Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-1523/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Martini Radovan, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217, Jurišićeva ulica 4, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj: P-91/2025-28 od 13. studenog 2025., na sjednici vijeća održanoj 22. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj: P-91/2025-28 od 13. studenog 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu kojom je u točki I. izreke utvrđena ništetnom odredba sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 312219 od 8. kolovoza 2007. kojom je ugovorena naknada za odobrenje kredita u visini 3,50% jednokratno na iznos odobrenog kredita. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.916,08 EUR sa zateznom kamatom od 14. rujna 2007. do isplate, dok je točkom III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.300,00 EUR sa zateznom kamatom od 13. studenog 2025. do isplate. Točkom IV. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

2. Navedenu presudu pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP-a), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev te mu dosuditi troškove postupka (uključujući i troškove žalbenog postupka), a podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu broj: 312219 od 8. kolovoza 2007. (dalje: Ugovor o kreditu), sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika Volksbank d.d. kao kreditora, i to odredbe sadržane u čl. 5. koja se odnosi na plaćanje naknade za odobrenje kredita u visini 3,50% jednokratno na iznos odobrenog kredita, te zahtjev za isplatu novčanog iznosa kojeg je tužitelj platio temeljem te ništetne ugovorne odredbe u iznosu od 1.916,08 EUR sa zateznom kamatom od 14. rujna 2007. do isplate.

6. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio uvidom u priložene isprave, financijskim vještačenjem i saslušanjem tužitelja, prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da je predmetnim Ugovorom o kreditu prednik tuženika kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 92.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju kreditora za devize važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 30 godina i promjenjivu redovnu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,90% godišnje, te otplatu kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF, kao i plaćanje naknada i troškova sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, između ostalog i naknade za odobrenje kredita u visini 3,50% jednokratno na iznos odobrenog kredita

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit podigao u svrhu adaptacije stana u kojem je živio s obitelji, da s bankom nije pregovarao o uvjetima kredita, već se radilo o unaprijed pripremljenom ugovoru na čiji sadržaj nije mogao utjecati, niti mu je objašnjeno na što se ulazna naknada odnosi, već mu je rečeno da istu mora platiti ili kredit neće biti realiziran

- da se radi o potrošačkom Ugovoru o kreditu

- da je spornu ugovornu odredbu o plaćanju naknade za odobrenje kredita prednik tuženika jednostrano unio u predmetni Ugovor o kreditu i da o istoj ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale

- da je prigovor zastare neosnovan jer zastarni rok za predmetno potraživanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, što je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2, prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO-a) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora

- da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka mr. sc. Zrinka Ručevića iz Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb proizlazi da je prednik tuženika 13. rujna 2007. obračunao i naplatio tužitelju naknadu za odobrenje kredita u iznosu od 14.436,68 kn, odnosno 1.916,08 EUR

- da je tuženik u podnesku od 30. lipnja 2025. učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva.

7. Obzirom na navedeno, prvostupanjski sud je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o plaćanju naknade za odobrenje kredita, te imajući u vidu visinu naplaćene naknade, koji iznos među strankama nije sporan, obvezao je tuženika da tužitelju na ime vraćanja stečenog bez osnove zbog navedene ništetne odredbe plati iznos od 1.916,08 EUR sa zateznom kamatom od 14. rujna 2007. do isplate.

8. U žalbi tuženik navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je čl. 5.1. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba obzirom da tužitelj nije dokazao da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a radi se o jasnoj i lako uočljivoj odredbi, te da tužitelj nije dokazao da je postupao nesavjesno, odnosno da se koristio nepoštenom poslovnom praksom, kao i da je tužitelju uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama. Suprotno tome, navodi da se o naknadi za odobrenje kredita između stranaka pregovaralo, da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki od drugih modela kredita koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu, da je odredba čl. 5.1. Ugovora o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva pa ništetnost iste nije dopušteno utvrđivati, kao i da tužitelj nije dokazao njegovu nesavjesnost jer je u postupku predložio samo izvršiti uvid u Ugovor o kreditu i svoje saslušanje. Ustraje u tvrdnji da se nije radilo o unaprijed formuliranom ugovoru, već da je isti odražavao volju tužitelja, te da je prema pozitivnim zakonskim propisima bio ovlašten ugovarati naknadu za odobrenje kredita.

9. Ispitujući presudu po službenoj dužnosti te u okviru žalbenih navoda tuženika ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a, a niti bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju tuženik sadržajno upućuje u žalbi, navodeći da je nejasno na temelju čega je prvostupanjski sud utvrdio da su ispunjene pretpostavke za utvrđenje ništetnosti o kojoj je odlučeno u točki I. izreke presude, obzirom da obrazloženje pobijane presude sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječju sa sadržajem provedenih dokaza, a koje je prvostupanjski sud analizirao i ocijenio kako to nalaže čl. 8. ZPP-a, te jasno i određeno naveo koje je činjenice utvrđivao i kojim dokaznim sredstvima, pa presuda nema nedostataka radi kojih ovaj sud ne bi bio u mogućnosti ocijeniti njezinu zakonitost.

10. Utvrđeno činjenično stanje po prvostupanjskom sudu i na njemu zasnovanu primjenu materijalnog prava kao pravilne prihvaća i ovaj sud te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

11. Naime, imajući u vidu da iz sadržaja isprave o sklopljenom Ugovoru evidentno proizlazi da je odredba o naknadi za odobrenje kredita iz čl. 5. Ugovora o kreditu dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u smislu čl. 96. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, dalje: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, smatra se da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku (čl. 96. st. 4. ZZP- 07). Obzirom da tuženik na okolnost postojanja pojedinačnog pregovaranja nije predlagao nikakve dokaze, dok je tužitelj u svom iskazu negirao ikakvo pregovaranje, zakonska presumpcija iz čl. 96. st. 2. ZZP/07 nije dovedena u pitanje.

12. Točno je da je ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu jasno i razumljivo sastavljena, te da je ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz čl. 100. ZZP/07, međutim, da bi zahtjev materijalne transparentnosti bio ispunjen, uvjet je da je tužitelju doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za njega iz toga proizlaze, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju.

13. Također je točno da u okviru ocjene poštenosti sporne ugovorne odredbe, treba u skladu s čl. 96. st. 1. ZZP/07 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja te postojanje eventualne znatne neravnoteže na štetu potrošača.

13.1. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu čl. 98. ZZP/07 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

13.2. Kada je riječ o tome je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 96. st. 1. ZZP/07, odlučno je ocijeniti bi li prednik tuženika, pod uvjetom da je na pošteni i pravedan način poslovao s tužiteljem mogao razumno očekivati da bi isti prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući u vidu da sama ugovorna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu o naknadi za odobrenje kredita ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, a poglavito imajući u vidu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je prednik tuženika mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

13.3. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatne neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,50% od iznosa odobrenog kredita). Naime, znatna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

13.4. Odredbe čl. 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade za odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama („Narodne novine“ broj 84/02, 141/06). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredb i koja nije izuzeta iz područja primjene odredbi ZZP/07 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za odobrenje kredita prilikom isplate kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

14. Prema odredbi čl. 74. toč. 3. ZZP/07 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te o pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

14.1. Nije sporno da predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora. Osim toga, prema shvaćanju ovog suda troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu ni samorazumljivi.

14.2. Stoga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni, kako u odnosu na postojanje troškova, tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali, posebno kada se uzme u obzir učinak ostalih odredbi Ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o naknadi za odobrenje kredita ugovorenoj u čl. 5. Ugovora o kreditu, tužitelj u čl. 9.8. Ugovora preuzeo i dodatnu obvezu podmirenja svih troškova iz i u vezi s ugovorom, a osobito javnobilježničke troškove, sudske pristojbe vezane za upis založnog prava odnosno brisovna očitovanja, troškove police osiguranja nekretnine i police životnog osiguranja, kao i troškove procjene vrijednosti nekretnina. U danim okolnostima ne može se uzeti da je tužitelju najkasnije prilikom sklapanja ugovora bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te da provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru.

14.3. Imajući dakle u vidu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 74. toč. 3. ZZP/07 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja čl. 5.1. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna odredba koja ima učinak da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 74. toč. 3. ZZP/07 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,50% njegove visine, utječe prema shvaćanju ovog suda na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu znatnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

15. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je pravilno prvostupanjski sud tu odredbu točkom I. izreke presude utvrdio ništetnom.

16. Posljedično navedenom pravilno je prvostupanjski sud ocijenio osnovanim restitucijski zahtjev (čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. st. 1. ZOO-a) u nespornom iznosu od 1.916,08 EUR koji je plaćen po osnovi navedene ništetne ugovorne odredbe sa zateznom kamatom na koju tužitelj ima pravo primjenom čl. 1115. ZOO-a, obzirom da se tuženik koji je stekao novčani iznos temeljem ništetne odredbe koju je sam unio u sadržaj Ugovora o kreditu mora smatrati nepoštenom stjecateljem pa je u obvezi platiti zatezne kamate od dana stjecanja do isplate.

17. Također, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare, jer zastara restitucijskog zahtjeva s osnove nepoštene odredbe o jednokratnoj naknadi za odobrenje kredita teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su -IV-47/2020-2., tako da zastara nije nastupila.

18. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tuženika i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrdio prvostupanjsku presudu u točkama I. i II. izreke.

19. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP - a. Tuženik sadržajno ne iznosi žalbene razloge u odnosu na odluku o troškovima postupka, nego ju pobija u vezi pobijanja odluke o glavnoj stvari, u kom smislu žalba nije osnovana. Osim toga, kako ovaj sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a, to je žalbu tuženika valjalo odbiti i u tom dijelu, te primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama III. i IV. izreke.

20. Kako je žalba tuženika neosnovana, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP-a).

Varaždin, 22. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer