Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-584/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Gorana Škugora, predsjednika vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Adele Turkalj, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoga po punomoćniku Marinu Brajku, odvjetniku u Đakovu, Stjepana Radića 9/I., protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, Maksimirska 81, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žabi tuženika protiv presude Općinskog suda u Đakovu Stalna služba u Našicama poslovni broj P-425/2025-15 od 24. travnja 2026., 22. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu Stalna služba u Našicama poslovni broj P - 425/2025-15 od 24. travnja 2026. u točki I. i II. izreke te u točki III. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 258,57 EUR (dvije stotine pedeset osam eura pedeset sedam centi) sa zateznom kamatom od 24. travnja 2026. do isplate.

II. Preinačuje se navedena presuda u točki III. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 62,50 EUR (šezdeset dva eura pedeset centi) sa zateznom kamatom i za navedeno odlučuje:

Odbija se zahtjev tužitelja JI za naknadom troškova postupka u iznosu od 62,50 EUR (šezdeset dva eura pedeset centi) sa zateznom kamatom.

III. Odbija se zahtjev tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 78,13 EUR (sedamdeset osam eura trinaest centi).

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

''I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 6. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2005 sklopljenog 20. prosinca 2005. između tužitelja JI i prednika tuženika Slavonska banka d.d., koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,00 % jednokratno, unaprijed…..“

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju JI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 198,94 EUR na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 29. prosinca 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama u iznosu od 321,07 EUR počev od dana 24. travnja 2026. po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.''

2. Protiv navedene presude tuženik je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Zahtijeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 78,13 EUR, kao i trošak pristojbe prema odluci suda, ne navodeći određeno iznos tog troška.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o namjenskom kreditu sklopljenog između stranaka 20. prosinca 2005., u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obavljanje bankarskih usluga od 2,00 % jednokratno, unaprijed (tzv. ulazna naknada), koja je u ovom slučaju iznosila 198,94 EUR te zahtjev za povratom tog iznosa kojega je tužitelj na temelju te ugovorne odredbe platio tuženiku, sa zateznom kamatom.

5. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), na koje sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP. Sud je presudu pravilno obrazložio te naveo u čemu se sastoji značajna neravnoteža pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, koju u žalbi ističe tuženik. Materijalno pravo sud nije arbitrarno primijenio, već naprotiv, u postupanju i donošenju odluke poštivao je mjerodavne zakonske odredbe. Iako tuženik navodi da presudu pobija i iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP, u žalbi određeno ne navodi u čemu bi se navedena bitna povreda konkretno sastojala pa u odnosu na taj žalbeni razlog presuda nije mogla biti ispitana.

6. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika, Slavonskom bankom d.d. Osijek, 20. prosinca 2005. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita, na iznos od 15.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 7 godina, kojim je u članku 6. ugovoreno da se naknadu od 2 % korisnik kredita obvezuje platiti prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga,

- da je namjena sklapanja Ugovora o kreditu bila kupnja osobnog automobila kojega je tužitelj koristio u osobne svrhe pa da je riječ o potrošačkom ugovoru, u kojem tužitelj ima svojstvo potrošača,

- da je plaćanje navedene naknade bio uvjet za dobivanje kredita,

- da tuženik u sadržaj ugovora nije unio, niti je tužitelju objasnio koji je opravdani razlog plaćanja te naknade,

- da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo,

- da je riječ o tipskom, unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu.

6.1. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja, prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da je tuženik iskoristio položaj jače ugovorne strane te ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita u postotku od ukupnog iznosa kredita, a da pritom u sadržaj ugovora nije unio, niti je tužitelju objasnio koji je to opravdani razlog plaćanja te naknade i zašto njezina visina izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita, da je visinu naknade tuženik sam odredio, bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, da je stoga predmetna ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je takvo postupanje tuženika bilo suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja.

6.2. Pobijanu odluku prvostupanjski je sud donio pozivom na odredbe čl. 3. čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4., čl. 84. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP) te čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

7. Takva odluka je pravilna te je prihvaća i ovaj sud. Žalbenim navodima nije dovedena u sumnju primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj presudi.

8. Tuženik u žalbi ističe da tužitelj nije pročitao ugovor, da stoga nije primijenio dužni stupanj pažnje koji se zahtijeva u pravnom prometu te da nije ni mogao pregovarati o nečemu što nije pročitao. Međutim, suprotno navedenoj tvrdnji tuženika, tužitelj je u iskazu naveo da je ugovor letimično pročitao, ali da spornu odredbu nije uočio, niti su mu je djelatnici Banke objasnili, dok je nakon naknadnog čitanja predmetne ugovorne odredbe izjavio kako smatra da iz te odredbe ne proizlazi koji troškovi su tom naknadom obuhvaćeni, niti zašto bi navedenu naknadu bio dužan platiti jer da je plaćanjem glavnice i kamate ispunjena svrha ugovora. Osim toga, u ovom slučaju sud je, kao odlučno, utvrdio da je predmetnu ugovornu odredbu tuženik unio u ugovor i odredio visinu naknade, da tužitelju nije objasnio razlog njezina plaćanja i da je plaćanje te naknade bio uvjet za dobivanje kredita pa sve i da je tužitelj detaljnije pročitao navedeni ugovor, nije mogao utjecati na nastanak te obveze, niti na visinu naknade. U takvim okolnostima sklapanja predmetnog ugovora, činjenica što tužitelj nije dovoljno pažljivo pročitao ugovor nije od odlučujućeg značenja za ishod spornog odnosa među strankama.

8.1. U odnosu na žalbene navode da nije bilo potrebno provoditi test poštenosti, u smislu čl. 84. i 85. ZZP jer da je predmetna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva (transparentna), treba reći da je točno da je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe. Međutim, činjenica što je odredba gramatički jasna, uočljiva i razumljiva, ne znači da je ista poštena u smislu odredaba ZZP/03. Navedena ugovorna odredba je akcesornog karaktera jer ne definira glavni predmet ugovora pa podliježe testu poštenosti. Prilikom ocjene poštenosti potrebno je, prije svega, ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu, a u ovom slučaju prvostupanjski je sud utvrdio da sporna ugovorna odredba ne sadrži bilo kakve podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se predmetna naknada odnosi, niti ih tuženik tijekom postupka ističe i dokazuje. Stoga se ne može zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač (tužitelj) pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima te da Banka nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača, čime je time postupila suprotno zahtjevu dobre vjere.

8.2. Što se tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da se ona ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita, već da značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Budući da je sud prvoga stupnja utvrdio da je riječ o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo te da bez plaćanja predmetne naknade nije bilo moguće sklopiti ugovor o kreditu, neosnovano tuženik u žalbi ustraje u tvrdnji da sporna ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

8.3. Suprotno žalbenim navodima, tom odredbom nije ugovorena ''cijena'' predmetnog kredita, kako to neosnovano tvrdi tuženik, budući da iz same dikcije te ugovorne odredbe proizlazi da je riječ o "troškovima obrade", dakle, o drugim financijskim obvezama potrošača.

8.4. Pravilno je sud prvoga stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare, primjenom pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. Time što se sud prvoga stupnja pozvao na navedeno pravno shvaćanje, koje je prihvatio, sve dok je to ujedno i mišljenje suda koji odlučuje u konkretnom predmetu, pri čemu je riječ i o ustaljenoj sudskoj praksi, nije došlo do odstupanja od stajališta iznesenih u presudi Suda Europske unije broj C-561/21. Naprotiv, takvo shvaćanje u duhu je prava Europske unije – presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. u kojoj je navedeno kako ''načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare (...) koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove'' pa su i u tom dijelu žalbeni navodi neosnovani te neosnovano tuženik ukazuje na praksu Suda Europske unije sadržanu u odluci C-210/96. U protivnom bi ostvarivanje prava tužitelja kao potrošača, dakle, djelotvorna zaštita njegovih prava, bila bi gotovo nemoguća ili barem pretjerano teška. Stoga je pravilno pravno shvaćanje suda prvoga stupnja, da je zbog utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe tuženik, koji se ponašao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nesavjestan stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO, obvezan platiti kamatu od dana stjecanja (ulazne naknade) te da zastara za vraćanjem tog iznosa počinje teći pravomoćnošću odluke u ovom sporu. Takvo shvaćanje prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja pa su žalbeni navodi i u tom dijelu neosnovani.

8.5. Iz tih razloga, ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge suda prvoga stupnja koji se tiču utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o obvezi plaćanja ulazne naknade.

8.6. Kako je na temelju nepoštene ugovorne odredbe tuženiku isplaćen iznosi od 198,94 EUR po osnovi naknade za obradu kredita, prvostupanjski sud je pravilno obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedene iznose sa zateznom kamatom po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO, tekućom od dana stjecanja, sukladno s čl. 1115. ZOO jer se tuženik, koji je navedene novčane iznose stekao na temelju ništetnih odredaba koje je unio u sadržaj ugovora, mora smatrati nepoštenim stjecateljem.

8.7. Ostalim žalbenim navodima koji se tiču glavne stvari tuženik iznosi vlastitu ocjenu izvedenih dokaza, koju suprotstavlja ocjeni suda prvoga stupnja i iznosi vlastita pravna shvaćanja, koja nemaju uporišta u stanju spisa, niti u mjerodavnim zakonskim odredbama, koje je sud prvoga stupnja pravilno primijenio. Stoga ti navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

9. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo propisano čl. 151. st. 1. ZPP, u vezi s tbr. 9/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 i 107/25 – dalje: Tarifa) kada je tužitelju dosudio trošak zastupanja na ročištu za objavu presude 17. travnja 2026. (tbr. 42. i tbr. 50. Tarife). Naime, prema odredbi čl. 151. st. 1. ZPP, parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu parnice. Trošak zastupanja punomoćnika stranaka na ročištu za objavu presude predstavlja parnični trošak nastao tijekom parničnog postupka pa kako je tužitelj do zaključenja glavne rasprave (čl. 164. st. 3. ZPP) stavio određen zahtjev za naknadu troškova pristupa na navedeno ročište (čl. 164. st. 1. i 2. ZPP), a zamjenica njegove punomoćnice je i pristupila na ročište na kojemu je presuda objavljena (list 43 spisa), onda je također riječ o trošku koji je bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP i za koji tužitelju pripada naknada u navedenom iznosu. Iako su u uvodu zapisnika s ročišta za objavu odluke, očitom greškom u pisanju, pogrešno navedeni podaci o imenu i prezimenu odnosno nazivu parničnih stranaka, iz spisa i cjelokupnog teksta zapisnika, kao i izreke presude objavljene na tom ročištu, vidljivo je da je isti sastavljen u ovom parničnom predmetu.

9.1. Međutim, podnesak tužitelja od 11. ožujka 2026. doista ne prileži predmetnom spisu pa osnovano tuženik u žalbi navodi da je tužitelju pogrešno dosuđen trošak za sastavljanje tog podneska, u iznosu od 62,50 EUR (tbr. 8/1, tbr. 26. i tbr. 54. Tarife). Stoga je pobijanu presudu u tom dijelu trebalo preinačiti i odbiti zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u navedenom iznosu.

9.2. Budući da u ostalom dijelu odluku o trošku tuženik ne pobija određenim žalbenim navodima, a sud drugoga stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), pobijanu presudu trebalo je potvrditi u dijelu kojom je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 225,39 EUR sa zateznom kamatom.

10. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 2. ZPP, odlučeno je kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude, a na temelju čl. 380. t. 3. ZPP, kao u točki II. izreke.

11. Tuženik nije uspio sa žalbom u odnosu na glavnu stvar, a tek djelomično je uspio u odnosu na sporedno traženje pa mu ne pripada pravo na naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka. Stoga je, na temelju čl. 166. st. 1., u vezi s čl. 154. st. 5. ZPP odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

U Velikoj Gorici 22. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Goran Škugor