Broj: IR-58/2026
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca: predsjednice vijeća Kristine Gašparac Orlić, te članova vijeća Eufemije Nanković i Gordane Korotaj, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv RG, u povodu prijedloga za izricanje mjere zabrane prisustvovanja športskim natjecanjima na temelju čl. 34.a Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima („Narodne novine“, broj: 117/03., 71/06., 43/09., 34/11. i 114/22.), odlučujući o žalbi RG, protiv rješenja Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 24. ožujka 2026., broj: Pp Prz-129/2026-2, na sjednici vijeća 22.srpnja 2026.,
r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba RG i potvrđuje se pobijano rješenje.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem Općinskog prekršajnog suda u Splitu, broj: Pp Prz-129/2026-2 od **.**.2026., RG je izrečena zabrana prisustvovanja svim nogometnim utakmicama na kojima nastupaju nogometni klub HNK „Hajduk“ i Hrvatska nogometna reprezentacija, s obvezom javljanja u nadležnu policijsku postaju u trajanju od godinu dana.
2. Protiv tog rješenja je RG putem, odvjetnika Tonija Marinkovića u Odvjetničkom društvu Ivančević Marinković i partneri iz Splita, pravodobno podnio žalbu, zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, te odluke o sankcijama, predlažući usvojiti žalbu te ukinuti pobijano rješenje, i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.
3. Žalba nije osnovana.
4. Razmotrivši predmet, uz ocjenu navoda žalbe, odlučujući sukladno odredbi čl. 211. st. 3. Prekršajnog zakona (Narodne novine, broj 107/07., 39/13, 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22., dalje: PZ), Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je utvrdio da je pobijana odluka prvostupanjskog suda kojom je izrečena predmetna zabrana prisustvovanja športskim natjecanjima, s obvezom javljanja u nadležnu policijsku postaju pravilna i zakonita te u skladu s odredbom čl. 34.a Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima.
5. Svoju odluku je prvostupanjski sud obrazložio činjenicom da iz Zbirke podataka o osobama i događajima vezanim uz športska natjecanja kao i uvidom u prekršajnu evidenciju Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije proizlazi da je RG kao pripadnik navijačke skupine „Torcida“ evidentiran radi sudjelovanja u djelima vezanim uz športska natjecanja i navijačke nerede, odnosno već ranije se protupravno ponašao za vrijeme dolaska i održavanja športskog natjecanja a koje činjenice u potpunosti opravdavaju izrečenu zaštitnu mjeru.
6. RG u žalbi ističe da u izrečenim zaštitnim mjerama sud nije odredio udaljenost ispod koje se okrivljenik ne smije približiti objektima u kojima se organizira športsko natjecanje a u skladu s odredbom čl. 131. st. 2. PZ-a što je bio dužan i time je grubo povrijedio odredbu čl.131. PZ-a. Nadalje ističe da je mjera zabrane izrečena na temelju određenih saznanja suda o prethodnom postupanju okrivljenika, te je odluka donesena na temelju nekonkretiziranih, nedokazanih i nepravomoćnih saznanja što predstavlja kršenje između ostalog i Povelje Europske unije o temeljnim pravima, Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Ustava RH i zakona. Ističe kako okrivljenikovu članstvo u „Torcidi “ samo po sebi ne može predstavljati pravnu niti činjeničnu osnovu za izricanje zabrane ili bilo kakve otegotne mjere, te kako u konkretnom slučaju nije utvrđena izravna povezanost između članstva okrivljenika u „Torcidi“ i sportskih događaja na kojima bi došlo je do protupravnog ponašanja, te da sud u obrazloženju ne navodi niti jedan konkretni dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je okrivljenik kao član navijačke skupine sudjelovao u neredima nasilju i drugim oblicima huliganstva povezanim sa sportskim događajima, pa takvo samo formalno članstvo ne može biti relevantna okolnost za izricanje zabrane, te je pobijano rješenje utemeljeno isključivo na saznanjima Policijske uprave Splitsko- dalmatinske dok u samom postupku nije dokazano da je okrivljenik počinio prekršaj. Navodi kako nisu ispunjene pretpostavke za izricanje mjere prevencije koja se temelji na proizvoljnom tumačenju mjerodavnog prava, te da bi se ovakvim postupanjem ozakonila mogućnost da samo na temelju policijske prijave bilo kojem građaninu mogu biti ograničena prava i temeljne slobode zajamčene Ustavom RH. Nadalje navodi da je sud prekršio čl. 88. Prekršajnog zakona jer sa jednakom pažnjom nije utvrdio činjenice koje terete okrivljenika i koje mu idu u korist te se prilikom izricanja zaštitne mjere mora imati na umu načelo razmjernosti na način da se zaštitna mjera ne smije izreći ako nije u razmjeru sa težinom počinjenog prekršaja i prekršaja koji se mogu očekivati kao i za stupnjem počiniteljeve opasnosti sukladno čl. 51a PZ-a. Također ističe kako sud treba uzeti u obzir specifičnu situaciju okrivljenika vezanu uz radne obveze tijekom sezone gdje će raditi na dvije pozicije u Podstrani a zbog udaljenosti i otežanog prometa gužve na relaciji Split -Podstrana, javni prijevoz mu onemogućuje pravovremeni odlazak na posao tako da bi mi bilo otežano javljanje na policiju a o ovom radu ovisi mu prihod za cijelu godinu .
7. Razmatrajući spis predmeta i ispitujući pobijano rješenje, uz ocjenu navoda žalbe, ovaj Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je našao da je prvostupanjski sud po prijedlogu podnositelja zakonito i osnovano izrekao zabranu prisustvovanja športskim natjecanjima kao u izreci pobijanog rješenja, jer su u konkretnom slučaju ostvarene sve zakonske pretpostavke za izricanje takve mjere, te da istim nije povrijeđeno materijalno prekršajno pravo, niti je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka na koje se žalitelj poziva.
8. Osnova za donošenje pobijanog rješenja prvostupanjski sud je našao u prijedlogu predlagatelja koji u sebi sadrži sve odlučne činjenice za donošenje pobijanog rješenja, kao i činjenica utvrđenih iz Potvrde prekršajne evidencije Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije.
9. Naime, nije osnovan žalbeni navod da je pobijano rješenjem nezakonito jer RG sud nije odredio udaljenost ispod koje se okrivljenik ne smije približiti objektima u kojima se organizira športsko natjecanje što je prema odredbi čl. 131. st. 2. PZ-a bio dužan. Sud nije bio dužan niti je trebao primijeniti članak 131. stavak 2. Prekršajnog zakona, s obzirom na to da je mjera zabrane pravilno izrečena na temelju obradbama Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima koji takav uvjet za izricanje mjere ne propisuje odnosno citiranim zakonom nije propisana nužnost određivanja udaljenosti ispod koje se okrivljenik ne smije približiti športskim objektima . U konkretnom slučaju ne radi o mjeri opreza propisanoj odredbama čl. 130. PZ-a, a okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera zabrane prisustvovanja športskim natjecanjima, koja predstavlja posebnu mjeru sui generis (mjera posebne vrste) koja je izrečena temeljem odredbi Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima.
10. Nadalje ističe se kako osnovano navodi tužitelj u predmetnom prijedlogu, kao i prvostupanjski sud u pobijanoj odluci, da je žalitelj prijavljen zbog kaznenih djela („učestvovanje u grupi ljudi koja učini krivično djelo „ iz čl. 341.st.1. st.1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine , te „izazivanje nereda“ iz čl. 324. KZ-a), te da je žalitelj prijavljen i zbog prekršaja iz čl. 4.st.1.t.2. Zakona o sprečavanju nereda na športskim natjecanjima, te je pravomoćno kažnjavan zbog počinjenja prekršaja iz čl. 39. st.1.t.2. Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima koja činjenica je dostatna za izricanje predmetne zabrane, budući da se radi o saznanju o ranijem protupravnom ponašanju za vrijeme dolaska, održavanja ili odlaska s nekog športskog natjecanja. Dakle u konkretnom predmetu dodatno je utvrđeno ranije protupravno ponašanje okrivljenika, jer je isti već pravomoćno kažnjavan i za prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, što ukazuje na određeni obrazac ponašanja. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi kako je odluka donesena na temelju nekonkretiziranih, nedokazanih i nepravomoćnih saznanja. Isto tako neosnovani su navodi žalbe kako okrivljenikovu članstvo u „Torcidi “ samo po sebi ne može predstavljati pravnu niti činjeničnu osnovu za izricanje zabrane ili bilo kakve otegotne mjere, pa takvo samo formalno članstvo ne može biti relevantna okolnost za izricanje zabrane budući iz obrazloženja pobijanog rješenja jasno proizlazi da je okrivljeniku izrečena zabrana zbog saznanja o njegovom ranijem protupravnom ponašanju u svezi nekog sportskog natjecanja, te da isti kao član navijačke skupine „Torcida“ ne poštuje društvena pravila, onemogućava drugima da nesmetano prate športska natjecanja i svojim protupravnim ponašanjem iskrivljuje sliku o istinskim navijačima sportskih klubova. Činjenica da su protiv RG podnesene kaznene prijave, da je već pravomoćno kažnjavan zbog prekršaja iz čl. 39.st.1.t.2 Zakona o sprječavanju nereda na sportskim natjecanjima upućuje na zaključak o osnovanosti izricanja ove mjere sa ciljem preveniranja njegovog budućeg protupravnog ponašanja.
11. U odnosu na navode žalbe glede kršenja temeljnih ljudskih prava i sloboda, ukazuje se žalitelju da je svako protupravno ponašanje upereno protiv nekog društvenog interesa ili društvenog dobra, koje se pojavljuje kao objekt zaštite. Objekt zaštite u predmetnom slučaju je športsko natjecanje i drugi učesnici istog, a sve u svjetlu Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima, čiji je legitimni cilj prevenirati, procesuirati i otkloniti društveno neprihvatljivo ponašanje pojedinca na športskim natjecanjima da bi se na taj način spriječilo pojedinca da ugrožava sigurnost i onemogućava druge gledatelje da mirno i neometano prate i navijaju na športskom natjecanju. Stoga su upravo operativna saznanja policije dovoljna osnova za izricanje ove mjere koja po svojoj prirodi nije sankcija, već posebna vrsta mjere – mjera prevencije čiji je cilj spriječiti moguće protupravno ponašanje osobe za koju postoje saznanja da se već ranije protupravno ponašala, budući da nad interesom pojedinca za navijanje i gledanje športskih natjecanja, pretežu javni interes i pravo drugih osoba da neometano i sigurno prisustvovanje i uživanje u športskom natjecanju. Takva je posebna mjera – mjera prevencije o čijoj primjeni i u europskom pravnom prostoru postoje jasna i detaljno utvrđena pravila, po ocjeni Ustavnog suda (broj odluke U-I-2186/2008 od 29. svibnja 2012. g.), razmjerna spomenutom legitimnom cilju.
12. Nadalje, ukazuje se da je i odlukom Europskog suda za ljudska prava Seražin protiv Hrvatske od 8. studenog 2018. g., utvrđeno da je mjera zabrane posjećivanja utakmica određena člankom 34.a Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima, preventivnog karaktera sui generis, da nije kaznenog karaktera jer ne djeluje represivno i s ciljem kažnjavanja počinitelja, već preventivno radi sprječavanja budućeg mogućeg nasilja prilikom posjećivanja športskih natjecanja te da se ista može primijeniti neovisno o prethodnom prekršajnom ili kaznenom progonu i osudi, zatim da se ne izriče kao dopunska sankcija radi počinjenja prekršaja te da nije potrebno zadovoljiti standard dokaza, kao i da se po svojoj prirodi razlikuje od zaštitne mjere po načinu primjene (ne postoji obveza predavanja putnih isprava i boravka u policijskoj stanici), vremenu trajanja (najduže razdoblje od godinu dana), a ne predviđa niti dodatno izricanje novčane kazne ili oduzimanje slobode.
13. Ističe se da je prvostupanjski sud valjano cijenio činjenice navedene u prijedlogu i to da je RG kao navijač evidentiran u Zbirku podataka o osobama i događajima vezano uz športska natjecanja te se žalitelj se upućuje na odredbu članka 39.b Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima koja je osnova za vođenje Zbirke podataka o osobama i događajima vezanim uz športska natjecanja.
14. Zbirka se vodi radi pripreme poduzimanja odgovarajućih mjera za održavanje javnog reda i sigurnosti za vrijeme nogometnih utakmica, a koje mogu biti ugrožene od strane pojedinaca koji svojim radnjama čine potencijalnu prijetnju zakonitosti, redu i sigurnosti.
15. Bitno tumačenje samog Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima je i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske kojim se ne prihvaća prijedlog za pokretanje postupka sa ocjenom suglasnosti zakona s Ustavom s osnova članka 34.a Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima i gdje Ustavni sud Republike Hrvatske ističe da je tumačenje u primjeni navedenog članka potrebno sagledati u cjelini a ne izolirano, te da je legitimni cilj Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima prevenirati, procesuirati i otkloniti društveno neprihvatljivo ponašanje pojedinca na športskim natjecanjima da bi se na taj način zaštitilo prava drugih pojedinaca na mirno učestvovanje u športskom natjecanju.
16. Što se tiče legimiteta cilja koji se postiže zaštitnom mjerom iz pozicije načela razmjernosti Ustavni sud Republike Hrvatske utvrđuje da javni interesi i pravo drugih osoba da neometano i sigurno prisustvuju športskim natjecanjima preteži nad pojedinačnim interesom, pa je ostvarena mjera prevencije prema ocjeni Ustavnog suda razvidna legitimnom cilju.
17. Temeljne smjernice sprječavanja nereda na športskim natjecanjima sadržane su u Europskoj konvenciji o načinu nedoličnog ponašanja gledatelja na športskim priredbama koja je donesena u Strasbourgu dana 19. kolovoza 1985. te je od strane Republike Hrvatske ratificirana 27. siječnja 1993. a stupila je na snagu s 1. ožujkom 1993., te su potpisnice navedene Konvencije prihvatile i cilj, tj. poduzimanje zajedničkih mjera u sprječavanju i kontroli problema nasilja i nešportskog ponašanja gledatelja na športskim događajima s obzirom da je šport često scena provala nasilja koja je društveni fenomen na širokom opsegu reperkusije, slijedom čega sve potpisnice Konvencije međusobno surađuju.
18. U odnosu na žalbeni navod kako okrivljenik zbog radne obveze tijekom sezone, gdje će raditi na dvije pozicije u Podstrani, a zbog udaljenosti i otežanog prometa i gužve na relaciji Split -Podstrana, gdje mu javni prijevoz onemogućuje pravovremeni odlazak na posao, tako da bi mu bilo otežano javljanje na policiju, ističe se kako isti nije osnovan i navedena okolnost ne predstavlja opravdan razlog za neizricanje mjere. Okrivljenik je dužan organizirati svoje privatne i radne obveze na način koji će mu omogućiti uredno izvršavanje izrečene mjere zabrane, a eventualne poteškoće u organizaciji javnog prijevoza ili pravodobnog dolaska na posao predstavljaju uobičajene posljedice izvršavanja zakonito izrečene mjere zabrane koje ne mogu prevagnuti nad javnim interesom radi kojeg je ista izrečena. Stoga navedeni žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost izrečene mjere.
19. Duljina trajanja navedene mjere valjano je od strane prvostupanjskog suda temeljena na utvrđenim činjenicama i okolnostima, koje opravdavaju primjenu izrečene mjere.
20. Stoga navedeni žalbeni navodi ne dovode u sumnju utvrđene činjenice o ranijim protupravnim ponašanjima vezanim za športska natjecanja i nisu takve prirode da bi doveli do ukidanja izrečene mjere, te prvostupanjski sud za svoju odluku daje valjani razlog - spriječiti moguće protupravno ponašanje osobe.
21. Zbog navedenih razloga, ovaj sud nalazi žalbene navode neosnovanima, pa je odlučio kao u izreci ovog rješenja.
U Zagrebu 22. srpnja 2026.
Zapisničarka:
Predsjednica vijeća:
Emina Bašić, v.r.
Kristina Gašparac Orlić, v.r.
Rješenje se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 5 otpravaka: za spis, žalitelja RG, odvjetničko društvo i predlagatelja mjere.
