Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-124/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Požar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Dominiku Musulinu, odvjetniku iz odvjetničkog društva Musulin i suradnici d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB:92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnici Sanji Porobija, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, iz Zagreba, radi isplate, u povodu žalbi tužitelja protiv rješenja o trošku i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2438/20-28 od 13. studenog 2025., na sjednici vijeća održanoj 22. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika se djelomično odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2438/20-28 od 13. studenog 2025. potvrđuje u točci II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime obračunatih zateznih kamata iznos od 850,90 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 28. srpnja 2025. do isplate.

II. Djelomično se preinačava točka I. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2438/20-28 od 13. studenog 2025. na način da se odbija zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.481,63 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika se djelomično uvažava te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2438/20-28 od 13. studenog 2025. ukida u točci I. izreke za iznos od 1.104,70 EUR bez vraćanja na ponovno suđenje.

II. Žalbe tuženika i tužitelja se djelomično odbijaju kao neosnovane a djelomično uvažavaju kao osnovane te se odluka o troškovima postupka iz točki III., V. i VI. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2438/20-28 od 13. studenog 2025.:

- potvrđuje u točki III. za iznos od 1.326,53 EUR sa zateznim kamatama tekućim od

13. studenog 2025. pa do isplate.

- preinačuje u ostalim dijelovima preko iznosa od 1.326,53 EUR na način da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.191,60 EUR sa zateznim kamatama na taj dio od 13. studenog 2025. pa do isplate.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka uz iznosu od 125,86 EUR u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka uz iznosu od 11,25 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 22. srpnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana. .

V. Točka IV. izreke presude nije pobijana žalbama te ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točci I izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 2.586,33 EUR sa zateznim kamatama od 01. listopada 2015. godine do isplate. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime obračunatih zateznih kamata iznos od 850,90 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. srpnja 2025. godine pa do isplate. Točkom III. naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 2.518,13 EUR sa zateznim kamatama od 13. studenog 2025. pa do isplate, točkom IV. je odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 850,90 EUR od 01. listopada 2015. do 27. srpnja 2025., točkom V. je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan, dok je točkom VI. odbijen zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobijaju i tužitelj i tuženik.

3. Tuženik presudu pobija u dijelu iz točki I., II., III. i VI. izreke iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 107. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 80/22 uz izuzetke propisane stavkom 2., 3., 4. i 5. istog članka - dalje u tekstu: ZPP), uz prijedlog da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži i naknadu troškova sastavljanja žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

4. Tužitelj pobija rješenje o trošku u odbijajućem dijelu iz točke V. izreke zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da drugostupanjski sud pobijano rješenje preinači na način da dosudi tužitelju daljnji parnični trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude. Tužitelj traži trošak sastava žalbe.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Žalba tužitelja je osnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u valuti CHF ugovorenu među strankama temeljem potrošačkog ugovora o kreditu broj 3206443617 od 04. travnja 2006., a u odnosu na koji su stranke sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015. i 52/2016., dalje ZPK) 23. prosinca 2015. zaključile Dodatak ugovora o kreditu broj (dalje: Aneks).

8. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne kao i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava, provedenim financijskim vještačenjem te saslušanjem tužitelja, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 04. travnja 2006. između tuženika kao banke i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o kreditu broj 3206443617 za adaptaciju kuće, s ugovorenim iznosom kredita od 23.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita uz redovnu kamatu od 4,50% godišnje, promjenjivu;

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu – da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju;

- da je riječ o potrošačkom ugovoru (tužitelj ga je sklopio kao fizička osoba a namjena je za adaptaciju kuće) koji je obuhvaćen presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka pod poslovnim brojem P-1401/2012 i koja je u odnosu ovdje tuženika u odluci o valutnoj klauzuli u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018.;

- da je, kad je riječ o spornoj odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je tuženik (uz druge banke iz navedenog spora) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/2003 i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. ZZP/2007, povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- da se, imajući na umu odredbu članka 502.c ZPP-a, opravdano tužitelj u ovoj (posebnoj) parnici za utvrđenje i naknadu poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava, pa je sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen;

- da iz vještačenja provedenog tijekom prvostupanjskog postupka proizlazi da je tužitelj s osnova promjena tečaja CHF u odnosu na početni tečaj u vrijeme dobivanja kredita isplatio tuženiku iznos od 2.583,33 EUR, dok zatezne kamate na više plaćene razlike s osnove valutne klauzule od dospijeća svakog pojedinog iznosa do dna 30. rujna 2015. iznose 850,90 EUR, s time da je prema izračunu konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. godine i prema Aneksu utvrđena preplata u iznosu od 1.104,70 EUR;

- da su stranke 23. prosinca 2015. sklopile Aneks uz ugovor o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/2015., dalje: ZID ZPK/2015);

- da je taj Aneks uz ugovor o kreditu sklopljen i ispunjen u skladu s odredbama ZID ZPK/2015;

- da je s financijsko-računovodstvenog motrišta izračun konverzije proveden u skladu s odredbama članka 19.c ZPK-a;

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 15. svibnja 2020.

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud spornu ugovornu odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF smatra ništetnom te je kao pravnu posljedicu te ništetnosti naložio tuženiku vratiti sve uplate koje su učinjene na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe u ukupnom iznosu od 2.583,33 EUR, kao i zakonske zatezne kamate od dana kada je pojedine iznose primio pa do konverzije, što iznosi 850,90 EUR. Pritom je ocijenio neosnovanim prigovor zastare kako za osnovni tako i za preinačeni zahtjev, te je zaključio da sklopljeni Aneks uz ugovor o kreditu nije od značaja za osnovanost tužbenog zahtjeva jer se tim Aneksom potrošač nije odrekao zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u ugovoru o kreditu. Nadalje sud zaključuje da tužitelj na ime obračunate zatezne kamate u iznosu od 850,90 EUR ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana podnošenja toga zahtjeva do isplate. Prvostupanjski sud u pogledu utvrđene preplate po ugovoru smatra da se konverzijom priznata preplata treba oduzeti od razlike glavnice, a ne od preplate po osnovi valutne klauzule, a niti od zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu.

10. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

11. Ispitujući na taj način pobijanu presudu ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. U tom dijelu nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi poziva tuženik jer pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika. Ti razlozi nisu proturječni ni nerazumljivi pa se, suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda u tom dijelu može ispitati.

12. Međutim prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke

12. ZPP-a na koju ukazuje žalba, jer je prekoračio tužbeni zahtjev. Naime, na ročištu 22. listopada 2025. punomoćnik tužitelja je postavio tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 1.481,63 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine dok je pod točkom II. njegov zahtjev ostao isti, pri čemu je naveo da iznos od 1.481,63 EUR predstavlja razliku iznosa od 2.586,33 EUR i preplate priznate konverzijom u iznosu od 1.104,70 EUR. Dakle tužitelj je vlastitom dispozicijom preplatu oduzeo od razlike po osnovi valutne klauzule i za navedeni iznos djelomično povukao tužbu. Međutim, usprkos takvom djelomičnom povlačenju tužbe prvostupanjski sud je tužitelju ipak dosudio iznos od 2.586,33 EUR, koji on nakon ročišta 22. listopada 2025. više ne traži, čime je prekoračio tužbeni zahtjev na štetu tuženika, pa je primjenom odredbe čl. 369. st. 4. ZPP-a valjalo prvostupanjsku presudu u dijelu iz točke I. izreke za iznos od 1.104,70 EUR ukinuti.

13. Pritom je neosnovan navod žalbe da sud nije smio dozvoliti preinaku učinjenu nakon vještačenja, jer je tužitelj u tužbi tražio iznos od 30.000,00 kn sa zateznom kamatom od 1. svibnja 2007. dok je kasnije prema nalazu konačno postavljenim zahtjevom tražio 1.481,63 EUR te osamostaljeni iznos zateznih kamata u visini od 850,90 EUR. Naime, člankom 191. ZPP-a određeno je da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći (stavak 1.). Prema stavku 2. tog članka propisano je da ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti dok je stavkom 3. tog članka propisano da tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen.

14. Dakle, iz naprijed citirane zakonske odredbe nedvojbeno proizlazi da smanjenjem tužbenog zahtjeva (do čega je došlo nakon provedenog dokaza vještačenjem) tužba nije preinačena pa su svi žalbeni navodi vezano za nedopustivost preinake tužbe neosnovane. Pritom isto vrijedi i za zahtjev tužitelja iz podneska od 28. srpnja 2025., kada je njegovo potraživanje iznosilo ukupno 2.586,33 EUR uvećano za zatezne kamate u iznosu od 850,90 EUR, što u zbroju i dalje iznosi manje od 30.000,00 kn koliko je zahtijevano u tužbi.

15. S obzirom na gore navedeno ne može se prihvatiti ni žalbeni navod tuženika da se radilo o novoj osnovi tužbe, pa posljedično tome nije trebalo ocjenjivati ni osnovnost prigovora zastare u odnosu na preinačeni zahtjev. Naime, od početka parnice osnov i činjenice tužbe su iste, a tužitelj je iznose potraživao upravo u visini u kojoj je smatrao da ih je preplatio (koja je visina bila predmetom vještačenja), držeći da ima pravo i na zatezne kamate na iznose koje je tuženik stekao bez osnove. Dakle, nema govora ni o preinaci ni o sadržajno novom zahtjevu, već o djelomičnom povlačenju tužbe, kako je to ranije obrazloženo.

16. U odnosu na žalbu tuženika protiv točke I. izreke:

17. Prvenstveno, u odnosu na žalbene navode kojima tuženik osporava polazni zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, koja ništetnost je ovdje utvrđena kao prethodno pitanje, kao i pravni interes da se tužitelj na tu ništetnost poziva, ukazuje se na odredbu članka 327. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje u tekstu: ZOO/2005), a prema kojoj se na ništavost može pozivati svaka zainteresirana osoba, što su prije svih ugovorne strane. Pritom je neodlučno što su ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF izmijenjene Aneksom od 23. prosinca 2015. jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., koje je doneseno u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, potrošač ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi (ovdje se pozivati na ništetnost) iako je sklopio dodatak ugovoru kojim su izmijenjene te odredbe ugovora, kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. S obzirom da sud pazi na ništetnost i po službenoj dužnosti, to tužitelj zahtjev za utvrđenje te ništetnosti nije nužno trebao postaviti kao samostalni zahtjev, kako to pogrešno smatra tuženik, već nema zapreke o istome odlučiti kao o prethodnom pitanju.

18. Nadalje, pravilno je primijenjena odredba članka 502.c ZPP-a kojom je propisana vezanost suda za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 kojom je u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača. Zbog toga je na pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je riječ o nepoštenim ugovornim odredbama koje su na temelju članka 87. stavka 1. ZZP/2003 ništetne.

19. Pritom valja istaknuti da se tužitelj već u tužbi pozvao na pravne učinke pravomoćne presude iz kolektivnog spora, pa su suprotni žalbeni navodi tuženika bez uporišta.

20. Međutim, osnovano tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo prihvativši u točci I. izreke pobijane presude glavni kondikcijski zahtjev za isplatu iznosa (2.586,33 EUR) koji je na ime ispunjenja kredita do 30. rujna 2015. (dana obračuna konverzije) plaćen na temelju ništetne ugovorne odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u sadržane u ugovoru o kreditu i to kao pravnu posljedicu nepoštenosti utvrđene u sporu radi kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.

21. Iz stanja spisa i utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je Aneks uz ugovor o kreditu od 23. prosinca 2015. sklopljen i ispunjen u skladu s odredbama ZID ZPK/2015 te da je izračun konverzije obavljen u skladu s prisilnim propisom iz članka 19.c toga Zakona.

22. Kad ZZP/2003, kao posebni zakon, propisuje da su nepoštene odredbe ništetne, on ne propisuje pravne posljedice ništetnosti tih odredbi, pa se, u nedostatku posebnih odredbi ZZP/2003 o posljedicama ništetnosti nepoštenih odredbi, primjenjuju opća pravila obveznog prava (ZOO72005) ili primjenjivi posebni propisi ako postoje.

23. U odnosu na predmetni potrošački ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke sklopile 4. travnja 2006. stupio je 30. rujna 2015. na snagu ZID ZPK/2015.

24. ZID ZPK/15 donesen je nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene u posebnom razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i obzirom da je tečaj CHF izrazito jačao s vremenom te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope što je dovelo u izrazito težak položaj korisnike kredita i potrošača. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati korisnicima kredita u CHF, odnosno u kunama vezano za tečaj CHF, isti položaj u odnosu na korisnike kredita u valuti EUR. Na temelju odredbi čl. 19.b i čl. 19.c koji su dodani čl. 1. ZID ZPK/15 proizlazi da vjerovnik i dužnik uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR) s time da se razlika između više uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, kojom se ovisno o okolnostima slučaja postupa sukladno dodanoj odredbi čl. 19.c st. 5. ZID ZPK/15.

25. Uređuje li taj Zakon restituciju za nepoštene ugovorne odredbe iz potrošačkih ugovora o kreditu denominiranih u CHF ili denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to na način koji zadovoljava visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima koja se jamči odredbama ZZP/2003, ključno je pravno pitanje za odlučivanje o predmetu spora.

26. Kad je riječ o pravnim posljedicama nepoštenosti ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima, ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Upravo to i proizlazi iz odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/2003 imajući na umu da ništetnost djeluje ex tunc.

27. Osim toga, nepoštene odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzule u CHF iz ugovora o kreditu, nakon zaključenog Aneksa, više ne obvezuju tužitelja, s obzirom na to da su te nepoštene ugovorne odredbe zamijenjene na način kao da je za sve ugovoreno vrijeme kredita isti bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR i uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR. U tom je smislu ostvaren neobvezujući učinak tih nepoštenih ugovornih odredbi u skladu s člankom 87. stavkom 1. ZZP/2003.

28. Stranke su Aneksom uz ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, koji je sadržavao ništetnu odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZPK-a na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.), osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja, iskorišteni u korist potrošača i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Aneksom. Drugim riječima, u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF.

29. U tom smislu, prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda, iako ZID ZPK/2015 ne propisuje ništetnost spornih ugovornih odredbi, pa stoga niti način restitucije potrošača, u pravnoj situaciji kad su isplate koje su učinjene na ime nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, na temelju među strankama sklopljenog valjanog Aneksa, iskorištene za ispunjenje daljnjih obveza prema tom Aneksu, ne može se zaključiti da Aneks nema restitucijski učinak u odnosu na navedene nepoštene ugovorne odredbe, bez obzira na to što ZID ZPK/2015 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF vraćaju potrošaču, nego da se iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Aneksom.

30. Pritom je za dodati da je u oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos- 1/2019, Vrhovni sud Republike Hrvatske, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK715 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

31. Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

32. Pored činjenice da je tuženik na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZPK-a u izračune konverzije uvrstio sve primljene iznose, uključivo i sve iznose koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita, očito je da ta razlika koja se sada zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Aneksa uz ugovor nije (više) bez osnove u imovini tuženika, pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO/2005.

33. Tuženik je na temelju sklopljenog Aneksa u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015 unio iznose koji se sada traže tužbom, a koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015. Ti su iznosi, međutim, zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije), u skladu sa sklopljenim Aneksom iskorišteni za namirenje anuiteta s valutnom klauzulom u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu, a glede utvrđenog manjka, u skladu sa zakonom postignut je sporazum o namirenju.

34. Zbog toga je nepravilan zaključak suda prvog stupnja da postoji pravna osnova za isplatu tečajnih razlika prema valutnoj klauzuli u CHF iz ugovora o kreditu, jer su i uplate koje čine te razlike u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita čime je obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala.

35. Imajući na umu navedene razloge, zaključak je ovog suda da je sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/2015 tužitelj restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli jer ga, s jedne strane, te odredbe ne obvezuju, a, s druge strane, isplate koje je na temelju njih učinio vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete Aneksom. Stoga mu prema pravnom shvaćanju ovog suda ne pripada dosuđena isplata od 2.583,33 EUR.

36. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci proširenog vijeća od 13 sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026. gdje je na postavljeno revizijsko pitanje "Ima li potrošač korisnik kredita koji je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa ugovoru konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom CHF, ako konverzijom vjerovnik nije vratio sve neosnovane stečene koristi koje je stekao primjenom ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora?" odgovoreno "Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".

37. Naposljetku, u pravu je tuženik kada navodi da je neosnovano pozivanje suda prvog stupnja na praksu Suda Europske unije u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13), jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku ne primjenjuje.

38. U skladu s člankom 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, tumačenje dvojbenih odredbi prava Europske unije, uključivo i njegovu primjenu ratione temporis i ratione materiae, u isključivoj je nadležnosti Suda Europske unije. Taj je Sud tumačenje o primjeni Direktive 93/13 dao u presudi od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 36. do 40. i 64. To je tumačenje doneseno u skladu s praksom tog Suda koji je više puta dotad ocjenjivao vremensku primjenjivost te Direktive u državama članicama koje su, poput Republike Hrvatske, Uniji pristupile nakon 31. prosinca 1994., kada je istekao rok za njezino prenošenje (rješenja od 3. travnja 2014., Pohotovosť, C-153/13, EU:C:2014:1854, t. 23. do 25 i od 3. srpnja 2014., Š, C-92/14, EU:C:2014:2051, t. 26. do 29. i presuda od 9. srpnja 2020. u spojenim predmetima Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C- 699/18, EU:C:2020:537, t. 41. do 44.). U skladu s navedenim tumačenjem, Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, 1. srpnja 2013. Stoga, eventualan povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te Direktive (Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 38.).

39. Imajući na umu da je i u ovom predmetu riječ o vremenski podudarnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao u postupku za potrebe kojeg je zatraženo tumačenje u predmetu C-567/2020, s obzirom na to da je ugovor o kreditu s valutom klauzulom u CHF u odnosu na koji se tužbom zahtijeva povrat iznosa koje je tuženik stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, ocjena je ovog suda da Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ovaj predmet. Naime, tumačenje Suda Europske unije izraženo u citiranoj presudi C-567/2020 djeluje erga omnes i obvezuju sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju normu EU prava koju je već istumačio Sud Europske unije u svojoj odluci. To se prije svega odnosi na sve sudove one države članice kojoj pripada nacionalni sud koji je zahtjevom za prethodnu odluku ishodio tumačenje EU prava. Imajući na umu da je tumačenje u predmetu C-567/2020 ishodio hrvatski sud (Općinski građanski sud u Zagrebu), očito je da tumačenje iz te odluke obvezuje i ovaj sud. Istovjetno pravno shvaćanje o (vremenskoj) neprimjeni prava EU (Direktive 93/13) na potrošačke ugovore zaključene prije 1. srpnja 2013. izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3149/2020-4 od 3. studenog 2021., točka 11.

40. Slijedom svega navedenog, s obzirom na to da je u odlukama o isplati iz točke I. izreke pobijane presude u dijelu koji se odnosi na iznos glavnice od 1.481,63 EUR (koliko je preostalo nakon djelomičnog povlačenja tužbe, o kojemu prvostupanjski sud nije vidio računa, kako je to ranije obrazloženo) pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz članka 1111. ZOO-a u vezi s člankom 19.c ZPK-a, na temelju članka 373. točke 3. ZPP-a, to je u tom dijelu preinačena prvostupanjska presuda na način da je zahtjev za isplatu glavnih iznosa plaćenih na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF odbijen.

41. U odnosu na žalbu tuženika protiv točke II. izreke (osamostaljeno potraživanje zateznih kamata):

42. Iako je tuženik na temelju sklopljenog Aneksa uz ugovor o kreditu, u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015, unio glavne iznose koje tužitelj traži tužbom, a koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015., kada su zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Aneksom iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, ostaje činjenica da je riječ o iznosima koje je tuženik držao bez pravne osnove od dana kada su mu plaćeni do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.).

43. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi koje je unaprijed sastavio tuženik i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost u smislu članka 81. stavka 1. tada važećeg ZZP/2003 (jer su protivno načelu dobre vjere stvarale značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja) tuženik je iznose koje je na temelju tih ugovornih odredbi primio od tužitelja držao kao nepošteni stjecatelj. S obzirom na to da u skladu s člankom 1115. ZOO/2005 nepošteni stjecatelj vraća stečeno bez osnove sa zateznim kamatama od dana stjecanja, tuženik je, osim iznosa koje je primio na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu, na dan obračuna konverzije (dan prestanaka obveze vraćanja), dugovao i zatezne kamate koje su na pojedine iznose tekle od dana kada ih je primio do dana obračuna konverzije, kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje obveze tužitelja preuzete Aneksom.

44. Izračun konverzije u skladu s odredaba članka 19.c ZKP-a ne predviđa da se te zatezne kamate iskorištavaju za ispunjenje tužiteljeve obveze prema Aneksu sklopljenom prema tom propisu. Zbog toga je zaključak ovog suda da Aneks nema restitucijski učinak u odnosu na zatezne kamate koje su tekle na pojedine iznose koje je platio na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu. Zbog toga, u skladu s općim pravilom iz članka 1115. ZOO/2005 tužitelju, u odnosu na iznose plaćene do dana obračuna konverzije, pripada pravo na isplatu zateznih kamata koje su tekle od dana plaćanja pojedinih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF pa do dana kad su ti iznosi iskorišteni u korist tužitelja za ispunjenje tužiteljeve obveze preuzete Aneksom (30. rujna 2015.), a što je prema pravnom shvaćanju ovog suda dan kada je prestala obveza vraćanja.

45. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022., točka 32. i Rev 925/2023-2 od 8. travnja 2025., točka 54.1. i 56.1., Revd-4600/2025-2 od 19. studenog 2025. kao i u odluci proširenog vijeća od 13 sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026.

46. Pritom se ne može prihvatiti žalbeni navod da sud dosuđuje tužitelju kamatu iako glavno potraživanje nije prestalo, jer su glavnice razlika uračunate prilikom obračuna konverzije kredita, čime je obveza kreditora na povrat tih iznosa dakle prestala, pa se ne radi o povredi zabrane anatocizma, kako to pogrešno u žalbi navodi tuženik.

47. Konačno, vezano za prigovor zastare, ističe se da u skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u kreditima s valutnom klauzulom u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualna je tužba u ovom predmetu podnesena 15 svibnja 2020., dakle prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača (što je 14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF). U tom smislu neosnovan je prigovor zastare, koji tuženik ponavlja i u žalbi, odnosno utužena tražbina koju bi tuženik stekao bez osnove u smislu članka 1111. u vezi članka 323. ZOO/2005 na temelju ništetne ugovorne odredbe nije zastarjela, pa tako nije zastarjela ni tražbina iz članka 1115. ZOO/2005 prema kojoj se, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

48. Stoga je neosnovan žalbeni navod da je prvostupanjski sud zanemario prigovor zastare koji se odnosi na zakonske zatezne kamate, a temeljem odredbe čl. 226. ZOO/2005 koja propisuje trogodišnji zastarni rok među ostalim i za povremene tražbine kamata (i to u situaciji kada je glavna tražbina prestala, jer u suprotnom kamate slijede sudbinu glavne tražbine), jer se objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u kreditima s valutnom klauzulom u CHF odnosi na sve restitucijske zahtjeve, dakle bez razlike u pogledu glavnog potraživanja i zateznih kamata.

49. Zaključno se ističe da je dakle sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je naložio tuženiku isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate koje su na pojedine iznose plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF tekle od dana plaćanja do 30. rujna 2015., kada je tuženikova obveza vraćanja tih iznosa prestala. Stoga je u tom dijelu, na temelju članka 368. stavka 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena je točka II. izreke prvostupanjske presude, pri čemu je prvostupanjski sud pravilno tužitelju na taj iznos dosudio i daljnje zatezne kamate od dana kada je podnesen zahtjev za njihovu isplatu sukladno čl. 31. st. 2. ZOO-a.

50.U odnosu na žalbe tužitelja i tuženika protiv odluka o troškovima postupka:

51. U pogledu tuženika žalbe protiv odluke o trošku valja istaknuti da je, obzirom na način na koji je ovaj sud prihvaćanjem žalbe tuženika preinačio prvostupanjsku presudu, valjalo preinačiti i odluku o troškovima primjenom čl. 166. st. 2. ZPP-a. Pritom je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnopravne odredbe čl. 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) tužitelju priznao ukupni iznos od 1.500,00 EUR koji se sastoji od troška sastava tužbe od 14. svibnja 2020. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 24. kolovoza 2020. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška sastava podneska od 30. srpnja 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 14. studenog 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 13. ožujka 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 07. travnja 2025. godine u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 8. točka 3.), troška sastava podneska od 28. srpnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 22. listopada 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.). Međutim, primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a valjalo je uzeti u obzir uspjeh u cijelosti s osnovom zahtjeva, kao i uspjeh u odnosu na visinu od 36% (od zatraženih 2.332,53 EUR dosuđeno je 850,90 EUR), pa kada se od ukupnog uspjeha tužitelja (68%) oduzme uspjeh tuženika (32%), to je tužitelju ukupno valjalo dosuditi razmjerni dio troška od 36%, odnosno iznos od 540,00 EUR. Tom iznosu pridodan je PDV od 135,00 EUR i trošak vještačenja, koji je valjalo priznati u cijelosti kao nužan za dokazivanje osnovanosti i visine postavljenog zahtjeva, i to u visini od 600,00 EUR, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu razmjerno uspjehu u sporu u visini od 15,53 EUR pa ukupan trošak tužitelja iznosi 1.290,53 EUR.

52. U tom pogledu neosnovano se tuženik u žalbi poziva na smanjenje tužbenog zahtjeva jer u situaciji kada je tužitelj djelomično povukao tužbu nema mjesta primjeni odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a u punom opsegu te odredbe. To iz razloga što postupak nije završen povlačenjem tužbe, već se nastavio voditi, pa tuženik može imati pravo na naknadu samo određenog dijela troškova za radnje koje su poduzete do povlačenja tužbe. Pritom u konkretnom slučaju i trošak po prvotno postavljenom zahtjevu i po konačno postavljenom (djelomično povučenom) zahtjevu spadaju u isti tarifni razred, pa tuženiku djelomičnim povlačenjem tužbe nisu nastali nikakvi posebni troškovi zastupanja, slijedom čega nema osnova ni za dosudu mu parničnog troška na način kako on to predlaže (tako i VSRH Rev-1249/21 od 01.03.2022.).

53. Također nije u pravu tuženik kada osporava trošak pristojbe na tužbu jer u vrijeme podnošenja tužbe i nastanka obveze plaćanja te pristojbe još nije bio stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 51/2023) koji je tužitelje u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne presude za zaštitu kolektivnih interesa od te obveze oslobodio.

54. Međutim, u pravu je tužitelj kada žalbom ističe da ima pravo na naknadu troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude (Tbr. 9. toč. 3. Tarife), što je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više odluka, primjerice Rev 832/2022, Rev 935/2022, Rev 559/2023, Rev 1222/2022 i Rev 772/2023, pa mu je i taj trošak u visini od 100,00 EUR valjalo priznati, te ga razmjerno umanjiti s obzirom na konačni uspjeh u sporu (36% odnosno 36,00 EUR), pa je konačno tužitelju dosuđen trošak u visini od 1.326,53 EUR a za preostalih 1.191,60 EUR zahtjev za naknadu troška odbiti.

55. Slijedom navedenog valjalo je uz primjenu članka 380. točke 3. ZPP-a preinačiti odluku o troškovima postupka sadržanu u točkama III., V. i VI. izreke prvostupanjske presude.

56. Budući da je tuženik uspio sa žalbom ima pravo na nadoknadu troška za sastav žalbe prema Tbr. 10. toč. 1. u vezi s Tbr. 7. toč. 1. Tarife od 250,00 EUR, koji iznos je valjalo razmjerno umanjiti s obzirom na uspjeh tuženika u sporu (32%) te mu dosuditi iznos od 80,00 EUR, čemu je pridodan PDV u visini od 20,00 EUR te razmjerni dio sudske pristojbe na žalbu od 25,86, pa ukupni trošak žalbenog postupka tuženika iznosi 125,86 EUR, o kojem trošku je odlučeno kao pod točkom III. rješenja.

57. Tužitelju je također priznat trošak žalbenog postupka, koji sukladno vrijednosti pobijanog dijela troška u iznosu od 125,00 EUR-a i primjenom Tbr. 10. toč. 4. Tarife iznosi 12,5 bodova odnosno 25,00 EUR, što je valjalo umanjiti s obzirom na uspjeh tužitelja u sporu (36%) na iznos od 9,00 EUR što uvećano za trošak PDV-a od 25% u iznosu od 2,25 EUR ukupno iznosi 11,25 EUR.

58. Točka IV. izreke presude nije pobijana žalbama te ostaje neizmijenjena.

U Varaždinu 22. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer