Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj: Gž-1/2025-4

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić-Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja OĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mariji Cindrić Bojmić odvjetnici iz Vukovara, protiv tuženice ŠĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marijanu Belčiću odvjetniku iz Osijeka, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru poslovni broj P-1210/2023-8 od 31, listopada 2024., u sjednici vijeća 22. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru poslovni broj P-1210/2023-8 od 31. listopada 2024. u točki I izreke za iznos od 63.000,00 kuna/8.361,54 eura.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, poslovni broj P-1210/2023-8 od 31. listopada 2024. u točki I izreke za iznos od 32.000,00 kuna/4.247,13 eura i točki II izreke sudi

1. Nalaže se tuženici ŠĆ da tužitelju OĆ isplati iznos od 32.000,00 kuna (tridesetdvijetisućekuna)/ 4.247,13 eura (četiritisućedvjestočetrdese- tsedameuratrinaestcenti) u roku od 15 dana.

2. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.336,27 eura kao neosnovan.

III Nalaže se tuženici da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 286,28 eura u roku od petnaest dana, dok se zahtjev u preostalom dijelu odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

" I. Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

Nalaže se tuženiku ŠĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju DĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 95.000,00 kuna/12.608,67 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od godine, pa do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena kao i da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude pa do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena, u roku od 8 dana."

II. Nalaže se tužitelju da tuženoj naknadi prouzročeni parnični trošak u iznos od 2.336,27 eur. "

2. Protiv te presude žali se tužitelj zbog bitne odredbe odredaba parničnog postupka pogrešno i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

3. U žalbi navodi da je tuženica u odgovoru na tužbu navela kako do ispunjenja ugovorne obveze nije došlo jer se tužitelj predomislio odnosno umjesto isporuke janjaca, zatražio je isplatu u novcu, što su tuženica i njezin suprug odbili učiniti. Tuženica u svom iskazu navodi kako su janjce "zaklali za svoje potrebe" dok njezin suprug ističe kako su ih "kompenzirali sa svojim dobavljačima koji su im davali kukuruz, sijeno i ostalu prehranu za ovce". U svakom slučaju, tuženica je zadržala janjce za sebe, dok tužitelju nije vratila niti stado niti ugovorene janjce niti je izvršila bilo kakvu isplatu u novcu. Navodi da sud poklanja vjeru iskazu tuženice kako tužitelj nije imao uvjete za držanje životinja pa zbog toga nije izvršio ugovornu obvezu, iako, sama navodi da nikad nije vidjela njegovo poljoprivredno gospodarstvo. Navodi da je on, saslušan u kaznenom postupku koji se vodio kod Općinskog suda u Osijeku, tako i u ovom postupku naglašavao kako je više puta pokušavao preuzeti janjce, no svaki put je bio izigran. Nakon nekoliko pokušaja pokrenuo je kazneni postupak zbog prijevare, u kojem su okrivljeni VĆ i ŠĆ oslobođeni optužbe, budući su iskazali da "imaju namjeru riješiti odnos s oštećenikom, mirnim putem, te imaju namjeru ispuniti potraživanje oštećenog, ovdje tužitelja i to u janjcima", a čime su priznali kako prethodno ispunjenje obveze tako i postavljeni tužbeni zahtjev. Nakon kaznenog postupka tuženica se ponovno oglušila, pa je tužitelj bio primoran, u skladu s odlukom kaznenog suda pokušati ostvariti svoj imovinskopravni zahtjev u parnici. Tužitelj ukazuje na odredbe članka 186. do 194. Zakona o obveznim odnosima, a koje jasno i nedvosmisleno propisuju obvezu dužnika, čak i ako bi vjerovnik bio u zakašnjenju s preuzimanjem dugovane stvari ili je odbijao primiti. Također ukazuje na odredbu članka 160. Zakona o obveznim odnosima koja regulira prestanak obveze. Glede utvrđenja visine tražbine navodi da je predložio vještačenje a koji je dokazni prijedlog sud odbio iako u obrazloženju presude izlaže zaključke koji nisu u skladu s pravilima veterinarske struke niti o njima ima relevantna saznanja.

4. Predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje s jasnom uputom odnosno istu preinačiti na način da se usvoji tužbeni zahtjev tužitelja.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba je djelomično osnovana.

7. Pozivajući se na bitnu povredu odredaba parničnog postupka tužitelj u žalbi ne obrazlaže u čemu bi se ostvario taj žalbeni razlog, a pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

8. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je između tužitelja kao najmodavca i tuženice kao najmoprimca dana 11. prosinca 2013. sklopljen Ugovor o najmu ovaca, a prema kojem tužitelj daje a tuženica prima u najam 40 WINTERBERG ovaca zdravih i bređih sa brojem ušnih markica na rok od 2 godine uz obvezu tuženice da se skrbi o ovcama, a u slučaju uginuća štetu snosi tuženica u vrijednosti od 1.000,00 kn po glavi životinje,

- da je tuženica na ime najma dužna tužitelju dati 18 ženskih i 15 muških janjaca od 30 do 35 kg žive vage i to u periodu od 1. srpnja 2014. do 1. rujna 2014. te isto toliko za period od 1. srpnja 2015. do 1. rujna 2015. te mu ujedno mora dati polovicu ostvarenih poticaja za stado ovaca u prvoj godini,

- da Ugovorom o najmu nije predviđena mogućnost među strankama da u slučaju da tuženica ne isporuči ugovorene janjce tužitelj ima pravo umjesto janjaca potraživati novčani iznos sa pripadajućim kamatama,

- da je tuženica dopisom pozvala tužitelja da se javi njoj ili njezinom suprugu VĆ u vezi preuzimanja 64 janjca težine 30 do 35 kg, a koji dopis je tužitelj primio 4. studenog 2016.,

- da su pravomoćnom presudom Općinskog suda u Osijeku poslovni broj K-708/2016 tuženica i njezin suprug oslobođeni optužbe zbog kaznenog dijela prijevare,

- da je svjedok VĆ, suprug tuženice iskazao da su oni dogovorili s tužiteljem da preuzmu 40 ovaca, i u 2 godine mu vrate 66 janjaca koji su trebali biti težine 33 do 35 kg, da su u svibnju 2014. godine dali tužitelju 2 janjca od njihovih ovaca, a nakon toga tužitelj više nije dolazio po janjce iako su ga zvali da dođe pa su mu čak slali pismo preporučeno putem pošte, pa su ovce držali u ograđenom pašnjaku, nisu imali pastira i nisu ih tjerali na ispašu između ... i ..., te da nisu imali obvezu dovesti janjce tužitelju već je on trebao doći po njih,

- da je tužitelj saslušan kao stranka iskazao da mu je tuženica u dvije godine trebala dati 65 janjaca od čega mu je dala samo dva, da ga je tuženica jednom poslala u ... da preuzme janjce gdje ih je bilo 12 do 13 koji nisu bili odgovarajuće težine pa ih nije uzeo, da je drugi put trebao janjce preuzeti na cesti između ... i ... gdje su bili neki janjci koje bi pristao primiti ali kad je za dva dana došao na dogovoreno mjesto tuženica nije došla, da je jednom išao i kod tuženice kući i vidio je janjce u dvorištu ali nisu bili dogovorene kvalitete, te potvrđuje da mu je tuženica jednom i pisala da dođe po janjce, da je tuženicu prijavio policiji zbog prijevare,

- da je svjedok BĆ iskazao da je jednom prilikom sa tužiteljem obilazio stado ovaca u predjelu između ... i ..., gdje ih je dočekao jedan čovjek koji je s tužiteljem dogovarao isporuku janjaca, da je dogovor bio da se po janjce dođe u četvrtak, a prijevoz je trebao osigurati taj čovjek, da je dogovoreno preuzimanje 60 janjaca, da je kasnije saznao od tužitelja da nije došlo do isporuke, da su stado ovaca i janjci bili u dobroj kondiciji pasmine WINTERBERG.

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja utvrđuje da su stranke sklopile Ugovor o najmu ovaca prema kojem je tuženica primila 40 ovaca koje je trebala otplatiti tužitelju u janjcima i to 30 muških i 36 ženskih janjaca međutim da nije ugovoreno da bi tuženica bila u obvezi umjesto janjaca tužitelju isplatiti novce za janjce, pa tužitelj sukladno odredbi članka 160. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO) ne može nenovčanu obvezu tuženice pretvoriti u novčanu obvezu odnosno umjesto predaje janjaca tražiti isplatu novca.

10. Nadalje, utvrđuje da ne postoje materijalni nedostaci koji bi opravdavali da tužitelj ne primi janjce budući da su janjci prema iskazu svjedoka BĆ bili ugovorene pasmine i dobrog zdravstvenog stanja. Tvrdnja tužitelja da janjci nisu imali ugovorenu težinu po stajalištu suda prvog stupnja ne opravdava njegovo nepreuzimanje janjaca. Naime, smatra da je tužitelj bio dužan preuzeti janjce čak i ako su bili manje težine od ugovorene, budući da bi preuzeti janjci nesporno dosegli ugovorenu težinu, a pored toga da tužitelj ničim nije dokazao da je došao po janjce. U prilog tome navodi da je za prijevoz tolikog broja janjaca tužitelj trebao osigurati odgovarajuće vozilo i radnike. To iz razloga što i sam tužitelj priznaje da se prestao baviti poljoprivredom zbog zdravstvenog stanja pa je očito da i sam ili uz pomoć tuženice ne bi mogao obaviti utovar janjaca pa zbog toga njegove tvrdnje o tome da je dolazio po janjce su nedokazane, nelogične i neživotne.

11. Konačno, imajući u vidu takvo ponašanje tužitelja koji je u više navrata odbio preuzeti janjce a nije se odazvao ni na pisani poziv od 4. studenog 2016. da dođe preuzeti 64 janjca, sud drži utvrđenim da je upravo tužitelj taj koji je došao u zakašnjenje i koji je odbio preuzeti janjce u ugovorenim rokovima iz članka 3. Ugovora o najmu ovaca. Pritom tuženica nije bila u mogućnosti postupiti po odredbi članka 190. ZOO-a jer je riječ o živim janjcima koji zahtijevaju brigu i hranu pa nema mjesta ili institucije kod koje bi iste mogla položiti te na taj način predati tužitelju. Budući je tužitelj svojim ponašanjem skrivio neispunjenje Ugovora o najmu ovaca ne pripada mu pravo niti na novčanu naknadu štete zbog neispunjenja ugovorne obveze.

12. Uz navedeno smatra osnovanim prigovor zastare istaknut po tuženici. Naime, utvrđuje da je obveza tuženice dospjela 2. rujna 2015., a tužba je podnesena 3. prosinca 2018., pa je time istekao trogodišnji zastarni rok, a vođenje kaznenog postupka, nije prekinuo tijek zastare budući da je tuženica u kaznenom postupku oslobođena od optužbe.

13. Na utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pogrešno je primijenio materijalno pravo.

14. Prema odredbi članka 241. ZOO-a zastarijevanje se prekida podnošenjem tužbe i svakom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

15. Takvu radnju predstavlja i podnošenje imovinsko-pravnog zahtjeva u kaznenom postupku kojim se traži obvezivanje optuženika na isplatu tražbine, s time da je imovinsko-pravni zahtjev u kaznenom postupku samostalni adhezivni postupak sukladno odredbi članka 127. do 138. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj – 140/12, 56/13, 145/13, 112/14, 70/17 ZKP).

16. Odredbom članka 132. ZKP-a bilo je propisano da je sud u kaznenom postupku dužan ili sam odlučiti o imovinsko-pravnom zahtjevu ili u slučaju da odluči sam ne rješavati o tom zahtjevu, treba oštećenika uputiti u parnicu. Pretpostavka za primjenu odredbe članka 243. stavak 2. ZOO-a je da je sud odlučio sam rješavati o imovinsko-pravnom zahtjevu o čemu je sukladno odredbama ZKP-a dužan obavijestiti oštećenika.

17. Prema tome oštećenik, ovdje tužitelj, koji je u kaznenom postupku upućen da svoj imovinsko-pravni zahtjev ostvaruje u parnici, mora u roku od 3 mjeseca od dana pravomoćnosti odluke podnijeti tužbu za naknadu štete.

18. Budući da je predmetna presuda kaznenog suda pravomoćna 25. siječnja 2018. i uručena tužitelju 7. veljače 2018., a da je tužba radi naknade štete podnesena 3. prosinca 2018., proizlazi da je podnesena nakon proteka tog roka.

18.a Međutim, dopisom od 4. studenog 2016. tuženica je pozvala tužitelja da preuzme 64 janjca, na koji način je došlo do prekida zastare u smislu odredbe članka 240. stavak 1. ZOO-a, budući da se radi o priznanju duga. Odredbom članka 245. stavak 2. ZOO-a propisano da da zastarijevanje prekinuto priznanjem od strane dužnika počinje teći iznova od priznanja. To znači da se rok zastare računa od dana priznanja tj. 5. studenog 2016. Budući je tužitelj podnio tužbu 3. prosinca 2018., to je tužba podnesena unutar roka od tri godine iz članka 230. stavak 3. ZOO-a, pa nije osnovan prigovor zastare potraživanja tužitelja iznesen od strane tuženice.

19. U konkretnom slučaju radi se o ugovornoj šteti na koju se primjenjuju odredbe članka 342. do 349. ZOO-a. Bitna razlika između izvanugovorne i ugovorne štete je u tome što se za postojanje odgovornosti za ugovornu štetu ne traži protupravnost, već je dovoljno da ugovorne stranke nisu postupile u skladu sa ugovornim odredbama i u tome što vjerovnik ima pravo zahtijevati samo predvidivu štetu, onu koju je u trenutku sklapanja ugovora dužnik morao predvidjeti kao moguću posljedicu povrede ugovora. Nadalje, kako su odredbe o izvanugovornoj odgovornosti (članak 1045. do 1110. ZOO-a) istodobno i opće odredbe odgovornosti za štetu, u članku 349. ZOO-a propisano je da će se one primjenjivati na ugovornu odgovornost ako odredbama o ugovornoj odgovornosti nije drukčije propisano.

20. Prema odredbi članka 342. ZOO-a pretpostavke odgovornosti za ugovornu štetu su: postojanje ugovora, neispunjenje dužnikove obveze, šteta nanesena vjerovniku, postojanje uzročne veze i postojanje protupravnosti odnosno nepostojanje neke okolnosti koja dopušta oslobođenje dužnika od odgovornosti (članak 343. ZOO- a). Oslobođenje dužnika od odgovornosti uređuje članak 343. ZOO-a, ugovorno proširenje odgovornosti članak 344. ZOO-a, a ograničenje odgovornosti članak 345. ZOO-a.

21. Imajući u vidu činjenično stanje, a sve u vezi s relevantnim odredbama ZOO- a, valja zaključiti da ni tužitelj ni tuženica nisu postupali sukladno odredbama ugovora o najmu, budući da tužitelj nije poduzeo adekvatne mjere za preuzimanje janjaca, a tuženica nije postupala sukladno odredbama ugovora, budući da nije izvršila predaju janjaca.

22. Naime, ugovorom o najmu ovaca, tuženica se obvezala na ime najma tužitelju dati 18 ženskih i 15 muških janjaca od 30 do 35 kilograma žive vage i to za period od 1. srpnja 2014. do 1. rujna 2014. te isto toliko za period od 1. srpnja 2015. do 1. rujna 2015.

23. Tuženica u postupku tvrdi, da je pisanim putem pozvala tužitelja da dođe po janjce, ali on nije došao. Nije sporno da se radi o dopisu tuženice koji je upućen tužitelju 4. studenog 2016. a nakon što je tužitelj putem punomoćnika 27. siječnja 2015. uputio tuženici zahtjev za ispunjenje obveze iz ugovora o najmu ovaca odnosno zahtjev za naknadu štete i opomenu pred tužbu, te dana 25. rujna 2015. podnio kaznenu prijavu protiv tuženice i njezinog supruga.

24. Iz navedenog bi proizlazilo da je tuženica u trenutku slanja dopisa tužitelju (4. studenog 2016.) već bila u zakašnjenju s ispunjenjem svoje obveze (članak 183. ZOO-a), pa propust tužitelja da se odazove pozivu tuženice i preuzme janjce ima za posljedicu da tužitelj dolazi u zakašnjenje (članak 184. ZOO-a), a prestaje zakašnjenje tuženice.

25. Međutim, zakašnjenjem vjerovnika, ovdje tužitelja, obveza ne prestaje, već dužnik, ovdje tuženica ostaje i dalje u obvezi.

26. Prema odredbi članka 343. ZOO-a dužnik se oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da nije mogao ispuniti svoju obvezu, odnosno da je zakasnio s ispunjenjem obveze zbog vanjskih, izvanrednih i nepredvidivih okolnosti nastalih poslije sklapanja ugovora koje nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći.

27. Prema odredbi članka 188. stavak 1. ZOO-a kad je objekt obveze neka stvar koja se ne može čuvati u sudskom pologu, dužnik može zahtijevati od suda da odredi osobu kojoj će predati stvari da je čuva o trošku i za račun vjerovnika. Navedena odredba upravo ima u vidu situaciju kad je stvar životinja, dužnik može zahtijevati od suda da odredi drugu osobu kojoj će dužnik predati stvar na čuvanje o trošku i za račun vjerovnika. Učinak je takve odluke o čuvanju dugovane stvari kod druge osobe, da se dužnik oslobađa obveze (članak 190. ZOO-a).

28. Slijedom navedenog, kako u konkretnom slučaju nije sporno da tuženica osim dopisa upućenog tužitelju 4. studenog 2016., na koji se tužitelj nije odazvao odnosno nije preuzeo janjce, nije poduzela ni jednu drugu radnju u cilju ispunjenja obveze, na konkretan slučaj ne može se primijeniti odredba članka 343. ZOO-a.

29. Prema odredbi članka 342. stavak 2. ZOO-a kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio.

30. U konkretnom slučaju iz navoda same tuženice i svjedoka VĆ (supruga tuženice) proizlazi da su janjce koje su trebali predati tužitelju zaklali za svoje potrebe te kompenzirali sa troškovima dobavljača, što ukazuje na nemogućnosi ispunjenja obveze.

31. Tužitelju stoga pripada pravo na naknadu štete u vidu vrijednosti 64 janjca. Tuženica je tijekom postupka učinila nespornim da je vrijednost jednog janjca 500,00 kuna, što pomnoženo sa 64 daje iznos od 32.000,00 kuna odnosno 4.247,13 eura pa bi navedeni iznos bila šteta koju tužitelj trpi zbog neispunjenja obveze i koju mu je tuženica dužna naknaditi.

31.a Kako tužitelj nije određeno zahtijevao zatezne kamate u odnosu na tijek zatezne kamate, do završetka raspravljanja koje je prethodilo odlučivanju, to mu zatezna kamata nije dosuđena.

32. Nasuprot tome i ovaj sud smatra da tužitelj nije dokazao da mu je nastala šteta na ime izmakle koristi zbog toga što u razdoblju od 2016. do 2017. nije ostvario dobit razmnožavanjem janjaca.

32.a U smislu odredbe čl. 1089. st. 3. ZOO pravo na naknadu štete zbog izmakle koristi postoji jedino u slučaju da se izmakla korist mogla osnovano očekivati prema redovnom tijeku stvari ili posebnim okolnostima, a čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Dakle, za priznanje naknade štete na ime izmakle koristi, nije dovoljno da se radi o mogućnosti ostvarivanja dobitka odnosno da postoje objektivne mogućnosti da se takva dobit ostvari, već se mora raditi o dobitku koji bi se prema redovnom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima mogao osnovano očekivati. Ovaj sud prihvaća da u konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao pretpostavke iz čl. 1089. st. 3. ZOO, jer tužitelj nije ničime dokazao da bi janjce iskorištavao za razmnožavanje, te da bi po redovnom tijeku stvari ostvarivao dobit upravo u navedenom iznosu. Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 1089. st. 3. ZOO kad je odbio zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog izmakle koristi, jer tužitelj nije dokazao pretpostavke u svezi naknade štete zbog izmakle koristi.

33. S obzirom na ishod ovog postupka valjalo je odlučiti o cjelokupnom trošku primjenom odredbe članka 166. stavak 2. ZPP-a.

34. Tužitelj je uspio u postupku sa 33,68% (tražio 12.608,67 eura uspio je 4.247,13 eura). Tužitelju je sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj – 138/20 dalje Tarifa) priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7.1 Tarife), zastupanje na ročištima od 9. rujna i 13. siječnja 2020. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.2 Tarife), zastupanje na ročištu od 16. veljače 2021 u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9.1 Tarife) i trošak sastava žalbe u iznosu od 250,00 eura (Tbr. 10.1 Tarife) što je ukupno 850,00 eura. Razmjerno uspjehu u sporu koji iznosi 33,68%, tužitelju pripada trošak u iznosu od 286,28 eura.

35. Iz navedenih razloga valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude pozivom na odredbu iz članka 368. stavak 1. i 373. točka 3. ZPP-a.

U Rijeci, 22. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan