REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4190/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mladen Šimundić, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika EUROHERC osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojeg zastupa punomoćnica Dajana Čepo, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate iznosa od 3.884,79 EUR, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1442/2019-42 od 19. srpnja 2024., 22. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1442/2019-42 od 19. srpnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.884,79 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke) te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.710,67 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama u roku od petnaest dana (točka II. izreke), a odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 687,50 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama (točka III. izreke).

2. Iz obrazloženja presude proizlazi da je predmet spora tužiteljev zahtjev na ime naknade štete u iznosu od 3.884,79 EUR koju je tužitelj pretrpio isplatama obiteljske mirovine u razdoblju od 1. lipnja 2016. do 30. travnja 2018. osiguranicima OF, O, Č i OFĐ zbog ozljede izvan rada svog osiguranika ČF, koji je smrtno stradao kao suvozač u prometnoj nezgodi od 7. rujna 2013., za koju tužitelj smatra isključivo odgovornim osiguranika tuženika. Dalje proizlazi da je tijekom prvostupanjskog postupka među strankama bila sporna osnova tužbenog zahtjeva, odgovornost za nastanak štete, visina štete te je li tužitelj izvršio isplatu mirovine koju potražuje ovom tužbom.

2.1. Prvostupanjski sud je odlučio kao u pobijanoj presudi jer je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke utvrdio da u konkretnom slučaju ne postoji razlika koju bi tuženik bio dužan isplatiti tužitelju prema odredbi iz čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14; dalje: ZOOP), uslijed čega proizlazi da tužitelj ne trpi nikakvu štetu, pa nema pravo niti potraživati isplatu utuženog iznosa od tuženika, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

3. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu kojom ju pobija zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

3.1. Prvenstveno, tužitelj smatra da je pogrešno prvostupanjski sud na predmet spora primijenio odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Ističe da se prema navedenom zakonu šteta nikad neće nadoknaditi jer u stvarnosti da nema razlike između invalidske mirovine i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu pa su na taj način društva za osiguranje oslobođena obveze naknade štete. Nadalje, ističe da se u konkretnom slučaju radi o isplati obiteljske mirovine, a da čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ne sadržava odredbu koja bi se odnosila na obiteljsku mirovinu, zbog čega primjenom te odredbe na obiteljske mirovine sud prelazi granice tumačenja propisa i mijenja zakonsku odredbu te čini grubu povredu zakonskih propisa. Smatra da je visina štete dokazana priloženim obračunom isplaćenih mirovina te da je neprimjenjivanjem Zakona o mirovinskom osiguranju sud povrijedio materijalno pravo. Ističe da je Zakon o mirovinskom osiguranju lex specialis u odnosu na Zakon o obveznim osiguranjima u prometu u slučajevima kad se radi o naknadi štete za novčana davanja koja je tužitelj isplatio na teret mirovinskog osiguranja jer je čl. 167. Zakona o mirovinskom osiguranju određeno kako se pri utvrđivanju prava na naknadu štete Zavodu primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima, ako nisu u suprotnosti sa Zakonom o mirovinskom osiguranju. Nadalje, ističe da se ovdje radi o originarnom zahtjevu po osnovi specijalnog zakona, dok se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu primjenjuje kod subrogacijskih zahtjeva, o čemu ovdje nije riječ. Poziva se i na načelo lex posterior derogat legi prior, kao dodatan razlog za primjenu Zakona o mirovinskom osiguranju. Konačno, u odnosu na provedeno financijsko vještačenje, ističe da je pogrešno prvostupanjski sud ocijenio taj nalaz jasnim te napominje da je tužitelj nalaz vještaka osporio ističući da je u predmetnom spisu u isplati obiteljska mirovina koju čl. 27. ne obuhvaća, a osim toga, da je prigovorio i vještaku ekonomske struke budući da isti nije ovlašten niti ima stručna pravna znanja potrebna za izračun mirovine.

3.2. Zbog svega navedenog, predlaže preinačiti pobijanu presudu u korist tužitelja, a podredno, ukinuti ju i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitavši pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj je sud utvrdio da je pravilna i zakonita.

6. Tijekom postupka, a niti u pobijanoj presudi, prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu utuženog iznosa na ime isplaćene obiteljske mirovine koju je tužitelj priznao i platio korisnicima obiteljske mirovine OF te O, Č i OFĐ, djeci pok. osiguranika tužitelja FF (koji je smrtno stradao u prometnoj nezgodi od 7. rujna 2013.) u razdoblju od 1. lipnja 2016. do 30. travnja 2018.

8. U ovom drugostupanjskom postupku sporna je primjena materijalnog prava, odnosno odredbe iz čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14; dalje: ZOOP), čijom primjenom je prema shvaćanju žalitelja došlo do pogrešne primjene materijalnog prava jer je umjesto toga prema shvaćanju žalitelja trebalo primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju.

9. Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo primijenivši na predmet spora odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine. Naime, za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine. Takvo pravno shvaćanje ranije je izraženo u nizu novijih odluka ovoga suda, kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Odluke na koje se tužitelj poziva u žalbi nisu relevantne budući da se radi o rješenjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojima se prijedlozi za dopuštenje revizije odbacuju (poslovni brojevi: Rev 655/21, Revd 4411/21, Revd 476/20 i Revd 1177/2023), dakle, nije izneseno drugačije pravno shvaćanje u odnosu na ovo pitanje, kao i starijoj odluci ovoga suda (poslovni broj Pž-5462/2020) koja je donesena prije izmijenjenog pravnog shvaćanja u odnosu na ovo pitanje. Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-1088/2017 na koju se poziva žalitelj također nije relevantna u pogledu primjene materijalnog prava u ovim postupcima budući da o tome ne govori.

10. U odluci EU suda poslovni broj C-371/12 od 23. siječnja 2014., izneseno je pravno shvaćanje da se na odnose osiguratelja i oštećenih osoba, u pogledu postojanja i visine obveze osiguratelja za naknadu štete osnovom zaključenog ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti uporabom motornog vozila za štete nastale u prometnim nezgodama, primjenjuju odredbe zakona koji regulira obvezno osiguranje vozila. Taj sud razlikuje građanskopravnu odgovornost za štetu uzrokovanu motornim vozilima, koju definira i jamči zakonodavstvo Unije od naknade štete oštećenicima na ime građanskopravne odgovornosti osiguranika (područje koje je uglavnom uređeno nacionalnim pravom, presuda poslovni broj C-484/09 od **.**.2011. ČFĐ).

11. Tuženik je društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalim i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a u konkretnom slučaju je riječ o obveznom osiguranju u prometu, koja materija je uređena Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju Zakon o obveznim osiguranjima u prometu.

12. Tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika se ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač - štetnik. Obveza tuženika regulirana je Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu temeljem kojega Zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari/motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom i to Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu. Člankom 8. st. 1. ZOOP-a reguliran je „Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak“, a ta odredba glasi: „Društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje.“

13. Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a kojim odredbama Zakona je i uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje/obračunava premija osiguranja.

14. Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj stvari pravilno je prvostupanjski sud odlučio primjenom odredaba Zakona o obveznim osiguranjima u prometu i to čl. 27. ZOOP-a.

15. Prema odredbi iz čl. 27. ZOOP-a obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, te je stoga u ovom slučaju trebalo utvrditi postoji li razlika između utvrđene obiteljske mirovine i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i zavisno od toga odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

16. Budući da iz činjeničnog stanja kako je utvrđeno u ovom sporu male vrijednosti, a koje nije u protivnosti s ispravama u spisu, proizlazi da tužitelj nije dokazao da bi priznata obiteljska mirovina bila veća od one koja bi tužiteljevom osiguraniku bila priznata zbog ozljede na radu, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 27. ZOOP-a kad je odbio tužbeni zahtjev.

17. U konkretnom slučaju mjerodavne su odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu kao specijalnog propisa koji odgovornost tuženika kao osiguratelja uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od one propisane Zakonom o obveznom mirovinskom osiguranju koji se odnosi na odgovornost štetnika općenito. Pritom činjenica što je Zakonom o obveznom mirovinskom osiguranju kasniji zakon, u odnosu na Zakon o obveznim osiguranjima u prometu kao zakon koji uređuje užu problematiku, ne dovodi do primjene načela lex posterior derogat legi priori. Da je bila intencija zakonodavca da donošenjem ZOMO-a iz 2013. izmijeni odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu kojima je uređena odgovornost osiguratelja, nije bilo zapreke da se donošenjem tog Zakona stave izvan snage odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koje nisu usklađene s odredbama Zakona o obveznom mirovinskom osiguranju u pogledu odgovornosti osiguratelja (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj: Rev 1235/2021-2 od 22. veljače 2022., Rev 12/22 od 12. siječnja 2022., Rev 264/2022-2 od 19. travnja 2022., Rev 122/2022-2 od 24. siječnja 2023., Rev 174/2022-3 od 6. srpnja 2022., Rev 909/2021 od 8. srpnja 2021., Rev 2140/2018-23 od 13. srpnja 2022, Rev 5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev 388/2018 od 25. kolovoza 2020. i dr.).

18. Uzevši u obzir sve navedeno, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, a niti utvrđene povrede na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u izreci ove presude na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Zagreb, 22. srpnja 2026.

Sudac

Mladen Šimundić