Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

Veliki kraj 48

32270 Županja

Poslovni broj: P-155/2026-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, Stalna služba u Županji, po sucu Tomislavu Juzbašiću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VĆ iz Bošnjaka, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Gordani Šibenik, odvjetnici iz Županje, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku iz Vinkovaca, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne, javne i usmene rasprave, održane 9. lipnja 2026., u nazočnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja, i zamjenika punomoćnika tuženika, te potom donesene i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 22. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 7. Naknada, Ugovora o zajmu broj: 9919019105 od 13. ožujka 2017. zaključenog između tužitelja VĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, a koja glasi: "Za obradu ugovora o zajmu Banka obračunava i naplaćuje naknadu u visini od 1,20 % (slovima: jedan cijela dvadeset posto) od iznosa odobrenog zajma sukladno Uvjetima.".

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, da tužitelju VĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 79,63 EUR (sedamdeset devet eura i šezdeset tri centa), sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 13. ožujka 2017. pa do isplate, koja se od dospijeća do 31. prosinca 2022. određuje po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od petnaest dana.

III. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, da tužitelju VĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 981,55 EUR (devetsto osamdeset jedan euro i pedeset pet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 22. srpnja 2026. kao dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od petnaest dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 776,55 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je 13. ožujka 2017. sa tuženikom sklopio Ugovor o zajmu broj: 9919019105 (dalje u tekstu: Ugovor o zajmu), prema kojem je tuženik kao zajmodavac tužitelju kao korisniku zajma odobrio zajam u iznosu od 50.000,00 HRK (6.636,14 EUR), na rok otplate od četrdeset osam mjeseci, uz uvjete i način kako je to određeno Ugovorom o zajmu.

1.1. Tužitelj je naveo da je u cijelosti isplatio obveze iz Ugovora o zajmu.

1.2. Tužitelj je naveo da je Ugovor o zajmu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, te da se radi o standardno formuliranom ugovoru, pripremljenom od strane tuženika, kao jače i dominantne ugovorne strane, te da tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora o zajmu, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama.

1.3. Naveo je da se prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

1.4. Tužitelj je nadalje naveo da je tuženik u Ugovor o zajmu, koji je bio tipa uzmi ili ostavi, ugradio odredbu čl. 7., koja glasi: "Za obradu ugovora o zajmu Banka obračunava i naplaćuje naknadu u visini od 1,20 % (slovima: jedan cijela dvadeset posto) od iznosa odobrenog zajma sukladno Uvjetima.".

1.5. Tužitelj je naveo da mu je tuženik na temelju nepoštene odredbe čl. 7. Ugovora o zajmu, prilikom isplate predmetnog zajma, 13. ožujka 2017., naplatio naknadu za obradu Ugovora o zajmu u iznosu od 79,63 EUR.

1.6. Nadalje je naveo da tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja Ugovora o zajmu sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao niti je Ugovorom o zajmu utvrdio koliko će iznositi naknada za obradu istoga, niti da mu je točno prezentirao koje će tuženik troškove točno imati u vezi postupka odobravanja zajma, pa da bi iste tužitelj morao naknaditi, niti da mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom zajma koji se traži.

1.7. Nadalje je naveo da u Ugovoru o zajmu nije navedeno po kojem će se tečaju obračunati predmetna naknada, da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju, te da dodatno nije ni precizirano da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja Ugovora o zajmu, na dan isplate zajma, ili na neki treći dan.

1.8. Tužitelj je naveo da se u pogledu predmetne naknade za obradu Ugovora o zajmu radilo o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe, poglavito jer je to bila odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Naveo je da je takav način određivanja naknada potpuno netransparentan za tužitelja kao potrošača, i da je to prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je stoga takva odredba Ugovora o zajmu protivna načelu savjesnosti i poštenja, te posljedično ništetna.

1.9. Tužitelj je naveo da jednako tako tuženik prije zaključenja Ugovora o zajmu nije kao trgovac u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te da je stoga predmetna odredba Ugovora o zajmu, protivna kogentnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost.

1.10. Tužitelj je naveo da sukladno odredbi čl. 323 st. 1 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje u tekstu: ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora, odnosno ugovorne odredbe, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora odnosno ugovorne odredbe.

1.11. Nadalje je naveo da sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok odredba stavka trećeg istog članka, određuje da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

1.12. Tužitelj je zaključno naveo da je tuženik temeljem nepoštene i ništetne odredbe čl. 7. Ugovora o zajmu - o jednokratnoj naknadi za obradu istoga, naplatio 9. prosinca 2016. od tužitelja iznos od 79,63 EUR (600,00 HRK), čime je tuženik jednostranim i protupravnim postupanjem stekao nepripadnu imovinsku korist u iznosu od 79,63 EUR, za koji iznos je umanjena imovina tužitelja; te da tužitelj stoga ima pravo na povrat tog iznosa.

1.13. Tužitelj je naveo da radi navedenog ovim tužbenim zahtjevom, temeljem odredbi čl. 1111. st. 1., i čl. 1115. ZOO-a, potražuje od tuženika isplatu onog što je primio odnosno više naplatio od tužitelja po osnovi ništetne odredbe čl. 7. Ugovora o zajmu, sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja naknade pa do isplate.

1.14. Tužitelj na temelju naprijed izloženog, predlaže da sud donese presudu kojom će se utvrditi da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 7. Ugovora o zajmu, koja glasi: "Za obradu ugovora o zajmu Banka obračunava i naplaćuje naknadu u visini od 1,20 % (slovima: jedan cijela dvadeset posto) od iznosa odobrenog zajma sukladno Uvjetima."; te da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 79,63 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 13. ožujka 2017. pa do isplate; kao i da tuženik tužitelju naknadi troškove predmetnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da u cijelosti osporava osnovu tužbenog zahtjeva, s tim da je na pripremnom ročištu održanom 19. svibnja 2026. naveo da ne osporava visinu kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, odnosno da ne spori da je od tužitelja 13. ožujka 2017. naplaćena naknada za obradu Ugovora o zajmu u iznosu od 79,63 EUR (600,00 HRK).

2.1. Tuženik je prvenstveno istaknuo prigovor zastare tužiteljeve tražbine. Naveo je da je zastarni rok u vezi tužiteljevog potraživanja opći zastarni rok od pet godina od dana stjecanja u svezi kojeg tužitelj potražuje isplatu, te da je stoga, s obzirom da je naknadu po osnovi čl. 7. Ugovora o zajmu, za obradu istoga, stekao 13. ožujka 2017., a tužbeni zahtjev je podnesen 11. ožujka 2026., protekao rok od pet godina od kada je tuženik stekao uplatu predmetnog iznosa naknade od strane tužitelja, iz čega proizlazi da je u pogledu istoga nastupila zastara tužiteljeve tražbine.

2.2. Tuženik je prigovorio i vrijednosti predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi, navodeći da je ista suviše visoko određena, uzimajući u obzir da se tužbom potražuje isplata iznosa od 79,63 EUR, a da je tužitelj kao vrijednost predmeta spora označio iznos od 1.406,86 EUR. Naveo je da premda se tužba odnosi na deklaratorni i kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva, da je deklaratorni zahtjev koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti čl. 7. Ugovora o zajmu, nužna pretpostavka za kondemnatornu presudu, te da se stoga iznos vrijednosti predmeta spora treba odrediti samo po kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na isplatu iznosa od 79,63 EUR. Tuženik se pri tom pravnom stajalištu pozvao i na sudsku praksu iz odluka:

Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revr-774/2005-2 od 13. prosinca 2005., Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revr-475/2008-2 od 27. listopada 2008., Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gž-1608/2016-2 od 10. studenog 2017., i Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-780/2025-2 od 16. travnja 2025.

2.3. Tuženik je nadalje naveo da za utvrđenje ništetnom određene ugovorne odredbe kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva, te da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

2.4. Tuženik je naveo da čl. 7. Ugovora o zajmu jasno propisuje da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti naknadu za obradu Ugovora o zajmu, pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 1,20% od iznosa odobrenog zajma. Smatra da je ta odredba u Ugovoru o zajmu jasno postavljena i smještena na vidljivo mjesto, dakle da je jasna i uočljiva, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama koji bi bili napisani manjim slovima ili uključeni u fusnotu.

2.5. Tuženik je naveo da je postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju zajma u vrijeme sklapanja Ugovora o zajmu bilo uvriježeno u praksi banaka, te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje predmetne naknade. Naveo je da tužitelj nije potkrijepio niti jednim dokazom tvrdnju da se o spornoj odredbi Ugovora o zajmu nije pojedinačno pregovaralo, niti da je pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja.

2.6. Tuženik je nadalje naveo da su svi ugovori o potrošačkom kreditu koje sklapa ili je sklopio s korisnikom kredita, prilagođeni individualnim okolnostima tog korisnika, te da se ugovori o kreditu između različitih korisnika kredita razlikuju po ključnim faktorima kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, rok vraćanja i drugi uvjeti.

2.7. Nadalje je naveo da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. (dalje u tekstu: Direktiva) čiji tekst je inkorporiran Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo, propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Naveo je da Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda Europske unije kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla, potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Naveo je da je odredbom čl. 83. ZZP/03 propisano da će sud prilikom ocjene poštenosti određene ugovorne odredbe uzeti u obzir prirodu robe ili usluge koja je predmet ugovora, sve okolnosti koje su prethodile i koje su pratila sklapanje ugovora, druge ugovorne odredbe te, ukoliko postoji, drugi ugovor koji se odnosi na ugovor koji se ocjenjuje i koji predstavlja glavni ugovor. Naveo je da iz navedenog proizlazi da kako Direktiva, tako i ZZP/03, utvrđuju kriterije na temelju kojih se ocjenjuje poštenost ugovorne odredbe, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju nužno razmotriti informacije koje su tužitelju kao potrošaču bile dostavljene, kao i okolnosti koje su postojale prije i tijekom sklapanja Ugovora o zajmu.

2.8. Tuženik je naveo da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknada za obradu Ugovora o zajmu, te da nema ikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj je tuženik imao pravo na tu naknadu.

2.9. Tuženik je naveo da se iz sadržaja Ugovora o zajmu jasno može zaključiti da se u pogledu odredbe čl. 7. Ugovora o zajmu ne radi o prikrivenoj odredbi, već o izričitim, jasno vidljivim i konkretno (u postotku) definiranim uvjetima, kao i da je tužitelj, nakon što je pročitao Ugovor o zajmu i upoznao se s njegovim uvjetima, imao potpunu mogućnost odlučiti hoće li sklopiti isti ili od njega odustati.

2.10. Tuženik se u prilog svojim tvrdnjama o neosnovanosti tužbenog zahtjeva poziva na sudsku praksu iz odluka: Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž- 1215/2020 od 24. veljače 2021. i Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž- 2101/2022-4 od 11. listopada 2022.

2.11. Tuženik radi izloženog predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i obveže tužitelja na plaćanje prouzročenih parničnih troškova tuženiku, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom po stopi sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a, tekućom od dana donošenja presude u ovom predmetu.

3. Tužitelj se u podnesku od 27. travnja 2026. očitovao na tuženikove navode iz odgovora na tužbu, navodeći da su svi prigovori tuženika iz odgovora na tužbu pravno i činjenično neosnovani, te protivni pozitivnim propisima Republike Hrvatske.

3.1. Tužitelj je glede tuženikovog prigovora u pogledu vrijednosti predmeta spora, naveo da u predmetnoj tužbi osim isplate iznosa od 79,63 EUR, traži i utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 7. Ugovora o zajmu u pogledu naknade za obradu istoga. Tužitelj je istaknuo da se u ovoj pravnoj stvari dokazi izvode prvenstveno u pogledu deklaratornog zahtjeva, a podredno u pogledu zahtjeva za isplatu, odnosno da se dokazi izvode vezano za više tužbenih zahtjeva. Naveo je da stoga vrijednost spora u predmetnom postupku čini deklaratorni dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.327,23 EUR i kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 79,63 EUR, što čini vrijednost predmeta spora koja je određena prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva, u ukupnom iznosu od 1.406,86 EUR, a sve sukladno odredbama čl. 35. i čl. 37. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP). Tužitelj se u prilog navedenog pozvao i na sudsku praksu iz odluka: Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž- 2796/2024 od 19. ožujka 2025., i Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-768/2024 od 10. travnja 2025.

3.2. Tužitelj je u odnosu na tuženikov prigovor zastare predmetne tražbine naveo da se u ovoj pravnoj stvari radi o tužbi radi utvrđenja ništetnosti za koju nema propisanog zastarnog roka. Tužitelj se pri tome pozvao na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-III-3202/2023 i broj U-3204/2023. od 13. i 14. lipnja 2024., u kojima su odbijene ustavne tužbe Zagrebačke banke d.d., te je potvrđen stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske da utvrđenjem ništetnosti, potrošač (u ovom slučaju tužitelj) ima pravo na obeštećenje i nije u zastari potraživanja, i da mu zastarni rok počinje teći tek pravomoćnim utvrđenjem ništetnosti.

3.3. Tužitelj je također osporio i tuženikove navode iz odgovora na tužbu da je sporna odredba Ugovora o zajmu dopuštena i jasna; te je tužitelj naveo da se radi o nedozvoljenoj i ništetnoj odredbi, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja uzrokuju veliku neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a kako je to pobliže naveo u podnesenoj tužbi. Tužitelj se pritom pozvao i na presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., Revd-1601/2024 od 30. travnja 2024. i Rev-1051/2023 od 3. travnja 2024., navodeći da je u istima utvrđeno da su nepoštene i ništetne "ugovorene" naknade za obradu kredita, te da se moraju vratiti potrošaču koji to tužbom zatraži, uz obračun zateznih kamata.

3.4. Tužitelj je ujedno naveo da mu je odredbom čl. 7. Ugovora o zajmu, suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika zajma - potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku- trgovca kao druge ugovorne strane, te da je to suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava.

3.5. Tužitelj je naveo da prema Zakonu o zaštiti potrošača teret dokaza da se o spornoj odredbi čl. 7. Ugovora o zajmu pregovaralo, leži u konkretnom slučaju na tuženiku kao trgovcu budući je riječ o potrošačkom ugovoru koji je tipski i unaprijed pripremljen od tuženika, kao i da tuženik u odgovoru na tužbu nije predložio ikakav dokaz kojim bi dokazivao da se o predmetnoj spornoj ugovornoj odredbi pregovaralo. Naveo je da je tuženik odredbom čl. 7. Ugovora o zajmu obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu Ugovora o zajmu, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, odnosno od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, niti zašto je baš određena naknada u navedenom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. ZOO-a.

3.6. Tužitelj je također naveo da s obzirom da je tuženik u Ugovor o zajmu uglavio nepoštenu odredbu o ulaznoj naknadi, da je tuženik nepošten stjecatelj i da sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, predmetnu naknadu mora vratiti zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

3.7. Tužitelj je zaključno naveo da je odredbom čl. 3. Direktive propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1.) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Nadalje, da je isti pravni stav zauzeo i Sud Europske unije u presudama donesenim u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive, te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita. Tužitelj je istaknuo da ništetnost sporne odredbe Ugovora o zajmu proizlazi i iz odredbi čl. 81. i 82. ZZP/03, kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; kao i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog, standardnog ugovora trgovca.

4. U predmetnom postupku provedeni su slijedeći dokazi: uvidom u Ugovor o zajmu, uvidom u otplatni plan, uvidom u mišljenja prof. dr. sc. AĆ i prof. dr. sc. EĆ, te saslušanjem tužitelja.

5. Na temelju provedenih dokaza, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, ocjena je suda da je tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Među strankama u predmetnom postupku nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o zajmu, temeljem kojeg ugovora je tužitelju kao korisniku zajma odobren gotovinski zajam (nenamjenski) u iznosu od 50.000,00 HRK (6.636,14 EUR), sa rokom otplate od četrdeset osam mjeseci.

6.1. Među strankama nije sporna visina kondemnatornog tužbenog zahtjeva, odnosno nije sporno da je tuženik po osnovi odredbe čl. 7. Ugovora o zajmu naplatio od tužitelja 13. ožujka 2017. iznos od 600,00 HRK (79,63 EUR) na ime naknade za obradu Ugovora o zajmu, što je iznosilo 1,20% od iznosa odobrenog zajma.

7. Među strankama je u predmetnom postupku sporno je li ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 7. Ugovora o zajmu, koja glasi: "Za obradu ugovora o zajmu Banka obračunava i naplaćuje naknadu u visini od 1,20 % (slovima: jedan cijela dvadeset posto) od iznosa odobrenog zajma sukladno Uvjetima.".

7.1. Sporno je i ima li tužitelj pravo na povrat odnosno isplatu iznosa od 79,63 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 13. ožujka 2017. pa do isplate, a koji iznos je tuženik naplatio od tužitelja po osnovi naprijed navedene naknade za obradu Ugovora o zajmu.

7.2. Sporno je među strankama i je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine, te je sporna i vrijednost predmeta spora koju je naznačio tužitelj.

8. Sud je u skladu s odredbama čl. 37. st. 1. ZPP-a, i čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18 i 51/23, dalje u tekstu: ZSP), na pripremnom ročištu održanom 19. svibnja 2026. prihvatio i odredio vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi, u iznosu od 1.406,86 EUR; iz razloga što se tužba sastoji više tužbenih zahtjeva, i to deklaratornog tužbenog zahtjeva za koji se prihvaća da vrijednost predmeta istoga iznosi 1.327,23 EUR, te kondemnatornog tužbenog zahtjeva u iznosu od 79,63 EUR, što zbrojeno iznosi 1.406,86 EUR. O takvom načinu računanja vrijednosti predmeta spora postoji i identična sudska praksa izražena primjerice u pravomoćnoj presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1541/2023-12 od 22. veljače 2024. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-768/2024-3 od 10. travnja 2025.

9. Tuženikov prigovor zastare predmetne tražbine nije osnovan. Odredbom čl. 328. ZOO-a, propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a prema pravnom shvaćanju izraženom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanoj 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da se odluka suda u pogledu predmetne tužbe odnosi na deklaratorni tužbeni zahtjev u pogledu utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 7. Ugovora o zajmu, te kondemnatorni tužbeni zahtjev koji kao posljedica proizlazi iz utvrđenja ništetnosti naprijed navedene ugovorne odredbe; glede predmetne tužbe nije niti počeo teći zastarni rok, odnosno nije po osnovi zastare prestalo pravo tužitelja iz predmetnih tužbenih zahtjeva.

10. U odnosu na spornu činjenicu pitanja ništetnosti odredbe točke 7. Ugovora o zajmu, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14 i 110/15, dalje u tekstu: ZZP/14), koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o zajmu (13. ožujka 2017.).

10.1. Odredbom čl. 49. st. 1. ZZP/14, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 49. st. 2. ZZP/14, propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 49. st. 3. ZZP/14, propisano je da ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe toga ugovora ocijene nepoštenima. Odredbom čl. 49. st. 4. ZZP/14, propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

10.2. Odredbom čl. 51. ZZP/14, propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir priroda proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

10.3. Odredbom čl. 55. st. 1. ZZP/14, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a odredbom čl. 55. st. 2. ZZP/14, propisano je da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

11. Vijeće Europskih zajednica donijelo je Direktivu (o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), čija je svrha uskladiti zakone i druge propise država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača (čl. 1. Direktive).

11.1. Odredbom čl. 3. st. 1. Direktive propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Odredbom čl. 3. st. 2. Direktive propisano je da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu ovog članka na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Odredbom čl. 6. st. 1. Direktive propisano je da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu, nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba. U pogledu navedenog, svoje stajalište izrazio je i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/1998 do C-244/1998.

11.2. Odredbom čl. 4. st. 1. Direktive propisano je da ne dovodeći u pitanje članak 7. Direktive, nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje se tako da se u obzir uzimaju priroda robe ili usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi. Odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano je da procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Odredbom čl. 7. st. 1. Direktive propisano je da u interesu potrošača i tržišnih konkurenata države članice osiguravaju da postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprječavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koji prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima.

11.3. U presudi Suda Europske unije, poslovni broj C-26/2013, od 30. travnja 2014., navedeno je da čl. 4. st. 2. Direktive treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva; što bi u predmetnom slučaju značilo da su tužitelju kao potrošaču sve odredbe Ugovora o zajmu trebale biti objašnjene na jasan i transparentan način, tako da je tužitelj kao potrošač na temelju jasnih, točnih i razumljivih kriterija moga predvidjeti sve ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz svih ugovornih odredbi, pa tako i u vezi sporne odredbe Ugovora o zajmu.

11.4. Stajališta Suda Europske unije u tumačenju i primjeni Direktive jasno naglašavaju važnost obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o svim ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. Takvo obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

11.5. Praksa Suda Europske unije iz predmeta poslovni broj C-26/2013 od 30. travnja 2014., odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u predmetnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaja koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti potrošača da utječe na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača, Direktiva obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako se bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena. U hrvatskom zakonodavstvu ta materija je prvenstveno regulirana odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

12. Tužitelj je prilikom provođenja dokaza njegovim saslušanjem na ročištu za glavnu raspravu održanom 9. lipnja 2026., iskazao da su mu tijekom 2017. bili potrebni novci zbog građevinskih radova na uređenju kuće, te da je stoga trebao podignuti kredit odnosno zajam, i da se u vezi toga obratio Hrvatskoj poštanskoj banci, na način da je najprije telefonskim putem nazvao poslovnicu te banke u Vinkovcima, te da se sa djelatnikom banke dogovorio o visini zajma koji mu je bio potrebit u iznosu od tadašnjih 50.000,00 kuna (6.636,14 EUR), i roku vraćanja istoga. Iskazao je da su ga ubrzo nakon toga, koliko se sjeća već idućeg dana, pozvali da dođe u poslovnicu te banke, te da kada je došao, da mu je bio predočen pripremljeni Ugovor o zajmu, kojeg je tamo i potpisao, s tim da koliko se sjeća misli da radi tog pravnog posla nije išao kod javnog bilježnika. Iskazao je da mu je prije potpisivanja Ugovora o zajmu, isti bio predočen, no da ga nije čitao već da ga je odmah potpisao.

12.1. Tužitelj je nadalje iskazao da mu prilikom dogovaranja predmetnog zajma i prilikom potpisivanja Ugovora o zajmu, nije od strane ikoga iz banke spominjana naknada za obradu Ugovora o zajmu, te da mu nije bilo poznato da će mu se za obradu istoga naplatiti naknada od strane banke. Iskazao je da kada je primio novčana sredstva po osnovi Ugovora o zajmu, da je primijetio da su mu isplaćena u nešto manjem iznosu od ugovorenih 50.000,00 kuna (6.636,14 EUR), no da mu nije bilo poznato iz kojeg razloga. Iskazao je da to nije posebno niti preispitivao iz razloga što mu je taj zajam bio hitno potrebit, te da se radi toga nije niti obratio banci u svezi istoga. Iskazao je i da u vrijeme ostvarivanja predmetnog zajma nije bio obrtnik, niti da je imao ikakvu firmu.

13. Iskaz tužitelja je po ocjeni ovog suda bio uvjerljiv, iskren, jasan i nedvosmislen, bez uočenih elemenata neodlučnosti ili kontradiktornosti, te mu sud stoga u cijelosti poklanja vjeru.

13.1. Iz iskaza tužitelja proizlazi utvrđenje suda da tužitelj prilikom zaključenja Ugovora o zajmu nije imao priliku i mogućnost pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi čl. 7. Ugovora o zajmu, koja odredba je bila unaprijed formulirana, te da stoga tužitelj nije imao mogućnost niti utjecati na njezin sadržaj.

14. Odredbom čl. 295. st. 1. ZOO-a propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva. Odredbom čl. 295. st. 2. ZOO-a, propisano je da opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

15. Na temelju iskaza tužitelja i uvida u Ugovor o zajmu, a napose njegovu odredbu čl. 7., ocjena je suda da je odredba čl. 7. Ugovora o zajmu bila unaprijed formulirana od strane tuženika, kao sastavni dio standardnog ugovora o gotovinskom zajmu, odnosno da je činila dio općih uvjeta ugovora sadržanih u formalnom (tipskom) Ugovoru o zajmu; te da zbog toga tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj te odredbe.

16. Pri tome valja navesti da tuženik, na kojemu je na temelju odredbe čl. 49. st. 4. ZZP/14, teret dokaza o istome, nije dokazao da se o spornoj odredbi čl. 7. Ugovora o zajmu u pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem prilikom zaključivanja Ugovora o zajmu.

17. S obzirom da se po utvrđenju suda o spornoj odredbi čl. 7. Ugovora o zajmu nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj nije imao ikakvu mogućnost utjecaja na sadržaj te odredbe, kao i da je od tužitelja po osnovi iste nesporno naplaćena naknada za obradu Ugovora o zajmu u iznosu od 79,63 EUR (600,00 HRK) 13. ožujka 2017.; ocjena je suda da je sporna ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

17.1. Tužitelj pri tome nedvojbeno ima status potrošača, budući da je po osnovi Ugovora o zajmu tužitelj, koji u vrijeme realizacije Ugovora o zajmu nije bio obrtnik ili vlasnik neke firme, ishodio sredstva koja su mu bila potrebita za uređenje obiteljske kuće; a odredbom čl. 5. st. 1. točka 15. ZZP/14, propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

18. Sporna odredba čl. 7. Ugovora o zajmu se stoga na temelju odredbe čl. 49. st. 1. ZZP/14, smatra nepoštenom, te je kao takva na temelju odredbe čl. 55. st. 1. ZZP/14 ništetna.

19. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

19.1. Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Odredbom čl. 1111. st. 2. ZOO-a propisano je da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Odredbom čl. 1111. st. 3. ZOO-a propisano je da obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

20. S obzirom da je tijekom postupka utvrđeno da je sporna odredba čl. 7. Ugovora o zajmu ništetna, tuženik je na temelju odredbe čl. 323. st. 1. i odredbi čl. 1111. ZOO-a, dužan tužitelju vratiti novčani iznos od 79,63 EUR (protuvrijednost iznosa od 600,00 HRK), koji je primio odnosno naplatio od tužitelja na temelju odredbe čl. 7. Ugovora o zajmu, za obradu istoga.

21. Tuženik je u skladu s odredbama čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO-a, dužan tužitelju naknaditi i potraživanu zateznu kamatu, koja po osnovi odredbe čl. 1115. ZOO-a, teče od dana kada je od tužitelja naplaćena sporna naknada i kada je tuženik, kao po ocjeni suda iz naprijed izloženih razloga nepošteni stjecatelj, stekao naplaćeni iznos naknade (79,63 EUR), odnosno kako to tužitelj potražuje od 13. ožujka 2017. pa do isplate.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te je sukladna vrijednosti predmeta spora i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23, dalje u tekstu: OT). Tužitelju je tako priznat potraživani trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 981,55 EUR, a koji se odnosi na slijedeće radnje: za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7.1. i Tbr. 54. OT-a), za sastav obrazloženog podneska od 27. travnja 2026. kojim se tužitelj očitovao na navode iz odgovora na tužbu, u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8.1. i Tbr. 54. OT-a), za zastupanje tužiteljevog punomoćnika na pripremnom ročištu održanom 19. svibnja 2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9.1. i Tbr. 54. OT-a), za zastupanje tužiteljevog punomoćnika na ročištu za glavnu raspravu održanom 9. lipnja 2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9.1. i Tbr. 54. OT-a), te za pristup tužiteljevog punomoćnika na ročište za objavu presude 22. srpnja 2026. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9.3. i Tbr. 54. OT-a). Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR, i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 55,00 EUR.

22.1. Tužitelju je na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, na dosuđeni parnični trošak dosuđena i potraživana zatezna kamata, koja teče od dana donošenja odluke o trošku pa do isplate.

23. Zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 776,55 EUR, odbijen je kao neosnovan u cijelosti, u skladu s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a, iz razloga što je tuženik u cijelosti izgubio parnicu.

24. Radi izloženog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Županji 22. srpnja 2026.

Sudac

Tomislav Juzbašić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana. Žalba se podnosi ovome sudu u pisanom obliku, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

O tom obavijest:

1. Tužitelj po punomoćnici Gordani Šibenik, odvjetnici iz Županje.

2. Tuženik po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku iz Vinkovaca.