nRepublika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-1011/2026-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić, predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LO, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Branko Lin, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika Addiko Bank d.d. (prije Hypo Alpe Adria bank d.d.), Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-3119/2019-41 od 20 siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 22. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

1. Odbijaju se žalbe stranaka, kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-3119/2019-41 od 20 siječnja 2026. u točki I, II, usvajajućem dijelu točke III i točki IV izreke.

2. Uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se citirana presuda u odbijajućem dijelu točke III izreke i sudi:

Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju daljnji iznos od 4. 711,05 eur u roku od 15 dana sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe 12. lipnja 2019. po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena do 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve do isplate.

3. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke, utvrđene su ništetnim odredbe ugovora o kreditu br. 396-48/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljenom između parničnih stranaka 14. veljače 2007. u članku 6 st. 1 i 2 Ugovora, u dijelu u kojem glasi "Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe Adria bank d.d. ili drugog akta banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom." U članku 17. st. 1 Ugovora, rečenica 2 i 3 koje glase "Ukoliko korisnik kredita u roku od 60 (šezdeset) dana od dana isplate kredita ne preusmjeri svoja primanja na račun otvoren u Hypo Alpe Adria bank d.d. banka je ovlaštena kamatnu stopu promijeniti u komercijalnu i naplatiti jednokratnu naknadu u iznosu od 0,5% (nulacijelihpetposto) na iznos glavnice kredita maksimalno 5.500,00 kn (pettisućapetstokuna). Ukoliko korisnik kredita prestane primati primanja na račun otvoren u Hypo Ape Adria bank d.d. banka je ovlaštena kamatnu stopu promijeniti u komercijalnu." U članku 21. st. 3. Ugovora, odredba koja glasi "Potpisom na ovom Ugovoru korisnik kredita, založi dužnik i sudužnik u cijelosti prihvaćaju odredbe Općih poslovnih uvjeta Hypo Alpe Adria Bank d.d., odredbe i tarife Odluke o naknadama za usluge Hypo Alpe Adria bank d.d. kao i Odluku o kamatnim stopama Hypo Alpe Adria bank d.d., te druge opće akte banke Hypo Alpe Adria bank d.d. sa svim izmjenama i dopunama istih koje bude donesene za vrijeme postojanja tražbina banke iz ovog Ugovora." U članku 3. i 4. u dijelu u kojima se povrat obveza iz kredita vezuje uz valutu švicarski franak sadržane u čl. 3 . st. 2. u dijelu u kojem stoji „Kamata se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria bank d.d. na dan plaćanja." te u čl. 4. st. 3. u dijelu koji glasi „u kunskoj protuvrijednost 999,66 CHF (devestodevedesetšvicarskih franaka i 66/100) obračunatih po srednjem tečaju Hypo Alpe Adria bank d.d. na dan plaćanja." Točkom II izreke odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu u kojemu se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 27.334,78 eur (tj. 10.540,44 eur s osnova preplaćenih kamata te još 13.861,22 eur preplaćenog iznosa na ime tečajnih razlika po ništetnoj odredbi o zaštitnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF, te 2.933,12 eur na ime razlike između dodatnog zaduženja glavnice pri provedbi konverzije i priznate preplate) sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke. Točkom III izreke naloženo je tuženiku, da u roku od 15 dana plati tužitelju, novčani iznos od 6.002,34 eur zajedno sa zateznom kamatom koja na isti iznos teče počev od dana podnošenja tužbe (12. lipnja 2019.) do isplate po stopi kao u tom dijelu izreke dok je odbio tužbeni zahtjev u preostalom dijelu do iznosa od 10. 713,39 eur. Točkom IV izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 468,54 eur sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke dok je odbijen zahtjev za naknadom troškova postupka tužitelja u preostalom dijelu.

2. Protiv točke II izreke te odbijajućeg dijela točke III i IV izreke žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 i 146/25: dalje-ZPP) dok se protiv usvajajućeg dijela točke I, III i IV izreke presude žali tuženik iz istih žalbenih razloga.

3. Svaki od njih predlaže uvažanje svoje žalbe.

4. Odgovori na žalbe nisu dostavljeni.

5. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, a žalba tuženika nije osnovana.

6. Kod donošenja pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti kao ni povreda iz čl. 354. stavak 2. točka 11. ZPP- a na koju se poziva tuženik. Pobijana presuda je razumljiva i neproturječna, sadrži razloge odlučnim činjenicama i može se ispitati. Prvostupanjski sud naveo je odlučne razloge na kojima temelji utvrđenje da je tužitelj sklopio Ugovor u svojstvu potrošača i u toj situaciji na tuženiku je bio teret dokaza da tužitelj nema svojstvo potrošača što isti nije dokazao. Osim toga sud prvog stupnja naveo je i odlučne razloge na kojima temelji utvrđenje o ništetnosti ugovora o kreditu.

7. U odnosu na pobijanu presudu sud prvog stupnja je utvrdio:

-da su stranke postupka zaključile Ugovor o kreditu br. 396-48/2007 sa Sporazum osiguranju novčane tražbine, 14. veljače 2007. god. za iznos od 195.000,00 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita (čl. 2), sa promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci banke (čl. 6) te da je početna kamatna stopa iznosila 4,60 % i da je vraćanje kredita vezano za tečaj chf-a te da se tijekom trajanja ugovornog razdoblja Odlukama banke mijenjala visina kamatne stope i tečaj chf,

-da su stranke sklopile Aneks ugovora o kreditu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita i da je tim ugovorom konstatiran iznos pretplate od 35.495,44 kn koji se koristio za namirenje budućih anuiteta,

-da je tužitelj sredstva kredita koristio za rekonstrukciju stambene kuće i da je riječ o potrošačkom ugovoru,

- utvrđenje o ništetnosti odredbi Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli temeljio je na presudi Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13–4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P–1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja te analizom dokaza iz konkretnog predmeta, a pozivom na odredbu čl. 81 st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine „ br 93/06; dalje- ZPP/03),

-da nije zastarjela predmetna tražbina jer da je zastara prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe 4. travnja 2012. te da od pravomoćnosti te presude u dijelu promjenjive kamatne stope (13. lipnja 2014.) odnosno u dijelu valutne klauzule (14. lipnja 2018.) pa do podnošenja tužbe u ovom predmetu (12. lipnja 2019.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina,

- da zaključenje Aneksa ugovora o kreditu nema restitucijski učinak u pogledu zateznih kamata na preplaćeni iznos glavnice od dana pojedinačnih uplata do dana obračuna konverzije pa da tužitelj ostvaruje pravo na tu isplatu iznosa od 6.002,34 eur, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a,

-da je sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu u skladu s odredbama Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranu („Narodne novine“ br. 9/15:dalje-ZID ZPK/2015) tužitelj restituiran za nepoštene ugovorne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koje su sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u chf zbog čega da mu ne pripadaju preplaćeni iznosi glavne tražbine iz osnovnog tužbenog zahtjeva,

-da je vještačenjem utvrđen iznos zateznih kamata na više plaćene iznose po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli na dan provedbe konverzije 30. rujna 2015. u iznosu od 10.713,39 eur te je taj iznos umanjen za iznos pretplate izračunat konverzijom od 4. 711,05 eur korišten za buduće obveze tužitelja i tužitelju je dosuđen iznos od 6.002,34 eur sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe.

8. Predmet spora je utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu sklopljenih između stranaka postupka kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i otplata uz korištenje valutne klauzule u chf te restitucijski zahtjev za povratom preplaćenih iznosa na ime tečajne razlike i promjenjive kamatne stope kao i zahtjev za isplatom zateznih kamata na preplaćeni iznos za razdoblje od pojedinačnih uplata do konverzije .

9. Pravilno je utvrdio sud prvog stupnja sve bitne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev u dijelu utvrđenja ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i dao je valjane razloge za takvo utvrđenje.

10. Pravilno je utvrđenje suda da presuda donesena u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača zbog postojanja povrede propisa zaštite potrošača ima obvezujući učinak na ovaj predmet te da utvrđenja o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz tog predmeta imaju učinak i na ovaj predmet.

11. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13.

lipnja

2014. povodom

koje

je

donesena presuda VSRH broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

12. Nadalje, istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

13. Odredbom članka 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

14. Sukladno tome prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19, temeljem članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom treba napomenuti da tuženik tijekom postupka, niti sada u žalbi nije iznosio činjenice niti pružio nijedan dokaz da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnih ugovora o kreditu na način da bi mu prilikom sklapanja tih ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi na određivanje njezine obveze i da bi tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

15. Iz navedenih razloga pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu u toči I izreke i svi žalbeni navodi tuženika u tom dijelu su neosnovani pa je valjalo potvrditi pobijanu presudu u tom dijelu, primjenom odredbe čl. 368. stavak 1. ZPP-a.

16. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je točkom II izreke odbio tužbeni zahtjev za isplatom po osnovi restitucijskog zahtjeva preplaćenih iznosa glavne tražbine po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli za razdoblje do konverzije jer tužitelj ne ostvaruju pravo na isplatu navedenih iznosa iz niže navedenih razloga i svi žalbeni navodi tužitelja kojima s osporava utvrđenje suda prvog stupnja u tom dijelu su neosnovani.

17. Prije svega treba kazati da se na ocjenu poštenosti Dodatka Ugovoru o kreditu, primjenjuju izričite odredbe ZZP-a, dok se materijalnopravne posljedice utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu prosuđuju po odredbama Zakonu o obveznim odnosima (“Narodne novine”, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18:dalje- ZOO-a), koje u tom pogledu nadopunjuju odredbe ZID ZPK/15 i ZZP. Primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u chf, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu kako je to određeno u ZID ZPK/15.

18. Donošenje ZID ZPK-a imalo je za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati korisnicima kredita u chf, odnosno u kunama vezano za tečaj CHF, isti položaj u odnosu na korisnike kredita u valuti eur s time da se u smislu odredbi čl. 19.b i čl. 19.c tog Zakona razlika više uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u eur-ima računa kao preplata, kojom se ovisno o okolnostima slučaja postupa sukladno dodanoj odredbi čl. 19.c st. 5. ZID ZPK/15.

19. Budući da su sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope to je na valjan način, ugovoren među strankama, prestala obveza tuženika (čl. 160. ZOO) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) zbog čega više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. Odredbama čl. 19 d i 19 e ZID ZPK/15 propisana je detaljna, jasna i transparentna procedura koja je prethodila zaključenju Ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora i tužiteljica kao potrošač bila je u prilici još prije sklapanja Dodatka Ugovora proučiti njegove odredbe.

20. Protivno navodima iz žalbe tužitelja, prihvaćanjem konverzije tužitelj se više se ne nalazi u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u chv. Zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavljena je stvarna ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji.

21. Za istaknuti je i da je zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja stranaka u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl.19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15 (prema odredbi čl. 19.e ZID ZPK/15, potrošači snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19.c st. 1. toč. 1.ovoga Zakona, zatim iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada troškova iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ovoga Zakona te iznos kamata i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. ovoga Zakona). Interveniranje u takav pravni odnos na način koji tužitelj zahtijeva, unutar opsega obračuna izvršenog prema odredbi čl. 19.c u vezi s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, bilo bi suprotno slobodi ugovaranja i slobodi tržišnog natjecanja koja izvire iz slobode ugovaranja.

22. Zaključno, ništetnost odredbi osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ne dovodi u pitanje valjanost sporazuma o konverziji (tako VS u predmetu Gos-1/2019) jer je odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19:dalje-ZZP/14), koji uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, propisano da se te odredbe ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, kako je to u ovom predmetu, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku, jer to prijeći odredba čl. 49. st. 5. ZZP/14.

23. Sukladno navedenom, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tužitelj ne ostvaruje pravo na isplatu izračunate pretplate tečajne razlike i promjenjive kamatne stope utvrđene točkom II izreke presude te je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrđena i pobijana presuda u tom dijelu.

24. Nastavno, pravilno je sud prvog stupnja usvajajućim dijelom točke III izreke usvojio tužbeni zahtjev za preplaćeni dio zateznih kamata po osnovi ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do konverzije sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe primjenom odredbe 29. i 31. ZOO-a.

25. Protivno žalbenim navodima tuženika dio zateznih kamata za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka do dana prestanka obveze izvršene konverzijom, nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15 pa je iz tog razloga osnovan tužbeni zahtjev u tom dijelu na temelju općeg propisa iz čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18:dalje-ZOO) i tužitelju za razdoblje od dana sklapanja Ugovora o kreditu pa do dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) pripadaju zatezne kamate na preplaćene iznose po osnovi ništetnih i nepoštenih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli u chf, na sve one iznose koje je plaćao više od početnog tečaja i od početne kamatne stope.

26. Pogrešno smatra tuženik da se zatezne kamate ne bi mogle posebno utužiti. Naime, u konkretnoj situaciji kada je je konverzijom namireno glavno potraživanje tužitelja po osnovi pretplate kredita s valutnom klauzulom u chv zatezne kamate se u smislu odredbe čl. 160. st. 2. ZOO-a mogu osamostaliti i obračunati u apsolutnom iznosu. Iz navedenih razloga pogrešno se tuženik poziva i na odluke različitih sudova u drugim predmetima koje se temelje na drugoj činjeničnoj situaciji.

27. Međutim, pravilno tvrdi tužitelj u žalbi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio dio tužbenog zahtjeva za isplatom zateznih kamata u iznosu od 4. 711,50 eur obrazlažući da je taj iznos izračunat konverzijom korišten za buduće obveze tužitelja.

28. Zatezne kamate nisu obuhvaćene obračunom u konverziji niti uređene odredbama ZID ZPK/15 po osnovi kojega je provedena konverzija, kao što je navedeno, te se ne mogu ni umanjivati za bilo kakvu pretplatu utvrđenu konverzijom već ih valja dosuditi tužitelju u cijelosti.

29. Budući da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev točkom III izreke za iznos od 4. 711,05 eur po osnovi zateznih kamata valjalo je preinačiti taj dio presude i usvojiti tužbeni zahtjev u tom dijelu te dosuditi tužitelju po toj osnovi daljnji iznos od 4. 711,05 eur sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe 12. lipnja 2019. do isplate, primjenom odredbe čl. 368. stavak 1. i 373. stavak 1. točka 3. ZPP-a.

30. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka iako je tužitelj uspio s manjim dijelom kondematornog tužbenog zahtjeva. Naime, tužitelj je zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna strana protiv banke kao jače stranke u njihovom međusobnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena. Tužitelj nije mogao predvidjeti svoje izglede za potpuni uspjeh zbog neustaljene sudske prakse, što je i sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava. Stoga postoje razlozi koji opravdavaju odstupanje od primjene odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a jer cjeloviti tužbeni zahtjev tužitelja nije lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman te je primjenom odredbe čl. 368. stavak 1.

ZPP-a potvrđena i točka IV izreke.

31. Tužitelju koji je kroz žalbenu fazu postupka uspio s manjim dijelom kondemnatorog tužbenog zahtjeva, u smislu odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a, nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka, a odbijan je i zahtjev tuženika koji nije uspio sa žalbom za naknadu njegovih troškova žalbenog postupka.

U Rijeci, 22. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Tajana Polić