,

Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1025/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Tanje Novak-Premec predsjednice vijeća, Ivane Požar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Lane Putrić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Eugenu Kujundžiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, u povodu žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-840/2019-35 od 8. kolovoza 2025., na sjednici vijeća održanoj 22. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-840/2019-35 od 8. kolovoza 2025. potvrđuje:

- u točci I. izreke

- u točci II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime obračunatih zateznih kamata iznos od 3.037,68 EUR.

II. Djelomično se preinačava točka II. izreke presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-840/2019-35 od 8. kolovoza 2025. na način da se odbija zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 11.367,55 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. pa do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika se odbija kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-840/2019-35 od 8. kolovoza 2025. u točci IV. izreke (preinaka tužbe).

II. Žalba tuženika protiv rješenja o trošku Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P- 840/2019-35 od 8. kolovoza 2025. iz točke V. izreke djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava kao osnovana, te se navedeno rješenje:

- potvrđuje za iznos od 802,50 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 8. kolovoza 2025. pa do isplate.

- preinačuje preko iznosa od 802,50 EUR na način da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 987,50 EUR sa zateznim kamatama na taj dio od 8. kolovoza 2025. pa do isplate.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka uz iznosu od 123,44 EUR u roku od 15 dana.

IV. Točka III. izreke presude nije pobijana žalbama te ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točci I. izreke utvrđene su ništetnim ugovorne odredbe članaka 4. i 7. Ugovora o kreditu broj 9010718967 sklopljenog 12. rujna 2005. između tužitelja i tuženika kojima je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima (dalje: CHF) i izmjena redovne kamatne stope odlukom tuženika. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 14.405,23 EUR sa zateznom kamatom koja na iznos od 11.367,55 EUR teče od 1. listopada 2015. do isplate. Točkom III. izreke odbijen je tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu zateznih kamata na iznos od 3.037,68 eura koje teku od 1. listopada 2015. do isplate, točkom IV. rješenja u sklopu presude dopuštena je preinaka tužbe, dok je točkom V. rješenja naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 1.790,00 EUR sa zateznim kamatama od 8. kolovoza 2025. pa do isplate, a preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu troška u iznosu od 687,50 EUR je odbijen.

2. Navedenu presudu i rješenje u točkama I., II., IV. i V. pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne Novine“ broj 70/19 uz izuzetke propisane stavkom 2. i 3. istog članka i na temelju članka 107. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 80/22 uz izuzetke propisane stavkom 2., 3., 4. i 5. istog članka - dalje u tekstu: ZPP), uz prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži i naknadu troškova sastavljanja žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je utvrđenje djelomične ništetnosti potrošačkog ugovora o kreditu broj 9010718967 koji su stranke sklopile 12. rujna 2005. te zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u valuti CHF i nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni redovne kamatne stope u tom potrošačkom ugovoru, a u odnosu na koji su stranke sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015. i 52/2016., dalje ZPK) 18. prosinca 2015. zaključile Dodatak uz ugovor o kreditu broj (dalje: Dodatak ugovora o kreditu).

6. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne kao i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava, provedenim financijskim vještačenjem te saslušanjem tužitelja, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 12. rujna 2005. između tuženika kao banke i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o kreditu broj 9010718967 za kupovinu nekretnine, s ugovorenim iznosom kredita od 80.277,60 CHF po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita i s rokom otplate 360 mjeseci, uz redovnu kamatu od 4,35%% godišnje, promjenjivu;

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu – da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju;

- da su se stranke bez pojedinačnog pregovaranja sporazumjele o tome da će tužitelj plaćati tuženiku promjenjive kamate pri čemu će se konkretna stopa tih kamata utvrđivati u skladu s odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom banke;

- da je riječ o potrošačkom ugovoru (tužitelj ga je sklopio kao fizička osoba a namjena je za kupovinu nekretnine) koji je obuhvaćen presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača kao tužitelja i osam banaka sa sjedištem u [adresa] kao tuženika pod poslovnim brojem P- 1401/2012 i koja je u odnosu ovdje tuženika u odluci o jednostranoj izmjeni kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odluci o valutnoj klauzuli u CHF 14. lipnja 2018.;

- da je, kad je riječ o spornoj odredbi o jednostranoj izmjeni promjenjive kamatne stope, kolektivni spor u odnosu na tuženika završio na način da pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., koja je u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je tuženik (uz druge banke iz navedenog spora) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine" br. 96/2003., 46/2007., 79/2007., dalje: ZZP/2003) i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007. i 125/2007., dalje: ZZP/2007) povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali;

- da je, kad je riječ o spornoj odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je tuženik (uz druge banke iz navedenog spora) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/2003 i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. ZZP/2007, povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- da se, imajući na umu odredbu članka 502.c ZPP-a, opravdano tužitelj u ovoj (posebnoj) parnici za utvrđenje i naknadu poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava, pa je sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen;

- da iz vještačenja provedenog tijekom prvostupanjskog postupka proizlazi da je tužitelj s osnova promjene ugovorne kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu isplatio tuženiku iznos od 4.171,17 EUR, a radi promjena tečaja CHF u odnosu na početni tečaj u vrijeme dobivanja kredita iznos od 4.941,21 EUR, da ukupan iznos zateznih kamata na tako utvrđene preplaćene iznose kamate i tečaja do dana 30. rujna 2015. iznosi 4.271,41 EUR, da razlika između nove nedospjele euro glavnice kredita nakon konverzije u odnosu na iznos nedospjele glavnice kredita u CHF pod pretpostavkom da nije bilo rasta tečaja CHF na dan konverzije 30. rujna 2015. iznosi 2.255,17 EUR, dok iznos preplate koja je priznata tužitelju na dan konverzije 30. rujna 2015. iznosi 1.233,73 EUR;

- da su stranke 18 prosinca 2015. sklopile Dodatak uz ugovor o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/2015., dalje: ZID ZPK/2015);

- da je taj Dodatak uz ugovor o kreditu sklopljen i ispunjen u skladu s odredbama ZID ZPK/2015;

- da je s financijsko-računovodstvenog motrišta izračun konverzije proveden u skladu s odredbama članka 19.c ZPK-a;

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 30. svibnja 2019.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud sporne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF utvrdio ništetnima (točka I. izreke) te je kao pravnu posljedicu njihove ništetnosti naložio tuženiku vratiti sve uplate koje su učinjene na ime ispunjenja tih ništetnih ugovornih odredbi u iznosu od ukupno 9.112,37 EUR po navedene dvije osnove. Nadalje prvostupanjski sud smatra da tužitelju pripada i ukupan iznos osamostaljenih kamata na preplaćene iznose kamate i tečaja u visini od 4.271,41 EUR, no od toga iznosa odbija iznos preplate koji je tužitelju priznat konverzijom (4.271,41 EUR – 1.233,73 EUR), pa po osnovi navedene osamostaljene kamate tužitelju dosuđuje iznos od 3.037,68 EUR. Konačno sud smatra i da tužitelj osnovano potražuje i iznos razlike nove nedospjele euro glavnice kredita u iznosu od 2.255,17 EUR, pa njegov zahtjev u ukupnom iznosu od 14.405,23 EUR u točki II. izreke prihvaća u cijelosti (jer je tužitelj i sam u konačno postavljenom zahtjevu od svih navedenih iznosa u zbroju odbio iznos preplate koji mu je priznat konverzijom). Uz to prvostupanjski sud u točki III. izreke odbija zahtjev za isplatu procesne kamate na iznos zateznih kamata od 3.037,68 EUR smatrajući da tužitelj na iznos osamostaljene zatezne kamate ne može zahtijevati daljnju zateznu kamatu (procesnu kamatu) jer mu glavnica nije plaćena. Pritom je ocijenio neosnovanim prigovor zastare te je zaključio da sklopljeni Dodatak uz ugovor o kreditu nije od značaja za osnovanost tužbenog zahtjeva jer se tim Dodatkom potrošač nije odrekao zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u ugovoru o kreditu.

8. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

9. Ispitujući na taj način pobijanu presudu ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. U tom dijelu nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi poziva tuženik jer pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika. Ti razlozi nisu proturječni ni nerazumljivi pa se, suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda u tom dijelu može ispitati.

10. Žalbeni navodi u bitnome se iscrpljuju u osporavanju pravnog shvaćanja suda prvog stupnja o učincima dodatka ugovoru o kreditu na utuženi kondikcijski zahtjev pa će biti ocijenjeni prilikom ispitivanja žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

11. U odnosu na žalbene navode kojima se osporava odluka o ništetnosti odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i ništetnosti odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope ističe se kako slijedi:

12. Imajući na umu odredbu članka 327. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje u tekstu: ZOO/2005), a prema kojoj se na ništavost može pozivati svaka zainteresirana osoba, što su prije svih ugovorne strane, neosnovano tuženik osporava da tužitelj ima pravni interes za utvrđenje (djelomične) ništetnosti navedenog ugovora o kreditu i to stoga što su ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope izmijenjene Dodatkom od 18. prosinca 2015. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., koje je doneseno u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, potrošač ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iako je sklopi dodatak ugovoru kojim su izmijenjene te odredbe ugovora, kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. Zbog toga su neosnovani žalbeni navodi kojima tuženik u žalbi osporava pravno shvaćanje suda prvog stupnja o pravnom interesu tužitelja za podnošenje tužbe za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora.

13. Nadalje, pravilno je primijenjena odredba članka 502.c ZPP-a kojom je propisana vezanost suda za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 kojom je u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i jednostranoj izmjeni kamatne stope, čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača. Zbog toga je na pravilno utvrđenu činjenicu da je riječ o nepoštenim ugovornim odredbama pravilno prvostupanjski sud na temelju članka 87. stavka 1. ZZP/2003 u točci I. izreke pobijane presude iste utvrdio ništetnima, pa je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a u tom dijelu žalba odbijena i potvrđena je prvostupanjska presuda.

14. U odnosu na žalbu protiv odluke o isplati:

15. Prvenstveno osnovano tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo prihvativši u točci II. izreke pobijane presude glavni kondikcijski zahtjev za isplatu iznosa (14.405,23 EUR) koji je na ime ispunjenja kredita do 30. rujna 2015. (dana obračuna konverzije) plaćen na temelju ništetne ugovorne odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i o otplati kredita uz valutnu klauzulu u sadržanih u ugovoru o kreditu i to kao pravnu posljedicu njihove nepoštenosti utvrđene u sporu radi kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.

16. Iz stanja spisa i utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je Dodatak uz ugovor o kreditu od 18. prosinca 2025. sklopljen i ispunjen u skladu s odredbama ZID ZPK/2015 te da je izračun konverzije obavljen u skladu s prisilnim propisom iz članka 19.c toga Zakona.

17. Kad ZZP/2003, kao posebni zakon, propisuje da su nepoštene odredbe ništetne, on ne propisuje pravne posljedice ništetnosti tih odredbi, pa se, u nedostatku posebnih odredbi ZZP/2003 o posljedicama ništetnosti nepoštenih odredbi, primjenjuju opća pravila obveznog prava (ZOO/2005) ili primjenjivi posebni propisi ako postoje.

18. U odnosu na predmetni potrošački ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke sklopile 12. rujna 2005. stupio je 30. rujna 2015. na snagu ZID ZPK/2015.

19. ZID ZPK/15 donesen je nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene u posebnom razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i obzirom da je tečaj CHF izrazito jačao s vremenom te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope što je dovelo u izrazito težak položaj korisnike kredita i potrošača. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati korisnicima kredita u CHF, odnosno u kunama vezano za tečaj CHF, isti položaj u odnosu na korisnike kredita u valuti EUR. Na temelju odredbi čl. 19.b i čl. 19.c koji su dodani čl. 1. ZID ZPK/15 proizlazi da vjerovnik i dužnik uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR) s time da se razlika između više uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, kojom se ovisno o okolnostima slučaja postupa sukladno dodanoj odredbi čl. 19.c st. 5. ZID ZPK/15.

20. Uređuje li taj Zakon restituciju za nepoštene ugovorne odredbe iz potrošačkih ugovora o kreditu denominiranih u CHF ili denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to na način koji zadovoljava visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima koja se jamči odredbama ZZP/2003, ključno je pravno pitanje za odlučivanje o predmetu spora.

21. Kad je riječ o pravnim posljedicama nepoštenosti ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima, ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Upravo to i proizlazi iz odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/2003 imajući na umu da ništetnost djeluje ex tunc.

22. Osim toga, nepoštene odredbe o jednostranoj promjeni stope ugovorne kamate i o otplati kredita uz valutnu klauzule u CHF iz ugovora o kreditu, nakon zaključenog Dodatka, više ne obvezuju tužitelja, s obzirom na to da su te nepoštene ugovorne odredbe zamijenjene na način kao da je za sve ugovoreno vrijeme kredita isti bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR i uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR. U tom je smislu ostvaren neobvezujući učinak tih nepoštenih ugovornih odredbi u skladu s člankom 87. stavkom 1. ZZP/2003.

23. Stranke su Dodatkom uz ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, koji je sadržavao ništetnu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništetnu odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZPK-a na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.), osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja, iskorišteni u korist potrošača i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom. Drugim riječima, u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništene ugovorene odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF.

24. U tom smislu, prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda, iako ZID ZPK/2015 ne propisuje ništetnost spornih ugovornih odredbi, pa stoga niti način restitucije potrošača, u pravnoj situaciji kad su isplate koje su učinjene na ime nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i na ime nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope, na temelju među strankama sklopljenog valjanog Dodatka, iskorištene za ispunjenje daljnjih obveza prema tom Dodatku, ne može se zaključiti da Dodatak nema restitucijski učinak u odnosu na navedene nepoštene ugovorne odredbe, bez obzira na to što ZID ZPK/2015 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate vraćaju potrošaču, nego da se iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom.

25. Pritom je za dodati da je u oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos- 1/2019, Vrhovni sud Republike Hrvatske, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK715 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

26. Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

27. Pored činjenice da je tuženik na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZPK-a u izračune konverzije uvrstio sve primljene iznose, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena početna ugovorena kamatna stopa, kao i sve iznose koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita, očito je da ta razlika koja se sada zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Dodatka uz ugovor nije (više) bez osnove u imovini tuženika, pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO/2005.

28. Tuženik je na temelju sklopljenog Dodatka u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015 unio iznose koji se sada traže tužbom, a koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015. Ti su iznosi, međutim, zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije), u skladu sa sklopljenim Dodatkom iskorišteni za namirenje anuiteta s valutnom klauzulom u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu, a glede utvrđenog manjka, u skladu sa zakonom postignut je sporazum o namirenju.

29. Zbog toga je nepravilan zaključak suda prvog stupnja da postoji pravna osnova za isplatu razlike između početno ugovorene i stvarno primijenjene kamatne stope, odnosno za isplatu tečajnih razlika prema valutnoj klauzuli u CHF iz ugovora o kreditu, jer su i uplate koje čine te razlike u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita čime je obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala.

30. Imajući na umu navedene razloge, zaključak je ovog suda da je sklapanjem Dodatka uz ugovor o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/2015 tužitelj restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli jer ga, s jedne strane, te odredbe ne obvezuju, a, s druge strane, isplate koje je na temelju njih učinio vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete Dodatkom. Stoga mu prema pravnom shvaćanju ovog suda ne pripada dosuđena isplata od ukupno 9.112,38 EUR po navedene dvije osnove.

31. Nadalje ovaj drugostupanjski sud smatra da tužitelj nema pravo niti potraživati isplatu na ime razlike između nove nedospjele euro glavnice kredita nakon konverzije u odnosu na iznos nedospjele glavnice kredita u CHF (pod pretpostavkom da nije bilo rasta tečaja CHF) koja prema nalazu vještaka na dan konverzije 30. rujna 2015. iznosi 2.255,17 EUR. Naime, valja ponoviti da su stranke sklopile obvezujući i pravno valjani Dodatak ugovor o kreditu, kao i da je člankom 19.c stavkom 1. ZID ZPK/15 propisan način izračuna konverzije kredita, gdje je točkom 7. propisano da se iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015. kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. toga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. toga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. toga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. toga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača.

32. Slijedom navedenog i u pogledu načina obračuna preostale glavnice postignuta je ravnoteža na način da je tužitelj kao potrošač stavljen u isti položaj u odnosu na korisnike kredita u valuti EUR (sačinjen je novi otplatni plan), te su Dodatkom dakle stranke na valjani način uredile svoje odnose ne samo u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, već i u pogledu načina obračuna preostale neotplaćene glavnice, pa ne postoji obveza tuženika na povrat koja bi proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO). Zbog toga i zahtjev za isplatu razlike iznosa preostale glavnice od 2.255,17 EUR za zatraženom zateznom kamatom neosnovan.

33. Pravno shvaćanje o neosnovanosti tužiteljevih potraživanja po osnovi ukupnog glavnog zahtjeva podudarno je s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci proširenog vijeća od 13 sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026. gdje je na postavljeno revizijsko pitanje "Ima li potrošač korisnik kredita koji je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama ZID ZPK/15 ugovaranjem Dodatka ugovoru konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom CHF, ako konverzijom vjerovnik nije vratio sve neosnovane stečene koristi koje je stekao primjenom ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora?" odgovoreno "Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Dodatka Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".

34. Slijedom svega navedenog, s obzirom na to da je u odlukama o isplati iz točke II. izreke pobijane presude u dijelu koji se odnosi na iznos glavnice od 11.367,55 EUR pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz članka 1111. ZOO-a u vezi s člankom 19.c ZPK-a, na temelju članka 373. točke 3. ZPP-a u tom je dijelu preinačena prvostupanjska presuda na način da je zahtjev za isplatu glavnih iznosa plaćenih na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF (4.941,21 EUR), o jednostranoj izmjeni kamatne stope (4.171,17 EUR), kao i zahtjev za isplatu iznosa na ime razlike između nove nedospjele euro glavnice kredita nakon konverzije u odnosu na iznos nedospjele glavnice kredita u CHF (2.255,17 EUR), odbijen.

35. Međutim, iako je tuženik na temelju sklopljenog Dodatka uz ugovor o kreditu, u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015, unio glavne iznose koje tužitelj traži tužbom, a koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u ugovoru u kreditu s valutnom klauzulom u CHF bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015., kada su zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Dodatkom iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, ostaje činjenica da je riječ o iznosima koje je tuženik držao bez pravne osnove od dana kada su mu plaćeni do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.).

36. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi koje je unaprijed sastavio tuženik i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost u smislu članka 81. stavka 1. tada važećeg ZZP/2003 (jer su protivno načelu dobre vjere stvarale značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja) tuženik je iznose koje je na temelju tih ugovornih odredbi primio od tužitelja držao kao nepošteni stjecatelj. S obzirom na to da u skladu s člankom 1115. ZOO/2005 nepošteni stjecatelj vraća stečeno bez osnove sa zateznim kamatama od dana stjecanja, tuženik je, osim iznosa koje je primio na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu, na dan obračuna konverzije (dan prestanaka obveze vraćanja), dugovao i zatezne kamate koje su na pojedine iznose tekle od dana kada ih je primio do dana obračuna konverzije, kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje obveze tužitelja preuzete Dodatkom.

37. Izračun konverzije u skladu s odredaba članka 19.c ZKP-a ne predviđa da se te zatezne kamate iskorištavaju za ispunjenje tužiteljeve obveze prema Dodatku sklopljenom prema tom propisu. Zbog toga je zaključak ovog suda da Dodatak nema restitucijski učinak u odnosu na zatezne kamate koje su tekle na pojedine iznose koje je platio na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu. Zbog toga, u skladu s općim pravilom iz članka 1115. ZOO/2005 tužitelju, u odnosu na iznose plaćene do dana obračuna konverzije, pripada pravo na isplatu zateznih kamata koje su tekle od dana plaćanja pojedinih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope pa do dana kad su ti iznosi iskorišteni u korist tužitelja za ispunjenje tužiteljeve obveze preuzete Dodatkom (30. rujna 2015.), a što je prema pravnom shvaćanju ovog suda dan kada je prestala obveza vraćanja.

38. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022., točka 32. i Rev 925/2023-2 od 8. travnja 2025., točka 54.1. i 56.1., Revd-4600/2025-2 od 19. studenog 2025. kao i u odluci proširenog vijeća od 13 sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026.

39. Zbog toga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate koje su na pojedine iznose plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u ugovoru o kreditu tekle od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kada je tuženikova obveza vraćanja tih iznosa prestala, a koje kamate u nominalnom (osamostaljenom) iznosu iznose ukupno 4.271,41 EUR.

40. Međutim, iz vještačenja provedenog tijekom prvostupanjskog postupka proizlazi da iznos preplate koja je priznata tužitelju na dan konverzije 30. rujna 2015. iznosi 1.233,73 EUR, a tužitelj je sam u svom zahtjevu postavljenom nakon vještačenja navedeni iznos odbio od ukupnog potraživanja za koje je smatrao da ima pravo (odnosno od iznosa od 12.150,06 EUR koji se sastojao od zbirne preplate s osnova promjenjive kamatne stope i tečajne razlike u visini od 9.112,38 EUR te iznosa zatezne kamate od 4.271,41 EUR), a potom navedenom iznosu dodajući potraživanje s osnova razlike u glavnici (podnesak tužitelja od 13. ožujka 2025).

41. Prvostupanjski sud, odlučujući o tako postavljenom zahtjevu, smatrao je da se iznos preplate koja je priznata tužitelju na dan konverzije 30. rujna 2015. u iznosu od 1.233,73 EUR treba odbiti od potraživanja osamostaljenog iznosa zatezne kamate od 4.271,41 EUR, pa da tužitelju nakon odbijanja pripada razlika kamata u iznosu od 3.037,68 EUR, koju mu potom i dosuđuje, što proizlazi ne samo iz točke 15. obrazloženja prvostupanjske presude, već i iz točke III. izreke presude kojom je potom odbijen tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu zateznih kamata upravo na iznos od 3.037,68 EUR koje teku od 1. listopada 2015. do isplate, jer prvostupanjski sud smatra da na iznos tako određene zatezne kamate (preostale nakon umanjenja zbog iznosa preplate) tužitelj ne može zahtijevati daljnju zateznu kamatu (procesnu kamatu) s obzirom da glavnica nije plaćena. Na takvu odluku suda tužitelj nije podnio žalbu.

42. Stoga ovaj drugostupanjski sud smatra da tužitelju pripada pravo na osamostaljeni iznos kamate u visini od 3.037,68 EUR (a ne u punoj visini od 4.271,41 EUR kako je utvrđeno vještačenjem), jer je prvostupanjski sud već u presudi navedeni iznos umanjio za iznos preplate (1.233,73 EUR), pa mu puni iznos više ne može dosuditi i priznati niti ovaj drugostupanjski sud u situaciji kada se na odluku suda tužitelj ne žali..

43. Slijedom navedenog valjalo je u tom dijelu, na temelju članka 368. stavka 2. ZPP- a odbiti žalba tuženika i djelomično potvrditi točku II. izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime obračunatih (osamostaljenih) zateznih kamata iznos od 3.037,68 EUR.

44. Konačno, vezano za prigovor zastare, ističe se da u skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u kreditima s valutnom klauzulom u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualna je tužba u ovom predmetu podnesena prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača (14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF a 13. lipnja 2014. u odnosu na odredbu o promjenjivoj kamati). U tom smislu neosnovan je prigovor zastare, koji tuženik ponavlja i u žalbi, odnosno utužena tražbina koju bi tuženik stekao bez osnove u smislu članka 1111. u vezi članka 323. ZOO na temelju ništetne ugovorne odredbe nije zastarjela, pa tako nije zastarjela ni tražbina iz članka 1115. ZOO prema kojoj se, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

45. Što se tiče rješenja o preinaci tužbe, kojoj se tuženik tijekom prvostupanjskog postupka protivio, valja reći da žalba ne sadrži posebne razloge, iako u njezinom uvodu tuženik navodi da ju podnosi i protiv točke IV. rješenja. Pazeći stoga po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno dopustio preinaku tužbe. Naime, tužitelj je tek nakon provedenog vještačenja saznao za točne iznose koje tuženik duguje, odnosno za ukupni iznos razlike. Stoga je takva preinaka dopuštena u smislu 192. st. 2. ZPP-a, pri čemu valja ukazati na zaključak Su-IV-162/2021 usvojen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanog u Zagrebu 26. studenog 2021. prema kojem je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

46. Nadalje, nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju bi se nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06), pri čemu valja dodati da tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagao svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, pa nedopuštanje preinake tužbe, koja je uslijedila ovdje odmah nakon provedenog vještačenja, ne bi bilo razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu. Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a iz provedenog postupka evidentno je da takve zlouporabe u konkretnom slučaju nije bilo, te ovaj sud cijeni da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. U tom smislu valjalo je primjenom odredbe članka 380. točke 2. ZPP-a žalbu tuženika protiv rješenja o preinaci odbiti te navedeno rješenje potvrditi.

47. U pogledu žalbe protiv odluke o trošku valja istaknuti da je, obzirom na način na koji je ovaj sud prihvaćanjem žalbe tuženika preinačio prvostupanjsku presudu, valjalo preinačiti i odluku o troškovima primjenom čl. 166. st. 2. ZPP-a. Pritom je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnopravne odredbe čl. 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) tužitelju priznao iznos od 1.000,00 EUR koji se odnosi na sastav tužbe 100 bodova (prema Tbr.7.t.1.), sastav obrazloženog podneska od 2. veljače 2025. (prema Tbr.8.t.1.) 100 bodova, sastav podneska od 28. lipnja 2024. 25 bodova (prema Tbr.8.t.1)., sastav podneska od 10. ožujka 2020., 4. veljače 2025. i 13. ožujka 2025. po 25 bodova svaki (prema T.br. 8.t.4.) te zastupanje na ročištima 15. listopada 2024. i 26. lipnja 2025. po 100 bodova (prema T.br.9.t.1.). Međutim, primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a valjalo je uzeti u obzir da je tužitelj uspio u cijelosti s osnovom svoga zahtjeva, dok je u odnosu na visinu u konačnici uspio sa 21% (od zatraženih 14.405,23 EUR dosuđeno mu je 3.037,68 EUR), pa kada se od ukupnog uspjeha tužitelja (60,5%) oduzme uspjeh tuženika (39,5%), to je tužitelju ukupno valjalo dosuditi razmjerni dio troška od 21% odnosno iznos od 210,00 EUR. Tom iznosu pridodan je PDV od 52,50 EUR i trošak vještačenja, koji je tužitelju priznat u cijelosti kao nužan za dokazivanje osnovanosti i visine njegovog zahtjeva, i to u visini od 540,00 EUR, pa ukupan trošak tužitelja iznosi 802,50 EUR, koji iznos mu je valjalo dosuditi, a za preostalih 987,50 EUR njegov zahtjev odbiti.

48. Budući da je tuženik uspio sa žalbom ima pravo na nadoknadu troška za sastav žalbe prema Tbr. 10. toč. 1. u vezi s Tbr. 7. toč. 1. Tarife od 250,00 EUR, koji iznos je valjalo razmjerno umanjiti s obzirom na uspjeh tuženika u sporu (39,5%) te mu dosuditi iznos od 98,75 EUR čemu je pridodan PDV u visini od 24,69 EUR, pa ukupni trošak žalbenog postupka tuženika iznosi 123,44 EUR, o kojem trošku je odlučeno kao pod stavkom III. rješenja. Tuženiku nije dosuđen trošak sudske pristojbe na žalbu jer istu nije platio niti iz spisa proizlazi da ga je prvostupanjski sud na plaćanje te pristojbe pozvao.

49. Točka III. izreke presude nije pobijana žalbama te ostaje neizmijenjena (članak 365. stavak 1. ZPP).

U Varaždinu 22. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec