Poslovni broj: P-6732/2024-13

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Violeti Veselić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja EM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeta, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 10. lipnja 2026. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja ŽM, odvjetničkog vježbenika te zamjenice punomoćnika tuženika, PM, odvjetničke vježbenice, dana 23. srpnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 3. Ugovora o kreditu 228-50-3596588, sklopljenog dana 02.08.2006. između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 02.08. 2006. po javnom bilježniku Ivanu Adžiji iz Zaprešića pod br. OU-496-2006, u dijelu odredbe koji glasi: „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“

II Nalaže se tuženiku na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplatiti tužitelju iznos od 513,54 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim od 4. kolovoza 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 9. Ugovora o kreditu 228-50-3596588, sklopljenog dana 2. kolovoza 2006. između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 2. kolovoza 2006. po javnom bilježniku Ivanu Adžiji iz Zaprešića pod br. OU-496-2006, u dijelu odredbe koji glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“

IV Nalaže se tuženiku na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplatiti tužitelju iznos od 183,74 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim od 1. prosinca 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023 godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

V Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju, parnični trošak u iznosu od 655,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. srpnja 2026. godine, kao dana presuđenja, do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je s tuženikom dana 2. kolovoza 2006 sklopio Ugovor o kreditu br. 228-50-3596588, potvrđen dana 2. kolovoza 2006. po javnom bilježniku Ivanu Adžiji iz Zaprešića pod br. OU-496-2006, prema kojem je tuženik, kao kreditor, tužitelju, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.427,97 CHF. Navedenim ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 7 godina kroz otplatu u mjesečnim anuitetima.

2. Nadalje, tužitelj navodi kako je odredbom čl. 3, Ugovora o kreditu ugovorena jednokratna naknada za obradu zahtjeva kredita u visini 3,30 % od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita te da je tuženik prilikom isplate kredita tužitelju naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 3.869,29 kn, odnosno sada 513,54 EUR. Također, ističe da je odredbom čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno kako tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik te da je tuženik dana 30. studenog 2011. godine naplatio tužitelju naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 1.384,38 kn odnosno sada183,74 EUR.

3. Nadalje, tužitelj ističe kako se o ugovornim odredbama za tzv. „ulaznu i izlaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, već da su iste kao takve unaprijed formulirane i od stranke tuženika implementirane u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Napominje kako mu nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Također, tužitelj ističe kako navedene odredbe nisu bile ugovorene u dobroj vjeri te da su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu potrošača, zbog čega su iste nepoštene i ništetne te kao takve ne proizvode pravni učinak. Tužitelj nadalje navodi da je tuženik temeljem nepoštenih odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi u predmetnom ugovoru iste naplatio te je time stekao nepripadajuću imovinsku korist te da je kao nepošteni stjecatelj, sukladno Zakonu o obveznim odnosima, dužan vratiti stečenu imovinsku korist zajedno sa pripadajućim zakonskim kamatama.

4. Slijedom navedenog tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnom odredba sadržana u čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“, kao i odredba čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koia glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“ Kako je tuženik dana 3. kolovoza 2006. tužitelju naplatio naknadu za obradu kredita, a dana 30. studenog 2011. naknadu za prijevremenu otplatu kredita, to tužitelj, na ime stjecanja bez osnove, tužbenim zahtjevom od tuženika traži isplatu iznosa od 513,54 EUR na ime neosnovano naplaćene naknade za obradu kredita sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. kolovoza 2006. do isplate, dok na ime neosnovano naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita traži isplatu iznosa od 183,74 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. prosinca 2011. do isplate. Također, tužitelj potražuje i naknadu parničnog troška sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate.

5. U odgovoru na tužbu i daljnjem tijeku postupka tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev. U odnosu na spornu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita ističe kako je odredba o ulaznoj naknadi jasna, razumljiva i lako uočljiva pa je stoga isključena od ocjenjivanja nepoštenosti, sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze pa je stoga stav tuženika da je tužitelj iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Čak i da je dopušteno provođenje testa poštenosti, tuženik smatra kako tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja te ističe kako je plaćanje jednokratne nagrade za obradu kredita propisano tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. predmetnog ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom tog ugovora izjavio da je upoznat sa istima i pristao na njihovu primjenu, dok nije postojala obveza tuženika da u samom ugovoru o kreditu navede na što se sve odnosi naknada za obradu kredita i koje troškove istom pokriva.

6. Vezano uz naknadu za prijevremenu otplatu kredita, tuženik ističe kako je naknada koju je tužitelj platio propisana općim aktima tuženika, a koji akt podliježe kontroli HNB-a, kao i da je primjena općih akata tuženika ugovorena čl. 9. predmetnog ugovora o kreditu te da je tužitelj potpisom predmetnog ugovora pristao na primjenu tih općih akata. Također navodi kako je smjernicama HNB-a propisano da ako je potrošački kredit ugovoren prije 2010. godine (a u konkretnom slučaju ugovor o kreditu je zaključen 02.08.2026. godine) da se naknada za prijevremenu otplatu odnosno ispunjenje obveze iz kredita, naplaćuje sukladno važećim tarifama naknada banke s kojom je konkretan kredit.

7. Također, tuženik ističe kako je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen te da se prema čl. 326 ZOO-a, ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Ističe i prigovor zastare te osporava da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a.

8. Visinu tužbenog zahtjeva tuženik ne osporava, a na ročištu održanom 10.06.2026. tuženik je učinio nespornim da je tzv. ulazna naknada odnosno naknada za obradu kredita, naplaćena 3. kolovoza 2006. u iznosu od 513,54 EUR, dok je tzv. izlazna naknada odnosno naknada za prijevremenu otplatu kredita, naplaćena 30. studenog 2011. u iznosu od 183,74 EUR.

9. Nadalje, tuženik prigovara u tužbi naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.340,50 EUR, kao previsoko naznačenoj te predlaže da istu odredi sud. Zaključno tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti, uz naknadu parničnog troška tuženiku, uvećano za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana presuđenja do isplate.

10. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u predmetni Ugovor o kreditu broj 228-50-3596588 od 2. kolovoza 2006., potvrdu tuženika od 30. srpnja 2024., tuženikovu Odluku o naknadama u poslovima kreditiranja građana, saslušan je tužitelj te je izvršen uvid u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

11. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, cijeneći sve provedene dokaze, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 155/23, 146/25, dalje ZPP), u njihovoj ukupnosti i svaki zasebno, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

12. Predmet spora je zahtjev da sud utvrdi ništetnom odredbu sadržanu u čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita odnosno tzv. ulaznu naknadu u visini od 3,30% od iznosa kredita te zahtjev za isplatu naplaćenog iznosa naknade za obradu kredita u iznosu od 513,54 EUR jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo. Također predmet spora je zahtjev da sud utvrdi ništetnom odredbu čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik te zahtjev za isplatu naplaćenog iznosa naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 183,74 EUR jer tužitelj i za tu odredbu tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je uzrokovana značajna neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu potrošača.

13. Nesporno je među strankama da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 228-50-3596588 od 2. kolovoza 2006., a kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 25.427,97 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nije sporno niti da je u čl. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita u visini od 3,30% iznosa kredita, time da se ista naplaćuju jednokratno prilikom prvog korištenja kredita, kao i da je čl. 9. predmetnog Ugovora, ugovoreno pravo tuženika određivati uvjete prema kojima tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva na isplatu iznosa od 513,54 EUR (što je visina naplaćene naknade za obradu kredita) niti da je naknada za obradu kredita tužitelju naplaćena dana 3. kolovoza 2006. godine. Nije sporna niti visina tužbenog zahtjeva na isplatu iznosa od 183,74 EUR (što je visina naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita) niti da je naknada za prijevremenu otplatu kredita tužitelju naplaćena dana 30. studenog 2011. godine.

14. Sporno je je li ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita odnosno tzv. ulazne naknade u visini 3,30% iznosa kredita sadržane u čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna ugovorna odredba te posljedično tome je li osnovan zahtjev za povratom naplaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 513,54 EUR. Također, sporno je je li ništetna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita sadržane u čl. 9. predmetnog ugovora o kreditu te posljedično tome je li osnovan zahtjev za povratom naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 183,74 EUR. Dakle, sporan je osnov tužbenog zahtjeva. Nadalje, sporno je je li nastupila zastara te je sporan utuženi tijek zatezne kamate, kao i u tužbi naznačena vrijednost spora u iznosu od 1.340,50 EUR.

15. Čitanjem predmetnog ugovora o kreditu sud je utvrdio da sporne ugovorne odredbe glase:

- čl. 3. NAKNADA "3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“

- čl. 9. „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“

16. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita te naknade za prijevremenu otplatu kredita sud je saslušao tužitelja, dok nitko od zaposlenika banke nije saslušan kao svjedok jer takav dokazni prijedlog nije predložila niti jedna parnična stranka, a sud na temelju čl. 7. st.1 ZPP-a provodi samo dokaze predložene po strankama, osim, ako se radi o situaciji iz čl. 3. st. 3. ZPP- a, što u konkretnom predmetu nije slučaj.

17. Tužitelj je iskazao da je namjena sklopljenog ugovora o kreditu bila kupnja osobnog automobila koji je koristio on i njegova supruga za osobne potrebe. Automobil koji je kupljen predmetnim kreditom nije davao u zakup niti u najam te u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu niti tijekom otplate istog, nije imao obrt niti trgovačko društvo u vlasništvu. Nadalje, tužitelj je iskazao kako je sa auto kućom dogovorio cijenu automobila te mu je rečeno kako će auto kuća sa bankom riješiti sve vezano uz kredit te da će biti pozvan radi potpisivanja kredita. Nije sudjelovao u sastavljanju predmetnog ugovora o kreditu, već je Ugovor o kreditu već bio sastavljen, kad je došao u banku, i kao takav mu je predan na potpisivanje. U banci mu nisu objasnili niti jednu ugovornu odredbu te mu nije rečeno da će morati platiti bilo kakve naknade vezano uz predmetni kredit. Prije potpisivanja predmetnog ugovora o kreditu isti je pročitao, međutim ne sjeća se što je u ugovoru pisalo vezano uz naknade, odnosno je li i u kojem postotku, dužan platiti bilo kakve naknade, a sve obzirom je od potpisivanja predmetnog ugovora proteklo 20 godina. Ugovor je potpisao u banci, a solemnizirao kod javnog bilježnika te je platio sve što je banka tražila od njega da podmiri, ali se vremenski ne može sjetiti kada mu je i koja naknada od banke naplaćena. Također, tužitelj je iskazao da je dignuo kredit u Zagrebačkoj banci da bi prije vremena zatvorio predmetni ugovor o kreditu koji je imao kod tuženika. Prilikom prijevremene otplate kredita došao je u banku (kod tuženika) da sazna koliki mu je dug po kreditu te su mu u banci izračunali koliko iznosi cjelokupno dugovanje po predmetnom kreditu, a potom je sa tom potvrdom otišao u Zagrebačku banku koja banka je direktno uplatila novac na račun tuženika. Kada je došao kod tuženika radi prijevremene otplate kredita, nisu mu predočili nikakve uvjete odnosno odluke o naknadama niti mu je rečeno koliko iznosi naknada za prijevremenu otplatu kredita koju je dužan platiti, niti od čega se ista sastoji, već mu je rečeno koliko ukupno mora podmiriti na ime predmetnog kredita. Zaključno, tužitelj je iskazao kako nema nikakvo ekonomsko obrazovanje

18. Sud prihvaća iskaz tužitelja u cijelosti, jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim, pri čemu sud ističe kako niti tuženik nije prigovarao istinitosti tužiteljevog iskaza, a osim toga pojedini dijelovi iskaza tužitelja potvrđeni su dokumentacijom koja prileži spisu.

19. U trenutku zaključenja predmetnog ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP/03) koji je u čl. 3. st. 1. točka 1. definirao potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tijekom otplate kredita, dana 7.8.2007. godine stupio je na snagu ZZP/07 koji u čl. 3. st. 1. definira potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru djelatnosti slobodnog zanimanja.

20. Uvidom u predmetni ugovor o kreditu sud je utvrdio da ga je tužitelj zaključio kao fizička osoba. Namjena predmetnog kredita bila je kupnja automobila kojeg je tužitelj kupio predmetnim kreditom, što proizlazi iz iskaza tužitelja te čl. 6. predmetnog Ugovora o kreditu. Nadalje, iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je automobil koji je kupljen predmetnim kreditom tužitelj koristio u osobne svrhe te da isti nikada nije davao u najam niti zakup, kao i da u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu i tijekom otplate istog, nije imao u vlasništvu trgovačko društvo niti obrt, iz čega proizlazi da je predmetnim kredit iskorišten za zadovoljenje osobnih životnih potreba tužitelja i njegove supruge tj. kao prijevozno sredstvo, a tuženik nije u spis dostavio niti predložio dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno, slijedom čega ovaj sud smatra da tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 3. st. 1. točka 1. ZZP/03 koji je vrijedio u trenutku zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, kao i u smislu čl. 3. st. 1. ZZP/07 koji je stupio na snagu tijekom otplate predmetnog kredita.

21. Člankom 59. ZZP/03 propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

22. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (st. 1); Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (st. 2); Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (st. 3); Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (st.4).

U odnosu na odredbu o naknadi za obradu kredita

23. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o višegodišnjem kreditu, kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prilikom isplate kreditaprema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

24. Osim toga, odredbu članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, ovaj sud smatra da odredba sadržana u čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

25. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. st. 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, uzimajući u obzir jesu li tužitelju kao potrošaču bile pružene informacije o spornoj ugovornoj odredbi, kao i okolnosti u vrijeme i prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, u skladu s čl. 83 ZZP/03.

26. Dovodeći u vezu iskaz tužitelja i sadržaj predmetnog ugovora o kreditu sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radilo o "gotovom" ugovoru, koji je sastavila banka i koji je bio prezentiran tužitelju od strane banke (tuženika).

27. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora.

28. Iz odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se prije isplate kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu 3,30%, kao i da je sve troškove vezano uz predmetni kredit dužan snositi korisnik kredita, iz čega proizlazi da troškovi odnosno naknada za obradu kredita padaju na teret tužitelja kao korisnika kredita.

29. Iako je predmetna odredba koja se odnosi na troškove za obradu kredita sadržana u čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu transparenta odnosno jasna, lako razumljiva i lako uočljiva u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu naknade za obradu kredita (3,30% od iznosa kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

30. Čitanjem predmetnog Ugovora sud je utvrdio da isti ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju prilikom isplate kredita, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Također, u predmetnom Ugovoru nisu navedeni nikakvi ekonomski kriteriji koji utječu na visinu tzv. ulazne naknade niti mehanizam određivanja iste. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

31. Nadalje, kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi ugovorena odredba o naknadi za obradu kredita bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba sadržana u čl. 3. koja se odnosi na naknadu za obradu kredita ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama, i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristala na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

32. Također, kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim propisima.

33. Pri tome se ističe da niti odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05, dalje ZOO, važećeg na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

34. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

35. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, kao i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja odredbom sadržanom u čl. 3. Ugovora o kreditu koja se odnosi na tzv. ulaznu naknadu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Sporna ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30% visine iznosa kredita) utječe, prema stavu ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na štetu potrošača (tužitelja) značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, odnosno nije dokazao opravdanost visine sporne naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita tj. zašto ista iznosi baš 3,30% od iznosa kredita.

36. Obzirom da iz iskaza tužitelja proizlazi da nije sudjelovao u sastavljanju predmetnog ugovora o kreditu već da je ugovor sastavila banka (tuženik) i pozvala ga na potpis istog, stav je ovog suda da je predmetni ugovor o kreditu prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru te ovaj sud smatra da se o odredbi tog ugovora koja se odnosi na naknadu za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo. Navedeni stav suda potvrđuje i tužitelj svojim iskazom navodeći da kada je došao na potpisivanje predmetnog kredita, u banci mu nije rečeno da će biti dužan platiti ikakve naknade i troškove po predmetnom kreditu, kao i da mu nisu predočeni nikakvi uvjeti niti odluke o naknadama, što pak, smatra ovaj sud, znači da je izostala informiranost na što se konkretno predmetna naknada za obradu kredita odnosi i na koji način se određuje njena visina, a tuženik nije dokazao suprotno, što je bio dužan u smislu čl. 81. st. 4. ZZP/03, pri čemu sud ističe da je prethodno opisano postupanje tuženika, u suprotnosti s čl. 4. i čl. 10. st. 2. ZOO-a.

37. Dakle, kako je sporna ugovorna odredba iz čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu bila unaprijed formulirana od strane tuženika, kako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo te tužitelj nije imalo utjecaja na njezin sadržaj te obzirom da tuženik nije dokazao da sporna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima banke, odnosno nije dokazao opravdanost visine sporne naknade tj. zašto ista iznosi baš 3,30% od iznosa kredita, što je dovelo do znate neravnoteže između ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, to je stav ovog suda da se radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u odlukama broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž- 4683/22-3 od 17. siječnja 2023. te Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 715/2024 od 3.travnja 2024.), a koja nepoštena ugovorna odredba je ništetna u smislu čl. 87. ZZP/03.

38. Slijedom navedenog sud je u točki I izreke ove presude prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da da je ništetna odredba, sadržana u čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje naknada u iznosu od 3,30% jednokratno.

U odnosu na odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita

39. Iz već prethodno citirane odredbe čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu vidljivo je da u samom Ugovoru nije precizirano koji su uvjeti po kojima tužitelj može prijevremeno otplatiti krediti odnosno koliko iznosi naknada za prijevremenu otplatu, niti koliko maksimalno može iznositi.

40. Prema članku 81. st. 4. ZZP/03 na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade. Međutim, sud smatra da tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao.

41. Naime, dovodeći u vezu iskaz tužitelja i sadržaj predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud smatra, kako je to već prethodno obrazloženo, da se u konkretnom slučaju radilo o "gotovom" odnosno tipskom ugovoru, koji je bio pripremljen od strane banke (tuženika) i prezentiran tužitelju bez mogućnosti da tužitelj utječe na sadržaj predmetnog Ugovora, između ostalog i na spornu ugovornu odredbu o prijevremenoj otplati kredita. Pri tome sud ističe kako je na temelju iskaza tužitelja utvrđeno da kada je došao na potpisivanje predmetnog kredita, u banci mu nije rečeno da će biti dužan platiti ikakve naknade i troškove po predmetnom kreditu, kao i da mu nisu predočeni nikakvi uvjeti niti odluke o naknadama te kada je prilikom prijevremene otplate kredita došao u banku (tuženiku) da sazna koliko iznosi dugovanje po predmetnom kreditu, u banci mu je izračunato koliko iznosi cjelokupno dugovanje po kreditu bez da mu je rečeno koliko iznosi naknada za prijevremenu otplatu kredita koju je dužan platiti niti od čega se ista sastoji, već mu je rečeno koliko mora ukupno podmiriti na ime predmetnog kredita. Opisano postupanje banke, odnosno tuženika, kao trgovca tj. financijske institucije, čija poslovna djelatnost je i odobravanje kredita, u odnosu na tužitelja kao potrošača, je postupanje koje je suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, a u suprotnosti je i s odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a prema kojoj sudionik u obveznom odnosu, u okviru svoje poslovne djelatnosti mora postupati s pažnjom dobrog gospodarstvenika, što je u konkretnom slučaju izostalo.

42. Dalje, sud ističe kako prema članku 1024. ZOO-a korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.), kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.), u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3.), u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. (stavak 4.).

43. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz članka 1024. stavak 2. ZOO-a postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u čl. 25. ZOO-a. Prema članku 25. stavak 3. ZOO-a u slučaju ispunjenja novčane obveze prije roka dužnik ima pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze, samo ako je na to ovlašten ugovorom. Iz članka 1024. stavak 3. i 4. ZOO-a proizlazi dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabrana davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad je po ugovoru trebao biti vraćen.

44. Nadalje, prilikom ocjene osnovanosti navoda tuženika, sud ukazuje i na revizijsku odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. u kojoj je izraženo stajalište da paušalno pozivanje tužene banke na svoje odluke o naknadama za usluge banke ili opće akte kojima su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo do li nadoknađivanje dijela kamata koje je banka prema ugovoru trebala dobiti do kraja trajanja ugovora o kreditu, dakle prikrivenu izmaklu dobit.

45. Slijedom navedenog, vezano uz odredbu sadržanu u čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu, temeljem koje je tuženik tužitelju naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, ovaj sud smatra da je sporna ugovorna odredba nepoštena iz razloga što tuženik nije tužitelju prije zaključenja Ugovora o kreditu, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu troška koji nastaje tuženiku prilikom prijevremene otplate kredita tj. od čega se sastoji taj trošak niti mu je obrazloženo kako se određuje i kako je određena visina sporne naknade za prijevremenu otplatu kredita, a niti je u samom Ugovoru o kreditu igdje navedeno koja je struktura naknade za prijevremenu otplatu kredita. Sud smatra da je na opisani način tuženik doveo tužitelja u neravnopravan položaj bez mogućnosti utjecaja tužitelja na sadržaj unaprijed, po tuženiku pripremljenog Ugovora o kreditu, odnosno na sadržaj sporne ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, obzirom da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo.

46. Slijedom svega prethodno navedenog, stav je ovog suda da sporna ugovorna odredba iz čl. 9. predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 81. ZZP/03, a posljedično tome i ništetnu ugovornu odredbu u smislu čl. 87. ZZP/03, slijedom čega je ovaj sud u točki III izreke ove presude prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da da je ništetna odredba čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“

47. Uz sve prethodno navedeno, sud ističe da prema članku 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

48. Sud je čitanjem Ugovora o kreditu utvrdio da je u čl. 9. istog, između ostalog, ugovoreno da se na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju opći akti banke Kreditora (tuženika) kojima je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora, a tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi da je u tuženikovim općim aktima propisano plaćanje jednokratne naknade za obradu (korištenje) kredita, kao i naknade za prijevremenu otplatu kredita te da je potpisom ugovora tužitelj pristao na primjenu tih općih akata te da je s istima upoznat te u prilogu odgovora na tužbu dostavlja svoju Odluku o naknadama u poslovima kreditiranja građana koja je u primjeni od 06.06.2011.godine (list 27 spisa, dalje Odluka).

49. Uvidom u prethodno spomenutu odluku utvrđeno je da istom nije regulirana naknada za obradu kredita već samo naknade za prijevremenu otplatu kredita.

50. Uzimajući u obzir prethodno navedeno, te odredbu čl. 295. st. 1. i 2. ZOO-a, stav je ovog suda da se o odredbama svih općih akata kreditora (tuženika) na koje se poziva predmetni Ugovor o kreditu, a među koje spada i tuženikova Odluku o naknadama u poslovima kreditiranja građana, po prirodi stvari ne može i nije moglo pojedinačno pregovarati jer se radi o općim aktima koje donosi banka odnosno tuženik, te koji se primjenjuje na sve klijente banke, a ne samo na tužitelja, a što posljedično znači da tužitelj sa tuženikom nije mogao pojedinačno pregovarati o spornim ugovornim odredbama o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, što je tužitelja kao potrošača staviloa u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, a kako je prethodno obrazloženo.

51. Također, vezano uz tuženikov prigovor da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen te da povrede, na koje ukazuje tužitelj, eventualno predstavljaju zabranu manjeg značaja radi čega se ništetnost spornih odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita ne može isticati, ovaj sud ističe kako je i taj tuženikov prigovor neosnovan. Naime, iako je točno da odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a propisuje da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništavosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, to se, međutim (konkretno) nametanje korisniku kredita ništetnih odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita od strane kreditora, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita, u odnosu na tuženika, kao kreditora, ne može podvesti po tezu tuženika da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, radi čega je izneseni prigovor tuženika potpuno neutemeljen jer je pravo tužitelja na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem ništetnih odredbi naplaćeno, opstojno.

52. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa naplaćenog na ime naknade za obradu kredita te na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, odnosno tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

53. Vezano uz istaknuti prigovor zastare ovaj sud ističe kako je tuženikov prigovor zastare neosnovan. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO. Kako zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana pravomoćnosti ove prvostupanjske presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita te odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, to zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

54. Slijedom prethodno navedenog, a kako je visina tužbenog zahtjeva na isplatu u iznosu od 513,54 EUR s osnove ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita nesporna, to je presuđeno kao u točki II izreke ove presude. Također, kako je nesporna i visina tužbenog zahtjeva na isplatu u iznosu od 183,74 EUR s osnove ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita to je presuđeno kao u točki IV izreke ove presude.

55. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

56. Kako je tuženik utuženi iznos od 513,54 EUR primio s obzirom na ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, dok je utuženi iznos od 183,74 EUR primio s obzirom na ugovornu odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, koje ugovorne odredbe su utvrđene ništetnima, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan navedene iznose vratiti tužitelju. Ugovaranjem ništetnih ugovornih odredbi o naplati naknade za obradu kredita te naknade za prijevremenu otplatu kredita, tuženik je, smatra ovaj sud postupao nesavjesno iz razloga što je sporne ugovorne odredbe jednostrano unio u predmetni Ugovor o kreditu, bez mogućnosti da tužitelj utječe na sadržaj istih, ne navodeći na koje troškove i usluge tuženika se sporne naknade odnose, što predstavlja nepošteno postupanje tuženika, kao financijske institucije (trgovca) odnosno jače ugovorne strane u odnosu na tužitelja, kao potrošača i slabiju ugovornu stranu, pa slijedom navedenog, ovaj sud tužitelju na temelju čl. 1115. ZOO- a, u točki II izreke, na dosuđeni iznos od 513,54 EUR dosuđuje zateznu kamatu tekuću od 4. kolovoza 2006. godine (dan nakon plaćanja naknade za obradu kredita koju je tuženik naplatio tužitelju, 3. kolovoza 2006. godine, što je među strankama nesporno) do isplate, a u točki IV izreke na dosuđeni iznos od 183,74 EUR dosuđuje zateznu kamatu tekuću od 1. prosinca 2011. godine (dan nakon plaćanja sporne naknade koju je tuženik naplatio tužitelju, 30. studeni 2011. godine, što je među strankama nesporno), kako je tužitelj i zatražio tužbenim zahtjevom.

57. Visina kamatne stope određena je do 31.12.2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1.1.2008. godine po stopi iz čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a. (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 i 69/26).

58. Vezano za prigovor tuženika na previsoko naznačenu vrijednost predmeta spora iz tužbe u iznosu od 1.340,50 EUR, ovaj sud ističe kako smatra da je tužitelj previsoko označio vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari. Naime, tužitelj je u ovoj pravnoj stvari uz deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, postavio i kondemnatorni zahtjev na isplatu iznosa od 513,54 EUR na ime neosnovano plaćene naknade za obradu kredita te iznosa od 183,74 EUR na ime neosnovano plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita. Međutim, stav je ovog suda da se ne radi o samostalnom deklaratornom zahtjevu, već o vrsti deklaratornog zahtjeva koji služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu, odnosno za isplatu, jer je isplata neosnovano naplaćene naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita zapravo jedino što je tužitelju životno i realno bitno, a ne to da li se radi o ništavoj odredbi. Osim toga sud je o ništavosti spornih ugovornih odredbi, temeljem čl. 12. st. 1. ZPP-a, mogao odlučivati i kao prethodnom pitanju, bez postavljanja tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništavosti, osobito imajući u vidu odredbu čl. 327. st.1. ZOO-a kojom je određeno da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba. Stoga se u ovakvom slučaju VPS ima računati samo prema vrijednosti zahtjeva za činidbu odnosno isplatu (tako i VSRH Revr-774/05 od 13.12.2005. i Revr-475/08 od 27.10.2008.).

59. Slijedom navedenog, u konkretnom predmetu valjalo je primijeniti odredbu čl. 40. st. 3. ZPP-a te je sud na pripremnom ročištu odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 697,28 EUR (513,54 EUR + 183,74 EUR) jer suviše visoko naznačena vrijednost predmeta spora postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka, jer je naknada troška postupka, prema vrijednost predmeta spora od 1.340,50 EUR kako ju je naznačio tužitelj u tužbi, viša nego kod naknade troška prema vrijednosti predmeta spora od 697,28 EUR, obzirom da jedna odvjetnička radnja prema Odvjetničkoj tarifi za VPS od 697,28 EUR iznosi, bez PDV-a, 150,00 EUR, a prema VPS od 1.340,50 EUR iznosi 200,00 EUR, bez PDV-a, a dokazni postupak je isti.

60. Odluka o parničnom trošku u ovoj pravnoj stvari temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku, odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 107/25, koja se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje na temelju Tbr. 52. st. 3. iste) te na trošak sudskih pristojbi tužitelja odmjeren sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23, dalje: ZSP) i Tarifi sudskih pristojbi (NN 50/26).

61. Trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku sastoji se od: sastava dopisa tuženiku od 10.06.2024. (list 162 spisa) za dostavom podataka / potvrde o naplaćenim naknadama za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita (na koji dopis je tuženik odgovorio dostavom potvrde od 30.07.2024. koja prileži na listu 6 spisa) – 25 bodova po Tbr. 36. toč. 3., sastava tužbe – 75 bodova po Tbr. 7. točka 1, sastava podneska od 10. ožujka 2025. – 75 bodova po Tbr 8. toč. 1., te zastupanja na ročištu 10. lipnja 2026. – 75 bodova po Tbr 9. toč. 1., što ukupno iznosi 250 bodova. Kada se utvrđeni broj bodova pomnoži sa vrijednosti boda od 2,00 EUR, dobiva se iznos od 500,00 EUR. Na taj iznos obračunat je po Tbr. 46 PDV (25%) u iznosu od 125,00 EUR, tako da ukupan trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku iznosi 625,00 EUR.

62. Trošak sudskih pristojbi tužitelja sastoji se od troška sudske pristojbe na I stupanjsku presudu u iznosu od 30,00 EUR, uz primjenu čl. 7. st. 3. ZSP-a, dok tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom iznosu od 110,00 EUR jer tužitelj do zaključenja glavne rasprave u sudski spis nije dostavio dokaz o plaćanju sudske pristojbe na tužbu, niti je plaćanje sudske pristojbe vidljivo u e-spisu, a obveza plaćanja sudske pristojbe na tužbu, na temelju čl. 4. točka 1. ZSP, nastaje u trenutku podnošenja tužbe sudu.

63. Kako je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom, to mu sud na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a, dosuđuje cjelokupni naprijed priznati trošak zastupanja po odvjetniku i trošak sudskih pristojbi, što čini dosuđeni parnični trošak tužitelja u iznosu od 655,00 EUR, kao u točki V izreke ove presude.

64. Tužitelj je zatražio i zateznu kamatu na parnični trošak te mu je sud, temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, dosudio zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos parničnog troška od 655,00 EUR, tekuću od 23.07.2026. godine, kao dana donošenja ove presude kojom je tuženiku naloženo plaćanje troškova postupka tužitelju.

65. Tuženiku ne pripada pravo na parnični trošak jer je u cijelosti izgubio spor, sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu 23. srpnja 2026. godine

Sudac:

Violeta Veselić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda, županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužitelja uz rješenje za sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu u iznosu od 30,00 EUR

2. pun. tuženika