da je cjelokupan rizik prebačen samo na jednu stranu odnosno na tužitelja, jer na odluku tuženika tužitelj apsolutno nije imao mogućnosti utjecaja. Na tuženiku je temeljem citiranog čl. 96. st. 4. ZZP bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Međutim, tuženik u provedenom postupku nije dokazao tu činjenicu, kao niti činjenicu da tužitelj nema svojstvo potrošača. Nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 96. st. 1. ZZP-a posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe iz točke 13.2. Ugovora, koji se odnosi na naplatu naknade, stoga je odlučeno kao u točki I. izreke.

19. Posljedice ništetnosti proizlaze i iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO), kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 102. st. 1. i 2. ZZP. Štoviše iz čl. 324. st.2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

20. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a.

21. Budući da je nesporan utuženi iznos, tuženik je dužan isplatiti tužiteljici utuženi iznos sa zateznom kamatom koja teče na iznos od izvršene uplate do isplate primjenom čl. 1115. ZOO-a, obzirom da se tuženik koji je stekao navedene novčane iznose temeljem ništetne odredbe koje je unio u sadržaj ugovora smatra nepoštenim stjecateljem stoga je sud iz navedenih razloga prihvatio tužbeni zahtjev za povratom novčanog iznosa od 266,00 EUR na ime naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Visina kamatne stope određena je po stopi iz čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a. Slijedom toga, odlučeno je kao u točci II. izreke presude.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a jer je tuženik u cijelosti izgubio spor i dužan je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Visina tužiteljevih parničnih troškova određena je s obzirom na utvrđenu vrijednost predmeta spora u iznosu od 266,00 EUR i tužiteljev troškovnik primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23 - dalje: OT), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18 i 51/23), Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj: 37/23).

22.1. Trošak zastupanja tužiteljice po odvjetniku sastoji se od: sastava tužbe – 25 bodova po Tbr. 7.1. OT troška sastava podnesaka od 4. ožujka 2026. – 25 bodova po Tbr. 8.1. OT te zastupanja na ročištima 7. svibnja 2026. i dana 3. srpnja 2026. – 25 bodova za svako po Tbr 9.1. OT te kao i troška pristupa ročištu za objavu presude – 12,5 bodova po Tbr. 9.3 OT, što ukupno iznosi 112,5 bodova. Kada se utvrđeni broj bodova pomnoži sa vrijednosti boda od 2,00 EUR, dobiva se iznos od 225,00 EUR. Na taj iznos obračunat je po Tbr. 46 PDV (25%) u iznosu od 56,25 EUR, tako da ukupan trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku iznosi 281,25 EUR. Navedenom trošku valjalo je priznati trošak plaćene sudske pristojbe u iznosu od 33,18 EUR i troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 30,00 EUR, stoga ukupno dosuđeni trošak tužiteljici iznosi 344,43 EUR.

22.2. Tužiteljica je zatražila i zateznu kamatu na parnični trošak te je sud, temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, dosudio zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos parničnog troška od 344,43 EUR, tekuću od 23. srpnja 2026. kao dana donošenja ove presude kojom je tuženiku naloženo plaćanje troškova postupka tužiteljici. Stoga je odlučeno kao u točci III. izreke presude.

22.3. Zahtjev tužitelja za naknadu troška za priznate radnje iz točke 22.1. obrazloženja ove presude u prekomjernom iznosu od 880,11 EUR (zatraženo 1.224,54 EUR zajedno s PDV-om) nije osnovan jer nije postavljen sukladno vrijednosti spora koju je sud odredio na održanom pripremnom ročištu dana 7. svibnja 2026.

Našice, 23. srpnja 2026.

SUDAC

Dario Ručević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, nadležnom županijskom sudu.

DNA

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnici