Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1308/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Tanje Novak-Premec predsjednice vijeća, Ivane Požar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Lane Putrić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TU, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Miličević, odvjetnik iz Požege, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Porobija, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija j.t.d. iz Zagreba, radi isplate, u povodu žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Požegi poslovni broj P- 58/2023-42 od 30. lipnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 22. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika djelomično se odbija i djelomično prihvaća te se presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-58/2023-42 od 30. lipnja 2025.

- potvrđuje u točci II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku u roku 15 dana isplatiti tužitelju zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do 30. rujna 2015., i to na iznose kako slijedi:

102,52 EUR od 15.09.2012.

198,94 EUR od 15.10.2012.

205,24 EUR od 15.11.2012.

201,06 EUR od 15.12.2012.

196,03 EUR od 15.01.2013.

194,30 EUR od 15.02.2013.

192,52 EUR od 15.03.2013.

204,88 EUR od 15.04.2013.

186,63 EUR od 15.05.2013.

183,62 EUR od 15.06.2013.

185,42 EUR od 15.07.2013.

183,53 EUR od 15.08.2013.

190,26 EUR od 15.09.2013.

194,61 EUR od 15.10.2013.

196,74 EUR od 15.11.2013.

204,31 EUR od 15.12.2013.

5,50 EUR od 15.01.2014.

2,68 EUR od 15.02.2014.

5,15 EUR od 15.03.2014.

2,99 EUR od 15.04.2014.

0,00 EUR od 15.05.2014.

0,57 EUR od 15.06.2014.

2,78 EUR od 15.07.2014.

4,54 EUR od 15.08.2014.

4,99 EUR od 15.09.2014.

6,87 EUR od 15.10.2014.

9,58 EUR od 15.11.2014.

11,42 EUR od 15.12.2014.

11,81 EUR od 15.01.2015.

10,28 EUR od 15.02.2015.

10,28 EUR od 15.03.2015.

10,28 EUR od 15.04.2015.

10,28 EUR od 15.05.2015.

10,28 EUR od 15.06.2015.

sve po stopi do 31. prosinca 2007. od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 30. rujna 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena.

- preinačuje u dijelu točke II. izreke u kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznose glavnica od ukupno 3.140,89 EUR, kao i u dijelu u kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju zatezne kamate koje teku na pojedine mjesečne iznose iz točke II. izreke prvostupanjske presude za razdoblje od 1. listopada 2015. pa do isplate, i to na način da se u tim dijelovima tužbeni zahtjev tužitelja odbija.

-potvrđuje u točci III. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se rješenje Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-58/2023-42 od 30. lipnja 2025. kojim je dopuštena preinaka tužbe potvrđuje.

II. Žalba tuženika protiv rješenja o trošku sadržanog u presudi Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-58/2023-42 od 30. lipnja 2025. iz točke IV. izreke djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava kao osnovana, te se navedeno rješenje:

- potvrđuje za iznos od 1.870,90 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 30. lipnja 2025. pa do isplate.

- preinačuje preko iznosa od 1.870,90 EUR na način da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.696,18 EUR sa zateznim kamatama na taj dio od 30. lipnja 2025. pa do isplate.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka uz iznosu od 71,73 EUR u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točci II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 3.140,89 EUR kao iznos naplaćen primjenom valute švicarski franak na glavnicu kredita iz Ugovora o kreditu broj 454/2006 sklopljenog na dan 17. srpnja 2006. i to sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u toj točci izreke. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate na iznose obuhvaćene u sporazumu o konverziji od 11. siječnja 2016., koje kamate teku na pojedinačne iznose navedene u toj točci od njihovog dospijeća pa do 30. rujna 2015., točkom IV. naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 3.567,08 EUR sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate dok je s preostalim zahtjevom za naknadu troškova postupka tužitelj odbijen. Rješenjem u sklopu iste prvostupanjske presude (točka I.) dopuštena je preinaka tužbe tužitelja iz podneska od 24. ožujka 2025.

2. Navedenu presudu i rješenje o trošku te o preinaci tužbe pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne Novine“ broj 70/19 uz izuzetke propisane stavkom 2. i 3. istog članka i na temelju članka 107. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 80/22 uz izuzetke propisane stavkom 2., 3., 4. i 5. istog članka - dalje u tekstu: ZPP), uz prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži i naknadu troškova sastavljanja žalbe.

3. Odgovor na žalbu podnio je tužitelj, u istom u bitnom smatra da je presuda prvostupanjskoga suda osnovana na zakonu i pravno utemeljena, te da ne postoje povrede na koje se žalba poziva, pa predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu a prvostupanjsku presudu potvrditi.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je utvrđenje djelomične ništetnosti potrošačkog ugovora o kreditu broj 454/2006, kreditna partija 7103210125 koji su stranke sklopile 17. srpnja 2006. te zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u valuti CHF i nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni redovne kamatne stope u tom potrošačkom ugovoru, a u odnosu na koji su stranke sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015. i 52/2016., dalje ZPK) 11. siječnja 2016. zaključile Sporazum uz ugovor o kreditu.

6. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne kao i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava, provedenim financijskim vještačenjem te saslušanjem tužitelja, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 17. srpnja 2006. između tuženika kao banke i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o kreditu broj 454/2006, kreditna partija 7103210125 za kupnju kuće, s ugovorenim iznosom kredita od 133.400,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita i s rokom otplate 20 godina, uz redovnu kamatu od 4,5% godišnje, promjenjivu;

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu – da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju;

- da su se stranke bez pojedinačnog pregovaranja sporazumjele o tome da će tužitelj plaćati tuženiku promjenjive kamate pri čemu će se konkretna stopa tih kamata utvrđivati u skladu s odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom banke;

- da je riječ o potrošačkom ugovoru (tužitelj ga je sklopio kao fizička osoba a namjena je za kupnju kuće) koji je obuhvaćen presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača kao tužitelja i osam banaka sa sjedištem u [adresa] kao tuženika pod poslovnim brojem P- 1401/2012 i koja je u odnosu ovdje tuženika u odluci o jednostranoj izmjeni kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odluci o valutnoj klauzuli u CHF 14. lipnja 2018.;

- da je, kad je riječ o spornoj odredbi o jednostranoj izmjeni promjenjive kamatne stope, kolektivni spor u odnosu na tuženika završio na način da pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., koja je u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je tuženik (uz druge banke iz navedenog spora) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine" br. 96/2003., 46/2007., 79/2007., dalje: ZZP/2003) i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007. i 125/2007., dalje: ZZP/2007) povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali;

- da je, kad je riječ o spornoj odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je tuženik (uz druge banke iz navedenog spora) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/2003 i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. ZZP/2007, povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- da se, imajući na umu odredbu članka 502.c ZPP-a, opravdano tužitelj u ovoj (posebnoj) parnici za utvrđenje i naknadu poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava, pa je sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen;

- da su stranke 11. siječnja 2016. sklopile Sporazum uz ugovor o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/2015., dalje: ZID ZPK/2015);

- da je taj Sporazum uz ugovor o kreditu sklopljen i ispunjen u skladu s odredbama ZID ZPK/2015;

- da iz vještačenja provedenog tijekom prvostupanjskog postupka proizlazi da je tužitelj s osnova promjene ugovorne kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu te radi promjena tečaja CHF u odnosu na početni tečaj u vrijeme dobivanja kredita isplatio tuženiku iznos od 8.990,45 EUR, dok je prilikom konverzije utvrđena u korist tužitelja preplata u iznosu od 5.849,65 EUR, kojom preplatom je vještak kronološkim redom zatvorio početna potraživanja glavnice preplaćenih iznosa, nakon čega je utvrdio da je u korist tužitelja preostaje razlika u iznosu od 3.140,89 EUR;

- da je s financijsko-računovodstvenog motrišta izračun konverzije proveden u skladu s odredbama članka 19.c ZPK-a;

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari zbog tražbine tužitelja s osnova promjene ugovorne kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu podnesena 11. lipnja 2019,, te je kod istoga suda u predmetu P-220/2023 dana 3. lipnja 2023. (a ne 3. kolovoza 2023. kako to očito omaškom navodi prvostupanjski sud u točci 14.1. obrazloženja) tužitelj podnio tužbu radi isplate s osnova promjena tečaja CHF u odnosu na početni tečaj u vrijeme dobivanja kredita, koji spisi su spojeni rješenjem prvostupanjskog suda od 30. listopada 2023.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud sporne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF smatra ništetnima te je kao pravnu posljedicu njihove ništetnosti naložio tuženiku vratiti sve uplate koje su učinjene na ime ispunjenja tih ništetnih ugovornih odredbi u ukupnom iznosu od 3.140,89 EUR (koji iznos preostaje kada se od ukupnog dugovanja u visini od 8.990,45 EUR odbije preplata od 5.849,56 EUR) i to sa zakonskim zateznim kamatama od dana kada je pojedine iznose primio do isplate. Također prvostupanjski sud dosuđuje tužitelju i zatezne kamate na sve iznose priznate u konverziji čija je glavnica zatvorena preplatom, i to od svakog pojedinog dospijeća pa do 30. rujna 2015. kao datuma obračuna konverzije. Pritom smatra da se tužitelj osnovano poziva na odredbu članka 502.a. st. 1. ZPP-a. Uz to je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim prigovor zastare te je zaključio da sklopljeni Sporazum uz ugovor o kreditu nije od značaja za osnovanost tužbenog zahtjeva jer se tim sporazumom potrošač nije odrekao zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u ugovoru o kreditu.

8. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

9. Ispitujući na taj način pobijanu presudu ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. U tom dijelu nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi poziva tuženik jer pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika. Ti razlozi nisu proturječni ni nerazumljivi pa se, suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda u tom dijelu može ispitati.

10. Prvenstveno, što se tiče žalbe protiv rješenja kojim je prvostupanjski sud dozvolio preinaku tužbe, valja istaknuti da je tužitelj tužbu u ovoj pravnoj stvari podnio zbog isplate tražbine s osnova promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu, te je kod istoga suda u predmetu P-220/2023 podnio tužbu radi promjena tečaja CHF u odnosu na početni tečaj u vrijeme dobivanja kredita. U oba predmeta tužitelj je zahtijevao preplatu te je potraživao i zatezne kamate, pri čemu je iznos preplate u postupku P-220/2023 sam i tužbi odbio od kronološki najstarijih potraživanja glavnice (upravo kako je to učinio i vještak u ovom postupku), nakon čega je na navedene iznose potraživao samo zatezne kamate, dok je u odnosu na preostale iznose (koji nisu podmireni preplatom) potraživao i glavnicu i zatezne kamate od dana svakog pojedinačnog plaćanja pa do isplate. Iz navedenog je razvidno da tužitelj od početka parnice traži sadržajno i kvantitativno istu stvar (glavnicu i zatezne kamate od pojedinačnih dospijeća), a konačni zahtjev je postavio nakon utvrđenja točne visine vještačenjem.

11. Stoga je je prvostupanjski sud pravilno u smislu 192. st. 2. ZPP-a dopustio preinaku tužbe te su suprotni žalbeni navodi bez uporišta, pri čemu valja ukazati na zaključak Su-IV-162/2021 usvojen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanog u Zagrebu 26. studenog 2021. prema kojem je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

12. Nadalje, nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju bi se nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06), pri čemu valja dodati da tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagao svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, pa nedopuštanje preinake tužbe, koja je uslijedila ovdje odmah nakon provedenog vještačenja, ne bi bilo razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu. Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a iz provedenog postupka evidentno je da takve zlouporabe u konkretnom slučaju nije bilo, te ovaj sud cijeni da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka.

13. Nadalje, neosnovano tuženik u žalbi navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2 točka 11. ZPP-a jer da se prvostupanjski sud nije niti osvrnuo, a kamoli ocijenio i obrazložio praksu brojnih županijskih sudova, pa i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koju je dostavio tuženik a tiče se odlučivanja u činjenično sličnim predmetima. Naime, sudska praksa na koju se pozivao tuženik tijekom prvostupanjskog postupka (a i u žalbi) ne veže sud jer sudovi sude na temelju Ustava, pravne stečevine Europske unije, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava (sukladno odredbi čl. 5. Zakona o sudovima – „Narodne novine“ 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22 i 16/23), pa odluke drugih sudova nisu formalni izvori prava u Republici Hrvatskoj.

14. Tuženik u žalbi navodi i da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2 točka 11. ZPP-a (izostanak odlučnih činjenica u vezi s namjenom kredita i navodnim potrošačkim svojstvom tužitelja te nerazumljivost i proturječnost presude u točkama. 27. do 31. obrazloženja). Uz to ističe i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP u vezi članka 502.c ZPP jer je prvostupanjski sud usvojio tužbeni zahtjev primjenom utvrđenja iz kolektivnog spora pozivom na odredbu članka 502.c ZPP, a da tužitelj nije dokazao da se ta utvrđenja doista na njega mogu primijeniti odnosno da nije dokazao svoje svojstvo potrošača, niti je prvostupanjski sud analizirao iskaz tužitelja i namjenu ugovora. Pritom ističe i ponavlja da tužitelj ne može biti kvalificiran kao prosječan potrošač jer je riječ o osobi koja je profesionalno i poslovno duboko involvirana u složene financijske i tržišne odnose, jer je dugogodišnji poduzetnik, direktor društva FeraVino d.o.o. te predsjednik uprave društva Eurowest d.d. (ranije: Požeška dolina d.d.) – dioničkog društva koje posluje na tržištu kapitala, što ne samo da podrazumijeva detaljno razumijevanje ekonomskih i pravnih instrumenata, već i aktivno upravljanje financijskim portfeljima, kreditnim obvezama i investicijskim rizicima.

15. Vezano za navedeno, odnosno za tužiteljevo svojstvo potrošača, ističe se da je u skladu s člankom 3. točkom 1. ZZP/2003, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetnim kreditom kupio kuću u kojoj stanuje i danas, pa se ne može uzeti da taj ugovor (koji nije sklapan u okviru njegovog tadašnjeg zanimanja, poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti) nije sklopio kao potrošač. Naime, svojstvo „potrošača” osobe treba ocijeniti u trenutku sklapanja predmetnog ugovora pri čemu nije odlučno što je tužitelj po zanimanju niti koliko je upućen u druge investicijske projekte ili financijske aranžmane, nego je li tužitelj ugovor zaključio u okviru svoje profesionalne djelatnosti. Zbog toga je fizička osoba koja sklapa ugovor o namjenskom kreditu radi kupnje kuće za vlastito stanovanje svakako obuhvaćena pojmom „potrošač” u smislu članka 3. točke 1. ZZP/2003 ako ta osoba nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, upravo kao što je nastupao tužitelj.

16. Pritom, osim što pravilnost utvrđenja da je riječ o potrošačkom ugovoru proizlazi iz pravilne ocjene iskaza tužitelja, činjenica da je riječ o potrošačkom ugovoru proizlazi već i iz same nesporne činjenice da su u odnosu na predmetni ugovor o namjenskom kreditu stranke sklopile Sporazum uz ugovor o kreditu u skladu s odredbama glave IV.a ZPK-a - „Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF“, a čemu ne bi bilo mjesta da tužitelj nema svojstvo potrošača, s obzirom na to da se prema članku 19.a ZPK-a tom glavom uređuju obveze vjerovnika i potrošača, a konverzija je provedena u skladu s člankom 19.e ZPK-a nakon što je tuženik potrošaču dostavio izračun konverzije i prijedlog izmijenjenog ugovora o kreditu. Zbog toga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je sporni ugovor o kreditu potrošački iz članka 3. točke 1. tada važećeg ZZP/2003.

17. Daljnji žalbeni navodi u bitnome se iscrpljuju u osporavanju pravnog shvaćanja suda prvog stupnja o učincima dodatka ugovoru o kreditu na utuženi kondikcijski zahtjev pa će biti ocijenjeni prilikom ispitivanja žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, i to kako slijedi:.

18. Prvenstveno, u odnosu na žalbene navode kojima tuženik osporava polazni zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, koja ništetnost je ovdje utvrđena kao prethodno pitanje, kao i pravni interes da se tužitelj na tu ništetnost poziva, ukazuje se na odredbu članka 327. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje u tekstu: ZOO/2005), a prema kojoj se na ništavost može pozivati svaka zainteresirana osoba, što su prije svih ugovorne strane. Pritom je neodlučno što su ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF izmijenjene Sporazumom uz ugovor o kreditu od 11. siječnja 2016. jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., koje je doneseno u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, potrošač ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi (ovdje se pozivati na ništetnost) iako je sklopio dodatak ugovoru kojim su izmijenjene te odredbe ugovora, kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. S obzirom da sud pazi na ništetnost i po službenoj dužnosti, to tužitelj zahtjev za utvrđenje te ništetnosti nije nužno trebao postaviti kao samostalni zahtjev, kako to pogrešno smatra tuženik, već nema zapreke o istome odlučiti kao o prethodnom pitanju.

19. Nadalje, pravilno je primijenjena odredba članka 502.c ZPP-a kojom je propisana vezanost suda za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 kojom je u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača. Zbog toga je na pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je riječ o nepoštenim ugovornim odredbama koje su na temelju članka 87. stavka 1. ZZP/2003 ništetne.

20. Pritom valja istaknuti da se tužitelj već u tužbi pozvao na pravne učinke pravomoćne presude iz kolektivnog spora, dok tuženik, na kojemu je teret dokazivanja, nije dokazao da se o spornim odredbama sadržanim u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, dakle nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih odluka donesena u sporu kolektivne zaštite potrošača ne bi imala obvezujući učinak sukladno članku 502.c stavku 1. ZPP-a, pa se u tom smislu ukazuju neosnovanima svi suprotni žalbeni navodi tuženika.

21. U odnosu na žalbu protiv odluke o isplati:

22. Osnovano tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo prihvativši u točci II. izreke pobijane presude glavni kondikcijski zahtjev za isplatu iznosa od 3.140,89 EUR (koji je preostao nakon što je utvrđena preplata prilikom konverzije u korist tužitelja u iznosu od 5.849,65 EUR, a kojom preplatom je vještak kronološkim redom zatvorio početna potraživanja preplaćenih iznosa do ukupno utvrđenih 8.990,45 EUR), a koji je na ime ispunjenja kredita do 30. rujna 2015. (dana obračuna konverzije) plaćen na temelju ništetne ugovorne odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i o otplati kredita uz valutnu klauzulu u sadržanih u ugovoru o kreditu i to kao pravna posljedica njihove nepoštenosti utvrđene u sporu radi kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.

23. Iz stanja spisa i utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je Sporazum uz ugovor o kreditu od 11. siječnja 2016.. sklopljen i ispunjen u skladu s odredbama ZID ZPK/2015 te da je izračun konverzije obavljen u skladu s prisilnim propisom iz članka 19.c toga Zakona.

24. Kad ZZP/2003, kao posebni zakon, propisuje da su nepoštene odredbe ništetne, on ne propisuje pravne posljedice ništetnosti tih odredbi, pa se, u nedostatku posebnih odredbi ZZP/2003 o posljedicama ništetnosti nepoštenih odredbi, primjenjuju opća pravila obveznog prava (ZOO/2005) ili primjenjivi posebni propisi ako postoje.

25. U odnosu na predmetni potrošački ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke sklopile 17. srpnja 2006.. stupio je 30. rujna 2015. na snagu ZID ZPK/2015.

26. ZID ZPK/15 donesen je nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene u posebnom razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i obzirom da je tečaj CHF izrazito jačao s vremenom te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope što je dovelo u izrazito težak položaj korisnike kredita i potrošača. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati korisnicima kredita u CHF, odnosno u kunama vezano za tečaj CHF, isti položaj u odnosu na korisnike kredita u valuti EUR. Na temelju odredbi čl. 19.b i čl. 19.c koji su dodani čl. 1. ZID ZPK/15 proizlazi da vjerovnik i dužnik uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR) s time da se razlika između više uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, kojom se ovisno o okolnostima slučaja postupa sukladno dodanoj odredbi čl. 19.c st. 5. ZID ZPK/15.

27. Uređuje li taj Zakon restituciju za nepoštene ugovorne odredbe iz potrošačkih ugovora o kreditu denominiranih u CHF ili denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to na način koji zadovoljava visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima koja se jamči odredbama ZZP/2003, ključno je pravno pitanje za odlučivanje o predmetu spora.

28. Kad je riječ o pravnim posljedicama nepoštenosti ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima, ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Upravo to i proizlazi iz odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/2003 imajući na umu da ništetnost djeluje ex tunc.

29. Osim toga, nepoštene odredbe o jednostranoj promjeni stope ugovorne kamate i o otplati kredita uz valutnu klauzule u CHF iz ugovora o kreditu, nakon zaključenog Sporazuma, više ne obvezuju tužitelja, s obzirom na to da su te nepoštene ugovorne odredbe zamijenjene na način kao da je za sve ugovoreno vrijeme kredita isti bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR i uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR. U tom je smislu ostvaren neobvezujući učinak tih nepoštenih ugovornih odredbi u skladu s člankom 87. stavkom 1. ZZP/2003.

30. Stranke su Sporazum uz ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, koji je sadržavao ništetnu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništetnu odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZPK-a na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.), osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja, iskorišteni u korist potrošača i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Sporazumom. Drugim riječima, u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništene ugovorene odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF.

31. U tom smislu, prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda, iako ZID ZPK/2015 ne propisuje ništetnost spornih ugovornih odredbi, pa stoga niti način restitucije potrošača, u pravnoj situaciji kad su isplate koje su učinjene na ime nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i na ime nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope, na temelju među strankama sklopljenog valjanog Sporazum, iskorištene za ispunjenje daljnjih obveza prema tom Sporazumu, ne može se zaključiti da Sporazum nema restitucijski učinak u odnosu na navedene nepoštene ugovorne odredbe, bez obzira na to što ZID ZPK/2015 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate vraćaju potrošaču, nego da se iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Sporazumom.

32. Pritom je za dodati da je u oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos- 1/2019, Vrhovni sud Republike Hrvatske, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK715 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

33. Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

34. Pored činjenice da je tuženik na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZPK-a u izračune konverzije uvrstio sve primljene iznose, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena početna ugovorena kamatna stopa, kao i sve iznose koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita, očito je da ta razlika koja se sada zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Sporazuma uz ugovor nije (više) bez osnove u imovini tuženika, pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO/2005.

35. Tuženik je na temelju sklopljenog Sporazuma u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015 unio iznose koji se sada traže tužbom, a koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015. Ti su iznosi, međutim, zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije), u skladu sa sklopljenim Sporazumom iskorišteni za namirenje anuiteta s valutnom klauzulom u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu, a glede utvrđenog manjka, u skladu sa zakonom postignut je sporazum o namirenju.

36. Zbog toga je nepravilan zaključak suda prvog stupnja da postoji pravna osnova za isplatu razlike između početno ugovorene i stvarno primijenjene kamatne stope, odnosno za isplatu tečajnih razlika prema valutnoj klauzuli u CHF iz ugovora o kreditu, jer su i uplate koje čine te razlike u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita čime je obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala.

37. Imajući na umu navedene razloge, zaključak je ovog suda da je sklapanjem Sporazuma uz ugovor o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/2015 tužitelj restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli jer ga, s jedne strane, te odredbe ne obvezuju, a, s druge strane, isplate koje je na temelju njih učinio vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete Sporazumom. Stoga mu prema pravnom shvaćanju ovog suda ne pripada dosuđena isplata od 3.140,89 EUR.

38. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci proširenog vijeća od 13 sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026. gdje je na postavljeno revizijsko pitanje "Ima li potrošač korisnik kredita koji je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama ZID ZPK/15 ugovaranjem Sporazuma ugovoru konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom CHF, ako konverzijom vjerovnik nije vratio sve neosnovane stečene koristi koje je stekao primjenom ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora?" odgovoreno "Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Sporazuma Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".

39. Naposljetku, neodlučne su interpretacije tuženika u žalbi, kao i pozivanje tužitelja tijekom postupka, na praksu Suda Europske unije u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13). To zato jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku ne primjenjuje.

40. U skladu s člankom 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, tumačenje dvojbenih odredbi prava Europske unije, uključivo i njegovu primjenu ratione temporis i ratione materiae, u isključivoj je nadležnosti Suda Europske unije. Taj je Sud tumačenje o primjeni Direktive 93/13 dao u presudi od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 36. do 40. i 64. To je tumačenje doneseno u skladu s praksom tog Suda koji je više puta dotad ocjenjivao vremensku primjenjivost te Direktive u državama članicama koje su, poput Republike Hrvatske, Uniji pristupile nakon 31. prosinca 1994., kada je istekao rok za njezino prenošenje (rješenja od 3. travnja 2014., Pohotovosť, C-153/13, EU:C:2014:1854, t. 23. do 25 i od 3. srpnja 2014., T, C-92/14, EU:C:2014:2051, t. 26. do 29. i presuda od 9. srpnja 2020. u spojenim predmetima Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C- 699/18, EU:C:2020:537, t. 41. do 44.).

41. U skladu s navedenim tumačenjem, Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, 1. srpnja 2013. Stoga, eventualan povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te Direktive (Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 38.).

42. Imajući na umu da je i u ovom predmetu riječ o vremenski podudarnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao u postupku za potrebe kojeg je zatraženo tumačenje u predmetu C-567/2020, s obzirom na to da je ugovor o kreditu s valutom klauzulom u CHF u odnosu na koji se tužbom zahtijeva povrat iznosa koje je tuženik stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, ocjena je ovog suda da Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ovaj predmet. Naime, tumačenje Suda Europske unije izraženo u citiranoj presudi C-567/2020 djeluje erga omnes i obvezuju sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju normu EU prava koju je već istumačio Sud Europske unije u svojoj odluci. To se prije svega odnosi na sve sudove one države članice kojoj pripada nacionalni sud koji je zahtjevom za prethodnu odluku ishodio tumačenje EU prava. Imajući na umu da je tumačenje u predmetu C-567/2020 ishodio hrvatski sud (Općinski građanski sud u Zagrebu), očito je da tumačenje iz te odluke obvezuje i ovaj sud. Istovjetno pravno shvaćanje o (vremenskoj) neprimjeni prava EU (Direktive 93/13) na potrošačke ugovore zaključene prije 1. srpnja 2013. izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3149/2020-4 od 3. studenog 2021., točka 11.

43. Slijedom svega navedenog, s obzirom na to da je u odlukama o isplati iz točke II. izreke pobijane presude u dijelu koji se odnosi na iznos glavnice od 3.140,89 EUR pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz članka 1111. ZOO-a u vezi s člankom 19.c ZPK-a, na temelju članka 373. točke 3. ZPP-a u tom je dijelu preinačena prvostupanjska presuda na način da je zahtjev za isplatu glavnih iznosa plaćenih na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope odbijen.

44. Međutim, iako je tuženik na temelju sklopljenog Sporazuma uz ugovor o kreditu, u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015, unio glavne iznose koje tužitelj traži tužbom, a koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u ugovoru u kreditu s valutnom klauzulom u CHF bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015., kada su zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Sporazumom iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, ostaje činjenica da je riječ o iznosima koje je tuženik držao bez pravne osnove od dana kada su mu plaćeni do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.).

45. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi koje je unaprijed sastavio tuženik i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost u smislu članka 81. stavka 1. tada važećeg ZZP/2003 (jer su protivno načelu dobre vjere stvarale značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja) tuženik je iznose koje je na temelju tih ugovornih odredbi primio od tužitelja držao kao nepošteni stjecatelj. S obzirom na to da u skladu s člankom 1115. ZOO/2005 nepošteni stjecatelj vraća stečeno bez osnove sa zateznim kamatama od dana stjecanja, tuženik je, osim iznosa koje je primio na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu, na dan obračuna konverzije (dan prestanaka obveze vraćanja), dugovao i zatezne kamate koje su na pojedine iznose tekle od dana kada ih je primio do dana obračuna konverzije, kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje obveze tužitelja preuzete Sporazumom.

46. Izračun konverzije u skladu s odredaba članka 19.c ZKP-a ne predviđa da se te zatezne kamate iskorištavaju za ispunjenje tužiteljeve obveze prema Sporazumu sklopljenom prema tom propisu. Zbog toga je zaključak ovog suda da Sporazum nema restitucijski učinak u odnosu na zatezne kamate koje su tekle na pojedine iznose koje je platio na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu. Zbog toga, u skladu s općim pravilom iz članka 1115. ZOO/2005 tužitelju, u odnosu na iznose plaćene do dana obračuna konverzije, pripada pravo na isplatu zateznih kamata koje su tekle od dana plaćanja pojedinih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope pa do dana kad su ti iznosi iskorišteni u korist tužitelja za ispunjenje tužiteljeve obveze preuzete Sporazumom (30. rujna 2015.), a što je prema pravnom shvaćanju ovog suda dan kada je prestala obveza vraćanja.

47. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022., točka 32. i Rev 925/2023-2 od 8. travnja 2025., točka 54.1. i 56.1., Revd-4600/2025-2 od 19. studenog 2025. kao i u odluci proširenog vijeća od 13 sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026.

48. Slijedom takvih utvrđenja, a s obzirom da su citirane odredbe ugovora o kreditu u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđene nepoštenim zbog postupanja tuženika u predugovornoj fazi i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu koji je takvu odredbu nametnuo potrošačima bez pojedinačnog pregovaranja i unio u ugovore o potrošačkom kreditiranju, to se ne mogu prihvatiti osnovanim žalbeni razlozi tuženika kojima osporava tijek zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja. Pritom u vezi tijeka zateznih kamata i primjene odredbe članka 1115. ZOO/2005 postoji ustaljena sudska praksa redovnih sudova koja je reafirmirana i u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022. gdje se potvrđuje stav da je tuženik nesavjesni stjecatelj i da zbog toga duguje zatezne kamate od dana stjecanja.

49. Konačno, vezano za prigovor zastare, ističe se da u skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u kreditima s valutnom klauzulom u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualna je tužba u ovom predmetu podnesena prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača (14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF a 13. lipnja 2014. u odnosu na odredbu o promjenjivoj kamati). U tom smislu neosnovan je prigovor zastare, koji tuženik ponavlja i u žalbi, odnosno utužena tražbina koju bi tuženik stekao bez osnove u smislu članka 1111. u vezi članka 323. ZOO na temelju ništetne ugovorne odredbe nije zastarjela, pa tako nije zastarjela ni tražbina iz članka 1115. ZOO prema kojoj se, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

50. U tom smislu neosnovan je žalbeni navod da je prvostupanjski sud zanemario prigovor zastare koji se odnosi na zakonske zatezne kamate, a temeljem odredbe čl. 226. ZOO/2005 koja propisuje trogodišnji zastarni rok među ostalim i za povremene tražbine kamata (i to u situaciji kada je glavna tražbina prestala, jer u suprotnom kamate slijede sudbinu glavne tražbine), jer se objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u kreditima s valutnom klauzulom u CHF odnosi na sve restitucijske zahtjeve, dakle bez razlike u pogledu glavnog potraživanja i zateznih kamata.

51. Naposlijetku, a vezano za tuženikovo pozivanje na zastaru u odnosu na preinačeni zahtjev, ukazuje se i na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-123/2024-5 zauzeto na sjednici održanoj 27. svibnja 2024. prema kojem u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, pa je i u tom smislu žalba tuženika neosnovana.

52. Slijedom svih ranijih utvrđenja sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je naložio tuženiku isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate koje su na pojedine iznose plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u ugovoru o kreditu tekle od dana plaćanja do 30. rujna 2015., kada je tuženikova obveza vraćanja tih iznosa prestala. Nadalje, ispravno je prvostupanjski sud dosudio tužitelju i zatezne kamate na one iznose koji su uzeti u obzir prilikom konverzije, a u pogledu kojih je vještak kronološkim redom zatvorio početna potraživanja preplaćenih iznosa glavnica do ukupno utvrđenih 8.990,45 EUR, koje kamate je tužitelj potraživao do dana 30. rujna 2015., kako mu i pripada. Stoga je u tom dijelu (koji se odnosi na zatezne kamate), na temelju članka 368. stavka 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i djelomično je potvrđena točka II. izreke prvostupanjske presude, kao i u cijelosti točka III., dok je odnosu na zatražene zatezne kamate koje na iznose iz točke II. teku u kasnijem razdoblju (nakon 30. rujna 2015.), uz primjenu članka 373. točke 3. ZPP-a preinačena točka II. izreke prvostupanjske presude na način da je zahtjev za isplatu tih zateznih kamata odbijen.

53. U pogledu žalbe protiv odluke o trošku valja istaknuti da je, obzirom na način na koji je ovaj sud prihvaćanjem žalbe tuženika preinačio prvostupanjsku presudu, valjalo preinačiti i odluku o troškovima primjenom čl. 166. st. 2. ZPP-a. Pritom su djelomično osnovani žalbeni navodi tuženika u pogledu dosuđivanja tužitelju troška za odgođena ročišta (među ostalim i za ročište od 5. prosinca 2019.) u visini od 100 po EUR, kao i u pogledu priznavanja tužitelju prava na trošak za maksimalnih četiri obrazložena podneska po 200,00 EUR, koji doista svi nisu bili nužni za vođenje parnice, te je od strane prvostupanjskog suda vezano za navedene parnične radnje materijalno pravo djelomično pogrešno primijenjeno. Međutim neosnovano tuženik u žalbi protiv rješenja o trošku ističe da tužitelju ne treba priznati pravo na naknadu troška za dvije podnesene tužbe u predmetima koji su kasnije spojeni jer se ne radi ni o obijesnom parničenju ni o nepotrebnom generiranju troškova, već o legitimnoj dispoziciji tužitelja, pri čemu je sam tužitelj predložio spajanje spisa. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi kojima se osporava primijenjena vrijednost boda od 2,00 EUR jer je isto sukladno Tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23), koja odredba propisuje da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, a u konkretnom slučaju odluku o troškovima je prvostupanjski sud donio 30. lipnja 2025. i tada je na snazi bila upravo primijenjena Tarifa. Takvo pravno shvaćanje izraženo je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-562/2024-2 od 7. svibnja 2024.

54. Slijedom ranijih utvrđenja valjalo je pravilnom primjenom materijalnopravne odredbe čl. 155. ZPP-a i Tarife tužitelju priznati iznos od 1.750,00 EUR koji se odnosi na sastav dviju tužbi od po 100 bodova (prema Tbr.7.t.1.), sastav obrazloženih podneska od 5. rujna 2019. i 24. ožujka 2025. (prema Tbr.8.t.1.) od po 100 bodova, zastupanje na ročištima 16. siječnja 2024., 4. ožujka 2024., 6. veljače 2025. i 27. svibnja 2025. u iznosu od po 100 bodova (prema T.br.9.t.1.) i za zastupanje na ročištima 5. prosinca 2019., 22. listopada 2020. i 30. listopada 2023. (prema Tbr. 9.t.5.) po 25 bodova. Međutim, primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a valjalo je uzeti u obzir uspjeh u cijelosti s osnovom zahtjeva, kao i uspjeh u odnosu na visinu od 66% (tužitelju je u cijelosti osnovan zahtjev iz točke III. dok je iz točke II. djelomično osnovan u odnosu na zatezne kamate), pa kada se od ukupnog uspjeha tužitelja (83%) oduzme uspjeh tuženika (17%), to je tužitelju ukupno valjalo dosuditi razmjerni dio troška od 66%, odnosno iznos od 1.155,00 EUR. Tom iznosu pridodan je PDV od 288,75 EUR i trošak vještačenja, koji je valjalo priznati u cijelosti kao nužan za dokazivanje osnovanosti i visine postavljenog zahtjeva, i to u visini od 398,17 EUR, te pristojba na tužbu razmjerno uspjehu u sporu u visini od 28,98 EUR, pa ukupan trošak tužitelja iznosi 1.870,90 EUR, koji iznos mu je valjalo dosuditi, a za preostalih 1.696,18 EUR zahtjev za naknadu troška odbiti.

55. Budući da je tuženik uspio sa žalbom ima pravo na nadoknadu troška za sastav žalbe prema Tbr. 10. toč. 1. u vezi s Tbr. 7. toč. 1. Tarife od 250,00 EUR, koji iznos je valjalo razmjerno umanjiti s obzirom na uspjeh tuženika u sporu (17%) te mu dosuditi iznos od 42,50 EUR, čemu je pridodan PDV u visini od 10,63 EUR, kao i pristojba na žalbu razmjerno uspjehu u sporu u visini od 18,60 EUR, pa ukupni trošak žalbenog postupka tuženika iznosi 71,73 EUR, o kojem trošku je odlučeno kao pod točkom III. rješenja.

U Varaždinu 22. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec