Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-857/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice BA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Zoranu Kosanoviću, odvjetniku iz Kutine, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Kutini, Stalne službe u Novskoj poslovni broj P-309/2025-10 od 24. travnja 2026., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 22. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini, Stalne službe u Novskoj poslovni broj P-309/2025-10 od 24. travnja 2026.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I. Utvrđuje se da je ništetan članak 12. stavak 3. Ugovora o kreditu broj 9012326626 koji su 8. ožujka 2007. sklopili tužiteljica BA i tuženik Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb u dijelu kojim se korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb da tužiteljici BA isplati iznos od 343,16 eura uz zakonsku zateznu kamatu koja teče od 16. ožujka 2007. do do 31. prosinca 2007. godine po kamatnoj stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. Zagreb da tužiteljici BA isplati, na ime naknade troškova postupka, iznos od 500,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine koja teče od 24. travnja 2026. do isplate, a sve u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 4. svibnja 2026. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. -Odluka USRH, 84/2008., 96/2008. -Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku sukladno navodima žalbe ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Tužiteljica je podnijela odgovor na žalbu tuženika 14. svibnja 2026. u kojem je osporila navode žalbe u cijelosti.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim članka 12. stavak 3. Ugovora o kreditu sklopljenog 8. ožujka 2007. s tuženikom, a kojim je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva te temeljem tako utvrđene ništetnosti zahtjev za isplatu iznosa od 343,16 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

5.1.Tuženik se u svojoj žalbi poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, pri čemu citira zakonski tekst navedene bitne povrede, a u tekstu žalbe ocjenjuje kako sud nije dao valjane razloge u odnosu na odlučne činjenice u ovoj pravnoj stvari, osobito u odnosu na ocjenu transparentnosti i poštenosti predmetne ugovorne odredbe.

5.2. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu, za svoju odluku je dao jasne razloge, a nisu učinjene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. ZPP- a.

6. Nesporno je između stranaka da je tužiteljica s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 9012326626 dana 8. ožujka 2007. kojim joj je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje iznos od 56.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Člankom 12. stavak 3. navedenog Ugovora o kreditu ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1% od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna. Nesporno je također da je prilikom podizanja kredita 16. ožujka 2007. naplaćen iznos od 343,16 eura na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

6.1. Između stranaka je sporna ništetnost članka 12. točka 3. Ugovora o kreditu, pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te zastara.

6.2. Na temelju iskaza tužiteljice, a tuženik u tom pravcu nije pružio nikakve dokaze, prvostupanjski sud utvrđuje da tužiteljica s tuženikom prije sklapanja Ugovora o kreditu nije pregovarala o spornoj ugovornoj odredbi, da je Ugovor o kreditu sastavljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu od strane tuženika te da joj nije objašnjena struktura i način obračuna ulazne naknade.

6.3. S pozivom na članak 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003.; dalje: ZZP), kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, prvostupanjski sud zaključuje da tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi Ugovora o kreditu.

6.4. Prvostupanjski sud navodi da sama činjenica da je u Ugovor o kreditu koji je bio unaprijed formuliran od strane tuženika unesena klauzula o obvezi tužiteljice da plati naknadu za obradu kredita dovodi do neravnoteže u odnosima između ugovornih strana. Ovo stoga što tužiteljica ni na koji način nije mogla utjecati na samo ugovaranje naknade, a niti na visinu naknade koju je tuženik odredio samostalno. Tuženik da tijekom postupka nije dokazao da je tužiteljici razjasnio radi čega se naplaćuje naknada, koje troškove će tuženik imati vezano za sklapanje Ugovora o kreditu s tužiteljicom i koji parametri su bili odlučni da se naknada odredi upravo u visini od 1% od iznosa kredita. Neznanje tužiteljice o tome u koju svrhu plaća iznos koji je tuženik odredio kao naknadu dovodi tužiteljicu u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika, a što je protivno principu ravnopravnosti i jednakosti položaja ugovornih strana propisanom člankom 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO). Na neravnopravan položaj tužiteljice prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nisu od utjecaja odredbe Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/2014.), budući da je isti donesen nekoliko godina nakon sklapanja Ugovora o kreditu.

6.5. Zbog toga je prvostupanjski sud pozivom na članak 81. i članak 87. stavak 1. ZZP- a utvrdio ništetnim članak 12. stavak 3. Ugovora o kreditu.

6.6. Visina plaćene naknade za obradu kredita nije bila sporna između stranaka te ista iznosi 343,16 eura, a plaćena je 16. ožujka 2007. S pozivom na članak 323. stavak 1. i članak 1111. ZOO-a prvostupanjski sud je navedeni iznos dosudio tužiteljici. Na navedeni iznos dosuđena je i zakonska zatezna kamata od dana plaćanja naknade 16. ožujka 2007. do isplate po stopi iz članka 29. ZOO-a, a temeljem članka 1115. istog Zakona.

6.7. Odbijen je prigovor zastare jer da kako je tuženik temeljem ništetne odredbe od tužiteljice primio iznos od 343,16 eura, to joj je i dužan vratiti navedeni iznos, a njegova obveza nastaje nakon što se utvrdi da je odredba temeljem koje je primio taj iznos ništetna. Zastarni rok stoga počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, a kako sudska odluka kojom je utvrđena ništetnost nije još postala pravomoćna, zastarni rok nije niti počeo teći.

6.8. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a, dok je visina utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.).

7. Tuženik u žalbi ističe da prvostupanjski sud nije na pravilan način obrazložio načelo transparentnosti, kao niti načelo poštenosti. Osporava pravilnost primjene odredbi ZZP-a na koje se prvostupanjski sud pozvao, odnosno utvrđenje suda prema kojem se o predmetnoj odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo i koja da bi bila protivna načelu savjesnosti i poštenja. Smatra da postoji zabrana ocjene poštenosti navedene ugovorne odredbe propisane člankom 84. ZZP-a jer je sporna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva. Ističe kako u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je ta naknada proizlazila iz zakona i drugih propisa. Potpisivanjem Ugovora da je tužiteljica jasno i nesumnjivo izrazila svoju volju da prihvati uvjete koji su navedeni u samom Ugovoru o kreditu. Naknada za obradu kredita je u vrijeme zaključenja spornog Ugovora bila normalna i uobičajena odredba. Potpisavši Ugovor i plativši u trenutku sklapanja Ugovora tužiteljica da je pristala na navedene odredbe, jasno ih je razumjela i nije smatrala da bi iste bile sporne. Zbog toga da za tužiteljicu one nisu očito predstavljale neku neravnotežu ili nejasnoću radi kojih ne bi razumjela ekonomske posljedice istih. Zbog toga da se ne može govoriti kako je navedena odredba bila nerazumljiva i da se o njoj nije pregovaralo.

7.1. Po ocjeni ovog suda, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da je ista formulirana unaprijed od strane tuženika, jer tuženik u pravcu pojedinačnog pregovaranja nije pružio nikakve dokaze.

7.2. Navedena ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva te je ista omogućila tužiteljici da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, procijeni ekonomske posljedice koje iz te odredbe za nju proizlaze, zbog čega je riječ o odredbi koja je transparentna u smislu članka 85. ZZP-a. Provođenjem testa transparentnosti ispravlja se neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača, dok se provođenjem testa poštenosti ispravlja neravnoteža koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe.

7.3. Članak 84. ZZP-a dopušta testiranje poštenja glavnog predmeta ugovora i primjerenost cijene/naknade (odnos ponuđene robe – usluga i cijene) samo u slučaju netransparentnosti navedenih odredbi. Ovo zato što su člankom 1021. ZOO-a definirani glavni predmet ugovora o kreditu i cijena. Ostali aspekti financijskih obveza (osim glavnog predmeta ugovora) u koje spada i sporna naknada podliježu testu nepoštenosti i kada su potpuno transparentne.

7.4. U okviru ocjene poštenosti potrebno je sukladno članku 81. stavak 1. ZZP-a ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene poštenosti potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

7.5. Potrebno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu. Po ocjeni ovog suda, obzirom da članak 12. stavak 3. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti ih tuženik tijekom postupka dokazuje, te da je navedena naknada plaćena prilikom isplate kredita, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

7.6. Utvrđivanje postojanja znatne neravnoteže ne može se ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao „slabije“ stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima (člancima 1021. do 1024. ZOO-a i u vrijeme zaključenja ugovora važećeg Zakona o bankama).

7.7. U pravu je tuženik kada ističe da ugovaranje takve odredbe nije bilo zabranjeno, ali ugovaranje predmetne naknade nije bilo predviđeno niti dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, a niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti. Iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom ugovaranje kredita, isto je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Ocjena uzrokuje li se predmetnom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ne vrši se samo na temelju kvantitativnog odnosa između iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjev za kredit ili sadržaj ugovora o kreditu ili nametanje neke druge dodatne obveze ili naknade).

7.8. Člankom 59. točka 3. ZZP-a propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbe o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojim se ti troškovi mogu promijeniti. Između stranaka je zaključen Ugovor o kreditu koji ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koje se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja Ugovora, a i prema ocjeni ovog suda, troškovi usluga koje se pružaju u zamjenu za paušalnu naknadu, čija visina ovisi samo o visini odobrenog kredita, nisu opće poznati niti se mogu podrazumijevati.

7.9. Neutvrđeni troškovi koji terete tužiteljicu unošenjem sporne odredbe u Ugovor o kreditu su nerazmjerni i po svom sadržaju i po visini, a posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi Ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o spornoj naknadi, tužiteljica preuzela obvezu snašanja svih drugih troškova vezanih uz izradu Ugovora, javnobilježničke pristojbe i sve druge eventualne nastale nuzgredne troškove. Tuženik je na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ostvarena značajna neravnoteža na štetu tužiteljice, osobito jer tuženik nije dokazao da sporna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima.

7.10. Zbog toga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio članak 12. stavak 3. Ugovora o kreditu nepoštenom odredbom, a time i ništetnom, te je pravilno naložio tuženiku da tužiteljici vrati iznos koji je primljen na osnovi ništetne odredbe.

8. Tuženik osporava i dosuđenu zakonsku zateznu kamatu jer da tuženik nije bio nepošteni stjecatelj.

8.1. Po ocjeni ovog suda tuženik je bio nepošten stjecatelj zbog čega prema članku 1115. ZOO-a treba vratiti ono što je primio sa zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja 16. ožujka 2007. do isplate jer je navedena odredba unesena u Ugovor o kreditu protivno zahtjevu za postupanje u dobroj vjeri, pri čemu je banka mogla biti svjesna da je unošenjem navedene odredbe u Ugovor o kreditu stvorila značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana (neovisno o visini naknade) jer tužiteljici nije razjašnjeno na što se konkretno odnosi navedena naknada, odnosno koje su joj to usluge pružene zauzvrat.

9. Žalba također osporava i stav prvostupanjskog suda o zastari, smatrajući kako je u zastari kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva, zbog čega tužiteljica ne bi imala pravni interes podnositi deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje, obzirom da je svrha deklaratornog tužbenog zahtjeva ostvarenje nekog budućeg prava, u konkretnom slučaju utvrđenje ništetnosti članka 12. stavak 3. Ugovora o kreditu trebao bi omogućiti povrat iznosa kojeg je tužiteljica platila na ime naknade za obradu kredita. Međutim, kako je taj kondemnatorni zahtjev u zastari, to da se nije mogao usvajati niti deklaratorni tužbeni zahtjev. Međutim, čak ako bi se i usvojio deklaratorni tužbeni zahtjev, da je zastara u svakom slučaju nastupila i početak tijeka zastare se ne može vezivati uz pravomoćnost odluke o deklaratornom tužbenom zahtjevu jer je zastara počela teći prvog dana nakon što je izvršena isplata te je istekla protekom roka od 5 godina iz članka 225. ZPP-a.

9.1. Pravo na utvrđenje ništetnosti ne gasi se, dakle ne zastarijeva, a posljedice ništetnosti su određene člankom 323. stavak 1. ZOO-a, prema kojem je propisano da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju takvog ugovora.

9.2. Obzirom da je utvrđena ništetnost sporne ugovorne odredbe, to tužiteljica ima pravo na povrat onog što je platila temeljem ništetne odredbe, pa je i po ocjeni ovog suda pravilan zaključak prvostupanjskog suda da zastara zahtjeva za isplatu počinje teći tek pravomoćnošću odluke kojom je utvrđena ništetnost konkretne ugovorne odredbe. Tako i Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u zaključku donesenom na sjednici od 30. siječnja 2020.

10. U odnosu na odluku o naknadi parničnog troška, tuženik istu osporava u okviru osporavanja odluke o glavnoj stvari uz općenito obrazloženje da svi troškovi koji su dosuđeni tužiteljici nisu bili nužni.

10.1. Kako tuženik ne navodi konkretne razloge zbog kojih osporava donesenu odluku o naknadi parničnog troška, već to čini zbog toga što ocjenjuje da bi drugostupanjski sud trebao preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužiteljicu s tužbenim zahtjevom te obvezati istu da tuženiku naknadi parnični trošak, te kako primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava kad se radi o odluci o trošku, već samo ukoliko su navedeni konkretni razlozi zbog čega se odluka o trošku iz prvostupanjske odluke osporava, to ovaj sud navedenu odluku u smislu pravilnosti primjene materijalnog prava i nije ispitivao.

11. Zbog navedenih razloga žalba tuženika odbijena je kao neosnovana te je prvostupanjska presuda potvrđena primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

Koprivnica, 22. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković