REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] C 5

Poslovni broj: Us I-1464/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu Vedranu Juričiću, uz sudjelovanje zapisničarke Monike Puharić, u upravnom sporu tužitelja CT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, radi izvršenja presude, 22. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-215-01/18-01/19, URBROJ: 513-04- 24-29 od 16. srpnja 2024. te se predmet vraća tuženiku na ponovni postupak.

II. U ponovnom postupku tuženik je dužan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjem i primjedbama ovoga Suda, izraženim u obrazloženju presude.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-215-01/18-01/19, URBROJ: 513-04- 24-29, od 16. srpnja 2024., u točki 1. izreke obustavljen je postupak po žalbi u dijelu koji se odnosi na poreznu obvezu u točki I.I.1., I.I.2., I.I.3. i I.1.4. i s tim u vezi u odgovarajućem dijelu točke II., III., IV. I V. izreke rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-215-04/17-01/1, URBROJ: 513-07-08/18-42 od 8. lipnja 2018., zbog nastupa zastare prava na utvrđivanje porezne obveze. U točki 2. izreke određeno je da u preostalom dijelu izreke porezno rješenje ostaje na snazi.

2. Rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-215-04/17-01/1, URBROJ: 513-07-08/18-42, od 8. lipnja 2018., tužitelju je utvrđena obveza plaćanja poreza na dohodak za 2011., 2012., 2013., 2014., 2015. i 2016. po članku 63. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", broj 177/04., 73/08., 80/10., 114/11., 22/12., 144/12., 43/13., 120/13., 125/13., 148/13., 83/14., 143/14. i 136/15., dalje: ZPD/04) te članku 88. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", broj 115/16., dalje: ZPD/16).

3. Tužitelj je u cilju osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika pravodobno podnio tužbu ovom Sudu, a u tužbi navodi, u bitnom, da u osporavanom rješenju tuženik nije postupio po presudi ovog suda od 11. srpnja 2024., već da je donio istovjetno rješenje kao u postupku koji se vodio pod KLASOM: UP/II-215-01/18-01/19, odnosno da nije izvršio presudu sukladno odredbama članka 151. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 36/24. i 39/26., dalje: ZUS). Uzgredno navodi da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj: Usž- 2682/2023-2 od 2. svibnja 2024. poništio presudu ovog suda poslovni broj: Us I- 378/23-8 od 31. svibnja 2023. i predmet vratio na ponovni postupak te upućuje na razloge poništavanja koji su navedeni u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 2. svibnja 2024. Tužitelj ističe i da tuženik u ponovljenom postupku nije valjano proveo dokazni postupak radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava, već je ponovno donio istovjetnu odluku na štetu tužitelja uzimajući kao temelj činjenično stanje utvrđeno od strane prvostupanjskog poreznog tijela, ne ocjenjujući valjano sve žalbene navode te se arbitrarno pozivajući na obrazloženja prvostupanjskog tijela i njegove zaključke u pogledu činjenica i okolnosti bitnih za oporezivanje. Nadalje, smatra da je sporno i to što je tuženik u osporenom rješenju iznova u cijelosti odlučivao o žalbi na porezno rješenje prvostupanjskog tijela od 8. lipnja 2018. iako je točka I. izreke ranijeg rješenja tuženika od 28. siječnja 2021. kojom je obustavljen postupak uslijed nastupa zastare prava na utvrđivanje porezne obveze, već postala pravomoćna budući da ju tužitelj nije pobijao žalbom niti ju je ovaj Sud poništio svojom presudom od 11. srpnja 2024. Nadalje smatra spornim to što porezno tijelo nije po službenoj dužnosti utvrdilo je li nastupila zastara prava na utvrđivanje poreza na dohodak za 2015. i 2016., a što da je bio dužan učiniti sukladno članku 109. stavku 3. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj 115/16. i 106/18.). U odnosu na uručenje obavijesti o nadzoru tužitelju, navodi da je osporavao zakonitost postupanja prvostupanjskog poreznog tijela na način da postupak započne istovremeno s uručenjem obavijesti o nadzoru, posebice što zapisnikom o nadzoru nisu eksplicitno navedeni razlozi za zaključak da bi se pravovremenim uručenjem obavijesti ugrozila svrha nadzora i na koji bi to konkretno način svrha bila ugrožena. U odnosu na bračnu stečevinu kao prethodno pitanje, tužitelj navodi da je neosnovan zaključak tuženika da činjenice o potrošnji zajedničkih sredstava kojima su raspolagali on i njegova supruga kao s bračnom stečevinom u nadziranim razdobljima, ne čini prethodno pitanje, te da tuženik nije naveo razloge neprihvaćanja njegovih tvrdnji iz žalbe. Također smatra i da su zaključci tuženika o primicima od kamata na pozajmice pogrešne jer da se primici od kamata moraju zasebno utvrditi jer oni nikako ne predstavljaju drugi dohodak, nego dohodak od kapitala. Nadalje, tužitelj smatra spornim i to što da je ključni dokaz na kojima porezna tijela temelje utvrđenje da je raspolagao značajnim novčanim sredstvima u nadziranim razdobljima, privatna bilježnica tužitelja iz koje da se ne može nedvosmisleno utvrditi mjesto i vrijeme unosa podataka niti se može razaznati tko su sudionici transakcija. Smatra da prvostupanjsko tijelo nije savjesno i brižljivo ocijenilo dokaz-privatnu bilježnicu te da tuženik u ponovljenom postupku nije ispitao ocjenu dokaza već da je arbitrarno naveo da su svi dokazi izjednačeni i da se svaka činjenica može dokazivati svim dokaznim sredstvima. U odnosu na pozajmicu ZT tužitelj smatra spornim što prvostupanjsko porezno tijelo osporava vjerodostojnost ugovora o zajmu kojim da je dokazano da je tužitelju od zajmodavca ZT primio određeni iznos samo iz razloga jer isti ugovor nije ovjeren kod javnog bilježnika unatoč okolnosti da je navedeni zajmodavac dao izjavu u kojoj je potvrdio davanje predmetne pozajmice u istom iznosu. Zaključno navodi da je u ponovljenom postupku zanemaren dokazni prijedlog za saslušanje svjedoka ZT na okolnost davanja pozajmice tužitelju čime da je počinjena bitna povreda pravila postupka na štetu tužitelja u trećem ponovljenom žalbenom postupku. Tužitelj smatra i da je potpuno arbitrarno i neutemeljeno obrazloženje tuženika u osporavanom rješenju u odnosu na utvrđenu prosječnu godišnju osobnu potrošnju tročlanog kućanstva jer da za to nema činjeničnog ni pravnog uporišta te da je počinjeno dupliranje istih izdataka. Tužitelj predlaže da Sud u sporu provede dokaz uvidom u spis ovog spora i upravnog postupka koji mu je prethodio, navedene presude ovog suda i Visokog upravnog suda Republike Hrvatske. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika od 16. srpnja 2024. te predmet vrati na ponovni postupak tuženiku.

4. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da u cijelosti ostaje pri navodima iz osporenog rješenja od 16. srpnja 2024. te predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

5. Ovdje osporeno rješenje tuženika doneseno je nakon što je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-2682/2023-2 od 2. svibnja 2024. poništena presuda ovog Suda poslovni broj: Us I-378/23-8 od 31. svibnja 2023. i predmet vraćen ovom Sudu na ponovni postupak, nakon čega je ovaj Sud donio presudu poslovni broj: Us I-775/2024-3 od 11. srpnja 2024. kojom je poništio točku 2. rješenja tuženika KLASA: UP/II-215-01/18-01/19, URBROJ: 513-04-21-3 od 28. siječnja 2021. i predmet vratilo tuženiku na ponovni postupak, u kojem postupku je tuženik donio ovdje osporeno rješenje od 16. srpnja 2024. protiv kojeg je tužitelj podnio predmetnu tužbu.

6. Budući da je Sud na temelju stanja spisa utvrdio da je pojedinačna odluka javnopravnog tijela nezakonita, a tuženik u odgovoru na tužbu nije zatražio održavanje rasprave i nije predložio izvođenje dokaza, Sud je bez održavanja rasprave, primjenom odredbe članka 98. točke 6. ZUS-a i odredbe članka 8. ZUS-a prema kojoj je sud dužan upravni spor provesti brzo, bez odugovlačenja i uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova, ovaj spor riješio bez održavanja rasprave.

7. Visoki upravni sud Republike Hrvatske je u presudi poslovni broj: Usž- 2682/2023-2 od 2. svibnja 2024., naveo da: " Ustavno i konvencijsko pravo na pošteno suđenje, između ostalog, uključuje i pravo stranke u postupku u kojem se odlučuje o njenim pravima i obvezama iznijeti činjenice i predložiti dokaze u uvjetima koji omogućuju ravnopravan odnos dviju strana u postupku. U postupku pred neovisnim i nepristranim sudom stranka mora biti u mogućnosti učinkovito osporavati činjenična utvrđenja iz upravnog postupka. Primarna je svrha ovakvog pristupa osiguravanje procesne jednakosti stranaka u postupku u kojemu se odlučuje o pravima i obvezama. Polazeći od naprijed navedenih okolnosti predmeta, u konkretnom je slučaju trebalo omogućiti tužitelju da ospori činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku, provođenjem odgovarajućih dokaza u prvostupanjskom upravnom sporu."

8. S obzirom da se i ovosudna presuda od 11. srpnja 2024. temeljila na razlozima iznijetim u obrazloženju presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 2. svibnja 2024., Sud je u ovom sporu ispitivao je li tuženik u ponovljenom postupku postupio sukladno obvezujućim uputama navedenim u označenoj presudi od 2. svibnja 2024.

9. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem tuženika obustavljen postupak po žalbi u dijelu koji se odnosi na poreznu obvezu za koju je utvrđeno da je nastupila zastara prava na utvrđivanje porezne obveze, dok je u preostalom dijelu porezno rješenje ostalo na snazi, ocjena je Suda da takvim postupanjem nisu otklonjeni razlozi nezakonitosti koje je utvrdio Visoki upravni sud Republike Hrvatske u navedenoj presudi jer nisu izvedeni dokazi koje je predložio tužitelj, a kojima bi se moglo osporiti činjenično stanje utvrđeno u provedenom upravnom postupku te nije dano prihvatljivo obrazloženje razloga zbog kojih to nije učinjeno. Pri tome se ističe da je tuženik naglasio da su u prvostupanjskom rješenju detaljno navedeni izvori podataka- službeni podaci dobiveni od Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave primorsko- goranske, Službe kriminaliteta droga, izjave žalitelja i dostavljene dokumentacija te podaci dobiveni uvidom u informacijski sustav Porezne uprave, evidencije bitne za oporezivanje i od drugih institucija. Dakle, iz navedenog je razvidno da nisu izvedeni dokazi koje je predložio tužitelj. Osim toga, tuženik u osporenom rješenju nije naveo jasne i prihvatljive razloge zbog kojih navedena tijela nisu te dokazne prijedloge prihvatila. To stoga što je odluku o predloženim dokazima obrazložio na uopćen način, navodeći zakonska pravila o dokazivanju u poreznom i upravnom postupku, a ne navodeći konkretne razloge odbijanja predloženih dokaza u ovoj upravnoj stvari. Nadalje, nije zakonit navod tužitelja da se tvrdnje iz izjava moraju materijalnim dokazima učiniti vjerojatnim, primarno iz razloga što to nije propisano na navedeni način. Osim toga slobodnom ocjenom dokaza nadležno tijelo, prema vlastitom uvjerenju, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane, no to se ne čini proizvoljno, već na temelju savjesne i brižljive analize svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno te cjelokupnih rezultata postupka (dakle, svi dokazi se moraju međusobno usporediti), a nakon čega je nadležno tijelo dužno u odluci detaljno objasniti koje je dokaze i iz kojih razloga prihvatio te koje nije.

10. Imajući u vidu prethodno navedeno te utvrđenje Visokog upravnog suda Republike Hrvatske zauzeto u presudi od 2. svibnja 2024., Sud je osporeno rješenje poništio i predmet vratio na ponovni postupak tuženiku, kao što je to navedeno u izreci presude. U skladu s člankom 119. stavkom 4. ZUS-a, u ponovljenom postupku tuženik je dužan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju presude.

11. Slijedom svega navedenog, na temelju članka 117. stavka 1. ZUS-a tužbeni zahtjev valjalo je usvojiti te, imajući u vidu prirodu stvari, predmet vratiti prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

U Rijeci 22. srpnja 2026.

Sudac

Vedran Juričić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a)

Dostaviti:

- tužitelju DT iz [adresa]

- tuženiku Ministarstvu financija Republike Hrvatske, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5