REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

21000 Split

Pn-159/2021-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu po sucu tog suda Miru Maslać, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Jelena Mandarić, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika REPUBLIKE HRVATSKE, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 02. lipnja 2026. zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika zz tuženika, izvanraspravno dana 22. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

»1. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana plati tužitelju iznos od 530,89 € / 4.000,00 kuna sa zateznom kamatom po stopi određenoj propisom iz članka 29. stavak 2 Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a koja teče od 7. IV 2016. pa do isplate.

2. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana nadoknadi tužitelju parnične troškove.«

r i j e š i o  j e:

I Odbija se prijedlog tužitelja za oslobođenjem od plaćanja sudskih pristojbi kao neosnovan.

II Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 525,00 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 22. srpnja 2026. pa do konačne isplate po referentnoj stopi, odnosno stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećanoj za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Dana 05. svibnja 2020. u sustavu za komunikaciju sa sudovima zaprimljena je tužba tužitelja protiv tuženika u kojoj se navodi:

- kako je tužitelj odvjetnik.

- kako je protiv tužitelja tuženikovo Županijsko državno odvjetništvo u Splitu povelo kazneni postupak koji se vodio pred tuženikovim Županijskim sudom u Splitu pod brojem K.16/2001. te da je tužitelj lišen slobode dana 15.IX.1996. o čemu je Policijska uprava splitskodalmatinska sastavila izvješće o lišenju slobode broj 511-12-14-50-KU- 1232/1996, a nakon toga da je sud donio rješenje o provođenju istrage, pa je sud i proveo istragu protiv tužitelja,

- kako je nakon završene istrage tuženikovo Županijsko državno odvjetništvo protiv tužitelja podnijelo optužnici broj KT.117/96 od 29.XII.2000., pa je tuženikov Županijski sud u Splitu sudio tužitelju u predmetu K.16/01,

- kako je dana 27.6.2014. tuženikov Županijski sud u Splitu donio presudu kojom je tužitelja oglasio krivim za kaznena djela iz čl.337.st.4.KZH i dr., pa ga je taj sud osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine,

- kako je sudac Županijskog suda u Splitu Marko Pribisalić Hrvatskoj odvjetničkoj komori podnio disciplinsku prijavu protiv tužitelja i dostavio joj je presudu Županijskog suda u Splitu broj K.16/01 od 27.VI.2014,

- kako je Hrvatska odvjetnička komora dana 8.IX.2014.donijela rješenje broj 7070/2014 kojim je tužitelju obustavljeno obavljanje odvjetništva i to radi toga jer je oglašen krivim i osuđen presudom K.16/01 Županijskog suda u Splitu.

- kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom I Kž 646/14 dana 23.V.2017. preinačio osuđujuću presudu K.16/01 Županijskog suda u Splitu, poučio je županijski sud u Splitu i suca Marka Pribisalića da se na takav način ne sudi, te je protiv tužitelja odbio optužbu.

- kako je Rješenjem Hrvatske odvjetničke komore broj 7070/2014 od 5.VII. 2017. ukinuto rješenje od 8. IX.2014. na način da je ukinuta obustava prava na obavljanje odvjetničke djelatnosti".

- kako za vrijeme trajanja mjere zabrane obavljanja odvjetništva tužitelj nije mogao obavljati odvjetničke poslove, nije mogao zastupati, nije mogao sastavljati isprave, nije mogao davati pravne savjete itd., pa da je pretrpio štetu,

- kako je tužitelj postupio prema propisu iz članka 186. a Zakona o parničnom postupku i zatražio je od tužene da se u mirnom postupku dogovore o naknadi štete ali da je tuženikov zastupnik po zakonu Ljubo Prka, zamjenik Općinskog državnog odvjetnika u Splitu, odbio zahtjev za mirno rješenje spora navodeći:

„Obzirom da u postupanju tijela kaznenog progona u navedenom kaznenom postupku koji je voden protiv podnositelja ne nalazimo elemente nezakonitog ili nepravilnog rada za koji bi odgovarala Republika Hrvatska, to u konkretnom slučaju nisu ostvarene materijalno-pravne pretpostavke za odgovornost RH za eventualnu štetu koju je pretrpio podnositelj zahtjeva. "

- da tužitelj ne problematizira to što zamjenik sebi daje kraljevsku množinu (,,ne nalazimo"), te da pri tome tužitelj mora primijetiti da formulacija koju je zamjenik u svom dopisu istakao, a koja glasi: ,,naime, uz zahtjev nije priložena nikakva relevantna dokumentacija niti je navedeno kojim bi radnjama (činjenjem ili propustom) tijela kaznenog progona podnositelju bila pričinjena šteta", pokazuje određenu dozu nerazumijevanja našeg pravosudnog sustava, jer sud ipak nije organ kaznenog gonjenja, kako to pogrešno smatra zamjenik.

- kako je u predmetu Županijskog suda u Splitu K.4/2016 tužitelj branio NL, optuženog za kazneno djelo ubojstva iz članka 110. Kaznenog zakona, za koje je djelo zaprijećena kazna od najmanje 5 godina zatvora. NL mu je za to dao punomoć na zapisniku 2.VII.2014. u predmetu Županijskog državnog odvjetništva u Splitu K-DO- 32/2014. No, nakon donošenja rješenja iz točke 6.ove tužbe tužitelj nije mogao zastupati NL u tom postupku, pa tako nije mogao kao branitelj zastupati NL na raspravi 7.IV.2016., čime je tužitelju nastupila šteta u iznosu od 4.000 kuna, prema odredbi Tbr.4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

1.1. Slijedom svega naprijed navedenog, tužitelj je predložio da sud donese presudu slijedećeg sadržaja:

»1.Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana plati tužitelju iznos od 4.000,00 kuna sa zateznom kamatom po stopi određenoj propisom iz članka 29. stavak 2 Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a koja teče od 7.IV.2016.pa do isplate.

2. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana nadoknadi tužitelju parnične troškove.«

1.2. Tužitelj je, nadalje, postavio i Zahtjev za oslobođenjem od plaćanja sudskih pristojbi navodeći da su prema odredbi članka 14. stavak 2.Ustava Republike Hrvatske svi pred zakonom jednaki. Članak 11.stavak 1.točka 1 Zakon o sudskim pristojbama određuje da su plaćanja pristojbi oslobođeni Republika Hrvatska i tijela državne vlasti. Kako je tuženik po zakonu oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi, a kako je tužitelj po ustavu jednak pred zakonom sa tuženikom, pa kako je ravnopravan i u pogledu plaćanja sudskih pristojbi naravno da je u slučaju gdje su tuženik i tužitelj stranke u sudskom postupku, tada su stranke jednake pred zakonom, pa kako je tuženik oslobođen plaćanja sudskih pristojbi, tada ni tužitelj u ovakvoj situaciji, i u ovom predmetu nije u obvezi plaćati sudsku pristojbu, pa tužitelj zahtjeva da i tužitelj bude oslobođen plaćanja pristojbe u ovoj parnici. Dakle pravna osnova za ovakav zahtjev da je propis iz članka 14. Ustava Republike Hrvatske u vezi sa propisom iz članka 11. stakom 1 točka 1. Zakona o sudskim pristojbama.

2. Dana 22. svibnja 2020. u sustavu za komunikaciju sa sudovima zaprimljen je odgovor na tužbu tuženika, u kojem je tuženik naveo:

- kako zastupnik po zakonu tužene predlaže sudu odbaciti predmetnu tužbu kao nedopuštenu obzirom da u konkretnom slučaju nije ostvarena pozitivna procesna pretpostavka propisana odredbom čl. 186.a Zakona o parničnom postupku,

- kako, naime, kad se usporedi zahtjev za mirno rješenje spora i predmetna tužba, evidentno je da zahtjev za mirno rješenje spora nije sadržavao sve potrebne elemente koje sadržava tužba, radi čega se ima smatrati da taj zahtjev nije bio uredan te kao takav ne udovoljava procesnim uvjetima propisanih odredbom čl. 186.a ZPP-a. S tim u svezi, ističe se da odredba čl. 38. Zakona o državnom odvjetništvu (NN 67/18) ni na koji način ne derogira odredbu čl. 186.a ZPP-a, a time ni formalnopravne obveze koje navedene odredbe nameću tužitelju. Također, ni u pogledu visine naknade štete koja se potražuje ne postoji identitet između zahtjeva za mirno rješenje spora i tužbenog zahtjeva.

- kako je tužitelj u mirnom postupku zahtijevao naknadu imovinske i neimovinske štete u iznosu od 15.170,00 kn, dok predmetnim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 3.000,00 kn, a desecima drugih tužbenih zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi potražuje novčane iznose koji uvelike premašuju iznos naznačen u zahtjevu za mirno rješenje spora,

- kako tužena smatra kako je tužitelj zlorabio procesna ovlaštenja obzirom da je podnio jedan podnesak kojeg je nazvao zahtjevom za mirno rješenje spora da bi, nakon što zz tužene nije udovoljio tom podnesku, protiv tužene podnio više desetaka tužbi. Zz tužene smatra da takvo postupanje tužitelja predstavlja zabranjene dispozicije iz odredbe čl. 3. st. 3. ZPP-a.

S tim u svezi, zz tužene ističe kako je tužitelj temeljem istog zahtjeva za mirno rješenje spora ustao s više tužbi pred ovim sudom te se postupci vode primjerice pod brojevima P-97/19, Pn-22/19, Pn-533/16, Pn-95/19, Pn-35/19, Pn-45/19, Pn- 31/91, Pn-26/19, Pn-47/19, Pn-55/19, P-92/19, Pn-21/91, Pn-38/19, Pn-53/19, Pn- 37/19, Pn-25/19, Pn- 153/19, Pn-161/19, Pn-167/19, Pn-155/19, Pn-33/19, Pn-191/19, Pn-188/19, Pn- 330/19, Pn-350/19, Pn-313/19, Pn-332/19, Pn-326/19, Pn-325/19, Pn- 354/19, Pn- 352/19, Pn-346/19, Pn-414/19, Pn-420/19, Pn-32/19 i Pn-419/19, iako za takvo postupanje nije bilo nikakvog opravdanog razloga te je tužitelj trebao podnijeti jednu tužbu jer se zahtjevi temelje na identičnom činjeničnom i pravnom osnovu. Stoga se predlaže sudu izvršiti spajanje svih navedenih postupaka u jedan.

- kako, podredeno, zz tuženika osporava osnov i visinu predmetnog tužbenog zahtjeva, predlaže istog odbiti i obvezati tužitelja na podmirenje parničnog troška,

- kako, prije svega, ističe se prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženika obzirom da je mjeru privremene zabrane obavljanja odvjetničke djelatnosti tužitelju izrekla Hrvatska odvjetnička komora kao samostalna i neovisna strukovna organizacija za čije postupanje Republika Hrvatska ne odgovara,

- kako u konkretnom slučaju, nisu ostvarene materijalnopravne pretpostavke za odgovornost tužene za eventualnu štetu koju je pretrpio tužitelj, obzirom da u postupanju pravosudnih tijela u svezi vođenja kaznenog postupka protiv tužitelja nije bilo elemenata nezakonitog, odnosno nepravilnog rada. S tim u svezi, tužena ističe kako vođenje kaznenog postupka protiv tužitelja samo po sebi ne daje istome pravo potraživati naknadu štete a posebno kod činjenice da vođenje kaznenog postupka ni u jednom segmentu nije imalo obilježja šikanoznog ili arbitrarnog postupanja pravosudnih tijela naspram tužitelja,

- kako je iz procesnog gradiva koje prileži kaznenom spisu razvidno da je tijekom cijelog trajanja kaznenog postupka postojao vrlo visok stupanj osnovane sumnje da je tužitelj svojim radnjama ostvario obilježja kaznenih djela koja su mu stavljana na teret. Također, mjera zabrane tužitelju obavljanja odvjetničke djelatnosti je u cijelosti utemeljena na pozitivnim propisima, što znači da ne postoji element protupravnosti kao pretpostavka za zasnivanje odgovornosti za štetu.

- također, tuženik predlaže sudu odbiti prijedlog tužitelja da se kao svjedoci saslušaju Marko Pribisalić, BL i Ljubo Prka, obzirom da tužitelj uopće nije naznačio na koje okolnosti bi isti trebali svjedočiti a ujedno njihovim eventualnim saslušanjem bi se povrijedile odredbe Ustava RH kao i odredbe Zakona o sudovima i Zakona o državnom odvjetništvu kojima se jamči samostalnost i neovisnost sudaca, državnih odvjetnika i zamjenika državnih odvjetnika prilikom donošenja sudskih i državnoodvjetničkih odluka.

3. Tijekom postupka sud je strankama pružio mogućnost za izjašnjavanjem, te su izvedeni dokazi pregledom preslike spisa HOK-a br. 7070/14 i pregledom tom spisu priležeće dokumentacije i to disciplinske prijave Disciplinskog tužiteljstva Hrvatske odvjetničke komore broj 7070/2014 od 8. rujna 2014. godine, Rješenja Izvršnog odbora Hrvatske odvjetničke komore broj 7070/2014 od 8. rujna 2014. godine, Žalbe OL, odvjetnika u [adresa], od 29. listopada 2014. godine protiv rješenja Izvršnog odbora Hrvatske odvjetničke komore broj 7070/2014 od 8. rujna 2014. godine, Rješenja Upravnog odbora Hrvatske odvjetničke komore broj 7070/2014 od 19. prosinca 2014. godine, Priziva Željka OL, odvjetnika u [adresa], od 9. siječnja 2015. godine, protiv rješenja Upravnog odbora Hrvatske odvjetničke komore broj 7070/2014 od 19. prosinca 2014. godine, Dopisa Hrvatske odvjetničke komore Vrhovnom sudu Republike Hrvatske broj: 7070/2014 od 28. travnja 2015. godine, Presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Ur 1/15-4 od 15. srpnja 2015. godine, Prijedloga Disciplinskog tužiteljstva Hrvatske odvjetničke komore broj Pr-596/14 od 3. srpnja 2017. godine, Rješenja Izvršnog odbora Hrvatske odvjetničke komore broj 7070/2014 od 5. srpnja 2017. godine. pregledom spisa Županijskog suda u Splitu poslovni broj K- 15/01, izveden je dokaz saslušanjem tužitelja, pregledom Zapisnika sa rasprave kod Županijskog suda u Splitu od 2. srpnja 2015. u predmetu tog suda poslovni broj K- 2/15, pregledom Zapisnika sa rasprave kod Županijskog suda u Splitu od 7. travnja 2016. u predmetu tog suda poslovni broj K-4/16, pregledom Zapisnika o ispitivanju okrivljenika NL kod Županijskog državnog odvjetništva u Splitu, broj: K-DO- 32/2014 Is-DO-21/2014 od 2. srpnja 2014., Naloga optužnog vijeća Županijskog suda u Splitu Kov-30/14 od 13. listopada 2014., pregledom Zapisnika Županijskog suda u Splitu o ročištu za odlučivanje o istražnom zatvoru pred optužnim vijećem od 14. listopada 2014. u predmetu tog suda Kov-iz-10/14.

4. Ocjena i analiza izvedenih dokaza provedena je u skladu s čl.8. Zakona o parničnom postupku (»Narodne Novine« br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07 – odluka USRH, 84/08, 46/08 – odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst i 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP).

5. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

6. Punomoćnici stranaka popisali su parnični trošak.

7. Predmet spora jest zahtjev tužitelja za naknadom štete u iznosu od 530,89 € / 4.000,00 kn. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji kako nije bio u mogućnosti obavljati odvjetničke poslove, u konkretnom slučaju kako nije mogao kao branitelj zastupati NL u predmetu Županijskog suda u Splitu K.4/2016 na raspravi 7.IV.2016., čime je tužitelju nastupila šteta u vidu izgubljene zarade u iznosu od 4.000 kuna, prema odredbi Tbr.4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a zbog rješenja Hrvatske odvjetničke komore broj 7070/14 od 08. rujna 2014.g. kojim je tužitelju obustavljeno obavljanje odvjetništva jer je proglašen krivim i osuđen presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj K-16/01 od 27. lipnja 2014.g. koja je ukinuta odlukom Vrhovnog suda RH te je tužitelj oslobođen optužbe, nakon čega je tužitelj rješenjem Hrvatske odvjetničke komore broj 7070/2014 od 05. srpnja 2017.g. ukinuto naprijed navedeno rješenje Hrvatske odvjetničke komore od 08. rujna 2014.g., te je tužitelju ukinuta obustava prava na obavljanje odvjetničke djelatnosti.

8. Među strankama nije sporno:

- kako je Presudom Županijskog suda u Splitu br. K-16/01 od 27.6.2014. tužitelj nepravomoćno osuđen u kaznenom postupku za 2 kaznena djela - zlouporaba položaja i ovlasti i kazneno djelo zlouporaba ovlasti u gospodarskom poslovanju.

- kako je navedena presuda, prema dostavnoj naredbi iste, dostavljena Hrvatskoj odvjetničkoj komori (dalje: HOK) koja je dostavljenu presudu ocijenila kao prijavu

- kako je istoga dana, zbog pokretanja disciplinskog postupka protiv tužitelja, tužitelju rješenjem Izvršnog odbora HOK-a obustavljeno pravo na obavljanje odvjetništva.

– kako je Rješenjem Upravnog odbora HOK-a od 19.12.2014. odbijena tužiteljeva žalba protiv rješenja Izvršnog odbora HOK-a od 8.9.2014.

- kako je Vrhovni sud RH presudom br. Ur-1/15 od 15.7.2015. odbio tužiteljev priziv protiv rješenja Upravnog odbora HOK-a od 19.12.2014.

- kako je presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH br. I Kž-646/14 od 23.5.2017. u kaznenom postupku odbijena optužba protiv tužitelja, slijedom čega je na prijedlog disciplinskog tužitelja od 3.7.2017. rješenjem HOK-a od 5.7.2017. spram tužitelja ukinuta mjera obustave prava na obavljanje odvjetništva.

9. Tužitelj pak do zaključenja glavne rasprave nije osporio tvrdnje kako je tužitelj, odvjetnik OL, osnivač i član Odvjetničkog društva Lubina i Čutura j.t.d., a što je i ovaj sud utvrdio pregledom Sudskog registra, preslike spisa Hrvatske odvjetničke komore br. 7070/14 koji sadrži priziv tužitelja od 09.01.2015.g. protiv rješenja Upravnog odbora Hrvatske odvjetničke komore, koji je sačinjen u vrijeme suspenzije tužitelja, s u kojem se upravo tužitelj predstavlja kao odvjetnik u Odvjetničkom društvu Lubina i Čutura j.t.d. Split, te pregledom Imenika Hrvatske odvjetničke komore pregledom kojeg je sud utvrdio da je tužitelj odvjetnik u odvjetničkom društvu Lubina i Čutura j.t.d.

9.1. Dakle, sud je utvrdio kako je tužitelj, u vrijeme kada je tužitelju izrečena suspenzija, bio član Odvjetničkog društva Lubina i Čutura j.t.d.

10. Sporno je među strankama je li tužitelj pretrpio štetu uslijed donošenja nepravomoćne osuđujuće presude Županijskog suda u Splitu br. K-16/01 od 27.6.2014. koja je kasnije, po žalbi tužitelja, odlukom Vrhovnog suda RH ukinuta i optužba odbijena i tužitelj oslobođen, uslijed koje je osuđujuće presude tužitelju, nakon što Županijski sud u Splitu istu presudu dostavio Hrvatskoj odvjetničkoj komori, od strane Hrvatske odvjetničke komore obustavljeno pravo na obavljanje odvjetništva.

11.Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

12. Između parničnih stranaka sporno je prvenstveno je li ispunjena procesna pretpostavka za vođenje ovog postupka prema odredbi čl.186a ZPP-a, slijedom čega je, prije svega, potrebno raspraviti pitanje postojanja procesne pretpostavke za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari.

13. Prema odredbi čl. 186. a st. 1. ZPP-a-a osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna se prije podnošenja tužbe obratiti zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, osim u slučajevima u kojima je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe. Tužitelj je uz tužbu priložio zahtjev za mirno rješenje spora, kojeg je neposredno podnio nadležnom Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu 25. listopada 2018., i u kojem je naveo kako je u predmetu Županijskog suda u Splitu posl.broj K-16/2001 presudom Vrhovnog suda RH posl.br.broj Kž 646/2014 odbijena optužba u odnosu na tužitelja, te kako je tužitelj pretrpio imovinsku i neimovinsku štetu u iznosu od 2.013.405,00 EUR/15.170.000,00 kn, pa je predložio isplatu tog iznosa. Tužena u odgovoru na tužbu smatra da tužitelj nije podnio zahtjev za mirno rješenje spora jer njegov podnesak, koji je tako nazvao, nije sadržavao sve potrebne elemente koje sadrži tužba, kao i da je nakon podnošenja jednog općenitog zahtjeva za mirno rješenje spora tužitelj pred ovim sudom podnio više desetaka tužbi.

14. Međutim, po ocjeni ovog suda, s obzirom kako je tužitelj u zahtjevu za mirno rješenje spora naveo broj kaznenog postupka koji se pred Županijskim sudom u Splitu vodio protiv njega i koji je, u konačnici, pravomoćno završio na povoljan način za njega te kako je iznos koji je predmet ovog spora manji od iznosa koji je naveden u zahtjevu za mirno rješenje spora, dakle iznos koji je predmet ovog spora je sadržan je u iznosu kojeg je tužitelj zatražio u zahtjevu za mirno rješenje spora, to ovaj sud smatra kako je tužitelj u zahtjevu naveo sve bitne činjenice o kojima ovisi zauzimanje stava o osnovanosti zahtjeva kao i određen novčani iznos te kako je time, i bez obzira što iznos nije identičan iznosu koji potražuje u ovom postupku, ispunio procesnu pretpostavku za podnošenje tužbe za naknadu štete u ovom postupku.

15. Isto tako treba navesti kako je Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, ukoliko je smatralo kako zahtjev tužitelja za mirno rješenje spora ne sadrži sve što je potrebno, trebalo tužitelja pozvati da zahtjev ispravi ili dopuni sukladno odredbi čl.38.st.3.Zakona o državnom odvjetništvu (Narodne novine, broj:67/2018). Prema tome, već sama činjenica kako je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu iz kojeg je vidljiva osnova zahtjeva znači da je postupio po odredbi čl.186a st.1.ZPP-a. Zakonska odredba prema kojoj zahtjev za mirno rješenje mora sadržavati sve ono što mora sadržavati tužba ne podrazumijeva da taj zahtjev mora imati oblik tužbe, nego mora sadržavati bitne činjenice za odlučivanje o zahtjevu, pravnu osnovu, a u slučaju novčanog potraživanja i iznos koji se zahtjeva u mirnom postupku, koji ne mora biti identičan onom sadržanom u kasnijem tužbenom zahtjevu. S obzirom kako je Općinsko državno odvjetništvo odbilo zahtjev tužitelja za mirnim rješenjem spora, koji je nakon toga podnio tužbu ovom sudu, suprotno prigovorima tužene, ocjena je ovog suda kako je ispunjena procesna pretpostavka koju propisuje čl.186a st.1. ZPP- a.

16. Tužena je u odgovoru na tužbu istaknula i prigovor promašene pasivne legitimacije, budući kako spornu odluku od 8. rujna 2014., kojom je tužitelju obustavljeno obavljanje odvjetništva do pravomoćnog okončanja disciplinskog postupka ili drugačije odluke disciplinskih tijela, nije donijela tužena nego Hrvatska odvjetnička komora (nadalje: HOK).

17. U odnosu na istaknuti prigovor, treba navesti kako je prema čl. 14. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine, broj: 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, i 152/14, dalje:ZKP/08) koji je bio na snazi u vrijeme kad je tužitelj naveo da je pretrpio štetu, i prema kojoj odredbi osoba koja je neopravdano osuđena za kazneno djelo ili je neosnovano uhićena ima pravo na svekoliku rehabilitaciju, pravo na naknadu štete iz sredstava državnog proračuna te druga prava utvrđena zakonom. Postupak za naknadu štete i ostvarivanje drugih prava neopravdano osuđenih ili neutemeljeno uhićenih osoba propisan je u ranijem Zakonu o kaznenom postupku (Narodne novine, broj: 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06, nadalje:ZKP/97) u glavi XXX. s tim da su, temeljem odredbe čl. 573. al. 3. ZKP/08, odredbe Glave XXX. ZKP-a 97 i nadalje u primjeni do donošenja posebnog zakona. Prema odredbi čl. 476. st. 1. (čl. 494. st. 1.) ZKP/97 pravo na naknadu štete zbog neopravdane osude ima osoba prema kojoj je bila pravomoćno izrečena kaznena sankcija ili koja je proglašena krivom, a oslobođena kazne, a kasnije je u povodu izvanrednog pravnog lijeka novi postupak pravomoćno obustavljen ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe ili je optužba odbijena, osim ako je do obustave postupka ili presude kojom se optužba odbija došlo zato što je u novom postupku oštećenik kao tužitelj, odnosno privatni tužitelj odustao od progona ili što je oštećenik odustao od prijedloga, a do odustanka je došlo na temelju sporazuma s okrivljenikom. Prema odredbi čl. 478. st. 3. (čl. 496. st. 3.) ZKP-a/97 tužba za naknadu štete podnosi se protiv Republike Hrvatske. Dakle, jasno je da je tužena pasivno legitimirana za naknadu štete temeljem odredbi čl. 14. ZKP-a/08 i čl. 478. st. 3. (čl. 496. st. 3.) ZKP-a/97, pa je istaknuti prigovor u cijelosti neosnovan. Nakon što je po žalbi tužitelja osuđujuća presuda u odnosu na tužitelja ukinuta odlukom Vrhovnog suda RH i tužitelj oslobođen od optužbe proizlazi da temeljem citiranih odredbi ZKP-a (97 i 08) tužitelj, kao osoba neopravdano osuđena za kazneno djelo, ima pravo na naknadu štete, ukoliko se utvrdi da je štetu pretrpio, pa je neosnovan i prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja.

18. Isto tako i prema odredbi čl. 105. st. 1. Zakona o sudovima (Narodne novine, broj: 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19 i 130/20), tužena odgovara za štetu koju stranci u postupku nanese sudac svojim nezakonitim ili nepravilnim radom u obnašanju sudačke dužnosti, a kako se tužitelj u tužbi poziva na postupanje suca Županijskog suda u Splitu u kaznenom predmetu posl.br.K-16/2001, i na temelju ove odredbe tužitelj je aktivno legitiman na podnošenje tužbe, a tužena pasivno legitimna.

19. Pregledom dokumentacije priložene u spis sud je nedvojbeno utvrdio sljedeće:

- kako je tužitelj presudom Županijskog suda u Splitu posl. brojem K-16/2001 od 27. lipnja 2014. proglašen krivim zbog počinjenja više kaznenih djela, radi čega mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, nakon čega mu je Rješenjem Hrvatske odvjetničke komore HOK-a broj 7070/2014 od 8. rujna 2014. obustavljeno obavljanje odvjetništva danom primitka te odluke do drukčije odluke disciplinskih tijela, s tim da je rješenje doneseno po zaprimanju gore označene presude Županijskog suda u Splitu,

- kako je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. I Kž- 646/14-17 od 23. svibnja 2017. preinačena presuda Županijskog suda u Splitu od 27. lipnja 2014., te je odbijena optužba protiv ovdje tužitelja OL radi počinjenja kaznenih djela koji su mu stavljani na teret,

- kako je rješenjem HOK-a broj 7070/2014 od 5. srpnja 2017. ukinuto rješenje Izvršnog odbora HOK-a od 8. rujna 2014., kojim je tužitelju OL obustavljeno pravo na obavljanje odvjetništva,

- kako je u istražnom postupku koji se vodio pred Županijskim državnim odvjetništvom u Splitu pod brojem K-DO-32/2014 (Is-DO-21/2014), protiv okrivljenika NL radi sumnje u počinjenje kaznenog djela iz čl.110.Kaznenog zakona, na ročištu održanom 02. srpnja 2014. okrivljenik izričito na zapisnik izjavio da u tom kaznenom postupku opunomoćuje kao branitelja po svom izboru odvjetnika OL

- kako se kazneni postupak protiv NL nastavio pred Županijskim sudom u

Splitu pod posl.br.K2/2015 (kasnije K-4/2016),

- kako je u tom kaznenom postupku na ročište od 07.04.2016. između ostalih, uz okrivljenika osobno pristupio i odvjetnik Pero Tolić u svojstvu branitelja okrivljenika.

20. Tužitelj je upisan u Imenik odvjetnika HOK-a 1.travnja 1982., te je jedan od članova-osnivača odvjetničkog društva Lubina i Čutura j.t.d., koje društvo je u Upisnik odvjetničkih društava HOK-a upisano 7.travnja 2014. Nadalje, tužitelj je 3.lipnja 2014. obavijestio HOK da je sklopio ugovor o radu s Odvjetničkim društvom Lubina i Čutura j.t.d. iz Splita, u sklopu kojega društva obavlja odvjetništvo. U ovom postupku tužitelj tvrdi da mu je zbog donošenja rješenja o obustavi obavljanja odvjetničke djelatnosti nastala šteta u vidu izgubljene zarade jer za vrijeme trajanja obustave obavljanja odvjetničke djelatnosti nije mogao zastupati stranku i to baš konkretno optuženika NL u predmetu Županijskog suda u Splitu posl. broj K- 4/2016 na ročištu održanom 07.04.2016.

21. Iz navoda tužbe proizlazi kako tužitelj smatra da mu je štetu skrivio sudac Županijskog suda u Splitu Marko Pribisalić, koji je HOK-u podnio disciplinsku prijavu protiv tužitelja, i kojoj je dostavio presudu Županijskog suda u Splitu posl. brojem K- 16/2001 od 27. lipnja 2014. Međutim, po ocjeni ovog suda, u tom postupanju suca Marka Pribisalića nema nikakvog nezakonitog ili nepravilnog postupanja. Naime, odredbom čl. 59. Zakona o odvjetništvu (Narodne novine broj 9/94, 117/08, 50/09, 75/09 i 18/11, nadalje: ZO) sud odnosno drugo državno tijelo dužno je obavijestiti Komoru o pokretanju prekršajnog odnosno kaznenog postupka i određivanju pritvora protiv odvjetnika, izricanju osuđujuće presude odvjetniku i o odluci kojom se pravomoćno završava kazneni ili prekršajni postupak protiv odvjetnika. Dakle, u konkretnom slučaju sudac Marko Pribisalić je postupao po izričitoj zakonskoj odredbi, prema kojoj je bio obvezan izvijestiti HOK da je nepravomoćnom presudom tužitelj kao osoba koja obavlja odvjetničku djelatnost proglašena krivom u kaznenom postupku i kojem je za počinjenje kaznenih djela koja mu se stavljaju na teret izrečena kazna zatvora. Stoga takvo postupanje, protivno mišljenju tužitelja, ne predstavlja štetnu radnju jer nije bilo nikakvog nezakonitog ili nepravilnog postupanja suca Marka Pribisalića, u smislu čl.105.st.1.ZS-a.

21.1. Također, zbog toga što je sudac Županijskog suda u Splitu donio presudu, koja je povodom žalbe bila preinačena i naposljetku tužitelj oslobođen optužbe, na strani tužene nije nastala odgovornost po čl.105.st.1.ZS-a za štetu koja je eventualno nastala tužitelju jer donošenjem nepravomoćne kaznene presude nije automatizmom tužitelju obustavljeno obavljanje odvjetništva već je takvu odluku donio HOK koji je autonoman u odlučivanju. Time nema uzročnosti između donošenja nepravomoćne osuđujuće presude (koja je kasnije preinačena) i obustave obavljanja odvjetništva. I VSRH u predmetima posl. br. Rev-2831/13 i Rev-2075/12 definirao je nepravilan ili nezakoniti rad, te je u svezi s tim istaknuto da nije nezakoniti rad kad sudac primjenjuje materijalno pravo i iznosi svoje pravno mišljenje ili pravno stajalište u postupku. Da bi se radilo o nezakonitom radu mora se raditi o izuzetno teškim povredama zakona koje su posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog prava. Tužitelj smatra da je nezakonito i nepravilno postupanje suca Županijskog suda u Splitu u predmetu br. K-16/2001 dovelo do nastanka štete. Međutim, ovaj sud ne nalazi da postoji takvo postupanje suca Županijskog suda u Splitu, koji sudac je pogrešno primijenio odredbe o zastari kaznenog progona, te neosnovano i nekritički prihvatio izmjene činjeničnog i pravnog opisa i pravnu kvalifikaciju kaznenih djela, kako proizlazi iz obrazloženja drugostupanjske kaznene presude. Kad bi se prihvatilo stajalište tužitelja, onda se nijedan sudac ne bi usudio tumačiti zakonske odredbe i donositi presude jer bi postojala vjerojatnost da pogrešno protumači propise i donese pogrešnu odluku (pa da u konačnici možda regresno odgovara državi), a jednako tako se ni odvjetnici, zbog bojazni od regresne odgovornosti, ne bi usuđivali davati pravna mišljenja o tumačenju propisa.

22. Pravilnim tumačenjem odredbe čl. 476. st. 1. ZKP/97 pravo na naknadu štete imaju one osobe kojima je bila pravomoćno izrečena kaznena sankcija ili koja je proglašena krivom a oslobođena kazne, koja okolnost kod tužitelja nije ispunjena jer osuđujuća presuda protiv njega nije nikada postala pravomoćna, a nije niti pravomoćnom presudom u novom postupku povodom izvanrednog pravnog lijeka oslobođen optužbe, već je optužbe oslobođen u postupku povodom redovnog pravnog lijeka, pa stoga predmetna odredba nije primjenjiva u odnosu na tužitelja, iz čega proizlazi da i s toga osnova ne postoji odgovornost tužene za naknadom štete tužitelju.

23. Rješenje HOK-a od 8. rujna 2014. donijeto je i egzistiralo je na temelju zakonskih pretpostavki koje su postojale sve do trenutka ukidanja presude posl.br.K-16/2001, pa je na temelju tog rješenja HOK-a tužitelj morao biti razriješen dužnosti branitelja NL u predmetu poslovni broj K-4/2016 sukladno čl. 73. ZKP-a. Kako se radi o zakonitim odlukama, nema odgovornosti tužene za štetu tužitelju, koja je prema tužitelju prema njegovim navodima nastala zbog nemogućnosti obavljanja odvjetničke djelatnosti na raspravi održanoj

24. Dakle, zaključak je ovog suda kako tužitelj niti ne tvrdi, niti ne dokazuje niti posebno navodi koji je to propust u radu suca počinjen da bi postojala odgovornost države u smislu te odredbe. Pri tome, po ocjeni ovog suda, takvu radnju svakako ne predstavlja činjenica da je sudac obavijestio Hrvatsku odvjetničku komoru o činjenici da je protiv tužitelja donesena kaznena osuđujuća presude jer je glede toga sudac postupao u skladu s odredbom članka ZO.

25. Dakle, iz stanja spisa predmeta ne proizlazi zašto bi tuženica bila odgovorna za štetu u konkretnom predmetu, budući kako je zabrana obavljanja odvjetništva posljedica donošenja rješenja Hrvatske odvjetničke komore. Naime, rješenje o obustavi obavljanja odvjetništva donijela je Hrvatska odvjetnička komora i ta je činjenica u neposrednoj uzročnoj vezi s činjenicom kako tužitelj za vrijeme trajanja obustave obavljanja odvjetničke djelatnosti nije mogao zastupati stranke, a zbog čega tvrdi da mu je nastala predmetna šteta. Međutim, tuženica ne odgovara za rad toga tijela, a čija je radnja u neposrednoj uzročno posljedičnoj vezi sa štetom koju tužitelj tvrdi da trpi.

26. Nadalje, s obzirom na utvrđenje ovog suda kako je tužitelj jedan od članova- osnivača odvjetničkog društva Lubina i Čutura j.t.d., koje društvo je u Upisnik odvjetničkih društava HOK-a upisano 7.travnja 2014., te s obzirom kako je sud utvrdio kako je tužitelj 3. lipnja 2014. obavijestio HOK da je sklopio ugovor o radu s Odvjetničkim društvom Lubina i Čutura j.t.d. iz Splita, u sklopu kojega društva obavlja odvjetništvo, to je zaključak ovog suda kako je tužitelj u vrijeme zabrane obavljanja odvjetničke službe bio član Odvjetničkog društva Lubina i Čutura j.t.d., dakle, obavljao je odvjetničku djelatnost u odvjetničkom društvu, te kako su, u skladu s odredbom članka 4. stavka 1. ZO, prihodi od zastupanja stranaka prihodi odvjetničkog društva, a ne pojedinog člana, tako da se tužitelj ne može s uspjehom pozivati na osobno izgubljen prihod jer tada nije bio samostalni odvjetnik, pa tako ni prihod od rasprave od 07. travnja 2016. ne bi bio tužiteljev samostalni prihod, već prihod Odvjetničkog društva Lubina i Čutura j.t.d. Stoga bi za eventualnu tražbinu naknade izmakle koristi iz razloga zabrane obavljanja odvjetništva tužitelju bilo ovlašteno Odvjetničko društvo Lubina i Čutura j.t.d. i to pod pretpostavkom da bi svakom od članova tog odvjetničkog društva bilo uskraćeno zastupanje okrivljenog NL, što tužitelj ni ne tvrdi niti dokazuje.

27. Cijeneći sve prethodno navedeno i obrazloženo, to je zaključak ovog suda kako nema odgovornosti tužene za eventualnu štetu tužitelju i to po više zakonskih osnova, a koja bi se u konkretnom slučaju sastojala u izgubljenoj dobiti zbog nemogućnosti zastupanja okrivljenika NL na ročištu od 07. travnja 2016., od strane tužitelja, u iznosu od 530,89 EUR/4.000,00 kn, slijedom čega je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I.

28. Svakako treba istaknuti da su u pravno istovjetnim predmetima između istih stranaka drugostupanjski sudovi (ŽS Split: Gž-1492/2022, ŽS Zadar: Gž-911/2022, ŽS Zagreb: Gž-2048/2022, Gž-2071/2022, ŽS Dubrovnik: Gž-149/2022, ŽS Pula: Gž- 729/2022) potvrđivali odbijajuće prvostupanjske presude. Također, prigovor tuženika da nije ispunjena procesna pretpostavka za dopuštenost tužbe nije osnovan budući da već o tom spornom pitanju pravomoćno odlučeno u prethodno citiranima presudama.

29. U tom smislu, ukazuje se na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Brletić protiv Hrvatske od 16. siječnja 2014. (Zahtjev br. 42009/10) prema kojoj se sklop postupka, i pod pretpostavkom da se ne radi o istovjetnom zahtjevu prema mjerodavnom domaćem pravu, a koji obuhvaća iste stranke i odnosi na iste pravne odnose i iste okolnosti, spada pod isti materijalni opseg te bi ponovno raspravljanje po navedenom ugrozilo načelo pravne sigurnosti svojstvene članku 6. stavku 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava s protokolima 1, 4, 6, 7, 11, 12, 13, 14(MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, tako i ŽS u Splitu u presudi posl.br.1501/2022 od 28.listopada 2022.).

30. U odnosu na prijedlog tužitelja za oslobađanjem od plaćanja sudskih pristojbi, za navesti je slijedeće:

31. Tužitelj smatra da time što je tužena Republika Hrvatska, u smislu odredbe članka 11. stavak 1. točka 1. ZPP-a, oslobođena od plaćanja sudske pristojbe i tužitelj kao druga stranka u postupku automatski mora biti oslobođen od plaćanja sudske pristojbe.

32. Ocjena je ovog suda kako takav prijedlog nije osnovan. Naime, u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti propisani odredbom članka 11. stavak 1. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/18 dalje ZSP).

33. Nadalje, prema odredbi članka 172. ZPP-a pravo na oslobođenje od plaćanja troškova postupka i pravo na stručnu pomoć stranka ostvaruje na način i uz uvjete propisane posebnim propisom kojim se uređuje besplatna pravna pomoć, a uvjeti i postupak za ostvarivanje pravne pomoći propisani su odredbama Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći („Narodne novine“ br. 143/13. 98/19 – dalje: ZBPP). Odredbe ZBPP-a propisuju da je oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi vrsta sekundarne pravne pomoći koja se pokreće podnošenjem zahtjeva nadležnom uredu državne uprave koji temeljem članka 17. stavak 1. ZBBP-a o zahtjevu odlučuje rješenjem. Dakle, za odlučivanje o zahtjevu za oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi nije nadležan sud, pa kako tužitelj i ne tvrdi da je oslobađanje zatražio od nadležnog tijela niti je dostavio odluku kojom se oslobađa od plaćanja sudskih pristojbi ovaj sud je mišljenja da je upravo tužitelj dužan platiti sudsku pristojbu na tužbu jer je odredbom članka 3. ZSP- a određeno da je pristojbu dužna platiti osoba na čiji se zahtjev, ili u čijem se interesu poduzimaju radnje propisane zakonom, a za podneske koje podnosi, a prema odredbi članka 4. Zakona o sudskim pristojbama obveza plaćanja pristojbe nastaje (tužbe, pravne lijekove, prigovore i sl.) u trenutku predaje.

34. Slijedom iznijetog sud je odbio prijedlog tužitelja za oslobođenjem od plaćanja sudskih pristojbi u konkretnom slučaju, radi čega je odlučeno kao u toč. i izreke rješenja.

35. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, te 138/2023).

36. Tuženiku zastupanom po punomoćniku priznat je trošak sastava odgovora na tužbu, te pristupa na ročišta od 26.02.25., 10.06.25. i 02.06.26. po 50 bodova, za pristupe na roč. od 11.04.25., 03.09.25., 03.11.25., 09.03.26. i 16.04.26. po 12,5 bodova (25%), što sveukupno zbrojeno iznosi 262,50 bodova, koji iznos pomnožen sa 2€, koliko iznosi vrijednost jednog boda, daje iznos od 525,00 €.

37. Na dosuđeni iznos troška tužitelju pripada kamata počev od presuđenja, dakle od 22. srpnja 2026., pa do konačne isplate.

U Splitu, 22. srpnja 2026.

S U D A C

Miro Maslać

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).

DNA:

-punom. tužitelja,

-punom. tuženika.