Republika Hrvatska
Županijski sud u Velikoj Gorici
Ulica Hrvatske bratske zajednice 1
Poslovni broj Gž R-83/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Škugora, predsjednika vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Adele Turkalj, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Odvjetničko društvo Klaić & Klaić u Kutini, Kolodvorska 24, protiv tužen ice Republike Hrvatske – Ministarstvo obrane, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV br. 1, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, Građansko - upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-151/2016-31 od 18. ožujka 2026., 22. srpnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženice Republike Hrvatske kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-151/2016-31 od 18. ožujka 2026. u točki I. izreke i III. izreke.
II. Odbija se zahtjev tuženice Republike Hrvatske za naknadom troška postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 250,00 EUR (dvije stotine pedeset eura).
III. Odbija se zahtjev tužitelja VE za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 250,00 EUR (dvije stotine pedeset eura).
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 1.692,33 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose pobliže naznačene u izreci presude, izuzev zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenim iznosima bruto plaće (točka I. izreke), odbijen je dio tužbenog zahtjeva za isplatom zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenim iznosima razlike bruto plaće i naknade plaće iz točke I. izreke (točka II. izreke) te je tuženici naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.750,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 18. ožujka 2026. do isplate (točka III. izreke).
2. Protiv navedene presude žali se tuženica bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava. Zahtijeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 250,00 EUR.
3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava navode tuženice i zahtijeva naknadu troškova za sastavljanje tog podneska u iznosu od 250,00 EUR.
4. Žalba je neosnovana.
5. Predmet spora je isplata razlike plaće po osnovi dodataka za prekovremeni rad na terenu, dodataka za rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom u razdoblju od 7. kolovoza 2011. do 31. svibnja 2014. te naknade plaće za godišnji odmor u razdoblju od 7. kolovoza 2011. do 31. ožujka 2016. Tužbeni zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da mu je plaća u utuženom razdoblju isplaćivana kao da je radio isključivo radnim danima od 8,00 do 16,00 sati, iako je, kada je radio na terenu, radio noću, subotom, nedjeljom, državnim blagdanom i praznikom, ali i prekovremeno, a za taj rad mu tuženik nije uvećao plaću, niti isplaćivao dodatke na plaću. Također tvrdi da mu ni naknada plaće za vrijeme godišnjeg odmora nije bila isplaćivana u skladu s Pravilnikom o uvjetima i načinu korištenja godišnjih odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (''Narodne novine'', broj 140/02 i 68/11), već u znatno manjem iznosu.
6. Donošenjem pobijane presude nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), na koje povrede sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP). Suprotno žalbenim navodima, presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu proturječni stanju spisa i može se ispitati.
7. U postupku je utvrđeno:
- da je tužitelj djelatna vojna osoba, zaposlen kod tuženika,
- da je tužitelj, kada je radio na terenu, radnim danom radio od 7,00 do 19,00 sati,
- da tuženica u službenim evidencijama nije upisivala stvarni rad na terenu,
- da za prekovremeni rad na terenu u razdoblju od 7. kolovoza 2011. do 31. svibnja 2014. te na ime godišnjeg odmora u razdoblju od 7. kolovoza 2011. do 31. svibnja 2016. postoji dug tuženika prema tužitelju u iznosu od 448,74 EUR i to na ime godišnjeg odmora 256,26 EUR, a na ime prekovremenog rada s dodacima za rad noću, subotom i nedjeljom u iznosu od 192,48 EUR (varijanta 1. nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka),
- da za prekovremeni rad na terenu u razdoblju od 7. kolovoza 2011. do 31. svibnja 2014. te na ime godišnjeg odmora u razdoblju od 7. kolovoza 2011. do 31. svibnja 2016. postoji dug tuženice prema tužitelju u iznosu od 1.692,33 EUR i to na ime godišnjeg odmora 355,01 EUR te na ime prekovremenog rada s dodacima za rad noću, subotom i nedjeljom u iznosu od 1.337,32 EUR (druga varijanta nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka).
8. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev uz obrazloženje da je u ovom slučaju mjerodavna druga varijanta nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka, iz razloga što tuženik nije dostavio evidencija o stvarno odrađenim satima rada na terenu i naloge ili rješenja o korištenju slobodnih dana po osnovi prekovremeno odrađenog rada na terenu pa je stvarno odrađene sate rada na terenu utvrdio na temelju dostavljenih evidencija te iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka.
8.1. Što se tiče obračuna naknade plaće za godišnji odmor, sud zaključuje da u obračun treba biti uzet u obzir i dodatak za posebne uvjete vojne službe jer taj dodatak ulazi u redovan rad.
8.2. Pobijanu odluku prvostupanjski je sud donio pozivom na točke XII. I XIII. Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika ("Narodne novine" broj 118/09), Zakona o obrani ("Narodne novine" broj: 33/02, 58/02, 76/07), čl. 96. st. 1. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07 i 88/09), čl. 136. i čl. 218. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 73/13, 75/15 i 50/16), Pravilnika o plaći i načinu isplate plaće ("Narodne novine", broj: 118/09 i 99/12), Pravilnika o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba ("Narodne novine" broj 33/14), čl. 4. st. 2. Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika ("Narodne novine" broj 140/02 i 68/11) i Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba ("Narodne novine" broj 54/14).
9. Navedena odluka je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja i primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj presudi.
10. Tuženica u žalbi u bitnome navodi da je radno vrijeme na terenu utvrđeno personalnim dokazima, a ne na temelju službene dokumentacije, odnosno evidencija radnog vremena, da je za odluku o tužbenom zahtjevu bilo odlučno utvrditi činjenice koje se tiču točnog tužiteljevog radnog angažmana u smislu njegovog konkretnog trajanja, preciziranog po danima, a ne na temelju nepreciznog i uopćenog iskaza tužitelja i svjedoka o trajanju radnog vremena na terenu te da je zbog toga, takvim načinom obračuna, činjenično stanje o načinu rada tužitelja pogrešno utvrđeno, a materijalno pravo pogrešno primijenjeno. U odnosu na navedeno treba reći da je u ovom slučaju prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik dostavio nepotpunu radno - pravnu dokumentaciju i to u dijelu evidentiranih prekovremeno odrađenih sati rada na terenu te evidentiranih slobodnih dana bez rješenja, naloga ili dokaza o korištenim slobodnim danima s osnove prekovremeno odrađenog rada na terenu, što je potvrđeno i nalazom financijsko-knjigovodstvenog vještaka, koji je prije izrade nalaza i mišljenja zatražio od tuženika dostavu točnih podatka o dnevnom vremenu rada na terenu tužitelja, ali i korištenju slobodnih dana s osnove prekovremeno odrađenog rada na terenu, odnosno naloge o korištenju slobodnih dana i sati tužitelja u utuženom razdoblju, koje isprave tuženik nije dostavio. Zbog toga je pravilno zaključio da dokumentacija dostavljena od strane tuženika nije mjerodavna za provođenje osnovnog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja te je odlučne činjenice, osim na temelju dostavljene evidencije o radu tužitelja, utvrdio uzimajući u obzir iskaze tužitelja i svjedoka. Pritom je pravilno cijenio i okolnost da utvrđenje o nepotpunoj dokumentaciji tuženika ne proizlazi samo iz iskaza tužitelja i svjedoka, već i iz nalaza i mišljenje vještaka, kao i činjenicu da dnevne evidencije radnog vremena za razdoblje od veljače 2011. do travnja 2024. ne sadrže potpis tužitelja, kao ni mjesečne evidencije radnog vremena za razdoblje od lipnja 2014. do travnja 2016., koje osim potpisa tužitelja, ne sadrže ni potpis osobe za evidentiranje, niti osobe za ovjeravanje (zapovjednik/čelnik), osim na evidenciji za lipanj i srpanj 2014. na kojima se nalazi jedino potpis zapovjednika. Stoga tuženica neosnovano ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da tuženičine evidencije radnog vremena za tužitelja u utuženom razdoblju nisu točne, budući da je tu činjenicu sud utvrdio ne samo na temelju personalnih, veći i na temelju materijalnih dokaza koji prileže spisu. Iz tih razloga, pobijana presuda nije suprotna odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-927/2022, kako to neosnovano u žalbi tvrdi tuženica.
10.1. Pravilan je i zaključak prvostupanjskoga suda da je dodatak za vojnu službu sastavni dio redovne plaće ostvarene u redovnom radnom vremenu svake djelatne vojne osobe i da se, kao sastavni dio redovne plaće, i ti iznosi trebaju uračunati prilikom obračuna naknade za godišnji odmor.
10.2. Osim toga, u odluci Rev-1151/2024-2 od 10. rujna 2024., Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio je sljedeće pravno shvaćanje:
''Djelatnoj vojnoj osobi u razdoblju nakon 8. svibnja 2014. do kraja utuženog razdoblja (kolovoza 2017.) pripada pravo na isplatu naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora kao da je radila u redovnom radnom vremenu uračunavajući osnovnu plaću i dodatak na plaću za vojnu službu''.
10.3. Ostalim žalbenim navodima tuženica iznosi vlastitu ocjenu izvedenih dokaza, koju suprotstavlja ocjeni suda prvoga stupnja i iznosi vlastita pravna shvaćanja, koja nemaju uporišta u stanju spisa, kao ni u mjerodavnim zakonskim odredbama, koje je sud prvoga stupnja pravilno primijenio. Stoga ti navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).
11. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP, trebalo je odbiti žalbu tuženice i potvrditi pobijanu presudu te odlučiti kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.
12. Tuženica nije uspjela u žalbenom postupku pa joj ne pripada trošak postupka u povodu pravnog lijeka. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude (čl. 166. st. 1., u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP).
13. Tužitelju nije dosuđen trošak postupka u povodu pravnog lijeka jer u tom podnesku ponavlja navode iznesene tijekom postupka pa taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP). Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude (čl. 166. st. 1. ZPP).
14. U nepobijanom dijelu (točka II. Izreke) prvostupanjska presuda nije ispitivana (čl. 365. st. 1. ZPP).
U Velikoj Gorici 22. srpnja 2026.
Predsjednik vijeća
Goran Škugor
