REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2964/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davora Pustijanca, predsjednika vijeća, Željka Šimića, suca izvjestitelja i Radovana Raduke, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski Telekom d.d., OIB: 81793146560, Zagreb, Radnička cesta 21, kojeg zastupa punomoćnica Sonja Borić Jurić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Hanžeković i partneri d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 22, protiv tuženika GRAD PULA, OIB: 79517841355, Pula, Zagrebačka 23, kojeg zastupa punomoćnik Dejan Španović, odvjetnik u Zagrebu, Trnjanska cesta 59, radi isplate iznosa od 523.888,48 EUR, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P -201/2023-17 od 14. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 22. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-201/2023-17 od 14. lipnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 10.181,81 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-201/2023-17 od 14. lipnja 2024. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim se zahtijeva da tuženik plati tužitelju iznos od 523.888,48 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od dana dospijeća više pojedinačnih iznosa do dana plaćanja prema stopi koja se primjenjuje u ostalim odnosima te je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troška postupka u iznosu od 30.884,72 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od dana dospijeća do dana plaćanja prema stopi koja se primjenjuje u ostalim odnosima (točka I. izreke); tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 29.550,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od 14. lipnja 2024. do dana plaćanja (točka II. izreke).

2. U obrazloženju presude sud je u bitnome izložio da su stranke 15. prosinca 2008. sklopile Ugovor o osnivanju prava služnosti na javnim površinama u tuženikovom vlasništvu u svrhu gradnje, polaganja, održavanja, razvoja i korištenja elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme. Tužitelj se ugovorom obvezao plaćati godišnju naknadu u iznosu od 761.109,50 kn, a tuženik se obvezao ishoditi upis prava služnosti u korist tužitelja, a što nije učinio do donošenja presude. Tuženik je otkazao ugovor 8. svibnja 2017., ali je ugovor i dalje na snazi u skladu s odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3718/2018 od 4. rujna 2020. kojom je odlučeno da je otkaz ugovora bez pravnog učinka. Rješenjem Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti (dalje: HAKOM) od 30. svibnja 2018. utvrđeno je da je tužitelj infrastrukturni operater i da ima pravo puta te je utvrđena obveza plaćanja godišnje naknade od 8. lipnja 2017., a dopunskim rješenjem od 14. rujna 2020. sve navedeno je utvrđeno i za nerazvrstane ceste u tuženikovom vlasništvu. Presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj UsII-371/20-5 od 17. ožujka 2021. odbijen je tužiteljev zahtjev za poništenje odluka HAKOM-a. Rješenjem HAKOM-a od 16. prosinca 2020. odbijen je tužiteljev prijedlog za obnovom postupka, a presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj UsII-8/21-8 od 5. svibnja 2021. odbijen je tužiteljev zahtjev za poništenje rješenja HAKOM-a od 16. prosinca 2020. I na kraju, HAKOM je rješenjem od 26. veljače 2021. odbacio tužiteljev zahtjev za izdavanje potvrde da ne postoji njegova obveza plaćanja naknade za pravo puta, a presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj UsII-137/21-7 od 16. prosinca 2022. odbijen je tužiteljev zahtjev za poništenje rješenja HAKOM-a od 26. veljače 2021. Tužitelj je plaćao tuženiku naknadu u skladu s odlukama HAKOM-a. Sud je utvrdio da nije otpala osnova plaćanja godišnje naknade na temelju odredbe članka 8. stavka 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ broj: 152/11, 151/14, 95/17 i 76/22; dalje: Pravilnik). Budući da je tužitelj plaćanje godišnje naknade izvršio na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja HAKOM-a, tuženik primljeni iznos godišnje naknade plaćen u skladu s rješenjem HAKOMA-a nije stekao bez valjane pravne osnove i nije ga dužan vratiti. Odluka HAKOM-a je na snazi pa sud nije ovlašten u parničnom postupku preispitivati odluku HAKOM-a, kao ni odluku Visokog upravnog suda Republike Hrvatske. Slijedom toga nije otpala osnova na temelju koje je tužitelj vršio plaćanja naknade za pravo puta tuženiku u razdoblju od 12. lipnja 2018. do 22. lipnja 2022. pa je sud utvrdio da iznos koji je tužitelj platio tuženiku nije stečen bez valjane pravne osnove i zahtjev je odbio kao neosnovan primjenom odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO). Odluku o troškovima postupka sud je donio na temelju tuženikovog zahtjeva i u skladu s odredbom članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku. Visinu troška zastupanja tuženikovog punomoćnika sud je utvrdio primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22 i 138/23; dalje: Tarifa).

3. Tužitelj je pravovremeno podnio žalbu protiv presude zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP). U bitnome je naveo da pobijana presuda ne sadrži razloge o odnosu ugovorenog prava služnosti i zakonske služnosti iz odredbe članka 28. Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj: 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14 i 72/17; dalje: ZEK) i Pravilnika o korištenju cestovnog zemljišta i obavljanju pratećih djelatnosti na javnoj cesti. Žalitelj smatra da postojanje ugovora isključuje postojanje bilo koje druge osnove plaćanja, odnosno da postojanje bilo koje druge osnove za pravo puta isključuje zakonsku mogućnost plaćanja naknade za pravo puta. Budući da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3718/2018 od 4. rujna 2020. utvrđeno da tuženikov jednostrani raskid ugovora nije osnovan i bez pravnog je učinka, obveza tužitelja utvrđena rješenjem HAKOM-a ne utječe na visinu naknade utvrđene ugovorom. Žalitelj je istaknuo da je pogrešno primijenjena odredba članka 29. ZEK -a, ali da treba uzeti u obzir i Zakon o cestama kao poseban zakon. Zbog navedenih razloga smatra da su ispunjene pretpostavke za stjecanje bez osnove. Predložio je da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, odnosno da presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Traži naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 12.976,57 EUR.

4. Tuženik je podnio odgovor na tužiteljevu žalbu u kojemu je osporio osnovanost žalbenih navoda i postojanje žalbenih razloga te je predložio da drugostupanjski sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi pobijanu presudu uz naknadu troška za sastav odgovora na žalbu u iznosu od 10.181,81 EUR.

5. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

6. Drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava te je zaključio da je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo pa je pobijana presuda zakonita i pravilna.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 523.888,48 EUR za koji tužitelj tvrdi da ga je tuženik stekao bez valjane pravne osnove, odnosno na temelju osnove koja je naknadno otpala, a plaćeni iznos je razlika godišnje naknade za pravo puta koju je tužitelj plaćao tuženiku na temelju rješenja HAKOM -a, a koja je viša od iznosa koji se obvezao plaćati ugovorom, u razdoblju od 12. lipnja 2018. do 22. lipnja 2022.

8. Između stranaka nisu sporne sljedeće činjenice:

- sklapanje ugovora o osnivanju služnosti puta broj T-45-054/08 od 15. prosinca 2008.

- tuženik je jednostrano izjavio otkaz ugovornog odnosa 8. svibnja 2017.

- otkaz ugovora utvrđen je neosnovanim i bez pravnog učinka pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3718/2018 od 4. rujna 2020.

- rješenjem HAKOM-a Klasa: UP/I-344-03/16-11/312 od 30. svibnja 2018. utvrđeno je tužiteljevo pravo puta i obveza plaćanja godišnje naknade za korištenje nekretnina u tuženikovom vlasništvu

- tužitelj je u skladu s rješenjem HAKOM-a plaćao naknadu u razdoblju od 12. lipnja 2018. do 22. lipnja 2022.

- presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj UsII-371/20-5 od 17. ožujka 2021. odbijen je tužiteljev zahtjev za poništenje odluka HAKOM-a.

9. Sporno je tužiteljevo pravo na povrat plaćene naknade za pravo puta, odnosno razlike između visine naknade utvrđene ugovorom stranaka i naknade utvrđene rješenjem HAKOM-a, i je li tuženik navedenu razliku iznosa naknade stekao bez osnove, a imajući u vidu da otkaz ugovora nije bio osnovan i da je bez pravnog učinka.

10. U pobijanoj presudi prvostupanjski sud je naveo da je tužitelj godišnju naknadu plaćao u razdoblju od 12. lipnja 2018. do 22. lipnja 2022. u skladu s rješenjem HAKOM-a Klasa: UP/I-344-03/16-11/312 od 30. svibnja 2018. kojim je utvrđeno tužiteljevo pravo puta i obveza plaćanja godišnje naknade za korištenje nekretnina u tuženikovom vlasništvu. Rješenje je na snazi s obzirom na činjenicu da je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske odbijen zahtjev za poništenje toga rješenja. Budući da rješenje predstavlja osnovu na temelju koje je tužitelj plaćao navedenu naknadu za pravo puta parnični sud ne može ispitivati jesu li utvrđenja iz upravnog postupka zakonita i pravilna.

11. Tužitelj je zahtijevao i obnovu postupka radi poništenja rješenja HAKOM -a, ali je prijedlog za obnovom postupka odbijen rješenjem HAKOM-a od 16. prosinca 2020., a presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj UsII-8/21-8 od 5. svibnja 2021. odbijen je tužiteljev zahtjev za poništenje rješenja HAKOM-a od 16. prosinca 2020. I na kraju, HAKOM je rješenjem od 26. veljače 2021. odbacio tužiteljev zahtjev za izdavanje potvrde da ne postoji njegova obveza plaćanja naknade za pravo puta, a presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj UsII-137/21-7 od 16. prosinca 2022. odbijen je tužiteljev zahtjev za poništenje rješenja HAKOM-a od 26. veljače 2021.

12. Zbog svega izloženog drugostupanjski sud prihvaća stajalište prvostupanjskog suda da nije otpala pravna osnova plaćanja godišnje naknade pa nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe članka 1111. ZOO-a za vraćanje stečenoga bez osnove.

13. U tom smislu nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da pobijana presuda ne sadrži razloge o odnosu ugovorenog i zakonskog prava služnosti jer obveza tužitelja proizlazi iz odredbi članaka 28. i 29. ZEK-a čiji je izračun i visina naknade te način plaćanja propisan pravilnikom koji donosi HAKOM. Riječ je o upravnim aktima koji su u skladu s odredbama upravnog prava još uvijek na snazi jer nisu poništeni u skladu s odredbom članka 18. stavka 2. ZEK-a.

14. Ostali žalbeni navodi nisu odlučni pa ovaj sud smatra da nije potrebno odgovarati na sve tužiteljeve navode, a kao što je izložio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Revd-4480/2024 od 6. veljače 2025.

15. Pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, odnosno nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Navodima žalbe tužitelj nije osnovano doveo u sumnju pravilnost razloga sadržanih u obrazloženju presude, kao ni zakonitost i pravilnost pobijane presude.

16. Važno je istaknuti da u sudskoj praksi postoje odluke u kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske izložio pravno shvaćanje da Hrvatski telekom d.d. nije dužan plaćati naknadu osim naknade određene ugovorom (odluke poslovni broj Rev-569/2023, Rev-458/2023, Rev-413/2023, Rev-615/2024 i Rev-937/2024). Međutim, u svim tim predmetima Hrvatski telekom d.d. nije niti platio naknadu na temelju rješenja HAKOM-a, već su vlasnici nekretnina (gradovi Trogir, Poreč, Đakovo, Samobor i Buje) tražili od Hrvatskog telekoma d.d. plaćanje naknade u skladu sa ZEK-om. Zahtjevi vlasnika za plaćanje naknade protivno ugovora odbijeni su kao neosnovani. U ovom slučaju Hrvatski telekom d.d. platio je naknadu na temelju rješenja HAKOM-a i sada zahtijeva vraćanje plaćene naknade na temelju odredbe članka 1111. ZOO-a iako rješenje HAKOM-a nije poništeno u upravnom sporu već je zahtjev Hrvatskog telekoma d.d. odbijen kao neosnovan odlukom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske. Zbog toga navedeni predmeti ne mogu biti referentni za donošenje odluke u ovom predmetu.

17. U odnosu na žalbu protiv odluke o troškovima postupka, potrebno je istaknuti da tužitelj nije naveo određene razloge zbog kojih smatra da je odluka o trošku nezakonita, stoga je i odluka o trošku potvrđena bez ispitivanja je li donesena pravilnom primjenom materijalnog prava u skladu s odredbom članka 365. stavka 2. ZPP-a.

18. Zbog svih navedenih razloga valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu kao u izreci ove presude.

19. Tuženikov zahtjev za naknadu troška za sastav odgovora na žalbu u iznosu od 10.181,81 EUR ovaj sud utvrdio je neosnovanim, zaključujući da odgovor na tužiteljevu žalbu nije bio potreban za odlučivanje o žalbi, pa je valjalo odlučiti kao u točki II. izreke ove odluke.

Zagreb, 22. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Davor Pustijanac