Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-489/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TC iz [adresa], iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao nasljednice pok. VC, protiv tuženika Institut IGH d.d. Zagreb, Janka Rakuše 1, OIB. 79766124714, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ivančić&Čulić d.o.o. Split, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-587/2017 od 5. veljače 2020., na sjednici vijeća 22. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-587/2017 od 5. veljače 2020.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja VC da mu tuženik s osnova plaće za prekovremeni rad za 2013. i 2014. isplati ukupan iznos od bruto 38.681,50 kn/5.133,92 eura (fiksni tečaj konverzije 7,53450) sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 18.843,28 kn/2.500,93 eura teče od 1. siječnja 2014. pa do isplate, a na iznos od 19.838,22 kn/ 2.632,98 eura od 1. siječnja 2015. pa do isplate. Odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka. Točkom II. izreke je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 10.625,00 kn /1.410,18 eura sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Tužitelj PC je podnio žalbu protiv citirane presude zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 55/23 i 146/25 -dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači u smislu žalbenih navoda.

3. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Prije svega, treba navesti da je u žalbenom stadiju postupka prvotno tužitelj PC preminuo zbog čega je po samom zakonu nastupio prekid postupka (čl. 212. toč. 1. ZPP-a) te je predmet spisa vraćen prvostupanjskom sudu koji je rješenjem poslovni broj Pr-587/2017 od 7. srpnja 2021. utvrdio prekid postupka u ovoj pravnoj stvari, a rješenjem poslovni broj Pr-587/2017 od 10. ožujka 2022. je nastavljen prekinuti postupak te je nasljednica prvotno tužitelja TC pozvana da preuzme postupak u ovoj pravnoj stvari (čl. 215. st. 1. ZPP-a).

6. Predmet spora je zahtjev prvotno tužitelja VC za isplatu prekovremenog rada za 2013. i 2014. u ukupnom iznosu od 38.681,50 kn bruto.

6.1. Prvostupanjski sud je u postupku utvrdio sljedeće:

- da je prvotno tužitelj bio zaposlen kod tuženika i da je tijekom 2013. i 2014. radio kao tehnolog za tehnološki nadzor na kontroli kvalitete kod ugradnje betona, asfalta i sl. kupcima tuženika, na raznim gradilištima,

- da je prvotno tužitelj kao tehnolog kontrole ugrađenih materijala prvenstveno obavljao poslove i radne zadatke direktno na određenim gradilištima te da bi se nakon izuzetih uzoraka radila kontrola kvalitete u laboratorijima tuženika,

- da iz iskaza svjedoka NC, koji je radio kod tuženika kao zamjenik Voditelja laboratorija za prometnice regionalnog centra u [adresa] te koji je u razdoblju srpanj -prosinac 2013. i siječanj- studeni 2014. bio povjerenik sindikata Regionalnog centra u [adresa], proizlazi da se tuženik u to vrijeme nalazio u vrlo teškoj financijskoj situaciji, da je otvoren postupak predstečajne nagodbe tako da su mnogi radnici razmišljali da li zadržati radno mjesto ili otići jer da je postojao problem isplate plaće, a to da je bilo vrijeme otpuštanja radnika kroz programe zbrinjavanja viška radnika,

- da su svjedoci NC, ČC, AC, kao i neposredno nadređeni prvotno tužitelju ĆC, Voditelj odjela za kontrolu i kvalitetu betonskih konstrukcija kod tuženika, naveli da kod tuženika nije bila vođena evidencija prekovremenog rada jer da je faktički bila na snazi preraspodjela radnog vremena, iako da nije bila donesena formalna odluka te da bi se više odrađeni sati kompenzirali ranijim odlascima ili kasnijim dolascima na radno mjesto te korištenjem slobodnih dana,

- da je svjedok IC, koji je radio s prvotno tužiteljem, naveo da tužitelju kao ni ostalim djelatnicima od strane tuženika nije plaćen prekovremeni rad , da mu je poznato da je prvotno tužitelj imao mogućnost korištenja slobodnih dana, ali da kako je bio kontinuirano angažiran, da iste nije mogao koristiti, dok da je njemu sukladno aneksu ugovora o radu putem stimulacije kompenziran prekovremeni rad,

- da je tuženik mogućnost preraspodjele radnog vremena propisao Pravilnikom o radu od 18. prosinca 2012. u čl. 22. kojim je predviđeno da ako potreba posla to zahtjeva da se radno vrijeme može preraspodijeliti tako da se u pojedinim vremenskim razdobljima radi duže od punog radnog vremena, a u drugima kraće s tim da ukupno radno vrijeme ne prijeđe puno radno vrijeme za to razdoblje sukladno Zakonu o radu. Preraspodjela radnog vremena da se može izvršiti za razdoblje do jedne kalendarske godine, a preraspodijeljeno radno vrijeme da se ne smatra prekovremenim radom. U slučaju preraspodjele radnog vremena, ono da ne smije biti duže od 48 sati tjedno, a pod uvjetom da radnik dostavi svoj pisani pristanak ne smije biti duže od 56 sati tjedno,

- da je u čl. 25. Pravilnika o radu propisano da u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega rada i drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe, radnik na zahtjev poslodavca mora raditi duže od punog radnog vremena ( prekovremeni rad) najviše do 8 sati tjedno, a da se nalog za prekovremeni rad, dostavlja radniku u pravilu pisano.

6.2. Slijedom toga, prvostupanjski sud nalazi utvrđenim da iako tuženik nije donio formalno odluku o preraspodjeli radnog vremena, da se nikada nikome iz odjela u kojem je radio tužitelj nije isplaćivala naknada za prekovremeni rad , već da se provodilo fleksibilno radno vrijeme ovisno o angažmanu i potrebama poslova, s obzirom na sam karakter usluga koju je pružao odjel u kojem je radio tužitelj, cijeneći da su radnici u radne naloge u vezi evidencije radnog vremena upisivali samo osmosatno radno vrijeme, osim u slučajevima godišnjeg odmora i bolovanja, te da tuženik nije ni izdavao naloge za prekovremeni rad, da su usluge koje je tuženik davao preko odjela u kojem je radio tužitelj usko vezane za određeno gradilište i dinamiku izvođača radova kojima su onda njihovi djelatnici bili na raspolaganju kada je to potrebno, tako da bi se rad u popodnevnim satima regulirao na način da se drugim radnim danima dolazilo kasnije ili odlazilo ranije ili koristilo slobodne dane u dogovoru s neposrednim rukovoditeljem u periodima kada dinamika rada na gradilištima nije bila intenzivna, pri čemu da prvotno tužitelj nije dokazao da mu tuženik nije omogućio korištenje slobodnih dana, odnosno da iste nije iskoristio. U odnosu na evidenciju rada koju je vodio osobno prednik tužiteljice o prekovremenom radu za utuženo razdoblje, prvostupanjski sud cijeni da se ne može uzeti kao relevantna jer da nije dokazao da je svoju evidenciju dostavljao tuženiku , niti da bi bila ovjerena od strane ovlaštene osobe tuženika. S obzirom na izloženo, prvostupanjski sud konačno zaključuje da prvotno tužitelj nije dokazao da bi se radilo o prekovremenom radu za koji bi mu pripadala naknada u utuženom iznosu te odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

6.3. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud donosi u primjeni čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14,118,14,107/15-dalje: Tarifa).

7. Ispitujući po službenoj dužnosti i u okviru žalbenih navoda postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije zahvaćena ovim povredama postupka. Protivno žalbenim navodima, pobijana presuda nije zahvaćena ni bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

8. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je prvostupanjski sud pravilno utvrdio neosnovanim tužbeni zahtjev prvotno tužitelja.

9. Osporavajući pravilnost i zakonitost pobijane presude, prvotno tužitelj u žalbi kroz primjenu odredbe čl. 65. i 67. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14- dalje:ZR/14) problematizira je li u spornom razdoblju ostvario prekovremeni rad te pripada li mu razlika plaće po tom osnovu u situaciji kada kod tuženika nije donesena formalna odluka o preraspodjeli radnog vremena. U vezi toga osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da bi tuženik u Pravilniku o radu od 18. prosinca 2012. predvidio mogućnost preraspodjele radnog vremena te nastavno osporava i utvrđenje prvostupanjskog suda o uvođenju fleksibilnog radnog vremena i korištenju slobodnih dana, smatrajući da ne može biti utemeljeno na sadržaju iskaza svjedoka koji su radnici tuženika. U vezi potonjeg ističe da svjedoci nisu određeno naveli kada je tužitelju bio odobren slobodan dan, dok da je tužitelj dostavio evidenciju o prekovremenom radu za 111 dana s točno navedenim datumima i mjestima rada te ukazuje i na sadržaj e mail prepiske s poslodavcem od 7. listopada 2014., 6. studenog 2014., 6. listopada 2014., priložene uz tužbu kojom da je potvrđena potreba za prekovremenim radom, a da je prekovremeni rad tužitelja potvrđen i sadržajem iskaza svjedoka radnika kooperanata tuženika i svjedoka IC.

10. U utuženom razdoblju prekovremeni rad je bio definiran u čl. 45. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 -dalje: ZR/09) prema kojem u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe, radnik na zahtjev poslodavca mora raditi duže od punog, odnosno nepunog radnog vremena (prekovremeni rad), ali najviše do osam sati tjedno. Istovjetno je propisano i čl. 65. st. 1. ZR/14 koji vrijedi za nastavno utuženo razdoblje od 7. kolovoza 2014., kao i čl. 25. Pravilnika o radu tuženika od 18. prosinca 2012.

11. Preraspodjela radnog vremena je uređena u čl. 47. ZR/09 (čl. 67. ZR/14) te je u stavku 1. propisano da ako narav posla to zahtijeva, puno ili nepuno radno vrijeme može se preraspodijeliti tako da tijekom razdoblja koje ne može biti duže od dvanaest neprekidnih mjeseci, u jednom razdoblju traje duže, a u drugom razdoblju kraće od punog ili nepunog radnog vremena, na način da prosječno radno vrijeme tijekom trajanja preraspodjele ne smije biti duže od punog ili nepunog radnog vremena. Stavkom 2. je određeno da ako preraspodjela radnog vremena nije predviđena kolektivnim ugovorom, odnosno sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, poslodavac je dužan utvrditi plan preraspodijeljenog radnog vremena s naznakom poslova i broja radnika uključenih u preraspodijeljeno radno vrijeme, te takav plan preraspodjele prethodno dostaviti inspektoru rada, a sukladno stavku 3. preraspodijeljeno radno vrijeme ne smatra se prekovremenim radom. Preraspodjela radnog vremena sukladno odredbama Zakona o radu, uređena je u čl. 22. Pravilnika o radu tuženika od 18. prosinca 2012. (list 26 spisa), kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

12. Protivno prednje iznesenim žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da prvotno tužitelj nije dokazao da je postojala potreba za prekovremenim radom u opsegu kako to tvrdi. U vezi toga je pravilno prvostupanjski sud cijenio karakter i opis poslova radnog mjesta prvotno tužitelja kao i okolnost da prvotno tužitelj u utuženom razdoblju nije dostavljao tuženiku vlastitu evidenciju radnog vremena-prekovremenih sati. Pri tome ni sadržaj iskaza svjedoka radnika kooperanata, niti svjedoka IC ne upućuje na zaključak da je tužitelj bio angažiran u prekovremenom radu tijekom spornih 111 dana, niti to proizlazi iz sadržaja mail poruka na koje tužitelj upućuje u žalbi, imajući na umu da se ta prepiska odnosi na potrebe obavljanja posla u dane 6. i 7. listopada 2014. U odnosu na rad prvotno tužitelja koji se smatra prekovremenim , u postupku nije sporno da je tuženik u evidenciju radnog vremena unosio podatke isključivo u odnosu na redovno radno vrijeme, međutim i po ocjeni ovog suda, tuženik je dokazao svoje tvrdnje da su tužitelju odobreni slobodni dani za obavljeni prekovremeni rad. U tom pravcu je pravilno prvostupanjski sud na temelju sadržaja suglasnih iskaza svjedoka NC, ČC, AC, ĆC utvrdio da je kod tuženika bila praksa da se prekovremeni rad kompenzirao slobodnim danima kao i da se dodatna radna angažiranost tužitelja u popodnevnim satima kompenzirala i na način da se određene dane radilo kraće od redovnog radnog vremena. Okolnost da svjedoci nisu određeno naveli za koji rad i kada bi prvotno tužitelju bili odobreni slobodni dani nije dovela u pitanje to utvrđenje prvostupanjskog suda, kraj činjenice da je prvotno tužitelj potpisivao evidenciju tuženika o radnom vremenu, da na njoj nema naznačenih primjedbi prvotno tužitelja te je slijedom takvih utvrđenja, pravilno prvostupanjski sud ocijenio da se radna angažiranost prvotno tužitelja ne može temeljiti na evidenciji o prekovremenom radu koju je dostavio uz tužbu . Slijedom toga, to što o preraspodjeli radnog vremena ne postoji akt nije razlog da prvotno tužitelj ostvaruje naknadu za prekovremeni rad na drugačiji način od onog kako je bilo uobičajeno i kakva je bila praksa kompenziranja tog rada kod tuženika. Konačno, u odnosu na žalbene prigovore da se ostvareni prekovremeni rad prvotno tužitelja mogao utvrditi na temelju podataka iz sustava praćenja službenih vozila tuženika (cloud nadzor vozila) koje je koristio prvotno tužitelj, treba navesti da je pravilno prvostupanjski sud odustao od provođenja tog dokaza, jer je i po ocjeni ovog suda taj dokazni prijedlog neprikladan za utvrđivanje odlučnih činjenica, imajući na umu da je tužitelj kao i ostali radnici koristio više vozila, da je koristio vozila i za privatne svrhe, te je sud prvog stupnja u obrazloženju presude naveo opravdane razloge za neprovođenje tog dokaza, koje prihvaća i ovaj sud.

13. Žalbu u pogledu odluke o trošku žalitelj posebno ne obrazlaže te je stoga kao opravdan prihvaćen iznos troškova postupka koji je dosuđen tuženiku.

14. Iz navedenih razloga je na temelju čl. 368. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP -a odlučeno kao u izreci ove presude.

U Rijeci 22. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović