Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-913/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lane Putrić predsjednice vijeća, Tanje Novak-Premec sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ivane Požar članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Nemanja Nožinić, odvjetniku Novoj Gradišci, Gundulićeva 4, protiv tuženice Addiko Bank d.d. Zagreb, OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, koju zastupaju punomoćnici Zlatko Knezović i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. iz Zagreba, Radnička cesta 54, radi stjecanja bez osnove, odlučujući povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Požegi od 13. svibnja 2026. poslovni broj: P-236/2019-48, u sjednici vijeća održanoj 22. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj: P-236/2019-48 od 13. svibnja 2026. pod točkama I. i II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj: P-236/2019-48 od 13. svibnja 2026. u odluci o troškovima sadržanoj u točki III. izreke u dijelu kojim je tuženica obvezana tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.867,10 EUR sa zateznom kamatom od 13. svibnja 2026. do isplate, a preinačuje u dijelu točke III. izreke kojim je tuženica obvezana tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 62,00 EUR te se u tom dijelu odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

II. Odbacuje se žalba tuženice u dijelu kojim pobija presudu Općinskog suda u Požegi poslovni broj: P-236/2019-48 od 13. svibnja 2026. u točki IV. izreke kao nedopuštena.

III. Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 676,80 EUR sa zateznom kamatom na pojedine iznose, za razdoblje i po stopi kako je to pobliže navedeno u toj točki izreke. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 2.312,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose za razdoblje i po stopi kako je pobliže navedeno u toj točki izreke. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.929,10 EUR s pripadajućom zateznom kamatom od 13. svibnja 2026. do isplate, dok je pod točkom IV. izreke u preostalom iznosu, a za iznos od 612,83 EUR te sa zateznom kamatom na taj iznos zahtjev tužitelja za isplatom troškova odbijen kao neosnovan.

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tuženica u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i povrede prava zajamčenih Ustavom RH i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine, Međunarodni ugovori" broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 – dalje u tekstu: Konvencija za zaštitu ljudskih prava). Predlaže županijskom sudu preinačiti pobijanu presudu na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja da mu u potpunosti naknadi troškove parničnog postupka, a podredno da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Zahtijeva i naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Tuženica prvostupanjsku presudu pobija u cijelosti iako nema pravnog interesa istu obijati u dijelu kojim je u točki IV. izreke kojom je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu, a u iznosu od 612,83 EUR pa je stoga primjenom članka 367. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka USRH koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 70/19 uz izuzetke propisane stavkom 2. i 3. istog članka i na temelju članka 107. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 80/22 uz izuzetke propisane stavkom 2., 3., 4. i 5. tog članka - dalje u tekstu: ZPP) valjalo u tom dijelu rješenjem odbaciti žalbu tuženice kao nedopuštenu.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tuženice tek djelomično je osnovana u odluci o troškovima postupka.

6. Predmet postupka zahtjev je tužitelja da mu tuženica isplati s osnova stečenog bez osnove, a na temelju ništetnih odredbi Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednice tuženice Slavonske banke d.d. Osijek kao kreditora 26. siječnja 2007. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), kojima je ugovorena obveza otplate kredita vezana uz valutu švicarskog franka prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize na dan dospijeća, odnosno dan plaćanja, te takve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno Izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke. Tužitelj se u činjeničnim navodima tužbe pozvao na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesenu u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača povodom tužbe tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam banaka sa sjedištem u [adresa] kojom je i odnosu na tuženicu kao petotuženicu u tom postupku prihvaćen zahtjev tužbe.

7. Na temelju provedenog dokaza uvidom u Ugovor o kreditu, saslušanjem svjedoka RU, zaposlenika tuženice, saslušanjem tužitelja kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog postupka prvostupanjski sud utvrdio je slijedeće činjenice:

- da je predmetnim Ugovorom o kreditu tuženica odobrila tužitelju kredit u iznosu od 17.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita na rok otplate od 7 godina

- da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu sklopio u svrhu kupnje osobnog vozila, dakle u svojstvu potrošača koji pojam je definiran člankom 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03)

- da iz iskaza tužitelja reproduciranog pod točkom 26. obrazloženja i iskaza saslušanog svjedoka RU reproduciranog pod točkom 24. obrazloženja, nedvojbeno proizlazi da tužitelja kao potrošača nitko nije informirao o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli niti mu je u vezi tih odredaba bilo tko i bilo što posebno obrazlagao

- da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2014. utvrđeno da je tuženica ranijeg naziva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kojoj je pripojena u cijelosti Slavonska banka d.d. s kojom je tužitelj sklopio prijeporni Ugovor o kreditu (ops. ovog suda), u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time petotužena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom petotužene Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku petotužene Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima

- da je tuženica unaprijed pripremila sadržaj Ugovora o kreditu na standardiziranom obrascu

- da tuženica nije pojedinačno pregovarala sa tužiteljem o spornim odredbama Ugovora o kreditu koje su u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača utvrđene nepoštenima,

te polazeći od naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja, a pozivajući se na odredbu članka 502.c ZPP kojom je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u smislu da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen zahtjev iz tužbe iz članka 502.a ZPP u kojem slučaju će sud biti vezan za pravna utvrđenja iz te presude, a uz činjenicu da se tužitelj pozvao na pravna utvrđenja iz te presude, sud prvog stupnja zaključuje da su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena otplata anuiteta vezana uz tečaj CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke nepoštene odnosno ništetne.

7.1. Visinu novčanog iznosa koji je tuženica stekla na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu kao i vrijeme kada ga je stekla prvostupanjski je sud utvrdio na temelju provedenog dokaza financijskim vještačenjem iz kojeg je utvrdio da je tuženica s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju odluke tuženice u razdoblju otplate kredita stekla ukupni iznos od 676,80 EUR, a s osnove ništetne odredbe o valuti obveze vraćanja kredita vezanoj uz tečaj CHF iznos od 2.321,00 EUR.

7.2. Obvezu tuženice da tužitelju vrati ono što je stekla na temelju naprijed navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u ukupnom iznosu od 2.997,80 EUR prvostupanjski sud temelji na odredbi članka 1111. stavku 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje u tekstu: ZOO) i odredbi članka 323. istog Zakona dok obvezu tuženice da na utvrđene iznose stečene na temelju tih odredba plati zateznu kamatu temelji na članku 1115. ZOO.

7.3. Prigovor zastare utužene tražbine istaknut po tuženici prvostupanjski sud ocijenio je neosnovanim pozvavši se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem zastara počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu zbog čega nije protekao opći zastarni rok od pet godina budući je tužba podnesena 6. lipnja 2019.

8. Prema članku 365. stavku 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11.

13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

9. Postupajući po toj odredbi utvrđeno je da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje se u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti, pa tako ni ona iz članak 354. stavka 2. točke 11. ZPP koju konkretizira tuženica ali sadržajno ne obrazlaže u čemu nalazi proturječnost presude samoj sebi i njezinim razlozima i koje to činjenice proturječe onome što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprva, dok je ispitivanjem pobijane presude i postupak koji joj prethodio po službenoj dužnosti iz aspekta te bitne povrede nisu utvrđeni nedostaci zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost jer je prvostupanjski sud iznio dostatne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama na temelju kojih je utvrdio ništetnost spornih odredbi Ugovora o kreditu

10. Tuženica u žalbi ističe i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP navodeći da joj sud svojim nezakonitim postupanjem nije dao mogućnost da raspravlja pred sudom, no ne navodi kojim joj te nezakonitom postupanjem prvostupanjskog suda onemogućeno raspravljanje, pa kako na tu bitnu povredu drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti, to je i taj žalbeni razlog ocijenjen neosnovanim.

11. Neosnovano tuženica ističe bitnu povredu odredba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP jer protivno navodima žalbe prvostupanjski sud nije pogrešno primijenio odredbu članka 502.c ZPP kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, samo stoga što je tužitelj podnio tužbu radi vraćanja stečenog bez osnove, a ne za naknadu štete.

12. Tužitelj se u činjeničnim navodima tužbe pozvao na pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je i odnosu na tuženicu kao petotuženicu u tom postupku prihvaćen zahtjev tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sadržaja pobliže citiranog u točki 7. ovog obrazloženja, a odredbe koje su utvrđene nepoštenim i ništenim sukladno članku 81. i 87. ZZP/03 u točki 5. izreke naprijed navedene presude Trgovačkog suda u Zagrebu, sadržajno i vremenski korespondiraju odredbama koje je prvostupanjski sud, odlučujući kao o prethodnom pitanju za ocjenu kondikcijskog zahtjeva ocijenio ništetnim, a sadržane su u članka 3. točki 3. Ugovora o kreditu budući je tom odredbom ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, zatim članku 3. točki 4. kojim je određeno da se kamate obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju Hrvatske te u članku 4. kojim je ugovoreno da korisnik kredita prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke.

13. Iako je točno da odredbe članka 502.c ZPP govore o vezanosti suda za pravna utvrđenja iz presuda kojima će biti prihvaćen zahtjev tužbe donesenim u postupcima iz članka 502.a tog Zakona, a u parnicama za naknadu štete u kojima se fizička osoba na ta utvrđenja pozvala, o primjeni članka 502.c. u parnicama za isplatu s osnove stjecanja bez osnove na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF, postoji već prihvaćena i kroz više godina ustaljena sudska praksa prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova, pa tako i ovog drugostupanjskog suda. O obvezujućem učinku pravomoćnih presuda za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kojima je usvojen zahtjev tužbe pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u niz svojih odluka pa tako i u odlukama broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. koje pravno shvaćanje je reafirmirano u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4507/2020 i U-III-4508/2020 od 8. lipnja 2021., broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021., broj: U-III-2233/2019 i dr. Stoga prvostupanjski sud nije počinio bitnu povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 502.c ZPP.

14. Pobijana je presuda opravdana ozbiljnim, uvjerljivim, logičnim, razumnim i relevantnim razlozima te sadrži i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženice zbog čega se ne može smatrati neobrazloženom. Presuda nije arbitrarna ili očito nerazumna, tuženici je bilo omogućeno izjasniti se o zahtjevima i navodima protivne strane, iznositi činjenice i predlagati dokaze te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. Stoga ovaj sud ne nalazi da bi tuženici bilo povrijeđeno Konvencijsko i Ustavno pravo na pošteno suđenje pa tako ni pravo na obrazloženu sudsku odluku kao aspekta prava na pravično suđenje kako to tvrdi tuženica.

15. Upravo imajući na umu da je sukladno članku 502.c ZPP sud vezan na pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za kolektivnu zaštitu interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud nije trebao ponovno provoditi test transparentnosti i tzv. test poštenosti kako to tvrdi tuženica budući je taj test proveden u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

15.1. Valja podsjetiti da je člankom 81. ZZP/03 propisano se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.), da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.) kao i da se odredbe te glave Zakona (Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima) ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.

15.2. U konkretnom slučaju nije bilo sporno da su stranke sklopile namjenski ugovor o potrošačkom kreditiranju za kupnju automobila koji je unaprijed pripremila tuženica na standardiziranom obrascu dok iz iskaza svjedoka EU, zaposlenika tuženice i u vrijeme kada je tužitelj sklapao predmetni Ugovor o kreditu i koji nije sudjelovao u sklapanju konkretnog Ugovora o kreditu s tužiteljem, proizlazi da korisnici kredita nisu mogli pregovarati o uvjetima kredita koje je propisala banka dok nije mogao potvrditi da li je tužitelju ukazano na mogućnost smanjenja i povećanja rata zbog promjene tečaja CHF, pa je imajući u vidi iskaz tužitelja i sadržaj Ugovora o kreditu u kojem nisu definirani i utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, nedvojbeno utvrđeno ne samo da stranke o spornim odredbama Ugovora nisu pregovarale već da tužitelju ni usmeno nije objašnjeno nastupom kojih okolnosti će tuženica mijenjati redovnu kamatu, a niti su mu objašnjeni rizici ugovaranja valute obveze u CHF, dakle da ga tuženica nije informirala o svim bitnim parametrima odlučnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo značajnu neravnotežu pravima o obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja koja se ogledala u značajnom porastu mjesečnih aniuteta zbog povećanja redovne kamate i rasta tečaja CHF koje tužitelj zbog naprijed opisanog postupanja tuženice nije mogao predvidjeti, a niti stoga donijeti informiranu odluku.

16. Iz naprijed navedenih razloga nije ocijenjen osnovanim žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja koji je posljedica pravilne ocjene provedenih dokaza, poglavito iskaza svjedoka EU i tužitelja jer tim provedenim dokazima tuženica nije kako to tvrdi dokazala činjenične okolnosti konkretnog slučaja koje bi bile drugačije od okolnosti utvrđenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i zbog kojih sud ne bi vezan za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava postrošača.

17. Žalbene tvrdnje tuženice o dopuštenosti ugovaranja promjenjive redovne kamate i valute obveze vezane uz devize sukladno članku 22. ZOO nisu odlučni žalbeni navodi budući takve odredbe nisu utvrđene ništetnim zbog toga što su protivne prisilnim propisima i Ustavu RH, pa se o takvim navodima primjenom članka 375. stavka 1. ZPP ovaj sud neće referirati. Isto tako neodlučno je pozivanje tuženice na odredbe Direktive 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima budući se ta Direktiva ne primjenjuje na predmetni obveznopravni odnos. Naime, Sud Europske unije je tumačenje o primjeni Direktive 93/13 dao u presudi od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , točke 36. do 40. i 64. To je tumačenje doneseno u skladu s praksom tog Suda koji je više puta dotad ocjenjivao vremensku primjenjivost te Direktive u državama članicama koje su, poput Republike Hrvatske, Uniji pristupile nakon 31. prosinca 1994., kada je istekao rok za njezino prenošenje (rješenje C- 153/13, i presuda od 9. srpnja 2020. u spojenim predmetima C- 698/18 i C-699/18). U skladu s navedenim tumačenjem odredbe Direktive 93/13 se ne primjenjuju rationae temporis na ugovore o kreditu sklopljene prije dana pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, pa stoga povrat koristi koju je tuženica kao trgovac neosnovano stekla na temelju nepoštenih odredaba predmetnog potrošačkog ugovora koji je sklopljen 26. siječnja 2007. ne može biti uređen odredbama te Direktive.

18. Obvezavši tuženicu da tužitelju na iznose plaćene s osnove nepoštenih ugovornih odredbi plati zateznu kamatu od dana stjecanja, prvostupanjski sud pravilno je primijenio odredbu članka 1115. ZOO pravilno ocijenivši tuženicu nepoštenom stjecateljicom. Obzirom da su odredbe Ugovora o kreditu o valuti obveze vraćanja kredita u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci tuženice u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđene nepoštenim zbog postupanja tuženice u predugovornoj fazi i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu koja je i pripremila sadržaj takvih odredbi i unijela te nepoštene odredbe u ugovore o potrošačkom kreditiranju, to žalbeni razlozi tuženice kojima osporava tijek zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja do isplate ne mogu se prihvatiti osnovanim. Obveza tuženice isplatiti zatezne kamate na pretplaćene iznosi od dana kada su plaćeni proizlazi iz članka 1115. ZOO prema kojoj nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

18.1. U vezi tijeka zateznih kamata i primjene odredbe članka 1115. ZOO postoji ustaljena sudska praksa redovnih sudova pa tako i ovog suda koja je reafirmirana i u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022. U tim odlukama Ustavni sud navodi da je s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena nepoštenost ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom tuženika da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora), tuženik nesavjesni, odnosno nepošten stjecatelj i zbog čega duguje zatezne kamate od dana stjecanja, te u sudskoj praksi redovnih sudova Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u takvom tumačenju.

19. Posljedice nišetnog ugovora, odnosno ništetnosti pojedine odredbe propisane su člankom 323. stavkom 1. ZOO. Prema toj zakonskoj odredbi u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema stavku 2. članka 323. ZOO ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Ništetna odredba je takva od samog ugovaranja dakle, ex tunc, pa stoga ista ne proizvodi nikakve pravne učinke između stranak, kao da nisu ugovorene, pa je ugovor ostao egzistentan bez tih odredbi. Sud u sudskom postupku nije ovlašten zadirati u obveznopravni odnos između stranaka nadomještanjem ništetnih odredbi kako to predlaže tuženica smatrajući da je pri izračunu stečenog bez osnove trebalo primijeniti redovno kamatu koja je vrijedila za takve kredite u kunama zbog čega nije bilo ni činjeničnog ni pravnog uporišta usvojiti prijedlog tuženice da se vještačenje provede na način da se primjeni redovna kamata za kunske kredite.

20. Neosnovano tuženica prigovara ocjeni prvostupanjskog suda o neosnovanosti njezinog prigovora zastare. Naime, postoji već ustaljena sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske u svezi zastare tražbina s osnove ništetnih odredbi ugovora o kreditu temeljena na objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom u vidu zaključka na sjednici Građanskog odjela održanoj 31. siječnja 2022. Prema tom pravnom shvaćanju, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Ovaj sud prihvaća pravilnim naprijed izneseno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao najvišeg suda u Republici Hrvatskoj koji sukladno članku 20. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj: 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23, 36/24, 136/25) osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetnost promjenjive redovne kamate prema jednostranoj odluci tuženice postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.broj: PŽ-7129/2013-4 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost odredbe o valuti obveze u CHF donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.broj: Pž-6631/2017 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja predmetne tužbe dana 10. lipnja 2019. nije protekao rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO u kojem zastarijevaju tražbine stečene bez osnove u smislu članka 1111. u vezi 323. ZOO.

21. U svezi zauzetog objedinjenog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske valja navesti da je o istom svoje mišljenje izrazio i Ustavni sud Republike Hrvatske u niz svojih odluka pa tako i u odluci broj: U-III-3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj se navodi citirano: „Time su sudska vijeća Vrhovnog suda ispunila ustavnu obvezu iz članka 115. stavka 3. Ustava da pored zakonskih pravila koja uređuju zastaru primijene izravno članak 29. stavak 1. Ustava i članak 6. stavak 1. Konvencije i osiguraju da njihovo tumačenje zakona ne predstavlja neproporcionalno ograničenje prava na pristup sudu.“, pa i stoga tuženica neosnovano tvrdi da joj je nije osigurana Ustavom RH zajamčena zaštita od arbitrarnog suđenja i pravo na obrazloženu sudsku odluku.

22. Konačno tuženik osporava troškove postupke navodeći da nije bilo osnove tužitelju za priznate parnične radnje poduzete prije 5. studenog 2023. priznati trošak prema vrijednosti boda od 2,00 EUR određenog Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 139/23), već da je za te radnje trebalo priznati trošak prema vrijednosti boda od 10,00 kn. Tvrdi i da tužitelj nema pravo na trošak pristupa na ročište za objavu presude.

23. Tarifnim brojem 52. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 – dalje u tekstu: Tarifa) u stavku 3. određeno je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usoz-55/24 od 18. srpnja 2025. („Narodne novine“ broj:107/25) odbijen zahtjev za ocjenu zakonitosti Tbr. 52. stavak 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (»Narodne novine« 138/23) s bitnim obrazloženjem tog suda: „Prema ocjeni Suda, navedena odredba je prijelazne naravi, što znači da sama po sebi ne može imati povratno djelovanje koje zabranjuje članak 90. stavak 4. Ustava. Odredba je usmjerena sudu odnosno drugom tijelu koje odlučuje o troškovima zastupanja, dakle prije donošenja te odluke ni jedna stranka nije stekla neko pravo niti joj je naređena bilo kakva obveza, u kojem kontekstu bi se uopće moglo govoriti o povratnom djelovanju.“

23.1. Stoga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom Tbr. 52. stavka 3. Tarife visinu troškove za zastupanje utvrdio primjenom vrijednosti boda od 2,00 EUR određenom Tbr.54. Tarife. O takvoj primjeni Tbr. 52. Tarife pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u revizijskoj odluci posl.br. Rev-562/2024.

24. Imajući u vidu odredbe članka 335. ZPP kojima je uređen način donošenja, objave, pisane izrade i dostave presude te odredbu članku 336. istog Zakona prema kojoj kad se presuda objavljuje, sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća javno će pročitati izreku i saopćiti ukratko razloge presude, za zaključiti da je pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku, odvjetniku, za pristup ročištu za objavu presude izravno povezano s pravom na pristup sudu (čl. 29. Ustava Republike Hrvatske „Narodne novine“, broj 59/99, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01,76/10 i 105/14 - dalje Ustav) te čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama („Narodne novine-Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05,1/06,2/10 i 13/17), upravo zbog saznanja o razlozima presude u smislu usmenog obrazloženja i dostave presude koja se pravilno izvršava upravo na ročištu za objavu presude. Tako je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj revizijskoj odluci Rev- 772/2023 od 23. siječnja 2024. na postavljeno revizijsko pitanje odgovorio: “Stoga, odgovor na postavljeno pitanje glasi: stranci zastupanoj po punomoćniku odvjetniku pripada naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude temeljem odredbe čl. 154. sv. 1. i čl. 155. sv. 1. ZPP-a. Takvo je pravno shvaćanje izraženo i odlukama ovog suda broj Rev - 832 / 2022 od 22. ožujka 2023., Rev - 1121/ 2022 od 12. rujna 2023., Rev -559/23 od 18. listopada 2023. i dr.).“.

25. Osnovano tuženica osporava dosuđeni trošak tužitelju s osnove pristojbe na presudu jer tužitelj nije platio tu sudsku pristojbu u dosuđenom iznosu od 76,43 EUR, a niti je istu sukladno odredbi članka 11. točki 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 118/18 i 51/23) koja je izmijenjena člankom 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 53/23) koji je stupio na snagu 20. svibnja 2023., u obvezi platiti budući je tom odredbom propisano da su od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Međutim tužitelj je platio pristojbu na tužbu u iznosu od 89,85 EUR time da mu je prema uspjehu u postupku taj trošak dosuđen iznosu od 62,00 EUR jer u vrijeme podnošenja tužbe nije bilo propisano oslobođenje od plaćanja pristojbi tužitelja u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

26. Imajući u vidu sve naprijed izneseno valjalo je odbiti žalbu tuženice u dijelu koji se odnosi na odluku o glavnoj stvari i na temelju članka 368. stavka 1. ZPP u tom dijelu potvrditi pobijanu presudu (točka I. i II. izreke), te na temelju članka 380. stavka 2. ZPP u vezi članka 129. stavka 5. istog Zakona djelomično odbiti žalbu tuženice i rješenjem potvrditi prvostupanjsku presudu u točki III. izreke u dijelu kojim je tuženica obvezana tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.867,10 EUR i djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženice preinačiti odluku o parničnom trošku u točki III. izreke u dijelu kojim je tuženica obvezana tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 62,00 EUR i u tom dijelu zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan.

27. Budući je tuženica uspjela sa žalbom neznatno sa sporednim zahtjevom u svezi kojeg nisu nastali nikakvi posebni troškovi to je odgovarajućom primjenom članka 154. stavka 5. ZPP tuženica odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka u cijelosti.

U Varaždinu 22. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Lana Putrić