Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž-1408/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, mr. sc. Zrinke Tironi, članice vijeća i suca izvjestitelja te dr. sc. Danijele Pivčević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika Hrvatskog ureda za osiguranje, Zagreb, Martićeva 71, OIB: 38922958547, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Tambić, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 1715/2024-8 od 3. travnja 2025., dana 22. srpnja 2026.

r j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 1715/2024-8 od 3. travnja 2025. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu kojom je presudio:

„I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje koji glasi:

"Tuženik „HRVATSKI URED ZA OSIGURANJE" d.d. Martićeva 73, Zagreb, OIB 38922658547, dužan je platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje svotu od 9.893,57 EUR s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dana 12.03.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od osam dana."

II. Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, naknaditi tuženiku Hrvatskom uredu za osiguranje parnični trošak u iznosu od 750,00 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 3. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

2. Protiv prvostupanjske presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje ZPP). Tužitelj predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu i prihvati tužbeni zahtjev kao osnovan, podredno da ju ukine i predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tužitelja je osnovana.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužitelja za naknadom štete koja da je tužitelju nastala isplatom obiteljske mirovine obitelji osiguranika tužitelja u razdoblju od 1. siječnja 2020. do 31. listopada 2023.

6. Tužbeni zahtjev koji je prvostupanjskom presudom odbijen kao neosnovan zasniva se na tvrdnji tužitelja:

- da je osiguranik tužitelja pok. ZD smrtno stradao u prometnoj nesreći koja se dogodila dana 24. lipnja 2017. kod naselja Gorica na Otoku Pagu ,

- da je za predmetnu prometnu nesreću odgovorno vozilo stranih registarskih oznaka [registarska oznaka] ( [registarska oznaka]), što među strankama nije sporno (odlomci 2. i 5. obrazloženja prvostupanjske presude),

- da je rješenjem tužitelja broj: 10733 od 13. listopada 2017. i 30. siječnja 2018. priznato pravo na obiteljsku mirovinu ZD Z, udovici osiguranika pok. ZD i djetetu VD, počevši od 24. lipnja 2017.,

- da je obitelji pok. osiguranika tužitelja u razdoblju od 1. siječnja 2020. do 31. listopada 2023. tužitelj isplatio ukupan iznos od 13.577,21 eura po osnovu ukupnog iznosa obiteljske mirovine.

7. Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev uz zaključak da se u predmetnom slučaju primjenjuje odredba članka 27. ZOOP-a, a tužitelj da nije dokazao razliku između mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

8. Tužitelj u žalbi u bitnome navodi da se u predmetnom slučaju primjenjuje Zakon o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21. i 119/22., dalje: ZMO), a ne Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj: 151/05., 36/09., 75/09., 76/13. i 152/14., dalje: ZOOP), kojeg je primijenio prvostupanjski sud. Posebno ističe kako prvostupanjski sud pogrešno smatra da tužitelj nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva.

9. Polazeći od činjenica na kojima je tužitelj utemeljio postavljeni tužbeni zahtjev, a koje među strankama nisu sporne, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda u predmetnom slučaju o opsegu odgovornosti tuženika valjalo je odlučiti primjenom članka 27. ZOOP-a, a ne primjenom odredbi ZMO-a, kako je to pogrešno smatra žalitelj.

Ovdje je za istaknuti pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u većem broju odluka (Rev-3660/2018 od 12. siječnja 2022., Rev-1067/2012 od 05. prosinca 2017., Revx-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev 1354/2016-2 od 18. svibnja 2021., Rev-552/2022 od 17. svibnja 2022., Rev-90/2023 od 4. travnja 2023.), koje su donesene u činjenično i pravno identičnim predmetima koje je pokrenuo HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih s osnova mirovine, prema kojem shvaćanju su za rješenje spora između stranaka mjerodavne odredbe ZOOP-a koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine. Za istaknuti je i to da odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske posl.br. U-I/856/2016 od 7. veljače 2017. ne utječe na pravilnost i zakonitost primjene materijalnog prava u ovom predmetu budući da je tom odlukom samo utvrđeno da odredbom članak 161. stavak 2. ZMO-a nije povrijeđeno načelo vladavine prava i ona određuje što sve obuhvaća naknada stvarne štete na koju HZMO ima pravo dok Ustavni sud nije nadležan ocjenjivati međusobnu usklađenost dva zakona, što je u nadležnosti redovnih sudova koji će zakon primijeniti kao mjerodavan u konkretnom slučaju.

10. U situaciji kada se šteta iz članka 161. stavak 1. ZMO -a ne potražuje od samog štetnika, odnosno osobe koja je u konkretnom slučaju prouzročila prometnu nesreću, već od osiguratelja štetnika, tada treba imati u vidu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, među ostalim i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti i to u skladu s odredbama ZOOP-a. U konkretnom slučaju je riječ o obveznom osiguranju u prometu, a materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena odredbama ZOOP-a. Stoga je upravo taj zakon za navedenu materiju lex specialis, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja štetnika u pogledu utvrđivanja opsega obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, a to su odredbe ZOOP-a (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-622/2022 od 28. studenoga 2023.)

11. Dakle, obveza tuženika regulirana je odredbama ZOOP-a temeljem kojeg zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi toga zakona i u skladu s njim preuzetih ugovornih obveza. Osiguravajuća društva nisu štetnici, već temeljem zaključenog ugovora o osiguranju s vlasnikom motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP-om propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto štetnika (osiguranika tuženika), i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji ugovor je uređen upravo navedenim specijalnim zakonskim propisom.

12. Nadalje, kako je to određeno stavkom 2. i 3. članka 27. ZOOP -a obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa obiteljske mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika (tako i Rev- 184/22 od 23. ožujka 2022.).

13. U vezi sa žalbenim navodima da se na tuženika ne primjenjuje ZOOP, ovaj drugostupanjski sud navodi da je temeljem odredbi Zakona o osiguranju („Narodne novine“ broj 30/15., 112/18., 63/20., 133/20., 151/22.) i Statuta Hrvatskog ureda za osiguranje, Hrvatski ured za osiguranje neprofitna pravna osoba koja u pravnom prometu s trećim osobama predstavlja udruženje društava za osiguranje u Republici Hrvatskoj. Hrvatski ured za osiguranje za svoje članove obavlja poslove utvrđene Zakonom o osiguranju, Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu, te drugim propisima.

Iz navedenog proizlazi da su nadležnosti Hrvatskog ureda za osiguranje utvrđene Zakonom o osiguranju, Zakonom o obveznom osiguranju u prometu i Statutom te obuhvaćaju obavljanje poslova koji se odnose na poslove nacionalnog ureda za osiguranje i druge poslove utvrđene međunarodnim sporazumima o osiguranju vlasnika vozila od odgovornosti za štete nanesene trećim osobama, poslove predstavljanja i zastupanja interesa društava za osiguranje u međunarodnim institucijama, poslove vođenja garancijskog fonda. Stoga s obzirom da odredba članka 27. ZOOP govori o društvu za osiguranje, to navedenu odredbu treba tumačiti na način da se pod tim pojmom podrazumijeva i Hrvatski ured za osiguranje kao udruga koja okuplja društva za osiguranje.

Posebno je za istaknuti da se u predmetnom slučaju radi o osiguranom, a ne neosiguranom vozilu kojim je prouzročena predmetna prometna nesreća.

14. Obiteljska mirovina u punom iznosu, koju je isplatio HZMO udovici i djetetu svog osiguranika po propisima ZMO-a ne može se smatrati stvarnom štetom u smislu članka 27. stavak 2. ZOOP-a budući ta odredba stvarnom štetom podrazumijeva razmjerni iznos isplaćene mirovine, koji u svakom slučaju treba utvrditi. Stoga žalitelj neutemeljeno prigovara da je dostavljanjem obračuna dokazao visinu štete, te da je dokaznom snagom javnih isprava vezan i sud. Ovo stoga što priloženi obračun isplate nema značaj javne isprave u smislu odredbe članka 230. ZPP neovisno o tome što se na toj ispravi naznačuje po samom tužitelju da ona ima značaj javne isprave iz članka 161. -170. ZMO, jer navedene odredbe ne uređuju niti propisuju karakter potvrde o izvršenim isplatama po osnovi prava iz mirovinskog osiguranja već reguliraju pitanje naknade štete (tako i Rev-1437/2021 od 5. siječnja 2022.). Kako dakle, obračun na koji se poziva tužitelj predstavlja ispravu koja nije javna, za nju ne vrijedi presumpcija istinitosti iz članka 230. stavka 1. ZPP. Stoga je u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa koji je HZMO isplatio svom osiguraniku, teret dokazivanja glede plaćanja i visine isplaćenog, na HZMO.

15. Međutim, pravilno tužitelj u žalbi prigovara da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio da tužitelj nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva. S tim vezi za pojasniti je slijedeće.

16. Pogrešno prvostupanjski sud tvrdi da je na tužitelju teret dokazivanja postojanja eventualne razlike između invalidske mirovine koja je isplaćena osiguraniku i starosne mirovine koju bi osiguranik ostvario da nije bilo štetnog događaja (odlomak 17. obrazloženja prvostupanjske presude).

Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi posl. br. Rev-1055/2021-2 od 5. ožujka 2024. na postavljeno pitanje: " „U slučaju kada opseg štete koja je nastala na tužitelju predstavlja eventualnu razliku između invalidske mirovine koja je isplaćena osiguraniku i starosne mirovine koju bi osiguranik ostvario da nije bilo štetnog događaja, je li teret dokazivanja postojanja eventualne razlike i njezine visine na tužitelju ili tuženiku?“ odgovorio: "Slijedom navedenog, s obzirom da je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda u pogledu tereta dokazivanja odlučne činjenice (postoji li razlika između visine starosne i visine invalidske mirovine u situaciji kada oštećenik stekne uvjete za starosnu mirovinu, te kolika je visina te razlike, odnosno štete, jednaka ili manja od visine tužbenog zahtjeva), a na kojem je utemeljena pobijana presuda u skladu s pravnim shvaćanjem ovog suda navedenim u odluci broj Rev 4176/2019-2 od 10. listopada 2023., te s obzirom da tuženik tijekom postupka nije predlagao izvođenje nikakvih dokaza na okolnost osnovanosti svog prigovora da je visina starosne mirovine koju bi tužitelj prema redovitom tijeku stvari bio dužan isplaćivati svom osiguraniku da nije bilo štetnog događaja jednaka ili manja od visine tužbenog zahtjeva, iako je teret dokaza te činjenice bio na tuženiku, to je pravilno drugostupanjski sud primijenio pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP -a kada je ocijenjeno da je neosnovan tuženikov prigovor kojim je dobio osnovanost tužbenog zahtjeva u visini te prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, s obzirom da tuženik nije dokazao osnovanost tog svog prigovora.

Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi posl. br. Rev-4176/2019- 2 od 10. studenoga 2023. na postavljeno pitanje: "U sporovima koje Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje kao tužitelj vodi radi naknade stvarne štete protiv odgovorne osobe koja je uzrokovana štetnim događajem, a po osnovi isplaćene invalidske mirovine svom osiguraniku, a nesporna je činjenica da bi osiguranik tužitelja po redovnom tijeku stvari stekao pravo na redovnu starosnu mirovinu pa stvarnu štetu tužitelja u tom slučaju predstavlja samo iznos invalidske mirovine koja se plaća eventualno veći od iznosa redovne starosne mirovine". mirovine koju bi tužitelj isplaćivao svom osiguraniku da nije bilo štetnog događaja, je li teret dokazivanja tog iznosa razlike između starosne mirovine i invalidske mirovine kao stvarne štete koju tužitelj trpi na tužitelju kao oštećeniku ili tuženiku kao osobi odgovornoj za naknadu štete?" odgovorio:

"U slučajevima subrogacijskih zahtjeva nositelja mirovinskog i socijalnog osiguranja, HZMO, kada društvo za osiguranje prigovori da je tužiteljev osiguranik ostvario pravo na starosnu mirovinu i da zbog toga šteta HZMO kao nositelju mirovinskog osiguranja predstavlja razliku između starosne i invalidske mirovine, teret dokaza da je visina starosne mirovine koju bi HZMO prema redovnom tijek stvari bio dužan isplaćivati da nije bilo štetnog događaja jednakog ili manjeg od visine tužbenog zahtjeva. na tuženiku jer je tuženik stranke o čijem uspjehu u parnici ovisi dokazivanje te činjenice i jer on snosi štetne posljedice neuspjeha da se njegova činjenična pretpostavka ne utvrdi kao činjenica u postupku u potrebnoj stupnju izvjesnosti. Naime, ZPP ne sadrži izričito opće pravilo o raspodjeli dokaza, ali uređuje dužnosti stranaka da iznose tvrdnje o činjenicama i predlažu dokaze radi njihova utvrđivanja. Tako ZPP u odredbi članka 5. stavka 1. propisuje dužnost suda da svakoj stranci da mogućnost da se izjasni o zahtjevima i navodi protivne stranke. Sukladno odredbi članka 7. stavka 1. ZPP-a, stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. U odredbi članka 106. stavka 4. ZPP-a propisuje da u podnescima koji sadrže zahtjev, stranke trebaju navesti činjenice na kojima zahtjev temelje i dokaze kad je to potrebno. U odredbi članka 186. stavka 1. ZPP-a propisuje da tužba treba, pored zahtjeva, sadržavati i činjenice na kojima tužitelj temelji taj zahtjev, kao i dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Odredbom članka 219. stavka 1. ZPP-a propisuje dužnost svake stranke da pruži dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, dok odredbom članka 284. stavka 1. ZPP-a propisuje dužnost suda da već u pozivu za davanje odgovora na tužbu pozove tuženika da iznese sve bitne činjenice i predloži sve dokaze kojima pobija dokaze i navede protivnika. Nadalje, prema odredbi članka 285. stavka 1. ZPP-a, tuženik se u odgovoru na tužbu može očitovati o zahtjevima i navodima tužbe te predložiti dokaze kojima potkrjepljuje te navode, au skladu s odredbom članka 292. stavka 2. ZPP-a, u daljnjem tijeku pripremnog ročišta raspravlja se o prijedlozima stranaka i činjeničnim navodima kojima one obrazlažu svoje prijedloge, odnosno pobijaju. prijedloge protivnika, aio dokazima predloženim s njihove strane. Osim toga, sukladno odredbi članka 299. stavka 1. ZPP -a, stranke su dužne već u tužbi i u odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu, iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve te se izjasniti o činjeničnim navodima protivne stranke.

Naprijed navedena pravila o iznošenju činjenica kao predmeta utvrđivanja u parničnom postupku i pravila o teretu dokazivanja čine posrednu zakonsku osnovu za utvrđivanje pravila o teretu dokazivanja. Teret iznošenja činjenica kao predmeta utvrđivanja u parničnom postupku dobiva svoj puni smisao tek ako se uzme u obzir posljedice koje će pogoditi stranku koja te terete ne ispuni. Stoga iz navedenih odredaba o tim teretima valja zaključiti da teret dokazivanja snosi stranku za koju je utvrđeno postojanje neke činjenične pretpostavke, prema normama primjenom kojih treba donijeti odluku, povoljno u smislu da o tom postojanju ovisi njezin uspjeh. Ta stranka snosi štetne posljedice odnosno rizik neuspjeha da se određena pravno relevantna činjenična pretpostavka ne utvrdi na zahtijevanoj razini utvrđenosti (tako i T, M., Građansko parnično pravo, Utvrđivanje činjenica, VII. knjiga, "Narodne novine" 2018., str. 839. - 840.).

Uz to valja napomenuti, i da prema praksi revizijskog suda, primjerice Rev 664/2007 od 26. ožujka 2008., teret dokaza u parnici nije uvijek na tužitelju, već je tužitelj dužan dokazivati istinitost svojih tvrdnji, a tuženik mora dokazivati istinitost svojih navoda ili prigovora."

17. Slijedom navedenog, a zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjski je sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje na koji je način ostvaren žalbeni razlog predviđen odredbom članak 353. stavak 1. točka 2. ZPP-a. Stoga je pobijanu presudu potrebno ukinuti i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje , a ovo na temelju odredbe članaka 370. ZPP-a. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

18. U ponovljenom će postupku prvostupanjski sud će iskoristiti svoja procesna ovlaštenja kako bi se relevantno činjenično stanje, na koje ukazuje ovaj drugostupanjski sud, točno i potpuno utvrdilo. Prvostupanjski će sud potom, nakon cjelovito provedenog dokaznog postupka, vodeći računa i o odredbama članaka 7., 8. i 221 a ZPP-a, te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu i parničnom trošku.

U Splitu 22. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić