REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4523/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Katarini Jukić, u pravnoj stvari tužitelja ZN (nominativ: ZN) OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], Z, S, [adresa], kojega zastupa punomoćnik Jugoslav Puran, odvjetnik iz Bjelovara, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, 22. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I./ Utvrđuje se ništetnom odredba u članku 3. Ugovora o kreditu broj: 069-50- 3887151 sklopljenog 22.01.2007. između tužitelja ZN, Z, S, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535 u dijelu u kojem je tužitelj u obvezi platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00 % od iznosa kredita.

II./ Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. OIB 53056966535 naknaditi tužitelju ZN OIB [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 886,55 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 22. srpnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III./ Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 22.01.2007. zaključio Ugovor o kreditu, broj 069-50-3887151, kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 142.950,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Kreditora-tuženika na dan dospijeća tražbine. Otplata kredita ugovorena je u 240 mjesečnih anuiteta te je isti iskorišten kao stambeni. Tužitelj navodi da je odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu tuženik je nametnuo ugovornu odredbu kojom je tužitelj u obvezi platiti naknadu „1,00% od iznosa kredita, jednokratno, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita“ te je tužitelju 02.02.2007. naplaćeno 6.509,76 kn na ime naknade za obradu kredita. Nadalje tužitelj navodi da prilikom sklapanja Ugovora o kreditu o navedenoj odredbi tužitelj nije pregovarao niti uopće imao mogućnost pregovarati s tuženikom, već je tuženik istu jednostrano formulirao i uvrstio u unaprijed pripremljeni tipski ugovor, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja već mu je sklapanje ugovora ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“. Navedena odredba ne sadrži bilo kakve podatke o visini naknade tuženika niti druge parametre iz kojih tužitelj može shvatiti koji mu se troškovi i usluge tuženika te u kojem iznosu naplaćuju naknadom za obradu kredita zbog čega navedena odredba nije jasna niti razumljiva. Nadalje tužitelj navodi je odredbom čl. 1021. ZOO-a propisano da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. U smislu citirane odredbe, ugovorne kamate faktički predstavljaju naknadu koju korisnik kredita na ime korištenja tuđeg novca plaća kreditoru-banci pa tuženik nije imao zakonskog i stvarnog uporišta naplatiti dodatnu naknadu za obradu kredita za koju nije razumljivo što se istom plaća. Nametanjem navedene nejasne i nerazumljive pa stoga i nepoštene odredbe u Ugovor o kreditu, tuženik je počinio povredu Zakona o zaštiti potrošača važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja zbog čega je navedena odredba ništetna, sve u smislu čl. 81., 84. i 87. ZZP-a (NN 96/03). Tužitelj slijedom izloženog postavlja tužbeni zahtjev citiran pod točkom I./ izreke ove presude te potražuje naknadu troška parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik ističe da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu te da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi jest određena. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze te da je tužitelj iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega iz te odredbe proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva. Tuženik nadalje ističe da je plaćanje jednokratne naknade za korištenje kredita propisano njegovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Tuženik dodaje da, sve i da je dopušteno provođenje testa poštenosti — što tuženik osporava — tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Tuženik se u prilog svojih navoda poziva na presudu Suda EU C-621/17 od 3. listopada 2019., iz koje prema tuženiku proizlazi da su neosnovani navodi tužitelja da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu. Tuženik ukazuje i na odredbu čl. 326. ZOO-a, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti, te se poziva na odluku Vrhovnog suda RH, posl. br. Gž-4/2017-2 od 21. ožujka 2017., kojom je zauzet stav da se radi o zabrani manjeg značaja ako ugovorom nije povrijeđen javni interes nego interes jedne od stranaka ugovora. Tuženik slijedom svega izloženoga predlaže tužbeni zahtjev odbiti te potražuje naknadu troška parničnog postupka.

3. Tužitelj se u očitovanju na odgovor na tužbu u cijelosti protivi navodima tuženika i ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva. Tužitelj navodi da tuženik niti ne tvrdi da mu je obradom kredita nastao bilo kakav trošak koji mu inače ne bi nastao, niti takvi troškovi postoje s obzirom da je obrada kredita temeljni posao tuženika u okviru registriranih djelatnosti. Tuženik je tužitelju nametnuo obvezu plaćanja naknade za obradu kredita bez ikakve mogućnosti pregovaranja kao i mogućnosti pregovaranja o njezinom (ne)prihvaćanju zbog čega tuženik nije mogao niti pretpostaviti da bi tužitelj eventualno pristao na takvu odredbu. Tužitelj tvrdi da je tuženik pisanim postupcima protivno načelu savjesnosti i poštenja povrijedio zakonite interese tužitelja kao potrošača i uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja pri čemu, suprotno navodima tuženika, nije odlučna ni bitna visina naknade koju je tužitelj platio za obradu kredita već isključivo da bi bez njezinog plaćanja, u potpunosti bila onemogućena u dobivanju kredita. Također, tuženik nije tužitelju dao ni bilo kakvo objašnjenje o potrebi, namjeni i opravdanosti ulazne naknade, a između svrhe i visine naknade te pruženih usluga tuženika ne postoji bilo kakva korelacija pa zbog svega navedenog nedvojbeno je kako tuženik prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem nije postupao u dobroj vjeri. Tužitelj pri tome podsjeća kako su u kolektivnoj parnici „Potrošač“ radi zaštite prava i interesa potrošača ništetnima već utvrđene valutna klauzula u CHF te odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi iz predmetnog ugovora o kreditu (presude VTS RH, broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.) zbog tuženikovog nepostupanja u dobroj vjeri zbog čega nije moguće izvesti drugačiji zaključak niti u ovoj parnici u pogledu odredbe o ulaznoj naknadi. Ništetnost odredbe o ulaznoj naknadi iz svih prethodno navedenih razloga potvrđena je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev- 673/2023-2 od 13. veljače 2024. te razlozi iz navedene presude u potpunosti demantiraju tuženikove tvrdnje i argumente o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Naime, navedenom presudom VSRH utvrdio je da se o odredbi o ulaznoj naknadi nije posebno pregovaralo jer je istu banka uvrstila u tipski ugovor, da potrošač nije imao utjecaj na tu odredbu zbog čega banka nije mogla pretpostavljati kakva bi bila odluka potrošača za slučaj da je imao mogućnost odluke oko plaćanja naknade, te da potrošaču nije razjašnjen odnos između iznosa naknade i pruženih usluga, odnosno da mu nije pojašnjeno koji su to objektivno nastali troškovi koji bi trebali biti namireni ulaznom naknadom, a postupanje banke nije bilo u dobroj vjeri što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Kako se radi o činjenično i pravno identičnom predmetu u ovom postupku, odredba o ulaznoj naknadi iz predmetnog ugovora o kreditu ništetna je iz istih razloga pri čemu tužitelj ističe da je ništetnost odredbe o ulaznoj naknadi Vrhovni sud RH iz istih razloga ponovio i brojnim drugim svojim odlukama, i to broj: Rev- 1051/2023-2 od 03. travnja 2024., Revd-1601/2024-2 od 30. travnja 2024. i Rev- 715/2024-2 od 22. svibnja 2024. zbog čega nema bilo kakve dvojbe da je tužbeni zahtjev osnovan.

4. Tijekom postupka pročitane su sve isprave u spisu te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

5. Po ovako provedenom postupku, primjenjujući materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je zaključio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Između stranaka nije sporno da je odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka određeno da se naknada od 1,00% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

6.1 Između stranaka je sporno je li navedena ugovorna odredba ništetna.

7. Radi utvrđenja činjenica odlučnih za utvrđivanje je li sporna odredba ugovora o kreditu ništetna, izveden je dokaz saslušanjem tužitelja te čitanjem Ugovor o kreditu zaključenog između stranaka.

8. Tužitelj je iskazao da je ugovor o kreditu s tuženikom zaključio radi kupnje stana za potrebe stambenog zbrinjavanja sebe i svoje supruge te da je sredstvima pribavljenim tim kreditom kupio stan u [adresa], u [adresa]. Prema daljnjem iskazu tužitelja, rata kredita međutim toliko je bila porasla zbog rasta valute CHF da više nije mogao tu obvezu podnijeti i taj pritisak izdržati, pa je prodao stan kupljen tim kreditom i odselio u Mađarsku, gdje danas živi i radi. Što se tiče okolnosti zaključenja ugovora o kreditu, tužitelj je iskazao da je to bio akcijski kredit, kojeg je tuženik reklamirao kao povoljni stambeni kredit. Ugovor je bio unaprijed sastavljen, bio mu je ponuđen pod uvjetima pod kojima ga je on prihvatio jer se radilo o principu "uzmi ili ostavi". Nadalje je tužitelj iskazao da je on ugovor o kreditu pročitao te da je sadržaj shvatio u okviru svojih mogućnosti, ali da nije mogao predvidjeti rizik valutne klauzule koji se ostvario. Što se tiče odredbe o ulaznoj naknadi, ta odredba bila je dio ugovora o kojem on nije mogao pregovarati, kao i uostalom sve odredbe tog ugovora te mu je na temelju te odredbe naplaćena ulazna naknada u iznosu od 1 % kredita, za koji iznos mu je isplaćeni kredit umanjen. Naposljetku je tužitelj iskazao da se u vrijeme zaključenja ovog ugovora bavio slastičarskim obrtom te da je bio vlasnik slastičarnice koja se nalazila u [adresa], u [adresa], koju je zatvorio kada je odlučio odseliti iz Hrvatske te da stvarno ne zna zašto je u ugovoru o kreditu navedeno da je zaposlen u svom vlastitom ugostiteljskom obrtu, da je obrt obavljao u Domjanićevoj ulici na kbr. 3, kao obrtnik u poslovnom prostoru koji je koristio kao zakupnik, na temelju zaključenog ugovora o zakupu s vlasnikom tog poslovnog prostora koji je privatna osoba, dok se stan u kojemu je živio i koji je kupljen ovim kreditom nalazio u Domjanićevoj ulici na kbr. 17.

9. Odredbom čl. 3. st. 1. al. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, 46/2007 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj djelatnosti ili poduzetničkoj aktivnosti. Iz sadržaja Ugovora o kreditu ne proizlazi da je tužitelj bio kreditiran kao trgovac. Naime, u tom Ugovoru navedeno je da je tužitelj ''zaposlen kod [obrt] vl. ZN', no iz predmetnog ugovora o kreditu ne proizlazi da je tužitelj bio kreditiran za svoj obrt kao poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužitelj kreditiran kao trgovac. Naime, namjena ugovora o kreditu (čl. 6) je ''stambeni kredit sa flexi otplatom bez počeka'' te je radi osiguranja naplate ustanovljeno dobrovoljno založno pravo u korst tuženika kao kreditora, predmet kojeg založnog prava je stan površine 39,92 m2 u Zagrebu, Domjaniceva kbr. 17. (čl. 8. Ugovora o kreditu), a što potvrđuje iskaz tužitelja da je sredstvima pribavljenima ovim kreditom kupio stan u svrhu svojeg stambenog zbrinjavanja, koji se nalazio u Zagrebu, Domjanićeva kbr. 17. Ovaj sud slijedom izloženoga zaključuje da tužitelj ugovor o kreditu s tuženikom nije zaključio u svrhe koje su bile namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti niti poduzetničkoj djelatnosti, što znači da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1. al. 1. ZZP te da kao potrošač uživa zaštitu prema odredbama ZZP.

10. Prihvaćanjem tužiteljevog gore izloženoga uvjerljivog i logičnog iskaza utvrđeno je da tužitelju nije bilo omogućeno s tuženikom pregovarati niti o jednoj odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, pa tako niti o ovdje spornoj odredbi čl. 3. toga Ugovora. Naime, čitanjem predmetnog Ugovora o kreditu, kao i saslušanjem tužitelja, utvrđeno je da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor, sastavljen i otisnut od strane banke, tj. tuženika. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP/03), a što tuženik u ovom postupku i ne osporava.

10.1 Nadalje, tuženik u ovom postupku nije dokazao da je svoje opće akte predao tužitelju na uvid prilikom zaključenja Ugovora o kreditu, niti je dokazao da bilo koji opći akt tuženika predstavlja sastavni dio konkretnog Ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka. Naime, u predmetnom Ugovoru o kreditu nije navedeno kada su doneseni ili koji je poslovni broj općih akata tuženika koji se primjenjuju upravo na ovaj ugovorni odnos. Stoga je ovaj sud, primjenom odredbi čl. 221.a ZPP-a i čl. 290. st. 1. u svezi s čl. 1022. st. 1. i čl. 247. ZOO-a, zaključio da opći akti tuženika na koje se tuženik poziva ne predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu te da stoga nemaju nikakav pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu.

11. Prema odredbi čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Budući da je sporna odredba Ugovora o kreditu na temelju koje je tuženik tužitelju naplatio tzv. ulaznu naknadu, a plaćanje naknade nije predmet ugovora o kreditu niti cijena, već je predmet ugovora o kreditu obveza banke staviti korisniku na raspolaganje određeni iznos sredstava te obveza korisnika iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, dok je cijena kredita ugovorena kamata (čl. 2021. u svezi sa čl. 247. ZOO), proizlazi da nije osnovan prigovor tuženika da nije dopušteno ocjenjivati je li poštena sporna odredbe Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka (s tim da navedeno proizlazi i iz t. 8. Zaključka VSRH od 5. studenog 2020. posl.br. Su IV – 308/2020). Stoga netočno navodi tuženik da činjenica da je odredbom čl. 3. predmetnog Ugovora točno navedena visina, odnosno parametar izračuna jednokratne naknade prilikom isplate znači da valjanost te odredbe nije dopušteno ispitivati. Osim toga, načelo transparentnosti, kao načelo prava Europske unije kojim se uređuje zaštita potrošača, nalaže da u trenutku sklapanja pravnog posla odredbe ugovora moraju biti jasne ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već je tuženik kao trgovac bio dužan pružiti tužitelju dovoljno informacija na temelju kojih on može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene obveze — odnosno, tuženik je bio dužan omogućiti potrošaču da odluka o sklapanju određenog pravnog posla bude posljedica informiranog izbora potrošača. Tuženik pak tužitelju nije pružio nikakve informacije o svrsi naplate ulazne naknade, niti je u ugovoru o kreditu navedeno po kojem tečaju i na koji dan će se sporna naknada obračunati.

12. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. st.1. ZZP).

13. Imajući u vidu da je dopušteno ocjenjivati valjanost odredbi o naknadama (točka 11 ovog obrazloženja), kao i utvrđene činjenice da je tužitelj ugovor o kreditu s tuženikom zaključio kao potrošač (točka 9. ovog obrazloženja) te da tužitelju nije bilo omogućeno s tuženikom pregovarati niti o jednoj odredbi predmetnog Ugovora o kreditu (točka 10. ovog obrazloženja), slijedom citirane odredbe čl. 81.st.1. ZZP potrebno je ocijeniti uzrokuje li ta odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Između stranaka je ugovorena obveza tužitelja vratiti tuženiku pozajmljeni iznos kunske protuvrijednosti iznosa od 142.950,00 CHF u 240 mjesečnih anuiteta koji se obračunavaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća (čl.7. ugovora o kreditu), pa proizlazi da je ugovoren mjesečni anuitet u iznosu kunske protuvrijednosti iznosa od 595,62 CHF, pa imajući u vidu prethodno izloženo u pogledu činjenice da je tuženik prilikom zaključenja ugovora transparentno postupao samo formalno, no ne i sadržajno, kao i imajući u vidu odnos između ugovorenog mjesečnog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 595,62 CHF i iznosa naplaćene tzv. ''ulazne naknade'' od iznosa kredita, dakle u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 1.429,50 CHF, ovaj sud zaključuje da je sporna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, kojom je tuženik bez mogućnosti pregovaranja tužitelju nametnuo plaćanje tzv. ulazne naknade, i to u iznosu koji skoro predstavlja vrijednost 2,4 mjesečna kreditna anuiteta, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, prilikom ocjenjivanja ravnoteže prava i obveza parničnih stranaka kao ugovornih strana, ovaj sud ima u vidu kupovnu moć, odnosno financijsku situaciju tužitelja te činjenicu da je druga ugovorna strana (ovdje tuženik) bankarska institucija, koja ničim nije obrazložila na koji su način naplatom ove naknade prava i obveze ugovornih stranaka u ravnoteži (a što tuženik tvrdi, a pritom ničim ne dokazuje).

15. Slijedom izloženoga, ovaj sud zaključuje da je sporna odredba čl.3. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, citirana pod točkom I./ izreke ove presude, nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe čl. 81.st.1. ZZP. Naime, o toj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Nepoštena ugovorna odredba je ništetna (čl. 102. st.1. ZZP), pa je stoga odlučeno kao pod točkom I./ izreke ove presude.

15.1 U pogledu navoda tuženika da je spornoj odredbi na putu njezine ništetnosti stajala zabrana manjeg značaja u smislu odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a, treba reći da u ovom postupku nije potrebno ocjenjivati značaj zabrane u tom smislu, jer se radi ocjenjivanja valjanosti potrošačkih ugovora primjenjuje ZZP/03 kao lex specialis, pri čemu je zaštita interesa potrošača, suprotno navodima tuženika, ne samo interes tužitelja kao ugovorne stranke, nego i javni interes.

16. O trošku parničnog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 154. st.1. i čl. 155. ZPP, prema naznačenoj vrijednosti predmeta spora od 1.330,00 EUR. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, i to za sastavljanje tužbe 100 bodova prema Tbr. 7/1 OT, za sastavljanje podneska od 30.09.2024. - 100 bodova prema Tbr. 8/1 OT te za zastupanje na ročištu 19.05.2026. - 100 bodova prema Tbr. 9/1 OT, što iznosi ukupno 300 bodova, odnosno 600,00 EUR te uvećano za PDV 750,00 EUR. Nadalje mu je priznat trošak sudskih pristojbi na tužbu i na presudu u iznosu od ukupno 136,55 EUR, pa je stoga rješenjem sadržanim pod točkom II./ izreke ove presude tužitelju dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od ukupno 886,55 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja ove presude pa do isplate.

16.1 Tužitelju nije priznat zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu presude jer taj trošak od uvođenja e-komunikacije, odnosno e-oglasne ploče, više nije trošak potreban radi vođenja parnice. Naime, nije potrebno da punomoćnik tužitelja pristupi sudu kako bi na ročištu na kojem se presuda objavljuje saznao za sadržaj presude, jer mu se ta presude odmah dostavlja i odmah mu je vidljiva. Stoga se ne radi o trošku potrebnom radi vođenja parnice, pa taj trošak ne može pasti na teret suprotne strane u postupku.

16.2 Budući da je u cijelosti izgubio parnicu, rješenjem sadržanim pod točkom III./ izreke ove presude odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

U Zagrebu, 22. srpnja 2026.

Sutkinja

Katarina Jukić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila,

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

DNA:

1. Tužitelju po pun., uz nalog za plaćanje pristojbe na presudu u iznosu od 110,00 EUR

2. Tuženiku po pun.