Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1462/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Snježane Šaško predsjednice vijeća, Tanje Novak-Premec sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Lane Putrić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice SE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Katarina Šmit, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupaju punomoćnici ĆE, Marija Vujasin i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku od 9. listopada 2025. poslovni broj: P-691/2023-49, u sjednici vijeća održanoj 22. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženice djelomično se odbija kao neosnovana i djelomično se prihvaća te se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku poslovni broj: P-691/2023-

49 od 9. listopada 2025.:

- potvrđuje u točki I. izreke

- potvrđuje u točki IV. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 1.007,48 EUR

- preinačuje u točki IV. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 6.011,37 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 1. veljače 2016. do isplate te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.

r i j e š i o  j e

I. Djelomično se odbija i djelomično se uvažava žalba tuženice pa se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku poslovni broj: P-691/2023-49 od 9. listopada 2025.:

- potvrđuje u odluci o troškovima postupka sadržanoj u točki V I. izreke u dijelu kojim je tuženica obvezana tužiteljici naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 586,80 EUR sa zateznom kamatom od 9. listopada 2025. do isplate

- preinačuje u točki VI. izreke u dijelu kojim je tuženica obvezana tužiteljici naknaditi trošak postupka u iznosu od 1.713,20 EUR sa zateznom kamatom od 9. listopada 2025. do isplate te se u tom dijelu odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka.

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženici trošak žalbenog postupka u iznosu od 156,58 EUR u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 257,18 EUR.

IV. Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troškova odgovora na žalbu.

V. Presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku poslovni broj: P- 691/2023-49 od 9. listopada 2025. u dijelu kojim je odlučeno pod točkama II., III., V. izreke te u dijelu točke VI. izreke kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška u preostalom dijelu nije bila predmetom ispitivanja u žalbenom postupku pa stoga ista ostaje u tom dijelu neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu, broj: 016-1612/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini sklopljenog 2. kolovoza 2005. između tužiteljice kao korisnika kredita i prednika tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno da se protuvrijednost mjesečnog anuiteta od 426,24 CHF "podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja…” i u dijelu u kojem je ugovoreno da se kamata "obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe -Adria-Bank d.d. na dan plaćanja."

1.1. Pod točkom II. izreke odbijen je kao neosnovan dio deklaratornog tužbenog zahtjeva za utvrđenje da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu, broj: 016-1612/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini sklopljenog dana 2. kolovoza 2005. između tužiteljice SE kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb u dijelu u kojem je iskazan iznos kredita u valuti švicarski franak i to članak 2. koji glasi: " "…u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 70.400,00 CHF (sedamdesettisućačetristo švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita…", odredba iz članka 3. u dijelu koji glasi: "…u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 70.400,00 CHF (sedamdesettisućačetristo švicarskih franaka) te u dijelu "…Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 426,24 CHF (četristodvadesetšest švicarskih franaka I 24/100)…".

1.2. Pod točkom III. izreke odbijen je kao neosnovan prvotno postavljen kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da joj tuženica isplati iznos od 5.120,93 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, za razdoblje i po stopi pobliže navedenim u toj točki izreke.

1.3. Pod točkom IV. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 7.018,85 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 6.011,37 EUR od 1. veljače 2016. do isplate, dok je pod točkom V. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 1.007,48 EUR od dana konverzije 1. veljače 2016. do isplate, a pod točkom VI. izreke naloženo je tuženici platiti tužiteljici parnične troškove u iznosu od 2.300,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 9. listopada 2025. do isplate dok je u preostalom dijelu tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troškova odbijena.

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tuženica u dijelu kojim je odlučeno pod točkama I., IV. i VI. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (odluka o troškovima postupka nije žalbeni razlog), dakle zbog svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14

– Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom drugostupanjskom sudu da usvoji žalbu i žalbene razloge kao osnovane te preinači pobijanu presudu na način da odbije zahtjev tužiteljice u cijelosti kao neosnovan i naloži tužiteljici da joj naknadi troškove parničnog postupka sa zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate, a podredno da istu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu. Potražuje trošak žalbe u ukupnom iznosu od 413,76 EUR.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica osporava da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede parničnog postupka ujedno tvrdeći da je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo zbog čega smatra žalbu neosnovanom te predlaže istu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu uz dosudu troška odgovora na žalbu.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana.

5. Prema članku 365. stavku 1. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojemu se pobija žalbom pa kako prvostupanjska presuda pod točkama II., III. i V. izreke te u dijelu točke VI. izreke kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška u preostalom dijelu nije pobijana žalbom , to je o tome odlučeno kao pod točkom VI. izreke rješenja ove odluke.

6. Predmet postupka u žalbenoj fazi zahtjev je tužiteljice da se utvrde ništetnim i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu 016-1612/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini sklopljenog 2. kolovoza 2005. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženice Addiko Bank d.d. Zagreb, ranijeg naziva tvrtke Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao kreditora (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), u dijelu u kojem je ugovorena valuta obveze vraćanja kredita u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženice na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja. Predmet postupka je i kondikcijski zahtjev za isplatu iznosa od 7.018,85 EUR sa zateznom kamatom na iznos od 6.011,37 EUR od 1. veljače 2016. do isplate, a koji iznos se sastoji od iznosa od 6.011,37 EUR koji bi tuženica stekla bez osnove na temelju ništetne ugovorne odredbe o valuti obveze vraćanja glavnice i kamata vezanoj uz švicarski franak prema srednjem tečaju tečajne liste tuženice, a u razdoblju otplate kredita do 30. rujna 2015., te iznosa od 1.007,48 EUR koji predstavlja obračunatu zateznu kamatu na pojedine više plaćene iznose anuiteta s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o valuti obveze vezanoj uz CHF od dana plaćanja do 30. rujna 2015. u ukupnom iznosu od 1.897,92 EUR umanjenog za Aneksom uz Ugovor o kreditu 016-1612/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenim između stranaka 21. siječnja 2016. (dalje u tekstu: Aneks Ugovoru o kreditu) na temelju odredaba Glave IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF dodane člankom 1. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15 – dalje u tekstu: ZID ZPK/15) Zakonu o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15 i 78/15), utvrđene preplate u iznosu od 6.709,04 kn (5.946,91 HRK do 30. rujna 2015. i 751,58 HRK u prijelaznom razdoblju do 1. veljače 2016., a koji iznosi su utvrđeni u obavijesti o provedenoj konverziji tuženice od 1. veljače 2016. s lista 232 spisa i provedenim dokazom financijskim vještačenjem.

7. Tužiteljica se u tužbi pozvala na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesenu u pravnoj stvari tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka pa tako i protiv tuženice kao petotuženice u tom postupku, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača kojom je usvojen zahtjev tužbe i utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 1. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time petotužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedena presuda u toj je dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

8. Na temelju između stranaka naprijed navedenih nespornih činjenica te dokaznim postupkom čitanjem pisanih isprava, provedenim financijskom vještačenjem i saslušanjem sudskog vještaka za financije Josipa Lopatiča, saslušanjem svjedoka BE te saslušanjem tužiteljice utvrđenih daljnjih činjenica i to:

- da je Ugovorom o kreditu tužiteljici odobren i isplaćen stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 70.400,00 CHF obračunatog po srednjem tečaju za devize kreditora važećim na dan korištenja kredita

- da je tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila u svojstvu potrošača definiranog člankom 3. točkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja tog ugovora i u potrošačke svrhe

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj je u Hypo banci ponuđen ugovor o kreditu kao jedini kredit i najpovoljniji obzirom na njezinu plaću ali da je početna rata od 2.000,00 kn poslije narasla na 3.000,00 kn dok joj je plaća bila 4.000,00 do 4.500,00 kn te da joj je u banci CHF predstavljen kao stabilna valuta koja nema nikakvih rizika dok je kamata bila 3,99%, a poslije da je zaključila ugovor o konverziji kredita u EUR kredit kojom prilikom se nije odrekla prava osporavati osnovni ugovor o kreditu

- da se svjedok BE, bivši zaposlenik tuženice ne sjeća predmetnog ugovora o kreditu zbog proteka vremena dok je iskazujući o uobičajenoj proceduri koja se primjenjivala u trenutku kad je on bio zaposlen u banci i radio na mjestu osobnog bankara, naveo da su nuđeni krediti u CHF i EUR time da je u ponudi kredita navedeno da je za kredit u valuti u CHF bila manja mjesečna rata i manja kamatna stopa te da su ljudi automatski bili sposobni za takav kredit u odnosu na kredit u EUR zbog čega su se najčešće odlučivali za kredit u CHF, također navodeći da nitko od stranaka nije mogao utjecati na visinu kamatne stope ni išta drugo te da se stranke nisu upozoravale na rizik i kretanje CHF u ono vrijeme, niti koji tečaj brani Hrvatska narodna banka ,

te imajući u vidu da je člankom 502.c ZPP sud vezan za utvrđenja iz provedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je tužitelj dužan vraćati anuitete kredita prema tečaju CHF na dan isplate pojedinog anuiteta, a da je provedenim dokazom saslušanjem tužiteljice i svjedoka VE utvrđeno da tuženica prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužiteljicu informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u odnosu na spornu ugovornu odredbu već je takav ugovor prezentirala kao najpovoljniji kredit te da tužiteljica nije dobila nikakve relevantne informacije o financijskim posljedicama zaključenja ugovora s valutom obveze u CHF na koji načine je prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana koja se ogleda u znatnom povećanju mjesečnih anuiteta u odnosu na početni iznos anuiteta, kako je to i utvrđeno u kolektivnom sporu te zaključuje da je tuženica postupila protivno članku 81., 92. i 90. ZZP/03 zbog čega je ugovorna odredba kojom je otplata kredita vezana uz tečaj CHF ništetna dok odredbu ugovora o kreditu kojom je ugovorena glavnica kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 70.400,00 CHF ne nalazi ništetnom jer to ne proizlazi iz presude iz kolektivnog spora.

9. U odnosu na kondikcijski tužbeni zahtjev prvostupanjski sud je provedenim dokazom financijskim vještačenjem utvrdio sljedeće:

- da je tuženica u postupku konverzije tužiteljici priznala preplatu na dan 1. veljače 2016. u iznosu od 6.709,04 kn koju je tužiteljica u cijelosti utrošila za plaćanje anuiteta u razdoblju od 29. veljače 2016. do 31. srpnja 2016.

- da pozitivne tečajne razlike između ugovorenog tečaja CHF na dan isplate kredita i tečaja CHF prema kojem su plaćeni pojedini mjesečni anuiteti pa do 1. veljače 2016. obzirom je tužiteljica nastavila s plaćanjem anuiteta iz ugovora o kreditu u CHF do 1. veljače 2016. kada je sklopljen Aneks Ugovoru o kreditu, iznose 45.292,70 HRK ili 6.011,37 EUR zbog čega iznos od 5.120,93 EUR čini taj iznos umanjen za preplatu od 6.709,04 HRK, a razlika nedospjele glavnice utvrđene konverzijom u odnosu na onu koja bi proizlazila na osnovu početnog tečaja CHF banke na dan isplate kredita 30. kolovoza 2005. iznosi 2.600,67 EUR dok zakonske zatezne kamate obračunate na pozitivne tečajne razlike iz anuiteta iznose 14.299,86 HRK pa se oduzimanjem pozitivne zakonske zatezne kamate obračunate na pozitivne tečajne razlike iz anuiteta od 14.299,86 kn i priznate preplate od 6.709,04 kn od ukupnog iznosa pozitivnih tečajnih razlika iz anuiteta od 45.292,70 kn dobije iznos od 52.883,52 kn ili 7 .018,85 EUR

- da je člankom 9. Aneksa Ugovoru o kreditu navedeno da ugovorne strane suglasno utvrđuju da je korisnik kredita u obvezi nastaviti plaćati anuitete utvrđene otplatnim planom važećim prije konverzije kredita do dana sklapanja tog Aneksa te je nakon 30. rujna 2015. pa do sklapanja Aneksa tužiteljica uplatila četiri anuiteta s datumima plaćanja 21. listopada 2015., 30. studenog 2015., 31. prosinca 2015. i 31. siječnja 2016. zbog čega je vještak pravilno obračunao preplatu s osnova ništetne odredbe do dana do kojega je CHF kredit bio na snazi (1. veljače 2016.)

- da je izračun konverzije izveden ispravno

- da tužiteljica zbog ništetnosti ugovorne odredbe u valutnoj klauzuli nije u potpunosti financijski obeštećena te da se za iznos razlike anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, bez osnove povećala imovina tuženice jer je taj iznos primila temeljem ništetne odredbe o obvezi otplate mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan plaćanja zbog čega je tuženica taj iznos dužna vratiti tužiteljici zajedno sa kamatom koja je u skladu sa člankom 211. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje u tekstu: ZOO/91) teče na svaki pojedinačni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dosjelosti kako je to i navedeno u nalazu vještaka budući je tuženica nepoštena stjecateljica od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa jer ih je stekla temeljem nepoštenih ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnima (članak 215. ZOO/91),

pa imajući u vidu da je tužiteljica svoj tužbeni zahtjev postavila kao eventualno kumulirani iako se suštinski ne radi o eventualnoj kumulaciji u smislu članka 188. ZPP jer se prvo postavljenim i drugo postavljanim tužbenim zahtjevom traži isplata ali na drugačiji način, zaključuje da prvo postavljen tužbeni zahtjev za isplatu koji je dobiven uračunavanjem preplate priznate konverzijom u iznos glavnice mjesečnih iznosa preplate po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nije osnovan jer se pri uračunavanju preplate priznate konverzijom imaju primijeniti odredbe o redu uračunavanja po članku 312. i 313. ZOO/91 tako da se najprije uračunava iznos zakonskih zateznih kamata na pozitivne razlike u anuitetima po mjesecima po osnovi ništetne valutne klauzule dok drugo postavljeni – eventualno kumulirani tužbeni zahtjev dobiven vještačenjem i to na način da je iznos preplate uračunat u iznos zakonske zatezne kamate izražene u apsolutnom iznosu nakon čega je dobiven iznos od 7.018,85 EUR koji predstavlja iznos mjesečnih razlika u anuitetima po osnovi preplate zbog ništetnosti valutne klauzule (6.011,37 EUR) te preostali iznos zakonske zatezne kamate u apsolutnom iznosu koji je preostao nakon uračunavanja preplate priznate konverzijom u iznosu od 1.007,48 EUR pa stoga obvezuje tuženicu isplatiti tužiteljici iznos od 7.018,85 EUR sa zateznom kamatom na iznos od 6.011,37 EUR od dana konverzije dok na razliku obračunate zatezne kamate od 1.007,48 EUR smatra da tužiteljici ne pripada zatezna kamata.

10. Pobijana presuda i postupak koji joj je prethodio ponajprije su ispitani iz aspekta bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje drugostupanjski sud u žalbenom postupku na temelju članka 365. stavka 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti te je utvrđeno da u prvostupanjskom postupku nije ostvarena ni jedna od naprijed navedenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

11. Ovaj sud ne nalazi ostvarenje bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koju ističe žalba i obrazlaže navodima da prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega je tužiteljici zatezne kamate na preplaćene iznose dosudio od svakog pojedinog stjecanja te s tim u vezi još ističe i pogrešnu primjenu materijalnog prava, konkretno odredbe članka 1115. ZOO jer je prvostupanjski sud propustio ocijeniti njegovo poštenje ili nepoštenje. Naime, prvostupanjski je sud u točki 20. obrazloženja pobijane presude iznio razloge zbog kojih nalazi da je tuženica nepoštena stjecateljica i zbog čega je u obvezi platiti zateznu kamatu na svaki preplaćeni mjesečni iznos anuiteta od njegove dospjelosti. Pri tome se pogrešno pozvao na odredbu članka 211. i 215. ZOO/91 budući je stjecanje bez osnove propisano člankom 210. ZOO/91, a obveza platiti zateznu kamatu ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja člankom 214. ZOO/91 a koje odredbe su sadržajno identične odredbama članka 1111. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje u tekstu: ZOO/05). Odredbe o stjecanju bez osnove iz članka 210. i 214. ZOO/91 relevantne su za stečeno bez osnove na temelju ništetnih odredbi o valuti obveze u CHF koje je tuženica stekla u 2005. (0,40 EUR prema nalazu sudskog vještaka koji iznos je plaćen 1. prosinca 2005.) dok se za stečeno bez osnove od 1. siječnja 2006. pa nadalje do 1. veljače 2016. primjenjuje odredba članka 1111. i 1115. ZOO/05.

12. Imajući u vidu da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed pripremila tuženica na standardiziranom obrascu pa tako i nepoštene odredbe o valuti obveze vraćanja kredita prema ugovorenom tečaju za CHF na dan plaćanja te na temelju takve odredbe koja je u skladu sa člankom 87. stavka 1. ZZP/03 ništava, stekla imovinsku korist bez pravne osnove to je i po ocjeni ovog suda tuženica nesavjesna odnosno nepoštena stjecateljica.

13. U vezi tijeka zateznih kamata i primjene odredbe članka 1115. ZOO /05 postoji ustaljena sudska praksa redovnih sudova pa tako i ovog suda koja je reafirmirana i u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022. U tim odlukama Ustavni sud navodi da je s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena nepoštenost ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom tuženika da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora), tuženik nesavjesni stjecatelj i zbog čega duguje zatezne kamate od dana stjecanja, te u sudskoj praksi redovnih sudova Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u takvom tumačenju sudova.

14. Osporavajući prvostupanjsku presudu u deklaratornom dijelu tuženica navodi da je automatskim pozivanjem na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu bez sagledavanja opravdanosti primjene načela zaštite apstraktnog potrošača na konkretnog tužitelja počinjena bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koju sadržajno ne obrazlaže te bitna povreda iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 502.c ZPP.

15. Neosnovano tuženica ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 502.c ZPP te s tim u vezi i žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

15.1. Naime, odgovarajući na žalbene navode od odlučnog značaja sukladno članku 375. stavku 1. ZPP, valja navesti da je člankom 502.c ZPP propisano da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Nije sporno da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. prihvaćen zahtjev tužbe za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredba o potrošačkom kreditiranju kojima je tuženica ugovarala valutu obveze vraćanja kredita koja je vezana za tečaj CHF. U činjeničnim navodima tužbe tužiteljica se pozvala na pravna utvrđenja iz te pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sadržaja pobliže citiranog u točki 7. ovog obrazloženja, a odredbe Ugovora o kreditu koje su utvrđene ništetnim u točki I. izreke pobijane presude sadržajno i vremenski korespondiraju odredbama koje su navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene nepoštenima i posljedično ništetnim sukladno članku 87. stavka 1. ZZP/03. Stoga se sud prvog stupnja pravilnom primjenom članka 502.c ZPP pozvao na pravna utvrđenja iz te pravomoćne presude. Tuženica predloženim dokazima pa tako i saslušanjem svjedoka BE nije dokazala postojanje drugih okolnost u smislu da je o spornoj odredbi o valuti obveze vezane uz tečaj CHF pojedinačno pregovarala sa tužiteljicom kao niti da je upoznala tužiteljicu o svim mogućim negativnim aspektima, rizicima i ekonomskim posljedicama ugovaranja takve valutne klauzule, a niti da zbog takve odredbe nije došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice značajnim povećanjem mjesečnih anuiteta.

16. O obvezujućem učinku pravomoćnih presuda za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kojima je usvojen zahtjev tužbe pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u niz svojih odluka pa tako i u odlukama broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. koje pravno shvaćanje je reafirmirano u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4507/2020 i U- III-4508/2020 od 8. lipnja 2021., broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021. i dr.

17. Tuženica u žalbi tvrdi da je pogrešno odlučeno i o prigovoru zastare pozivom na shvaćanje da bi zastara bila prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe za zaštitu prava i interesa potrošača. U vezi takvog prigovora valja navesti da također postoji već ustaljena sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske u svezi zastare tražbina s osnove ništetnih odredbi ugovora o kreditu temeljena na objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom u vidu zaključka na sjednici Građanskog odjela održanoj 31. siječnja 2022. Prema tom pravnom shvaćanju, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Ovaj sud prihvaća pravilnim naprijed izneseno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao najvišeg suda u Republici Hrvatskoj koji sukladno članku 20. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj: 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23, 36/24, 136/25) osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni te ista nije dovedena u sumnju žalbenim navodima tuženice. Valja navesti da je izneseno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske reafirmirano u više odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske pa tako i u odluci broj U-III/3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj je među ostalim istaknuto da „sudsko tumačenje domaćih pravila o zastari nije dovelo do njihova dokidanja jer su sudovi primijenili postojeći zakonom propisani rok, ali na način da se računa od onoga trenutka koji tužitelju omogućuje da ostvari pravo na pristup sudu.“

17.1. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetnost odredbe o valuti obveze u CHF postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.broj: Pž- 6631/2017 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja predmetne tužbe dana 12. lipnja 2023. nije protekao rok od pet godina propisan člankom 371. ZOO/91 odnosno člankom 225. ZOO/05 u kojem zastarijevaju tražbine stečene bez osnove u smislu članka 210. ZOO/91 za tražbine stečene do 31. prosinca 2005. i članka 1111. ZOO/05 za tražbine stečene nakon 1. siječnja 2006. u vezi članka 104. stavka 1. ZOO/91, odnosno članka 323. stavka 1. ZOO/05.

18. Djelomično osnovano tuženica ističe žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu kojim je odlučeno o restitucijskom zahtjevu s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF u pobijanoj točki IV. izreke, a koji žalbeni razlog obrazlaže opširnim navodima ističući značaj Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15) i u skladu s njim sklopljenog Aneksa Ugovoru o kreditu, jer i po ocjeni ovog suda, sud prvog stupnja nije pravilno cijenio činjenicu da su stranke u skladu s odredbama članka 19.c tog Zakona dana 21. siječnja 2016. sklopile Aneks Ugovoru o kreditu kojim su izvršile konverziju Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Tijekom prvostupanjskog postupka nije bilo sporno da su stranke Aneksom Ugovoru o kreditu provele konverziju u skladu s odredbama ZID ZPK/15.

19. O pravnoj valjanosti ugovora kojima su konvertirani krediti s valutom obveze u CHF u kredite s valutom obveze u EUR pravno shvaćanje izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. koji je odgovarajući na postavljeno pitanje odgovorio: "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.". Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – „Narodne novine“ broj: 102/15) ocijenivši te Zakone usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske. U navedenom rješenju, osim utvrđenja formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni sud Republike Hrvatske istaknuo je da ZID ZPK/15 ima legitimni cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprečavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprečavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići.

20. Prema članku 19.b. ZID ZPK/15 konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navedeno, sukladno članku 19.c. stavku 1. tog Zakona, znači da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika te da je umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF te da su na temelju daljnjih odredbi članka 19.c stavka 1. ZPK obroci zamijenjeni novim otplatnim planom, a utvrđene preplate iskorištene na način propisan točkom 5. te odredbe, dakle na način da je tužiteljica kao korisnica kredita dovedena u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopila uz valutnu klauzulu u EUR dok je utvrđena preplata na dan provedbe konverzije 30. rujna 2015. u iznosu od 5.946,91 HRK utvrđena člankom 2. Aneksa Ugovoru o kreditu odnosno zajedno s onom utvrđenom u prijelaznom periodu u ukupnom iznosu od 6.709,04 HRK iskorištena za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji su dospijevali nakon sklapanja tog Aneksa najviše do 50% dok se preplata nije u potpunosti iskoristila.

21. Stoga je sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu primjenom odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način ugovoren među strankama prestala obveza tuženice sukladno članku 160. ZOO/05 na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava o posljedica ništetnih odredbi propisanih člankom 104. ZOO/91 i članka 323. stavka 1. ZOO/05 u vezi članka 210. stavka 1. ZOO/91 i članka 1111. stavka 1. ZOO/05 jer više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d i čl. 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužiteljica kao potrošač bila u mogućnosti prije sklapanja Aneksa Ugovoru o kreditu proučiti njegove odredbe i donijeti informiranu odluku te je imala izbor (za razliku od tuženice koja je prema prisilnim odredbama ZID ZPK/15 bila dužna dostaviti potrošaču kao drugoj ugovornoj strani sve izračune konverzije i podatke propisane člankom 19.e. ZID ZPK te sklopiti dodatak ugovoru o kreditu ako ga potrošač prihvati), prihvatiti ili ne prihvatiti ponuđeni joj na sklapanje Aneks Ugovoru o kreditu.

22. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe Zakona o obveznim odnosima o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o valuti obveze u CHF (kao i o jednostranoj izmjeni stope ugovorene kamate), ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Aneksom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15.

23. Iz naprijed navedenih razloga, a po prosudbi ovog suda, tužitelj ici ne pripadaju novčani iznosi plaćeni s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o valuti obveze vraćanja kredita vezanoj za valutu švicarski franak jer u imovini tuženice više nema iznosa od 6.011,37 EUR koliko je tužiteljica platila tuženici s osnove promjene tečaja CHF tijekom razdoblja otplate do 1. veljače 2016. u odnosu na tečaj CHF važeći na dan isplate kredita bez pravne osnove i koji iznosi bi se trebali vratiti tužiteljici primjenom odredbi o stjecanju bez osnove jer su cjelokupni plaćeni iznosi u ispunjenju obveze iz Ugovora u kreditu u CHF, uključujući i iznose plaćene s osnove te ništetne odredbe iskorišteni za namirenje obveza tužiteljice iz valjanog Aneksa Ugovoru o kreditu dospjelih do 30. rujna 2015., (osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužiteljice), a preplata iskorištena za namirenje 50% budućih anuiteta kako je to i ugovoreno u članku 2. Aneksa Ugovora o kreditu. Na taj je način provedenom konverzijom ostvarena i člankom 104. stavkom 1. ZOO/91 i člankom 323. stavkom 1. ZOO propisana posljedica ništetnosti sporne odredbe Ugovora o kreditu jer, kako je to već prethodno navedeno, u imovini tuženice više nema imovne tužiteljice koju je stekla bez pravne osnove i koju bi na temelju tih citiranih zakonskih odredbi trebala vratiti tužiteljici te je ujedno ostvaren restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Stoga tužiteljica nema pravo zahtijevati iznose koji su tuženici plaćeni s osnove ništetne odredbi o valuti obveze u CHF u iznosu od 6.011,37 EUR sa zateznom kamatom od 1. veljače 2016. do isplate, time da valja navesti da iznose od po 91,69 EUR koje je tužiteljica platila s osnova anuiteta određenog Ugovorom o kreditu u CHF u mjesecu listopadu, studenom i prosincu 2015. i siječnju 2016., dakle u prijelaznom razdoblju od 30. rujna 2015. do 1. veljače 2016., tuženica nije stekla bez pravne osnove na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu već na temelju odredbe članka 9. valjano sklopljenog Aneksa Ugovoru o kreditu u kojem stranke suglasno utvrđuju da je korisnik kredita u obvezi nastaviti plaćati anuitete utvrđene otplatnim planom važećim prije konverzije kredita do dana sklapanja tog Aneksa te da će razlika između uplaćenog iznosa u prijelaznom razdoblju i iznosa za uplatu po anuitetu utvrđenom novim otplatnim planom utvrditi kod dospijeća prvog slijedećeg anuiteta po provedbi Aneksa u poslovnim knjigama Banke te će se tako utvrđena razlika smatrati preplatom o čemu će Banka pisanim putem obavijestiti korisnika kredita odmah po provedbi Aneksa, a što je u skladu sa člankom 19.f Zakona o potrošačkom kreditiranju.

24. Međutim, odredbe ZID ZPK/15 izrijekom ne reguliraju materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisanim člankom 323. stavkom 1. i člankom 1111. stavkom 1. ZOO u vezi sa člankom 1115. ZOO odnosno člankom 104. stavkom 1., u vezi sa člankom 210. stavkom 1. i člankom 214. ZOO/91 kojim su propisane posljedice sklapanja ništetnog ugovora i opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten odnosno nesavjestan, od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Zbog toga ovaj sud zaključuje da odredbe Aneksa Ugovoru o kreditu nemaju restitucijski učinak za tužiteljicu u odnosu na zatezne kamate na pojedine iznose koje je platila na ime nepoštenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu, pa se s obzirom da specijalnim propisom (ZID ZPK/15) nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe članka 323. stavka 1. i članka 1111. ZOO/05 odnosno 104. stavka 1. i članka 210. stavka 1. ZOO/91, ima primijeniti opći propis, odnosno članak 1115. ZOO/05 i članak 214. ZOO/91 na temelju kojeg tužiteljici pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa s osnova nepoštenih odredaba osnovnog Ugovora o kreditu pa do 30. rujna 2015. kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje tužiteljičine obveze ugovorene Aneksom Ugovora o kreditu.

25. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022. na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO. Valja navesti i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na 7. sjednici Građanskog odjela održanoj 13. i 20. prosinca 2022., zauzeo pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji ugovora o kreditu u CHF u ugovor o kreditu u EUR i pravima potrošača koje glasi: „Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

25.1. Identično pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske i u svojoj odluci poslovni broj: Rev 925/2023 od 8. travnja 2025. , te je u činjenično identičnom predmetu poslovni broj: Rev-457/2025 u kojem je odlučivalo vijeće sastavljeno od trinaest sudaca u presudi posl.broj: Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026. Vrhovni sud Republike Hrvatske na postavljeno revizijsko pitanje odgovorio: "Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".

26. Imajući u vidu navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje prihvaća i ovaj sud, proizlazi osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu i to primjenom članka 214. ZOO/91 i članka 1115. ZOO/05 od dana kada su ti iznosi plaćeni pa do dana konverzije 30. rujna 2015. kada su iskorišteni za namirenje obveze po valjano sklopljenom Aneksu Ugovora o kreditu temeljenom na odredbama Glave

IV.a Zakona o potrošačkom kreditiranju.

27. Obzirom na izneseno ne mogu se prihvatiti osnovanim navodi tužiteljice iz odgovora na žalbu kojima podupire prosudbu prvostupanjskog suda na pravo na potpuno obeštećenje isplatom iznosa plaćenih s osnove nepoštenih odredbi Ugovora o kreditu uz uvažavanje efekta konverzije – odnosno onog što je konverzijom utvrđeno kao preplata.

28. U nalazu i mišljenju koji tuženica matematički ne osporava, financijsk i vještak je visinu zateznih kamata na svaki pojedini iznos plaćen s osnove ništetne odredbe o valuti obveze u CHF od dana plaćanja do dana konverzije 30. rujna 2015. odnosno do 1. veljače 2016. (ukupni iznos preplate 6.011,37 EUR, a do 30. rujna 2015. 5.644,61 EUR) utvrdio u ukupnom iznos od 1.897,92 EUR dok bi do 30. rujna 2015. ista iznosila 3,82 EUR manje ili 1.876,10 EUR. Tužiteljica međutim u eventualno kumuliranom tužbenom zahtjeva ukupno potražuje iznos od 7.018,85 EUR jer od zbroja preplate s osnove ništetne odredbe i zatezne kamate umanjuje preplatu priznatu Aneksom Ugovoru o kreditu od 6.709,04 HRK, a kako to navodi u podnesku od 26. lipnja 2025. u kojem nakon provedenog dokaza vještačenjem i određuje tužbeni zahtjev.

29. Prvostupanjski sud je za utvrđenu preplatu u konverziji od 6.709,04 HRK umanjio primjenom pravilna o uračunavanju za iznos obračunate zatezne kamate od 890,44 EUR tako da je tužiteljici uz iznos preplate s osnove ništetne odredbe od 6.011,37 EUR i dosudio zateznu kamatu na taj iznos od 1. veljače 2016. te zateznu kamatu u iznosu od 1.007,48 EUR, a je ujedno odbio zahtjev za isplatu zatezne kamate na taj iznos kamate od 1. veljače 2016. do isplate.

30. Ističe se da tužiteljica nije podnijela žalbu na prvostupanjsku presudu. Također se ističe da je na temelju članka 2. ZPP sud u građanskim sporovima strogo vezan postavljenim tužbenim zahtjevom i činjeničnom navodima na kojima tužitelj temelji tužbeni zahtjev te da nije ovlašten suditi ono što tužitelj nije tražio i na temelju činjenica na kojima ne temelji tužbeni zahtjev. Isto tako drugostupanjski sud sukladno članku 374. ZPP ne može preinačiti presudu na štetu stranke koja se žalila ako je samo ona podnijela žalbu.

31. Slijedom naprijed iznesenog ovaj sud je primjenom članka 368. stavka 2. ZPP djelomično odbio žalbu tuženice i potvrdio prvostupanjsku presudu u točki IV. izreke i to u dijelu kojim je tuženica obvezana platiti tužiteljici zateznu kamatu u dosuđenom iznosu od 1.007,48 EUR te je prihvaćanjem žalbe tuženice na temelju članka 373. točke 3. ZPP preinačio prvostupanjsku presudu u toj točki izreke i kao neosnovan odbio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 6.011,37 EUR sa zahtijevanom zateznom kamatom od 1. veljače 2016. do isplate.

32. Zbog djelomičnog preinačenja prvostupanjske presude valjalo je primjenom članka 166. stavka 2. ZPP odlučiti o troškovima postupka.

33. Imajući u vidu da je tužiteljica uspjela sa deklaratornim tužbenim zahtjevom za utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF dok u odnosu na odbijajući deklaratorni tužbeni zahtjev nisu nastali nikakvi troškovi time da taj odbijajući dio zahtjeva niti ne predstavlja osnovu za ocjenu osnovanosti kondemnatornog zahtjeva, to ovaj sud ocjenjuje da je tužiteljica s osnovom uspjela u cijelosti (100%). S kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva tužiteljica je uspjela djelomično, izraženo u postotku od 14,35%, pa je njezin ukupni uspjeh u sporu 57,17 %. Kada se njezin uspjeh sukladno članku 154. stavku 2. ZPP umanji za uspjeh tuženika od 42,83 %, to tužiteljici pripada trošak zastupanja u iznosu od 2.000,00 EUR u postotku od 14,34%, a što iznosi 286,80 EUR uvećano za trošak vještačenja u iznosu od 300,00 EUR ili ukupno 586,80 EUR. Napominje se da tuženica nije iznijela nikakve konkretne razloge zbog kojih pobija odluku o parničnom trošku pobijajući je posljedično pobijanja odluke o glavnoj stvari, a da drugostupanjski sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP u odluci o troškovima postupka ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti.

34. Sukladno naprijed utvrđenom valjalo je primjenom članka 380. točke 2. u vezi članka 129. stavka 5. ZPP rješenjem potvrditi odluku o troškovima postupka sadržanoj u točki VI. izreke u dijelu kojim je tuženica obvezana tužiteljici naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 586,80 EUR sa zateznom kamatom od 9. listopada 2025. do isplate i na temelju članka 380. točke 3. ZPP uvažiti žalbu tuženice u preostalom dijelu točke VI. izreke i odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.713,20 EUR.

35. Tuženica je uspjela sa žalbom izraženo u postotku od 42,83% pa joj je stoga tužiteljica u tom postotku odgovarajućom primjenom članka 154. stavka 2. ZPP u obvezi naknaditi trošak žalbe koji se sastoji od izdataka za sastav žalbe u iznosu od 312,50 EUR sukladno Tbr. 10. točke 1. i Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 i 107/25 – Odluka Visokog upravnog suda RH) i plaćene pristojbe na žalbu u iznosu od 53,09 EUR, a što iznosi 156,58 EUR. Posljedično utvrđenom valjalo je tuženicu odbiti sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 257,18 EUR.

36. Tužiteljica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova odgovora na žalbu budući navodima odgovora na žalbu ponavlja pravnu argumentaciju već iznijetu tijekom prvostupanjskog postupka pa je stoga taj trošak cijenjen nepotrebnim za ishod žalbenog postupka.

U Varaždinu 22. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Snježana Šaško