Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1886/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to dr. sc. Daniele Pivčević kao predsjednice vijeća, Vedrane Perkušić, kao sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Zrinke Tironi kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6191/2024-8 od 17. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 22. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se djelomično žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6191/2024-8 od 17. travnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i IV. izreke.

II. Žalba tuženika se djelomično uvažava, pa se odluka o trošku sadržana u prvostupanjskoj presudi u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke preinačava i u tom dijelu sudi:

„Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici na ime parničnog troška iznos od 387,43 eura sa zateznim kamatama 17. travnja 2025. do isplate, dok se u preostalom dijelu preko iznosa od 387,43 eura do iznosa od 1.231,18 eura zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.“

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„I. Odredba članka 12.3. završne odredbe, Ugovora o kreditu broj 9011609329 od 29. lipnja 2006. godine zaključenog između tužitelja GN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora, koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB: 02535697732, da tužiteljici GN, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana isplati iznos od 179,57 eura sa zateznim kamatama tekućim od 30. lipnja 2006. pa do isplate, po stopi do 31. prosinca 2007. propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.“

2. Odlukom o trošku naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici iznos od 1.231,18 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 17. travnja 2025. do isplate, dok je zahtjev tuženika za naknadom troška odbijen kao neosnovan.

3. Žali se tuženik pobijajući prvostupanjsku presudu u cijelosti i to zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 , 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP) s prijedlogom da se ista preinači odnosno ukine. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. toč. 11. ZPP-a, a nisu počinjene ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po članku 365. stavak 2. ZPP -a. Naime, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (u smislu odredbe članka 338. stavak 4. ZPP-a), s jasnim i razumljivim razlozima iz kojih se može provjeriti i koji imaju podlogu u izvedenim dokazima te se može ispitati.

7. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 8. ZPP-a, na koju opisno upire žalitelj, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP-a uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a.

8. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Sud je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe članka 12.3. Ugovora o kreditu u svezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po navedenoj osnovi.

10. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 12.3. Ugovora o kreditu, ocijenivši da je ista nepoštena i ništetna u smislu odredbi članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP) i članka 87. stavak 1. ZZP-a, te je pozivom na odredbe članka 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO) i članka 1115. ZOO-a prihvatio zahtjev za isplatu plaćene naknade sa zateznim kamatama od dana plaćanja. Ovo iz razloga jer je ta odredba Ugovora o zaračunavanju naknade u konačnici ovisila isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti obračuna, pa je predstavljala odredbu koja je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice jer je nastala situacija da je tuženik, kao vjerovnik, jednostrano odredio i nametnuo obvezu tužiteljici koju ista nije mogla valjano predvidjeti, na nju utjecati niti provjeriti njezinu visinu zbog nedostatka potrebnih jasnih i razumljivih kriterija, što je sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

11. Također je navedeno kako tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarnim troškovima obrade kredita niti na što se ti troškovi odnose te je slijedom navedenog utvrđena ništetnom predmetna odredba, a pozivom na odredbe članka 323., članka 324. stavak 1., članka 1111. i članka 1115. ZOO-a tuženik je obvezan na isplatu u izreci navedenog iznosa. Ujedno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim po tuženiku istaknut prigovor zastare.

12. Prema ocjeni ovoga drugostupanjskog suda pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odredio ništetnom odredbu članka 12.3. Ugovora o kreditu prema kojoj se tužiteljica, kao korisnica kredita obvezala tuženiku, kao kreditoru platiti naknade i troškove za odobrenje kredita te kada je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici stečeno bez osnove na temelju takve ništetne odredbe.

13. Naime, iz spisa predmeta proizlazi da tužiteljica s tuženikom nije pojedinačno pregovarala o navedenoj odredbi Ugovora, već je isključivo prihvatila ponudu koja joj se nudila od strane tuženika u formi ugovora koji je unaprijed bio sastavljen od strane tuženika, pa je dakle riječ o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora zaključivanih s drugim korisnicima kredita, a što tuženik u postupku i nije osporio.

14. Prvostupanjski je sud pravilno analizirao iskaz tužiteljice prema kojem se radi o unaprijed sročenoj odredbi od strane tuženika.

15. Iz nespornih činjenica razvidno je da je tužiteljica s tuženikom Ugovor o kreditu zaključila kao fizička osoba za kupnju automobila, što joj u odnosu na tuženika, koji je banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavi, daje status prosječnog potrošača.

16. Žalitelj tvrdi da je ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, ali sve da je i riječ o transparentnoj odredbi, to ne znači ujedno da je ta odredba poštena.

17. Sukladno odredbi članka 81. ZZP-a, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva (1,50% od iznosa kredita) te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba članka 12.3. Ugovora o kreditu smislu odredbe članka 81. ZZP-a, te ništetna u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP-a.

18. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

19. Kako iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni kredit podigla za kupnju automobila i dogovarala ga sa službenicom tuženika, dok je za naknadu za obradu kredita saznala tek kada je ugovor već bio pripremljen, ali nije znala na što se odnosi i koliko iznosi, a službenica joj je samo rekla da su pravila banke takva, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita.

20. Naime, tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

21. Inače, u postupku su provedeni svi predloženi dokazi, čime je zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku.

22. Slijedom navedenog, osim što vrijedi predmnijeva iz članka 81. stavak 2. ZZP-a jer je tužiteljica s tuženikom sklopila ugovor o kreditu prema uvjetima banke i odredbama koje je banka unaprijed formulirala na standardnom obrascu ugovora o kreditu koji je sadržavao i odredbu o naknadi za obradu i odobravanje kredita u visini od 1,50 % od iznosa kredita, tijekom postupka je utvrđeno i da se doista o spornoj odredbi nije pregovaralo. Stoga je sud prvog stupanja pravilno zaključio da tijekom postupka nije utvrđeno da se o spornoj odredbi pregovaralo.

23. Osim što u članku 12.3. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

24. Pri tome je ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi iskazao mišljenje:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

25. Primjenjujući navedeno na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom -troškom obrade kredita, ispravno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom ugovornu odredbu u svezi naplate troškova ulazne naknade i obvezao tuženika vratiti tužiteljici plaćeni iznos po toj osnovi temeljem članka 323. stavak 1. u vezi članka 1111. stavak 1. ZOO- a sa zateznom kamatom primjenom članka 1115. ZOO-,a jer je tuženik nepošteni stjecatelj novčanog iznosa kojeg je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu.

26. Pri tome zastara restitucijskog zahtjeva s osnove nepoštene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2, slijedom čega zastara nije nastupila. Dakle, u vrijeme utuženja i donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužiteljice nije zastario, jer zastarni rok prema pravnom stavu Vrhovnog suda još nije ni počeo teći.

27. Također treba reći kako zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 85. ZZP-a (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

28. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, što je u ovom predmetu sud prvog stupnja raspravio i utvrdio da je sporna odredba netransparentna i apstraktna, te da se iz nje ne može zaključiti zašto i radi čega tužiteljica za ostvarenje kredita mora tuženiku platiti naknadu i radi čega upravo u visini 1,50% od iznosa kredita.

29. Naime, iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužiteljica informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi ulaze i u kojoj visini svaki od njih) niti je o plaćanju iste mogla pregovarati.

30. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

31. Uzrokuje li se predmetom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz iskaza tužiteljice kojeg prezentira i ocjenjuje prvostupanjski sud, proizlazi da bez predmetne naknade za obradu nije bilo moguće sklopiti ugovor.

32. Prema odredbi članka 83. ZZP-a, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su općepoznate ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (među njima i tuženik), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditu koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

33. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj primjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.

34. Konačno, utvrđene su ništetnim i odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u odluci VSRH broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i dr. jer banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

35. Prvostupanjski sud je imao u vidu sve navedene, pravno relevantne okolnosti iz odredbi članka 81., 83. i 85. ZZP-a, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time, ništetna. To iz razloga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebno imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene, te da tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

36. Stoga je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno s tim da visina nije sporna. Inače, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a u protivnom od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja, što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja.

37. U predmetnom slučaju, pošavši od toga da je tuženik u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, pravilno sud prvog stupnja ocjenjuje da je upravo tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nametnute tužiteljici kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužiteljica ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

38. Međutim, osnovano tuženik u žalbi ukazuje da je visinu troškova postupka prvostupanjski sud pogrešno utvrdio, s obzirom da je odluku o troškovima donio uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora nenovčanog zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 12.3. Ugovora o kreditu i vrijednost novčanog zahtjeva za isplatu.

39. Naime, u konkretnom slučaju je tužitelj istaknuo deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti i kondemnatorni zahtjev za isplatu, a prihvaćanje deklaratornog zahtjeva predstavlja prethodno pitanje za prihvaćanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva.

40. U slučaju kada je u tužbi istaknut deklaratorni zahtjev kojem je svrha rješavanje prethodnog pitanja vezanog uz zahtjev za činidbu istaknut u istoj tužbi, pri utvrđivanju predmeta spora se uzima u obzir samo vrijednost zahtjeva za činidbu, a ne i zahtjeva za utvrđenje (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske odluka Revr - 475/08, Revr-31/02, Rev-688/00, Revr-774/05).

41. Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz stavka I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu od 179,57 eura, po kojoj je tužitelju trebao biti odmjeren parnični trošak.

42. Slijedom iznesenog, s obzirom na vrijednost kondemnatornog zahtjeva osnovan je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka prema vrijednosti predmeta spora od 179,57 eura, pa tužiteljici za sastav tužbe i podneska od 8. siječnja 2025., kao i za zastupanje na ročištima od 11. veljače 2025. i 26. ožujka 2025. umjesto po 100 bodova, koliko joj je priznao sud prvog stupnja, pripada po 25 bodova što uvećano za PDV-e daje ukupan iznos od 250,00 eura, te za pristup na ročište za objavu presude s PDV-om umjesto priznatih 125,00 eura iznos od 31,25 eura. Ovom iznosu je onda pridodan iznos od 106,18 eura na ime pristojbe tužbe i presude.

43. Navedenim tužiteljici na ime troškova prvostupanjskog postupka pripada ukupan iznos od 387,43 eura umjesto iznosa od 1.231,18 eura koliko joj je obistinio prvostupanjski sud.

44. Slijedom svega iznesenog, valjalo je pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a i članka 373. točka 3. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

45. Tuženiku nije priznat zatraženi trošak žalbenog postupka, jer je sa žalbom uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu koji se odnosi na sporedno traženje, a s čim u vezi mu nisu nastali posebni troškovi.

U Splitu 22. srpnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

dr. sc. Daniela Pivčević