Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Stalna služba u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: Gž-851/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Rep kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja PU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Jasni Preložnjak-Bedić, odvjetnici iz Čakovca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina&Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi isplate , odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-260/2023-23 od 19. svibnja 2025., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 22. srpnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-260/2023-23 od 19. svibnja 2025.
II. Odbija se zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 481,70 EUR (slovima: četiristo osamdeset jedan euro i sedamdeset centi) kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:
«I. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. , Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da isplati tužitelju PU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] preplaćeni iznos s osnove kamate i tečaja, u iznosu 4.004,38 EUR (30.171,51 kn) ,sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos :
11,31 EUR od 01.12.2007. do isplate
11,20 EUR od 01.01.2008.
11,09 EUR od 01.02.2008.
10,98 EUR od 01.03.2008.
10,86 EUR od 01.04.2008.
10,75 EUR od 01.05.2008.
16,43 EUR od 01.06.2008.
16,25 EUR od 01.07.2008.
16,07 EUR od 01.08.2008.
15,89 EUR od 01.09.2008.
15,71 EUR od 01.10.2008.
25,08 EUR od 01.11.2008.
15,35 EUR od 01.12.2008.
27,97 EUR od 01.01.2009.
30,14 EUR od 01.02.2009.
31,01 EUR od 01.03.2009.
37,35 EUR od 01.04.2009.
37,61 EUR od 01.05.2009.
32,72 EUR od 01.06.2009.
29,02 EUR od 01.07.2009.
29,60 EUR od 01.08.2009
31,06 EUR od 01.09.2009.
30,57 EUR od 01.10.2009.
28,44 EUR od 01.11.2009.
31,48 EUR od 01.12.2009.
33,85 EUR od 01.01.2010.
37,37 EUR od 01.02.2010.
36,13 EUR od 01.03.2010.
41,00 EUR od 01.04.2010.
39,66 EUR od 01.05.2010.
41,23 EUR od 01.06.2010.
57,60 EUR od 01.07.2010.
53,79 EUR od 01.08.2010.
63,95 EUR od 01.09.2010.
59,93 EUR od 01.10.2010.
53,71 EUR od 01.11.2010.
65,66 EUR od 01.12.2010.
80,97 EUR od 01.01.2011.
69,46 EUR od 01.02.2011.
72,97 EUR od 01.03.2011.
67,61 EUR od 01.04.2011.
68,10 EUR od 01.05.2011.
88,73 EUR od 01.06.2011.
90,36 EUR od 01.07.2011.
105,99 EUR od 01.08.2011.
96,61 EUR od 01.09.2011.
86,36 EUR od 01.10.2011.
80,97 EUR od 01.11.2011.
79,94 EUR od 01.12.2011.
84,32 EUR od 01.01.2012.
88,09 EUR od 01.02.2012.
88,36 EUR od 01.03.2012.
85,26 EUR od 01.04.2012.
86,85 EUR od 01.05.2012.
87,86 EUR od 01.06.2012.
85,37 EUR od 01.07.2012.
85,64 EUR od 01.08.2012.
83,70 EUR od 01.09.2012.
79,85 EUR od 01.10.2012.
83,31 EUR od 01.11.2012.
84,81 EUR od 01.12.2012.
83,23 EUR od 01.01.2013.
75,79 EUR od 01.02.2013.
81,52 EUR od 01.03.2013.
81,72 EUR od 01.04.2013.
79,02 EUR od 01.05.2013.
71,31 EUR od 01.06.2013.
70,79 EUR od 01.07.2013.
72,27 EUR od 01.08.2013.
74,83 EUR od 01.09.2013.
78,50 EUR od 01.10.2013.
76,09 EUR od 01.11.2013.
do isplate svih navedenih iznosa, i to od dospijeća do 31.srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1.kolovoza 2015.pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri posto tna poena, sve u roku 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 3.212,96 eura ,sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od dana presuđenja pa do isplate, prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve to u roku 15 dana.»
2. Protiv presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25.; dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu tako da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, a podredno da presudu ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer je pogrešno primijenio odredbe članaka 190. i 191. ZPP-a time što nije odlučio o preinaci tužbenog zahtjeva rješenjem , iako je tužitelj 25. travnja 2022. preinačio tužbu tako da je povećao tužbeni zahtjev čemu se je tuženik protivio na ročištu održanom 28. travnja 2022. Nadalje tvrdi da je sud pogrešno primijenio odredbu članka 502.c ZPP-a jer se ta odredba u konkretnom slučaju ne može retroaktivno primjenjivati obzirom da se izmijenjena odredba tog članka primjenjuje na postupke pokrenute nakon 1. rujna 2019. Također, u žalbi tvrdi da je sud počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a time što u obrazloženju nije naveo sve što prema odredbi članka 338. stavak 4. ZPP-a obrazloženje mora sadržavati, zbog čega smatra da se presuda ne može ispitati.
5.1. Ispitujući pobijanu presudu u odnosu na u žalbi istaknute bitne povrede odredaba parničnog postupka utvrđeno je da su žalbene tvrdnje neosnovane.
5.2. Osnovano tuženik u žalbi tvrdi da sud nije rješenjem dopustio preinaku tužbe do zaključenja glavne rasprave, što je bio dužan prema odredbi članka 190. ZPP-a, međutim, time nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a. Sud je u obrazloženju pobijane presude u točki 74. obrazloženja obrazložio da je preinaku tužbe dopustio sukladno odredbi članka 190. stavak 3. ZPP - a, dakle unatoč protivljenju tuženika, zbog toga što je smatrao da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, iz razloga što je tužitelj povećao tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja, usklađujući ga s provedenim vještačenjem, a sud ocjenjuje da on bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbeni zahtjev do zaključenja prethodnog postupka, pozivajući se pri tom na pravno shvaćanje iz zaključka sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-162/2021 od 26. studenog 2021. Kako prema odredbi članka 190. stavak 9. ZPP-a protiv rješenja kojim se prihvaća preinaka tužbe nije dopuštena posebna žalba, tuženik je rješenje o preinaci tužbe mogao pobijati u žalbi protiv presude zbog čega, po ocjeni ovog suda, sud nije počinio bitnu povredu na koju u žalbi ukazuje tuženik jer taj propust nije bio od utjecaja na pravilnost i zakonitost presude.
5.3. Suprotno žalbenim tvrdnjama sud prvog stupnja nije retroaktivno primijenio odredbu članka 502.c ZPP-a. Tužba je u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2019. Iako je odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - dalje: ZPP/14.), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, bilo propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, prema ocjeni ovog suda navedenu odredbu je potrebno tumačiti teleološki, a ne strogo gramatički. Naime, uzimajući u obzir svrhu unošenja glave 32. pod nazivom „Tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa“, te vodeći računa o činjenici da je zakonskom izmjenom citirana zakonska odredba izmijenjena samo na način da je iza riječi „naknada štete“ dodano „ili isplata“, neprihvatljivo je strogo formalističko tumačenje navedene odredbe, slijedom čega se termin „naknada štete“ u članku 502.c ZPP/14. treba tumačiti u skladu s ciljem te odredbe, a koji cilj je olakšanje i ubrzanje parničnih postupaka obeštećenja potrošača. Iz tih razloga sud je pravilno pobijanu presudu donio primjenjujući odredbu članka 502.c ZPP-a.
5.4. Suprotno žalbenim tvrdnjama sud prvog stupnja u obrazloženju presude naveo je jasne razloge o svim odlučnim činjenicama tako da je presudu po žalbi bilo moguće ispitati, zbog čega su neosnovane žalbene tvrdnje o počinjenoj bitnoj povredi iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, a sud prvog stupnja nije počinio niti druge bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.
6. Kao nesporne činjenice među strankama sud utvrđuje da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili 19. listopada 2006. Ugovor o kreditu kojim je banka odobrila tužitelju kredit u iznosu od 25.028,09 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, da je otplata dogovorena u jednakim mjesečnim anuitetima te da je ugovorena redovna kamata od 5,20 % kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke.
6.1. Raspravljajući sporne činjenice među strankama jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno da će tužitelj kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF (švicarski franak) važećem na dan dospijeća, kao i odredba kojom je ugovoreno da je redovna kamatna stopa „promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“ sud pozivom na pravne učinke iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P - 1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesene po kolektivnoj tužbi, zatim na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. i Revt-249/14 od 9. travnja 2015., kao i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-4150/2019 od 3. veljače 2021., te na članak 502.c ZPP-a i ZZP/03 utvrđuje da je između ostalih i tuženik konkretno u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužen ika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90.a tog Zakona od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ujedno navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana , čime je tuženik postupio suprotno tada važećem Zakonu o zaštiti potrošača, te suprotno Zakonu o obveznim odnosima.
6.2. Kako je tužitelj tuženiku temeljem ništetnih odredbi o povećanju kamatnih stopa i o vezanju anuiteta za švicarski franak otplaćivao kredit, po ocjeni suda, s obzirom da su te odredbe utvrđene ništetnima, tužitelj ima pravo od tuženika tražiti isplatu temeljem odredbe članka 323. stavak 1. u vezi s člankom 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO).
6.3. Na temelju iskaza tužitelja sud utvrđuje da je kredit uzeo radi kupovine automobila za osobne potrebe. Iz iskaza tužitelja proizlazi da su mu u banci rekli neka ode u salon vozila Auto shop jer da oni tamo imaju punomoćnika, što su on i supruga učinili, te su izabrali vozilo. Punomoćnica tuženika u salonu pročitala im je tipski ugovor koji je bio unaprijed sastavljen i popunjen, osim roka otplate, time da im ništa posebno nije objašnjavala vezano uz promjenjivu kamatnu stopu, a u odnosu na valutu traži li su kredit u kunama, međutim, punomoćnica tuženika im je predložila kredit u CHF navodeći da je to najbolje i da sada svi uzimaju takve kredite, čemu su oni povjerovali. Predstavnica tuženika nije spominjala termin valute utočišta time da tužitelj ne zna što to znači, a isto tako nije im objasnila koju valutu i na koji način štiti HNB. Punomoćnica tuženika odnijela je ugovor u banku te ih je povratno nazvala radi dogovora o odlasku k javnom bilježniku koji im je pročitao ugovor. Iz iskaza tužitelja sud utvrđuje da je početna rata kredita iznosila oko 1.560,00 kuna te je u narednih godinu i pol dana od zaključenja ugovor oscilirala oko 10,00 kuna, da bi nakon toga porasla na 2.400,00 kuna, da tužitelj u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije imao obrt niti „firmu“, on i supruga bili su zaposleni i to tužitelj u HT-u, a supruga u Trgocentru. Obzirom da je na temelju iskaza tužitelja sud utvrdio da se o odredbama zaključenog Ugovora nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj dobio obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi na njegove novčane obveze, odnosno rizicima kreditiranja u švicarskim francima, sud utvrđuje da se i u konkretnom slučaju na temelju odredbe članka 502.c ZPP-a primjenjuju utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača za koje je sud vezan. Iz tih razloga sud zaključuje da su ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika te odredba kojom je ugovoreno da će tužitelj kredit otplaćivati po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća.
6.4. Tuženik je tijekom postupka predlagao da se na okolnost pregovaranja provede dokaz saslušanjem njegove djelatnice, svjedokinje UU, međutim, tijekom postupka je od saslušanja te svjedokinje odustao.
6.5. U odnosu na prigovor zastare sud utvrđuje da je taj prigovor neosnovan pozivom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. i utvrđuje da se na tražbinu tužitelja primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina te da je zastara počela teći od trenutka pravomoćnosti presude donesene u parničnom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (Trgovački sud u Zagrebu poslovni broj P-1401/12), koja je u odnosu na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a u odnosu na ništetnost promjenjive kamate sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika 13. lipnja 2014., zbog čega do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu 12. lipnja 2019. nije istekao zastarni rok iz članka 225. ZOO-a.
6.6. Provedenim financijskim vještačenjem sud utvrđuje da je tužitelj na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tuženiku preplatio iznos od 3.104,52 eura, a temeljem promjenjive kamate 899,90 eura, iz kojih razloga sud utvrđuje da ukupna preplata iznosi 4.004,38 eura, koji iznos je tuženik u obvezi vratiti tužitelju na temelju odredbe članka 323. i 1111. ZOO-a sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos od dana stjecanja sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, ocjenjujući da je tuženik nepošteni stjecatelj jer je preplaćeni iznos stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnima.
7. Činjenična utvrđenja, kao i primjenu materijalnog prava, ovaj sud prihvaća kao pravilne.
8. Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika prvostupanjski sud pravilno je pošao od utvrđenja da iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev - 2221/2018 od 3. rujna 2019., kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90., ZZP/03 u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. pa nada lje protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.). Nadalje, također je pravilno sud prvog stupnja pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., protiv koje je odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. utvrđeno da je, između ostalih banaka, i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., 46/07., 79/07.; dalje: ZZP/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg ZZP/07. Također, pravilno je pravno shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači na temelju članak 502.c ZPP -a obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača zbog čega se tužitelj u ovom postupku mogao pozvati na sadržaj navedenih odluka radi individualne pravne zaštite, što je u konkretnom slučaju tužitelj i učinio. Iz tih razloga pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da su ništetne odredbe kojima se anuiteti vežu uz valutu švicarskog franka te kojim je način promjene kamatne stope ugovoren na temelju jednostrane odluke tuženika. Suprotno žalbenim tvrdnjama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli te o načinu promjene kamatne stope u konkretnom Ugovoru, kojeg su zaključili tužitelj i tuženik, identična je ugovornim odredbama o kojima se raspravljalo u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz kojih razloga se je tužitelj temeljem odredbe članka 502.c ZPP-a mogao pozivati na utvrđenja iz presude donesene u tom sporu te je sud mogao presudu temeljiti u smislu istog propisa na činjeničnim utvrđenjima iz tog spora, jer tuženik u ovom postupku, u kojem je imao mogućnost dokazivanja da su okolnosti zaključenja konkretnog Ugovora bile drugačije u odnosu na one o kojima se raspravljalo u kolektivnom sporu u smislu da je pregovarao s tužiteljem te da mu je objasnio specifične rizike zaključenja ugovora kojim je obveza vraćanja glavnice vezana uz valutu švicarski franak, odnosno da ga je upoznao s način promjene kamatne stope, na te okolnosti tijekom postupka nije predložio provođenje niti jednog dokaza jer je od predloženog dokaza odustao, iz kojeg razloga su neosnovane žalbene tvrdnje tuženika da je sud pogrešno utvrdio da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o spornim odredbama.
8.1. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, radi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., u kojem je navedeno da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Kako je zastara zahtjeva za isplatu preplate po valutnoj klauzuli počela teći pravomoćnošću presude od 14. lipnja 2018., kojom je utvrđena ništetnost načina postupanja tuženika prilikom ugovaranja valutne klauzule kojima je glavnica vezana uz CHF (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17), a u odnosu na preplatu s osnova promjenjive kamatne stope 13. lipnja 2014. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1729/2013, to u trenutku podnošenja tužbe 12. lipnja 2019. u konkretnom slučaju nije nastupila zastara zahtjeva za isplatu jer nije protekao opći zastarni rok iz članka 225. ZOO-a.
8.2. Tuženik u žalbi tvrdi da je tijekom postupka predložio konkretne materijalne i personalne dokaze (ne navodi koje) na okolnost pregovaranja te postupanja tuženika u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, što je sud zanemario, a da mu u kolektivnom sporu nije bilo omogućeno dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo. Ove žalbene tvrdnje nisu osnovane jer je tuženik na okolnost pojedinačnog pregovaranja predložio saslušanje svoje djelatnice UU, međutim, tijekom postupka odustao je od provođenja tog dokaza, zbog čega ga sud nije proveo. Tuženik je imao mogućnost u ovom postupku dokazivati da su okolnosti zaključenja konkretnog ugovora bila drugačije od onih o kojima se raspravljalo u kolektivnom sporu, međutim, takvu činjenicu nije dokazao iz kojih razloga je sud pravilno pozivom na odredbu članka 502.c ZPP-a utvrdio činjenično stanje u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati.
8.3. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika da sud nije obrazložio zbog čega tuženika smatra nepoštenim stjecateljem u smislu odredbe članka 1115. ZOO -a jer je sud u točki 77. obrazloženja naveo da je nepošteno postupanje tuženika prilikom ugovaranja spornih odredbi bilo razlog ništetnosti pa ga iz tih razloga treba smatrati nepoštenim stjecateljem.
8.4. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika da tužitelj ne bi imao pravo na isplatu temeljem ništetnih ugovornih odredbi zbog toga što je kredit u cijelosti ispunjen, a radi se o zabrani manjeg značaja. Tužitelj ima pravo na isplatu utuženog iznosa, iako je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen, jer u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom, a ne radi se o zabrani manjeg značenja budući da je u postupku utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Direktivom 93/13 EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača.
9. Neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da se podnesak tužitelja od 25. travnja 2022. ne može smatrati obrazloženim u smislu Tbr. 8. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.; dalje: Tarifa) jer se je tim podneskom tužitelj očitovao o očitovanju sudskog vještaka Slađane Srnec te je u skladu s očitovanjem uskladio tužbeni zahtjev zbog čega se po ocjeni ovog suda radi o obrazloženom podnesku.
9.1. Žalbene tvrdnje tuženika o tome da troškovi 2 ročišta radi objave presude nisu nužni za vođenje postupka neosnovane su jer je odredbama članaka 335. i 336. ZPP- a propisan način donošenja, objave, pisane izrade i dostave presude. Iz tih odredbi proizlazi da je ročište za objavu presude sudska radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude. Ovu radnju određuje i zakazuje sud te stranke poziva na ročište (članak 335. ZPP-a), na koji poziv su se dužne odazvati (jer u protivnom nastupaju brojne posljedice, prvenstveno u odnosu na dostavu presude). Na ovom ročištu osim što se objavljuje sadržaj presude, sud ukratko iznosi i usmeno obrazloženje presude (članak 336. stavak 1. ZPP-a).
9.2. Člankom 155. stavak 1. ZPP-a propisane su smjernice sudu prilikom odmjeravanja troškova u smislu da se stranci dosuđuju samo oni troškovi koji su bili nužni za vođenje parnice, kao i da te troškove sud treba odmjeriti brižljivo vodeći računa o svim okolnostima slučaja, kao i da se za izvršene radnje stranci dosuđuje naknada troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.
9.3. Na temelju naprijed citiranih odredbi ZPP-a pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za pristup na ročište za objavu presude izravno je povezano sa pravom na pristup sudu (članak 29. Ustava Republike Hrvatske - „Narodne novine“ broj 59/99., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/105/14. i članak 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama „Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj: 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17.) upravo zbog saznanja o razlozima presude u smislu usmenog obrazloženja, dostave presude – za koju je pravilo da se izvršava upravo na ročištu za objavu, kao i u odnosu na početak tijeka paricijskog roka.
9.4. Iz obrazloženih razloga pravilno je sud tužitelju dosudio trošak pristupa na 2 ročišta za objavu presude jer je tužitelj bio prisutan na oba ročišta na kojim su objavljene presude donesene u ovom postupku.
10. Iz obrazloženih razloga žalbu tuženika trebalo je odbiti kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP -a.
11. Obzirom da je žalba tuženika u cijelosti odbijena, neosnovan je njegov zahtjev da mu tužitelj naknadi troškove žalbenog postupka u zatraženom iznosu od 481,70 eura iz kojih razloga je taj zahtjev odbijen.
Koprivnica, 22. srpnja 2026.
Predsjednik vijeća
Veljko Kučeković
