Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-911/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Dijane Hofer predsjednice vijeća, sutkinje Lane Putrić izvjestiteljice i članice vijeća, te sutkinje Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Krnić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tužene REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, Građansko upravni odjel, radi isplate , odlučujući o žalbi tužene izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Dubrovniku broj P-1189/2019-53 od 20. travnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 22. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj P-1189/2019-53 od 20. travnja 2026. u dijelu pod stavkom I., II., III. i V. izreke.

II. Presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj P-1189/2019-53 od 20. travnja 2026. u nepobijanom dijelu pod stavkom IV. izreke nije ispitivana u žalbenom postupku.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Dubrovniku broj P-1189/2019-53 od 20. travnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:

„Dopušta se preinaka tužbe iz podneska tužitelja od 4. veljače 2026.“

1.2. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587 da tužitelju JO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 26.277,57 eura s pripadajućim zateznim kamatama, tekućima od 15. listopada 2024. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587 da tužitelju JO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 245,25 eura za mjesec: • listopad 2024. godine s pripadajućim zateznim kamatama, tekućima od 15. studenog 2024. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana od donošenja ove presude,

• studeni 2024. godine s pripadajućim zateznim kamatama, tekućima od 15. prosinca 2024. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana od donošenja ove presude,

• prosinac 2024. godine s pripadajućim zateznim kamatama, tekućima od 15. siječnja 2025. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana od donošenja ove presude.

III. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587 da tužitelju JO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 119,23 eura za mjesec:

• listopad 2024. godine s pripadajućim zateznim kamatama, tekućima od 15. studenog 2024. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana od donošenja ove presude.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim traži isplatu iznosa od 189,30 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od 15. listopada 2024. do isplate kao neosnovan.

V. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, da tužitelju JO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 6.004,54 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, tekućima od 20. travnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana od donošenja ove presude.“

2. Navedeno rješenje i presudu u dijelu pod stavkom I., II., III. i V. izreke, pravovremenom i dopuštenom žalbom pobija tužena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu prihvatiti žalbu i ukinuti rješenje i presudu u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno preinačiti prvostupanjsko rješenje i presudu u pobijanom dijelu na način da se odbije preinaka tužbe i u tom dijelu odbije tužbeni zahtjev. Traži troškove sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužene je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete kao razlike između tržišne i zaštićene najamnine za stanove u suvlasništvu tužitelja koji su u najmu zaštićenog najmoprimca na temelju ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom, u utuženom razdoblju od svibnja 2016. pa nadalje.

6. U postupku nije sporno:

- da se tužitelj 2018. obratio tuženi zahtjevom za mirnim rješenjem spora,

- da je tužena odgovorila na zahtjev za mirno rješenje spora dopisom od 27. prosinca 2018. držeći da je neosnovan jer ne postoji obveza Republike Hrvatske za naknadu štete,

- da je tužitelj podnio tužbu za naknadu štete 26. lipnja 2019.,

- da je tužitelj suvlasnik dviju nekretnina, i to nekretnine označene kao čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], na adresi [adresa], površine 89,75 m2, u 3/8 dijela te nekretnine označene kao stan S1 u prizemlju neto korisne površine 73,50 m2 na kat. čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (E-1), na adresi [adresa], u 1/2 dijela i kao takav uknjižen u zemljišnim knjigama,

- da su se navedene nekretnine u suvlasništvu tužitelja u utuženom razdoblju nalazile u režimu zaštićenog najma.

7.1. U pogledu osnova zahtjeva treba istaknuti da je zakonodavac prilikom uređivanja odnosa iz područja stanovanja, institut stanarskog prava iz ranije važećeg Zakona o stambenim odnosima („Narodne novine" br. 51/85, 42/86, 37/88, 47/89, 12/90, 22/90, 51/90, 22/92, 58/93, 70/93, 91/96, 99/96 - dalje ZSO) zamijenio institutom građanskog prava - najmom, pri čemu je posebnu zaštitu predvidio upravo za ranije nositelje stanarskog prava, pa je tako pravni položaj istih uređen kao pravni položaj najmoprimaca, a ranija ograničenja vlasništva stanarskim pravom sada su uređena kao ograničenja najmom. Pravni položaj vlasnika stana u kojem živi tzv. zaštićeni najmoprimac propisan je u domaćem zakonodavstvu prije svega odredbama Zakona o najmu stanova („Narodne novine" br. 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18 i 105/20), koji propis je predviđao čitav niz zaštitnih mjera u korist tzv. zaštićenog najmoprimca. Tim ograničenjima propisano je primjerice da je vlasnik stana obvezan sklopiti ugovor o najmu sa zaštićenim najmoprimcem na neodređeno vrijeme, da vlasnik stana nema nikakav utjecaj na izbor najmoprimca, da je vlasnik stana obvezan primiti samo tzv. zaštićenu najamninu (koja je znatno niža od tržišne), da vlasnik stana nema nikakav ili vrlo mali utjecaj na sadržaj ugovora o najmu i njegove bitne sastojke, da je vlasnik stana dužan plaćati pričuvu i održavati stan, da je dužan plaćati porez na dohodak od najamnine, a otežani su i strogi kriteriji za otkaz ugovora o najmu, što daje tek neznatnu vjerojatnost da će najmoprimac dobrovoljno napustiti stan, pri čemu nije postojalo niti bilo kakvo vremensko ograničenje trajanja sustava zaštićenog najma (sve do stupanja na snagu Zakona o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (broj zahtjeva: 12027/10 i dr.) i Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3242/2018 i dr. – „Narodne novine" br. 36/24.).

7.2. Prema odredbi čl. 30. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine'' br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17 - dalje ZVDSP), pravo vlasništva je stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svojeg nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima, pa tako ima i pravo dati nekretninu

- stan u najam osobi po svom izboru i prema tržišnim cijenama. U Republici Hrvatskoj je 5. studenog 1997. stupio na snagu Zakon o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i protokola br. 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - međunarodni ugovori" br. 18/97 – dalje: Konvencija), te se tužena obvezala istu primjenjivati, kao i postojeće propise uskladiti sa preuzetim međunarodnim obvezama. Čl. 134. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14 , dalje: Ustav) propisuje da međunarodni ugovori, koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, te su po pravnoj snazi iznad zakona.

7.3. Prvostupanjski sud napominje da je Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLJP) u dvije presude (J c/a Hrvatska br. 12027/10; R i dr. c/a Hrvatska br. 35444/12, 35576/12, 41555/12, 41558/12 i 48914/12) u kojima je odlučivao o šest zahtjeva podnositelja protiv Republike Hrvatske presudio da je došlo do povrede čl. 1 Protokola broj 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Pritom iz citiranih presuda proizlazi da se radilo o slučajevima koji su u potpunosti usporedivi sa činjenicama u ovom predmetu, odnosno radilo se o tužbama vlasnika stanova na kojima je po zakonu uspostavljen prisilni odnos zaštićenog najma, a ESLJP je utvrdio da je sadašnjim zakonodavstvom (Zakonom o najmu stanova) došlo do povrede čl. 1 Protokola broj 1 uz Konvenciju koji glasi: Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva te se nitko ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Naime, stav je ESLJP da je došlo do miješanja u vlasnička prava vlasnika stanova temeljem odredbi Zakona o najmu stana, s obzirom da zaštićeni najam ima za posljedicu niz ograničenja koja onemogućavaju vlasnike stanova u ostvarivanju prava na korištenje svoje imovine (točka 117 presude Statileo c/a Hrvatska), pri čemu je nastavno tome ESLJP, a u skladu sa st. 2 čl. 1 Protokola broj 1, ispitivao i je li takvo miješanje tuženika u pravo vlasništva pojedinca bilo opravdano, predviđeno zakonom, u općem interesu i razmjerno. Provođenjem takvog testa razmjernosti navedeni sud smatra da je isto bilo zakonito, jer je tužena donijela zakonske propise, prihvaća da je bilo i u općem interesu, ali nalazi da nije bilo razmjerno (točke 123 - 143 presude Statileo c/a Hrvatska), odnosno da je država nametnula prekomjerni individualni teret vlasnicima stanova jer su upravo oni "primorani snositi većinu socijalnih i financijskih troškova stambenog zbrinjavanja zaštićenog najmoprimca", slijedom čega je ESLJP presudio da je došlo do povrede čl. 1 Protokola broj 1 uz Konvenciju. Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zajedno sa već citiranim Protokolom 1, a primjenom čl. 134. Ustava, postala je dakle dijelom unutarnjeg pravnog poretka danom ratifikacije, pa primjenjujući odredbu čl. 134. Ustava na ovaj pravni odnos, prvostupanjski sud utvrđuje da je i u odnosu na tužitelja došlo do povrede prava na mirno uživanje vlasništva tj. do povrede čl. 1 Protokola broj 1 uz Konvenciju, jer je činjenična i pravna situacija ne samo usporediva nego potpuno identična situaciji šestero osoba koje su se radi iste situacije obratile ESLJP i u odnosu na koje je ESLJP utvrdio povredu prava priznatih Konvencijom.

8.1. U odnosu na prigovor zastare, prvostupanjski sud ukazuje na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3219/2019 od 13. prosinca 2023. kojom je usvojena ustavna tužba tužiteljice iz predmetne parnice, prema kojoj se do donošenja presude ESLJP-a u predmetu Statileo protiv Hrvatske (2014.) i njome uzrokovane promjene pravnih stajališta sudova u Republici Hrvatskoj (Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev- 2364/2016 od 19. prosinca 2018.) „… vlasnicima stanova … u pogledu računanja početka zastarnog roka i nastupanja zastare, ne može se staviti na teret kao njihov propust činjenica da prije odluke Statileo protiv Hrvatske, odnosno prije promjene pravnog stajališta Vrhovnog suda nisu pred sudovima u Republici Hrvatskoj pokretali postupke protiv države radi naknade štete uzrokovane navedenim zakonom nametnutim ograničenjima prava vlasništva … niti činjenica da su ih, kao u konkretnom slučaju, pokrenuli prije promjene pravnog stajališta Vrhovnog suda od 19. prosinca 2018., a nakon odluke Statileo protiv Hrvatske … da je potrebno šest mjeseci kako bi nakon promjene određenog pravnog stajališta razvoj sudske prakse dosegnuo takav (dovoljan) stupanj pravne sigurnosti da bi se mogla smatrati kako je javnost zaista postala svjesna prevladavajuće sudske prakse …da je tek nakon proteka šest mjeseci od zauzimanja stajališta Vrhovnog suda u rješenju od 19. prosinca 2018. u pogledu prava vlasnika na naknadu štete u visini razlike između tržišne i zaštićene najamnine, a kojim je Vrhovni sud promijenio prevladavajuću sudsku praksu, dakle od 19. lipnja 2019. sudska praksa kojom se utvrđuje kompenzacijsko pravno sredstvo postala stabilna i tek od tada su mogli početi teći zakonski rokovi za računanje i nastup zastare propisani člankom 230. stavkom 1. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. u daljnjem tekstu: ZOO,)…tijek zastarnog roka se računa od 19. lipnja 2019.

8.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev-314/2025-2 od 9. travnja 2025. prihvatio argumentaciju Ustavnog suda Republike Hrvatske, te je, vodeći računa o navedenim shvaćanjima Europskog suda za ljudska prava, zauzeo pravno shvaćanje koje glasi: „Potraživanje naknade štete vlasnika stana u kojem posjed stana ima zaštićeni najmoprimac, a s naslova gubitka zarade od najamnine dospijeva mjesečno, radi čega se radi o trogodišnjem zastarom roku iz čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23- dalje ZOO), s time da zastara takvih potraživanja ne može početi teći prije 19. lipnja 2019.“.

9. Donoseći pobijano rješenje i presudu prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka USRH koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 70/19 uz izuzetke propisane stavkom 2. i 3. istog članka i na temelju članka 107. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 80/22 uz izuzetke propisane stavkom 2., 3., 4. i 5. tog članka - dalje u tekstu: ZPP), a niti bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena.

10.1. U žalbi u odnosu na bitne povrede odredaba parničnog postupka tužena apostrofira da je prvostupanjski sud pogrešno dopustio preinaku tužbe kojoj se tužena protivila. Najprije treba reći da je u skladu sa Nalazom i mišljenjem vještaka građevinske struke ing. RO, u promatranom razdoblju (od svibnja 2016. godine do rujna 2024. godine) tužitelj s osnove najma mogao primiti sveukupni iznos od 31.039,17 EUR, a primio je 1.704,28 EUR. U skladu sa navedenim , tužitelj za predmetno razdoblje potražuje iznos od 29.334,89 EUR (31.039,17 EUR umanjeno za 1.704,28 EUR).

10.2. Za (1) tzv. [adresa] IO (k. č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]) i to za razdoblje od listopada 2024. godine do prosinca 2024. godine, tužitelj potražuje iznos od 280,91 eura za svaki od predmetna tri mjeseca (sukladno Nalazu i mišljenju – na stranici 17/30), umanjeno za iznos koji je primio, odnosno 13,17 EUR. Dakle, za svaki od predmetna tri mjeseca, tužitelj potražuje 267,74 eura. Za isti tzv. [adresa] IO (k. č. zgr. [katastarska čestica]) od siječnja 2025. godine nadalje, tužitelj ne potražuje nikakvu isplatu, budući da od siječnja 2025. prima tzv. ekonomski izračunati najam. Za (2) tzv. [adresa] (k. č. zgr. [katastarska čestica]) i to samo za listopad 2024. godine tužitelj potražuje naknadu u iznosu od 130,16 eura, s obzirom da mu je od studenog 2024. godine vraćen posjed predmetnog stana. Dakle, tužitelj od studenog 2024. godine nadalje ne potražuje nikakvu naknadu.

10.3. Slijedom iznesenog, tužitelj usklađuje tužbeni zahtjev na način da zahtijeva isplatu iznosa od 29.334,89 eura s pripadajućim zateznim kamatama od 15. listopada 2024., isplatu iznosa od 267,74 eura za mjesece listopad – prosinac 2024. s pripadajućim zateznim kamatama, isplatu iznosa od 130,16 eura za listopad 2024. s pripadajućim zateznim kamatama, sve uz naknadu troškova parničnog postupka.

10.4. U odnosu na prigovor tužene da je tužitelj preinačio tužbu povećanjem, između ostalog za razdoblje od 31. kolovoza 2018., treba reći da je tužitelj podnio tužbu 26. lipnja 2019. potražujući naknadu štete za tri godine unatrag, dakle već je tužbom obuhvatio razdoblje od 31. kolovoza 2018. do 26. lipnja 2019.

10.5. Nadalje, izvornom tužbom podnesenom 26. lipnja 2019. tužitelj je zahtijevao isplatu iznosa od 86.771,81 HRK (za razdoblje od svibnja 2016. do podnošenja tužbe) kao i isplatu mjesečnih iznosa nadalje. Podneskom od 4. veljače 2026. tužitelj usklađuje tužbeni zahtjev u odnosu na mjesece koji su u međuvremenu dospjeli. Dakle, u konkretnom slučaju tužitelj je preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva iz razloga dugotrajnosti ovog postupka i što su tijekom postupka protekom vremena dospijevali mjesečni iznosi pojedinih dijelova tražbina, te se posljedično tome, mijenjalo i razdoblje do kojeg tužitelj zahtijeva naknadu štete.

10.6. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da u konkretnom slučaju, preinaka tužbe koju je izvršio tužitelj predstavlja preinaku iz čl. 191. st. 2. ZPP. Naime, odredbom čl. 191. st. 2. ZPP propisano je da ako tužitelj preinačava tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti. U konkretnom slučaju, tužitelj je preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva zbog okolnost i koje su nastale nakon podnošenja tužbe pri čemu nije mijenjao činjeničnu, pa čak niti pravnu osnovu tužbe. Prema stajalištu ovog suda, takvoj preinaci tužbe, sukladno čl. 191. st. 2. ZPP, tužena se ne može protiviti, a prvostupanjski sud je pravilno u skladu s odredbom čl. 190. st. 2. i 3. ZPP, ocijenio da je dopuštanje preinake svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Naime, ovaj sud smatra da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao istu preinačiti do zaključenja prethodnog postupka s obzirom da je visinu zahtjeva mogao znati i točno odrediti tek po provedbi građevinskog vještačenja. Stoga je preinaka svrsishodna jer se i taj dio utužene tražbine može raspraviti u okviru ovog postupka čime se izbjegavaju troškovi vođenja nove parnice. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud je rješenjem dopustio preinaku tužbe kao svrsishodnu.

11. Na žalbene navode kojima tužena ističe prigovor zastare na preinačeni dio tužbenog zahtjeva treba reći da postoji ustaljena sudska praksa koja se temelji na pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske suda zauzetog na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održanoj 27. svibnja 2024. koje glasi:

„U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-1005/2024-2 od 26. studenoga 2024.).

12. U odnosu na žalbeni navod tužene da je zaštićena najmoprimka ČO preminula **.**.2023., što iznosi tek u žalbi, treba reći da je odredbom čl. 299. ZPP propisano je da su stranke dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke (st. 1). Stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka (st.2). Nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. ovoga članka sud neće uzeti u obzir (st. 3). Također je odredbom čl. 352. st. 1. ZPP propisano da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Pri tome treba istaknuti da se osobni podaci mogu utvrđivati uvidom u evidencije koje vodi upravo tužena putem Ministarstva unutarnjih poslova, te su joj ti podaci jednostavnim uvidom u JRO MUP zasigurno bili dostupni tijekom prvostupanjskog postupka. Zaključno, sam tužitelj je učinio nespornim da mu je u studenom 2024. vraćen posjed predmetnog stana, dakle tužitelj od studenog 2024. nadalje ne potražuje nikakvu naknadu za taj stan.

13. U odnosu na žalbene navode kojima tužena problematizira nalaz i mišljenje vještaka jer da je izrađeno protekom više godina od rješenja suda kojim je određeno vještačenje, te izvršenih očevida, treba reći da tužena nije imala prigovora niti primjedbi na matematički izračun u nalazu i mišljenju vještaka, a sam tužitelj je na utvrđeni iznos odgovarajuće tržišne najamnine oduzeo iznose poreza na dohodak od imovine i prireza porezu na dohodak, koje bi bio obvezan platiti da je mogao ostvariti tržišnu najamninu.

14. Stoga nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

15. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo zaključivši da tužitelj ima pravo na naknadu imovinske štete koja mu je nastala povredom čl. 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju, kao i da im je navedenu štetu dužna naknaditi tužena. Time ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda, a koji proizlaze i iz točke 38. presude R i dr. c/a Hrvatska, da je tužitelj pretrpio materijalnu štetu kao posljedicu nemogućnosti naplate adekvatne najamnine za svoj stan. Nadalje, primjenom pravnog stava iz točke 40. presude R i dr. c/a Hrvatska, ovaj sud nalazi da i ZOO dopušta da se dosudi naknada pretrpljene materijalne štete, a pri visini valja voditi računa o zaštićenoj najamnini koju je tužitelj primao i najamnini koju bi ostvario iznajmljivanjem svoga stana na tržištu. Navedeno proizlazi i iz odredbe čl. 50. Ustava, koji propisuje da je zakonom moguće u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništvo, uz naknadu tržišne vrijednosti. Iz gore navedenog ovaj sud također nalazi utvrđenim da postoji protupravnost u postupanju tužene u pitanju reguliranja prava zaštićenih najmoprimaca na stanovima u vlasništvu fizičkih osoba odnosno prava i obveza vlasnika takvih stanova, kao i da isto predstavlja povredu Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, dok tužena posebno niti ne obrazlaže u čemu bi se sastojala pogrešna primjena materijalnog prava.

16. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje (u vezi s čl. 381. ZPP) i presudu u dijelu pod stavkom I., II., III i V. izreke.

17. Prvostupanjska presuda u nepobijanom dijelu pod stavkom IV. izreke nije ispitivana u žalbenom postupku.

18. Tuženoj nisu priznati zatraženi troškovi sastava žalbe jer sa žalbom nije uspjela (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP).

U Varaždinu 22. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer