Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
Poslovni broj Gž-1029/2025-3
51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Svjetlane Pražić predsjednice vijeća, Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Kristine Vukelić Aničić članice vijeća, u pravnoj stvari: 1. tužiteljice VU, [adresa], kao nasljednice pokojnog ĐU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tužiteljice VU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] protiv tuženika HU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Pn-790/18 od 26. kolovoza 2019., u sjednici vijeća 22. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Pn-790/18 od 26. kolovoza 2019.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim su od tuženika tražili isplatu iznosa od 1.000,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 6. srpnja 2013, i da se naloži tuženiku da tužiteljima isplati svakome po 6.636,14 eura (50.000,00 kuna) sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude.
2. Protiv citirane presude žalbu podnose tužitelji zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava predlažući da se pobijana presuda preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev tužitelja.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za vraćanje iznosa od 1.000,00 eura sa zateznim kamatama kao i naknada štete zbog povrede prava osobnosti na dostojanstvo i na duševno zdravlje svakom tužitelju pripada iznos po 6.636,14 eura (50.000,00 kuna) sa zateznom kamatom, a sve temeljem usmenog dogovora između tužitelja i tuženika o postavljanju kazete na groblju [adresa] u Zagrebu i polaganje urne pokojne supruge i majke tužitelja. Naknada štete se odnosi na povredu prava osobnosti na duševno zdravlje zbog poštovanja prema pokojnoj supruzi i majci zbog neizvršavanja obaveze budući da tužitelji nisu mogli odavati poštovanje na grobu ni za dan mrtvih ni za godišnjicu smrti.
6. Temeljem provedenog dokaznog postupka sud prvog stupnja utvrđuje da iz računa od 4. listopada 2012. proizlazi da je društvo Aleja mira d.o.o. iz Zagreba, Petrova 54, po narudžbi prvotužitelja za pokojnu IU izvršio pogrebne usluge koje su se sastojale od lijesa, garniture, pvc vreća, urne ukrasne, gradskog paušala, posluge, organizacije, rashladne komore, posipanje sa laticama u iznosu od 748,56 eura (5.640,00 kuna), zatim da iz potvrde od 28. lipnja 2014. proizlazi da isto potvrđuje da je drugotužiteljica 1. srpnja 2014. primila od tuženika vlasnika i direktora tvrtke Aleja mira d.o.o. iz Zagreba urnu pokojne majke IU te pismeni natpis koji je trebalo staviti na kazetu u koju je trebala biti položena urna, da je kazetu tuženik trebao kupiti na groblju [adresa], da mu je prvotužitelj dao 1.000,00 eura dok tuženik nije ispunio obavezu preuzetu u dogovoru sa prvotužiteljem niti je vratio novac. Nadalje saslušanjem tužitelja utvrđuje da je prvotužitelj pregovarao sa tuženikom kao vlasnikom direktorom društva Aleja mira d.o.o. Zagreb u svezi usluge pronalaska mjesta na groblju [adresa] i radi polaganja kazete sa urnom za pokojnu suprugu prvotužitelja i majku drugotužiteljice i da je prvotužitelj za izvršene usluge predao iznos od 1.000,00 eura pa da su stoga tužitelji zaključili ugovor sa tuženikom kao vlasnikom i direktorom navedenog društva a ne sa tuženikom kao fizičkom osobom.
7. Nadalje je utvrđeno uvidom u sudski registar da je tuženik jedini osnivač član i direktor društva Aleja mira d.o.o. Zagreb i da je kao direktor ujedno i osoba ovlaštena za zastupanje navedenog društva.
8. Slijedom navedenih utvrđenja zaključak je suda prvog stupnja da je trebalo utvrditi da li ispunjene zakonske pretpostavke iz članka 252., članka 273. i članka 430. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22 – dalje: ZTD).
9. Navodi da je u članku 430. ZTD-a propisana dužna pozornost i odgovornost članova uprave na koje se na odgovarajući način primjenjuju odredbe članka 252., i 273. ZTD-a.
10. U članku 273. stavak 4. ZTD-a je propisano da zahtjev za naknadu štete mogu postaviti vjerovnici društva ako ne mogu svoje tražbine podmiriti od društva. Isto tako u odredbi članka 252. u stavku 5. ZTD-a je propisano da se zahtjev za naknadu štete mogu postaviti i vjerovnici društva ako ne mogu svoje tražbine podmiriti od društva i da to vrijedi u slučajevima, osim iz stavka 3., samo onda ako član uprave grubo povrijedi dužnost da primjeni pozornost urednog i savjesnost gospodarstvenika te da se u odnosu na vjerovnike društva obaveza da se nadoknadi šteta ne može otkloniti tako da se društvo odrekne zahtjeva ili da o zahtjevu sklopi nagodbu niti time što se radnja temelji na odluci glavne skupštine.
11. S obzirom na izloženo zaključak je suda prvog stupnja da članovi uprave pa stoga i tuženik odgovara za štetu društvu, a ne i vjerovnicima društva - tužiteljima ne odgovaraju za naknadu štete zbog nemogućnosti namirenja tražbine, pa s obzirom na činjenicu da je pravna osoba kojoj je tuženik direktor društva s ograničenom odgovornošću vjerovnici društva ne mogu tražbinu zahtijevati od člana uprave jer naknadu štete od člana uprave može tražiti samo društvo sa ograničenom odgovornošću.
12. Utvrđuje sud prvog stupnja da stoga nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz članka 252. ZTD-a u kojem je propisano da zahtjev za naknadu štete mogu postaviti i vjerovnici društva ako ne mogu svoje tražbine podmiriti od društva i da to vrijedi u slučajevima osim onih iz stavka 3. tog članka, samo onda ako član uprave grubo povrijedi dužnost da primijeni pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika te navodi da tužitelji nisu tvrdili a niti dokazali da ne mogu podmiri tražbinu odnosno naknadu štete od društva. Zatim da nisu tužitelji dokazali ispunjenje pretpostavki iz članka 273. stavak 1. ZTD-a koji propisuje odgovornost za štetu drugih osoba koje koriste svoje utjecaje u društvu i navedu članove uprave ili nadzornog odbora da poduzmu nešto na štetu društva i koji onda odgovaraju društvu za štetu koja mu je time pričinjena i da temeljem članka 273. stavak 4. ZTD-a zahtjev za naknadu štete mogu postaviti i vjerovnici društva ako ne mogu svoje tražbine podmiriti od društva , pa stoga pa stoga u cijelosti odbija tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.
13. Ispitujući po službenoj dužnosti da li je sud prvog stupanja počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a. utvrđeno je da nije počinjena ni jedna bitna povreda koja bi utjecala na zakonitost donesene odluke i to povrede iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a. Nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da je sud prvog stupnja pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo jer je sud prvog stupnja u pravilu primijenio materijalno pravo iz odredbe članka 252. st. 4. i 273. st. 4. ZTD-a jer je pravilno utvrdio da član uprave d.o.o. odgovara za štetu vjerovnicima društva, ako vjerovnici ne mogu naplatiti svoju tražbinu odnosno i naknadu štete od društva i da je direktor odnosno član uprave grubo povrijedio dužnost vođenja poslova s pozornošću urednog gospodarstvenika čime je prouzročena šteta što u konkretnom slučaju nije dokazano.
14. Stoga pravilno utvrđuje da za razliku od odredbi koje propisuje odgovornost člana uprave dioničkog društva vjerovnicima, vjerovnici člana uprave društava s ograničenom odgovornošću ne mogu tražiti naknadu štete od tog člana uprave zbog toga što tražbinu ne mogu namiriti od samog društva.
15. Stoga sukladno članku 430. stavak 5. ZTD-a kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja od člana uprave društva s ograničenom odgovornošću nitko nema pravo zahtijevati naknadu štete osim tog društva čiji je on član uprave. Također je pravilno primijenjena odredba članka 252. stavak 5. ZTD-a u kojem je propisano da zahtjev za naknadu štete mogu postaviti i vjerovnici društva ako se tražbine ne mogu podmiriti od tog društva i da to vrijedi, osim slučaja iz stavka 3. ovog članka, samo onda ako član uprave grubo povrijedi dužnost da primijeni pozornost urednog i savjesnost gospodarstvenika. U odnosu na vjerovnike društva obaveza da se nadoknadi šteta ne može se otkloniti tako da se društvo odrekne zahtjeva ili da o zahtjevu se sklopi nagodba, a tužitelji kako to navodi sud prvog stupnja, nisu tvrdili da je član uprave postupao sa namjerom (prijevarom) ili krajnjom nepažnjom time oštetio vjerovnike tj. tužitelje. Vjerovnici – tužitelji su trebali dokazati uzročno posljedičnu vezu da je društvo s ograničenom odgovornošću prije štetne radnje člana uprave moglo podmiriti dug ali da nakon te radnje to više nije u mogućnosti što tužitelji nisu dokazali.
16. Slijedom obrazloženog žalbu tužitelja kao neosnovanu je trebalo odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi pa je stoga primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.
U Rijeci 22. srpnja 2026.
Predsjednica vijeća
Svjetlana Pražić
