Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž Ob-15/2026-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu u vijeću sastavljenom od sudaca, Vesne Stokrp predsjednice, Vesne Britvec suca izvjestitelja i članice vijeća i Ivane Mašić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja maloljetnog ŠH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po majci, zakonskoj zastupnici ČH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], a ona zastupana po punomoćnici Dori Živković, odvjetnici iz Splita, protiv tuženika CH, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sanji Jerković, odvjetnici iz Splita, radi uzdržavanja, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu od 11. prosinca 2025., broj P Ob-382/2022-30, i rješenja Općinskog suda u Splitu od 12. prosinca 2025., broj P Ob-382/2022-32 o ispravku presude, u sjednici vijeća održanoj 22. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbijanjem žalbe tuženika potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu od 11. prosinca 2025., broj P Ob-382/2022-30.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Splitu od 11. prosinca 2025., broj P Ob-382/2022- 30, usvojen je djelomično tužbeni zahtjev tužitelja i tuženiku naložena isplata razlike za uzdržavanje mlt. tužitelja za razdoblje od 01.07.- do zaključno 30.09.2022., točkama I., II., III. i IV. izreke, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na svaki pojedini iznos od dana dospijeća do isplate a kako to i proizlazi iz točaka I., II., III. i IV. izreke prvostupanjske presude, dok je točkom V. izreke utvrđen iznos obveze uzdržavanja mlt. tužitelja od 410,00 EUR mjesečno počam od 01.10.2025., pa nadalje dok za to budu postojali zakonski uvjeti time da je obroke dospjele do pravomoćnosti ove presude dužan isplatiti odjednom i u roku od 15 dana sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na svaki dospjeli mjesečni iznos od dana dospijeća pa do isplate po stopi koja je određena člankom 29. stavak 2. ZOO-a, a koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve na tekući račun majke i zz mal. tužitelja točkom VI. presuđeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

2. Protiv navedene presude žalbu je pravovremeno izjavio tužitelj zbog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-odluka US RH, 84/08, 96/08-odluka US RH, 123/08-ispravak, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - odluka US RH, 70/19, 80/22, 114/22,155/23 – dalje: ZPP), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, i pogrešne primjene materijalnog prava i to baš odredba članka 289. Obiteljskog zakona (Narodne novine broj 103/15, 98/19, 47/20, 49/23 i 156/23 dalje: ObZ). Tuženik u bitnome navodi da on nije uskratio doprinos za uzdržavanje mlt. tužitelja da je obveze uzdržavanja podmirivao, da majka i zz mlt. tužitelja nije nikada tražila ili pokretala postupke za utvrđenje obveze uzdržavanja u drugačijem iznosu od onoga koji je on uplaćivao na ime uzdržavanja mlt. tužitelja, da je tek podnošenjem tužbe u ovom premetu 2022. godine tražila utvrđenje visine obveze uzdržavanja u povišenom iznosu od onog iznosa koji je on uplaćivao od 2017., pa do podnošenja tužbe, te stoga smatra da je između majke i zz mlt. tužitelja postojao sporazum, jer da ako sporazum roditelja o visini uzdržavanja nije postojao zašto onda majka tužitelja nije pokretala nikakve postupke spram tuženika radi donošenja odluke suda o visini uzdržavanja malodobnog tužitelja sve dok ovaj nije bio u dobi od četrnaest godina. Tuženik smatra da je postojao prešutni sporazum o visini uzdržavanja među roditeljima i da je majka tužitelja bila zadovoljna i načinom i visinom uzdržavanja kojim je tuženik doprinosio za uzdržavanje malodobnog tužitelja. Navodi u žalbi da među strankama nije bilo sporno ni da je tuženik i na drugi način, pored uplate novčanih iznosa, doprinosio za uzdržavanje malodobnog tužitelja

– kupnjom drugih stvari veće vrijednosti, mobitela, laptopa i slično, a koju činjenicu da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir donoseći pobijanu presudu, a na koji način je sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Tuženik u žalbi navodi da prvostupanjski sud nije na nijedan način cijenio kreditne i druge obaveze, a naročito obvezu drugog djeteta koje su tuženika teretile u cijelo utuženom razdoblju, pa i danas, a o kojim je sud trebao voditi računa jednako kao što je u postupku trebao utvrditi iznos dječjeg doplatka kojeg je u utuženom razdoblju primala majka malodobnog tužitelja. Navodi dalje da prvostupanjski sud zbog pogrešno pravnog stajališta da dječji doplatak ne predstavlja prihod djeteta, nije utvrđivao sve odlučne činjenice, pa tako ni visinu dječjeg doplatka kojeg je u utuženom razdoblju primala majka malodobnog tužitelja, a koji iznos dječjeg doplatka je trebalo utvrditi i odbiti od ukupno utvrđenih mjesečnih potreba malodobnog tužitelja. Prema žalbenim navodima tuženika prvostupanjski je sud u potpunosti izgubio iz vida činjenicu da od rujna 2023. godine, tuženik pored onih mjesečnih novčanih iznosa, kojima doprinosi za uzdržavanje maloljetnog tužitelja (i to u periodu od rujna 2023. do kolovoza 2024. u visini od 132,72 EUR-a , a u periodu od rujna 2025. pa nadalje u visini od 230,76 EUR-a) tuženik još podmiruje i trošak privatne srednje škole za malodobnog tužitelja (Privatna srednja škola Kraljice Jelene u Splitu) u visini od 4.400,00 EUR-a godišnje, što bi mjesečno iznosilo daljnjih 366,67 EUR (4.400,00 EUR/12 mjeseci=366,67 EUR/mjesečno, a što prilikom određivanja visine uzdržavanja prvostupanjski sud ne uzima u obzir. Tuženik navodi da među strankama i nije bilo sporno da je tuženik još od prestanka izvanbračne zajednice sa majkom mlt. tužitelja, plaćao uzdržavanje za malodobnog tužitelja, to nisu ostvarene kumulativne pretpostavke iz odredbe članka 289. stavak 1. Obz-a, slijedom čega je, dio tužbenog zahtjeva kojim je tražena naknada za uskraćeno uzdržavanje, trebalo u cijelosti odbiti kao neosnovan. Tuženik dalje u žalbi ističe drugostupanjskom sudu kako ukupni prihodi tuženika u 2025. godini iznose cca 2.049,00 EUR mjesečno. Od tog iznosa tuženik treba podmiriti kreditne obveze u mjesečnom iznosu od 400,00 EUR, trošak najamnine stana u kojem živi u visini od 400,00 EUR, uzdržavanje za drugo maloljetno dijete GH u visini od 230,00 EUR, 366,67 EUR za srednjoškolsko obrazovanje malodobnog tužitelja te pored toga trošak vlastite prehrane i odijevanja i režijske troškove, (struja, voda, čistoća), a iz čega je razvidno da tuženik nema materijalnih mogućnosti doprinositi za uzdržavanje malodobnog tužitelja još i iznos od 410,00 EUR mjesečno. Uostalom i iz pribavljenih podataka o računima tuženika koji su dostavljeni sudu od strane FINA-e, razvidno je da tuženik ni sada nije u mogućnosti podmirivati sve dospijeće obveza, slijedom čega su mu računi često blokirani, pa tim više je jasno da imovinske prilike tuženika ne opravdavaju ovako visoke iznose uzdržavanja malodobnog tužitelja kako su određeni pobijanom presudom. Tuženik predlaže drugostupanjskom sudu pobijane točke prvostupanjske presude preinačiti i to na način da se u točkama I., II. i III. tužbeni zahtjev tužitelja (na ime uskraćenog uzdržavanja) odbije u cijelosti, kao i u točki IV. (na ime uzdržavanja), dok da se točka V. pobijane presude izmijeni na način da se utvrđeni mjesečni doprinos tuženika za uzdržavanje malodobnog tužitelja umanje sukladno materijalnim i imovinskim prilikama i mogućnostima tuženika, a podredno, prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući zakonitost prvostupanjske presude povodom žalbe tuženika, a i po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da pobijana odluka nije zahvaćena niti donesena uz počinjenje niti jedne od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, a na koju upućuje tuženik da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Činjenično stanje pravilno je utvrđeno i pravilno je primijenjeno materijalno pravo.

6. Predmet spora je isplata uskraćenog uzdržavanja od srpnja 2017. do rujna 2025., i određivanje visine uzdržavanja za mlt. tužitelja od listopada 2025., pa nadalje dok za to budu postojali zakonski uvjeti.

7. Među strankama nije sporno:

- da je tuženik otac maloljetnog tužitelja koji stanuje s majkom,

- da ne postoji odluka suda o uzdržavanju mlt. tužitelja,

- da je tuženik u utuženom razdoblju od srpnja 2017. do 1. rujna 2024. doprinosio iznosom od 1.000,00 kn, odnosno 132,00 EUR, uz izuzetak sedam prvih mjeseci 2022. kada je za cijelo to razdoblje platio ukupno 5.000,00 kn,

- da tuženik od rujna 2024. doprinosi iznosom od 230,76 EUR,

- da tuženik podmiruje trošak privatne srednje škole za mlt. tužitelja u iznosu od 366,66 EUR mjesečno,

- da izvan obveze uzdržavanja tuženik tužitelju kupuje potrepštine (mobitel, laptop, odjeću, obuće i sl.),

- da tuženik ima obvezu uzdržavanja još jednog djeteta rođenog 2013., koja obveza je određena sudskom odlukom,

- da tuženik ima kreditne obveze,

- da tuženik ima uobičajene životne troškove ( stan, prehrana, itd),

- da do podnošenja tužbe majka i zz mlt. tužitelja nije tražila drugačiji iznos visine uzdržavanja koju je plaćao tuženik, sve do podnošenja tužbe u ovom predmetu,

- da majka i zz tužitelja i tuženik nisu dogovarali oko upisa mlt. tužitelja u srednju privatnu školu,

- da je tuženik zaposlen u srednjoj školi u [adresa],

- da je tuženik vlasnik kuće u [adresa] koju iznajmljuje,

- da je vlasnik obrta za podvodni ribolov.

8. Sporno je, je li postojao sporazum o visini uzdržavanja mlt. tužitelja u odnosu na uskraćeno uzdržavanje unazad pet godina od podnošenja tužbe kao i visina uzdržavanja koju je tuženik, a sukladno svojoj materijalnoj situaciji i materijalnim potrebama djeteta bio dužan plaćati na ime uzdržavanja maloljetnog tuženika te koju je dužan plaćati ubuduće, te uzima li se dječji doplatak koji se za mlt. tužitelja uplaćuje na ruke majke i zz u obzir prilikom određivanja djetetovih potreba i obveze tuženika.

9. Prvostupanjski sud zauzima stav da unatoč nespornoj činjenici da se majka i zz mlt. tužitelja nije protivila visini koju je plaćao tuženik za mlt. tužitelja, da između stranka nije postojao sporazum oko visine uzdržavanja mlt. tužitelja koje tuženik nesporno plaća od 2017., pa nadalje, i obvezuje tuženika na isplatu razlike iznosa na ime uskraćenog uzdržavanja, do rujna 2025., a od listopada 2025., određuje visinu uzdržavanja u iznosu od 410,00 EUR mjesečno.

10. Prema stavu i ovog suda između majke i zz mlt. tužitelja i tuženika nije postojao prešutni sporazum oko visine uzdržavanja koju je plaćao tuženik, iako do podnošenja tužbe u ovom predmetu majka i zz mlt. tužitelja nije iskazivala nezadovoljstvo iznosom koji je plaćao tuženik, a koji iznos uzdržavanja je periodično i povisivao, međutim tako plaćenim iznosima uzdržavanja koji su osjetno niži od zakonom propisanog minimalnog iznosa uzdržavanja, ml. tužitelju je uskraćeno pravo na zakonsko uzdržavanje, a nije postojao niti sporazum oko upisa mlt. tužitelja u privatnu gimnaziju.

11. Dakle, unatoč i periodičnom povišenju iznosa uzdržavanja po nahođenju tuženika, tuženik je mlt. tužitelju uskratio zakonsko uzdržavanje, obzirom je plaćao niže iznose od minimalnih iznosa o prosječnim potrebama maloljetnog djeteta utvrđenih odlukama Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike.

12. Za razdoblje od 1.10.2025., pa ubuduće, mlt. tužitelj je tražio utvrđenje visine uzdržavanja u iznosu od 464,52 EUR, dok je za utuženi period od 1.7.2017. do 1.9.2025., tražio isplatu razlike na ime uskraćenog uzdržavanja, i to :

- za period od 31.7.2017. do 31.12..2019., ukupan iznos od 3.185,40 EUR,

- za period od 1.1.2020. do 31.12.2021., iznos od 4.778,10 EUR,

- za period od 1.1.2022. do 31.7.2022., iznos od3.252,82 EUR,

- za period od 1.8.2022. do 30.9.2024., iznos od 11.351,88 EUR sve sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini mjesečni iznos od dana dospijeća do isplate. Mlt. tužitelj je tražio utvrđenje obveze zakonskog uzdržavanja u mjesečnom iznosu od 465,52 EUR od 1.10.2025., pa ubuduće sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, a dospjele obroke dužan je platiti odjednom sa zakonskom zateznom kamatom na svaki dospjeli, a neplaćeni iznos od dana dospijeća do isplate. Prvostupanjski sud je djelomično odbio tužbeni zahtjev mlt. tužitelja.

13. Na temelju odredbe članka 289. stavka 1. Obiteljskog zakona (Narodne novine broj 05/15, 98/19,47/20,156/23, dalje: ObZ) propisano je da je roditelj koji ne stanuje s maloljetnim djetetom i nije plaćao uzdržavanje za svoje maloljetno dijete dužan isplatiti naknadu za uskraćeno uzdržavanje od nastanka tog prava pa do podnošenja tužbe.

14. O uskraćenom uzdržavanju (alimentaciji) radi se kada obveznik uzdržavanja (najčešće roditelj koji ne živi s djetetom) uopće ne plaća ili samo djelomično plaća iznos uzdržavanja koji je utvrđen sudskom odlukom, sudskom nagodbom ili planom o zajedničkoj roditeljskoj skrbi.

15. U konkretnim slučaju upravo se radi o djelomičnom plaćanju uzdržavanja za mlt. tužitelja, čime je tuženik uskratio mlt. tužitelju zakonsko uzdržavanje.

16. U hrvatskom obiteljskom pravu prešutni sporazum o visini ili načinu uzdržavanja ne utječe pravno valjano na pravo na uskraćeno uzdržavanje (tzv. verzijski zahtjev ili naknadu za neisplaćeno uzdržavanje).

17. Prema Obiteljskom zakonu, obveza uzdržavanja djeteta temelji se na zakonu, a visina se određuje sudskom odlukom, sudskom nagodbom ili planom o zajedničkoj roditeljskoj skrbi.

18. Tvrdnje tuženika da je između njega kao roditelja i majke zz mlt. tužitelja postojao sporazum oko plaćanja uzdržavanja i visine uzdržavanja, pa da se ne radi o uskraćenom uzdržavanju nisu osnovane, jer sve da je takav sporazum i postojao, a što tuženik u postupku nije dokazao, to ne bi bilo od utjecaja na obvezu tuženika da plaća uzdržavanje za svoje maloljetno dijete, jer odricanje od prava na uzdržavanje nema pravnog učinka (članak 286. stavak 1. ObZ).

19. Ako i postoji prešutni dogovor, takva dogovor ne pomaže na sudu, prije svega iz razloga nedostatka pravne sigurnosti. Prešutni dogovori (npr. usmeni dogovor roditelja o manjem iznosu ili kupnja potrepština umjesto novca) u praksi stvaraju probleme jer ih je vrlo teško dokazati. Zatim, u pitanju je i zaštita djeteta, jer obveza uzdržavanja je zakonska dužnost usmjerena na osiguranje egzistencije djeteta. Svi neformalni dogovori koji umanjuju iznos ispod onog potrebnog za normalan život djeteta smatraju se pravno ništetnima i ne mogu suspendirati zakonsko pravo na uzdržavanje.

20. Stoga je prvostupanjski sud pravilno obvezao tuženika na isplatu razlike na ime uskraćenog zakonskog uzdržavanja za utužene periode uzimajući u obzir iznose koje je tuženik plaćao.

21. Činjenica je da je tuženik samoinicijativno plaćao uzdržavanje za mlt. tužitelja i da je samoinicijativno povećavao iznose uzdržavanja, no neovisno o tome mlt. tužitelj ima interes tražiti da se sudskom odlukom odluči o njegovom zahtjevu radi isplate uskraćenog dijela uzdržavanja kao i o povećanju iznosa uzdržavanja, odnosno u ovom konkretnom slučaju donošenje odluke o obvezi zakonskog uzdržavanja i visini uzdržavanja.

22. Prvostupanjski sud uvažavajući životnu dob mlt. tužitelja za svako utuženo razdoblje, njegove ukupne materijalne potrebe (prehrana, odijevane, higijena, odgoj i obrazovanje, skrb o zdravlju), kao i imovinske prilike i ukupne mogućnosti oca kao roditelja obveznika uzdržavanja (prihodi tužitelja, kreditne obveze, obveze, uzdržavanja drugog djeteta) pravilno je utvrdio ukupni mjesečni iznos sredstava potrebnih za uzdržavanje mlt tužitelja, a na temelju Odluka o minimalnom novčanim iznosima potrebnim za mjesečno uzdržavanje djeteta (Narodne Novine 28/17, 30/18, 32/19, 39/20, 30/21, 37/22, 48/23, 49/24, 75/25).

23. Prilikom utvrđivanja iznosa potrebnog za uzdržavanje mlt. tužitelja, sud je u smislu odredbe članka 311. ObZ-a uzeo u obzir potrebe djeteta, njegove dobi prema utuženim razdobljima, napose za razdoblje za koje se traži utvrđivanje visine obveze zakonskog uzdržavanja od kolovoza 2025., pa nadalje, koje obuhvaćaju troškove stanovanja, prehrane, odijevanja, higijene, zdravlja, školovanja i društvenih aktivnosti, te je dovodeći iste u vezu s utvrđenim primicima tuženika kao obveznika uzdržavanja, u skladu s Odlukom ministra rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike o tablici o prosječnim potrebama mlt. djeteta za 2025., kao i uzimajući u obzir okolnost da mlt. tužitelj ima prihod u vidu dječjeg doplatka, utvrdio da je tuženik za njegovo uzdržavanje dužan plaćati iznos od 410,00 €, što je isti obzirom na svoje prihode i u mogućnosti činiti, slijedom čega odlučuje kao u izreci pobijane odluke pod točkom V. izreke.

24. Za utvrđenje potreba mlt. tužitelja i iznosa uzdržavanja koji treba doprinositi tuženik, sud prvog stupnja dao je logične i uvjerljive razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, te je sud prvog stupnja prilikom donošenja odluke o visini uzdržavanja, postupio sukladno odredbi članka 307., članka 310. i članka 311. ObZ-a, a posebno je vodio računa o tome da su se povećale potrebe mlt. tužitelja koje se odnose na prehranu, odjeću, obuću, obrazovanje i dodatne potrebe, pritom se navodi da kreditne obveze tuženika nikako ne mogu utjecati na obvezu zakonskog uzdržavanja kao ni kupovina odjeće, obuće, i sl., za mlt. tužitelja kao zamjena za novčanu obvezu zakonskog uzdržavanja ili umanjenje te obveze za novčani ekvivalent kupljenih artikala.

25. Sud prvog stupnja pravilno je, na temelju iskaza majke mlt. tužitelja i tuženika, te priloženih pisanih dokaza, utvrdio i materijalne potrebe djeteta (članak 311. ObZ), jednako kao i ukupne mogućnosti tuženika (članak 313. ObZ) kao obveznika plaćanja uzdržavanja. Za svoja utvrđenja sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje žalbenim navodima tuženik nije uspio dovesti u sumnju. Također, u odnosu na određenu visinu uzdržavanja potrebno je navesti i da ovaj sud smatra da, imajući u vidu, zakonske obveze, prihode i imovinsko stanje tuženika, nije bilo osnove da se obveza plaćanja uzdržavanja odredi u manjem iznosu od dosuđenog.

26. Nesporno je da tuženik za mlt. tužitelja plaća mjesečno i školarinu za privatnu srednju školi u iznosu od 366,66,EUR, ali napominje se da za upis mlt. tužitelja u privatnu srednju školu majka i zz mlt. tužitelja nije znala niti je dala suglasnost za upis, a iz priloženog preslika ugovora o gimnazijskom školovanju proizlazi da je ugovor kao roditelj zaključio i potpisao samo tuženik.

27. Stoga obveza podmirivanja troškova privatnog školovanja mlt. tužitelja ne može ići na teret obveznog zakonskog uzdržavanja mlt. tužitelja ili na teret majke i zz mlt. tužitelja koje sa takvim školovanjem nije bila niti upoznata, a nije ni suglasna.

28. Isto tako, i odluka o naknadi za uskraćeno uzdržavanje pravilna je i zakonita kako po osnovi, tako i po visini. Naime, u smislu odredbe članka 288. stavak 1. ObZ roditelji su prvi dužni uzdržavati svoje maloljetno dijete, te se radno sposoban roditelj ne može osloboditi dužnosti uzdržavanja maloljetnog djeteta, a kako tuženik u utuženom razdoblju nije ispunjavao svoju zakonsku obvezu uzdržavanja prema mlt. tužitelju, to mu je pravilnom primjenom odredbe članka 289. stavak 1. ObZ naloženo da mlt. tužitelju isplati razliku naknade za uskraćeno uzdržavanje za utuženo razdoblje.

29. Također se napominje da darovi i kupovina odjeće, obuće, mobitela, laptopa ili drugih materijalnih stvari ne može zamijeniti obvezu novčane naknade zakonskog uzdržavanja.

30. U odnosu na žalbene navode koji se tiču doplatka za djecu valja reći da se o neuračunavanju doplatka za djecu u zadovoljavanje prosječnih mjesečnih potreba mlt. djece prije određivanja mogućnosti i obveze zadovoljavanja uzdržavanja mlt. djece od tuženika kao roditelja s kojim dijete ne stanuje izjasnio Ustavni sud RH u odluci broj U- III-2490/2018 od 14. studenoga 2019. Naime, roditelji snose najveću odgovornost za osiguranje životnih uvjeta potrebnih za djetetov razvoj što proizlazi iz odredbe članka 63. stavak 1. Ustava RH (Narodne novine broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14 - pročišćeni tekst,) i članka 27. stavak 2. Konvencije UN o pravima djeteta iz 1989. kojoj je RH pristupila na temelju notifikacije o sukcesiji ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori", broj 12/93). Njihova obveza uzdržavanja nije samo materijalna (financijska), već i moralna jer izvire ne samo iz konvencijskog i ustavnih prava, već i iz načela solidarnosti, uzajamnoga poštovanja i pomaganja svih članova obitelji na kojem se načelu, među ostalima, temelji i ObZ (članak 4. ObZ). Stoga su roditelji prvi pozvani i dužni uzdržavati svoju djecu, a država je obvezna davati materijalnu potporu tek po načelu supsidijarnosti, što se odnosi i na pravni institut doplatka za djecu koji u načelu predstavlja novčano primanje roditelja radi potpore uzdržavanja i odgoja djece.

31. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se obveza tuženika na doprinos za uzdržavanje mlt. tužitelja ne može umanjiti zbog toga što mlt. tužitelj prima dječji doplatak jer kao što je već navedeno, primarna obveza roditelja je podmirivati uzdržavanje za mlt. djecu kako bi se mogle namiriti njihove osnovne potrebe, dok dječji doplatak i sredstva ostvarena po tom osnovu omogućuju mlt. tužitelju, da uz sredstva ostvarena doprinosom roditelja, u potpunijoj mjeri zadovolji potrebe za uzdržavanjem.

32. Isto tako, suprotno žalbenim navodima tuženika, odredbom članka 310. stavak 1. ObZ-a, propisano je da roditelj s kojim dijete stanuje svoj udio u obvezi uzdržavanja djeteta ispunjava zadovoljavanjem materijalnih potreba djeteta u obliku novčanog uzdržavanja, dok je stavakom 2. propisano da se svakodnevna skrb o djetetu smatra jednako vrijednom zadovoljavanju materijalnih potreba djeteta u obliku novčanog uzdržavanja.

33. Nadalje, prema odredbi članka 311. ObZ-a ukupne materijalne potrebe djeteta koje se utvrđuju u parničnom postupku odnose se na troškove stanovanja, prehrane, odijevanja, higijene, odgoja, obrazovanja, skrbi o djetetovom zdravlju i druge slične troškove djeteta, dok se prema odredbi stavka 2. istog članka ukupne materijalne potrebe djeteta određuju prema životnom standardu roditelja koji ima obvezu plaćanja uzdržavanja, a navedene potrebe prvostupanjski sud utvrdio je iz iskaza majke mlt. tužitelja s kojom mlt. tužitelj stanuje, te djelomično i iskaza tuženika, dok je glede imovinskih prilika tuženika tijekom postupka utvrđeno da prima dohodak od stalnog zaposlenja u srednjoj školi u [adresa], (u prvoj polovini 2025. u prosjeku od 2.100,00 €), da je vlasnik kuće u [adresa] koju iznajmljuje i da je vlasnik obrata za podvodni ribolov, dakle ima mogućnosti i ostvarivanja dodatnih prihoda.

34. Stoga su neosnovani navodi tuženika da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo u pogledu odredbe članka 311. stavak 1. i 2. ObZ, budući je sud nakon što je utvrdio materijalne potrebe mlt. tužitelja utvrdio i mogućnosti tuženika kao roditelja obveznika plaćanja uzdržavanja (članak 313. ObZ), pri čemu tuženiku valja napomenuti da je svrha vođenja parničnog postupka radi utvrđenja ili promjene načina uzdržavanja određenog prijašnjom odlukom u smislu članka 285. ObZ utvrditi odlučne činjenice na temelju kojih sud može odlučiti o osnovanosti ili neosnovanosti tužbenog zahtjeva ovisno o materijalnim okolnostima i mlt. tužitelja ali i tuženika kao obveznika plaćanja zakonskog uzdržavanja, i o tome jesu li se promijenile odlučne okolnosti na temelju kojih je bila donesena prijašnja pravomoćna odluka o uzdržavanju. Dakle, u takvom parničnom postupku sud ne ispituje samo odlučne činjenice vezane za mogućnosti roditelja, kao obveznika uzdržavanja, već mora uzeti u obzir i potrebe primatelja uzdržavanja, a što je u konkretnom slučaju sud prvog stupnja i pravilno utvrdio.

35. Nesporno je da je prihod tuženika uz obveze zakonskog uzdržavanja za dvoje djece, plaćanjem školarine privatne gimnazije za mlt. tužitelja, znatno opterećen, ali tuženik je samovoljno odlučio da mlt. tužitelj pohađa privatnu gimnaziju, te taj izdatak ne smije utjecati na obvezu zakonskog uzdržvanja.

36. Još valja reći tuženiku da naprijed citirane zakonske odredbe, kao i ostale odredbe Obiteljskog zakona koje uređuju pitanja obveze uzdržavanja djece, imaju prvenstveno svrhu zaštite prava i interesa djece. Pravo i interes mlt. tužitelja je ostvariti pravo na uzdržavanje koje je dostatno da pokrije njegove osnovne životne potrebe ali i da se pri tome ne ugrozi potreba tuženika.

37. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

U Karlovcu, 22. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Vesna Stokrp