Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-526/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Tihane Cišper predsjednice vijeća, Nikole Ramušćaka člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ON, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Slavenu Karabanu, odvjetniku iz Vinkovaca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupan po punomoćniku Branimiru Ivekoviću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučuju o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-586/2023-20 od 19. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 22. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-586/2023-20 od 19. ožujka 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj 198-50-4230545 od 3. srpnja 2007. koji je zaključen između tužiteljice ON, O, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tužene Raiffeisenbank Austria d. d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, u dijelu u kojem se navodi da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke kreditora za devize važećem na dan dospijeća, tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu od 3. srpnja 2007., te u navedenom dijelu predmetna odredba nema pravni učinak po ugovorne stranke (st. I. izreke), naloženo je tuženiku da tužiteljici s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita s osnova povećanja tečaja CHF u odnosu na kn tijekom trajanja razdoblja otplate kredita, isplati novčani iznos od 5.584,05 EUR s pripadajućim zateznim kamatama (st. II. izreke), odbijen je kao neosnovan, zahtjev tuženika za utvrđivanje tuženikovog potraživanja prema tužitelju s osnova potplaćenih iznosa zbog tečajnih razlika iznesen u prigovoru radi prebijanja i to u iznosu od 2,21 euro (st. III. izreke), te je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi trošak tog parničnog postupka u iznosu od 1.675,00 EUR (st. IV. izreke).

2. Tuženik žalbom pobija navedenu presudu iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP).

3. Žalba nije osnovana.

4. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, u vezi s čl. 221.a st. ZPP, na koje ukazuje tuženik u žalbi, jer prvostupanjski sud nije povrijedio pravilo o teretu dokazivanja iz te zakonske odredbe. Ovo stoga što je iz sadržaja ugovora jasno da se radi o istovjetnom ugovoru iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, koji je ugovor tužitelj dostavio u predmetni spis do zaključenja prethodnog postupka.

5. Jednako tako, prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, u vezi s čl. 292. st. 4. ZPP, na koje ukazuje tuženik u žalbi. Naime, sud je pravilno odbio provesti dokaz saslušanja javnog bilježnika, jer se ne radi o bitnom dokazu, budući da javni bilježnik nije neposredno pregovarao sa tužiteljem oko sadržaja ugovora o kreditu te nema neposrednih saznanja o tome je li tužitelj bio upoznat sa svim parametrima koji utječu na formiranja tečaja u CHF, odnosno o tome jesu li uopće vodili pojedinačni pregovori glede sporne ugovorne odredbe. U odnosu na sudsku praksu koju je tuženik priložio uz odgovor na tužbu sud nije trebao odlučiti rješenjem iz čl. 292. st. 3. i 4. ZPP.

6,. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora o kreditu, te povrat iznosa koji su isplaćeni tuženiku na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

8. Iz samog ugovora o kreditu razvidno je da se radi o potrošačkom ugovoru, jer je korisnik kredita fizička osoba, te se radi o namjenskom kreditu za kupnju osobnog vozila, a kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, pa je na tuženiku bio teret dokaza da tužitelj nije ispunjavao pretpostavke iz čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj, 96/2003, dalje: ZZP), da mu se prizna status potrošača u predmetnom pravnom poslu, a što tuženik nije dokazao.

9. Tužiteljica je u svom iskazu jasno navela da joj nitko nije objasnio rizike vezane uz sam ugovor, da nije razumjela značenje valutne klauzule, niti joj je itko objašnjavao odredbe ugovora. Ugovor je bio na već pripremljenom obrascu, a s bankarom nije pregovarala o pojedinim odredbama ugovora niti je imala utjecaj na njih, niti je znala da ima takvu mogućnost. Iz takvih navoda tužiteljice proizlazi da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te da se radi o tipskom ugovoru, tako da je sukladno čl. 81. st. 4. ZZP, na tuženiku bio teret dokaza da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao.

10. Pravilno je prvostupanjski sud temeljem čl. 502.c ZPP utvrdio da je vezan za pravna utvrđenja o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli iz presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, jer se tužiteljica u tužbi na ta pravna utvrđenja pozvala (Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.) te je slijedom toga pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe iz predmetnog ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula, nepoštene u smislu propisa o zaštiti potrošača, a time i ništetne.

11. Nadalje, pravilno je pravno stajalište prvostupanjskog suda da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (isti pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.).

12. Budući da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na nepoštenost i ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018. (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017- 10. od 14. lipnja 2018.), do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu (tužba podnesena 14. lipnja 2023.) nije protekao zastarni rok od 5 godina, iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO).

13. Zastarni je rok protekao u odnosu na prigovor radi prebijanja koji je tuženik istaknuo na pripremnom ročištu, koji prigovor nije bio određen, dok je određen prigovor podnio na ročištu za glavnu raspravu od 25. veljače 2026. Međutim, prigovor radi prebijanja je zastario jer od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na nepoštenost i ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, koja je u tome dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017- 10. od 14. lipnja 2018.), do dana izjavljivanja prigovora radi prebijanja, od 25. veljače 2026., protekao je zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO, tako da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 2,21 EUR.

14. Tijekom prvostupanjskog postupka proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Mati Ivanoviću, za područje ekonomije, financije i računovodstvo, u kojem je iznio da ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na povećanje tečaja CHF i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF u vrijeme korištenja kredita i naknadno povećanja tečaja CHF, odnosno promjene na više od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita predstavlja tzv. pozitivne razlike i iznosi 5.584,05 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije.

15. Prvostupanjski je sud nalaz i mišljenje financijskog vještaka prihvatio iz razloga koje prihvaća i ovaj sud, te je na temelju takvog nalaza i mišljenja pravilno utvrdio visinu preplate kredita od strane tužiteljice u iznosu od 5.584,05 EUR.

16. Tuženik je kao stručna financijska institucija imao saznanja o riziku ugovaranja kredita u valuti CHF, budući da se radilo o valuti koju Hrvatska narodna banka nije štitila kao što je štitila tečaj EUR-a, a o tome nije upozorio tužiteljicu, što ga čini nesavjesnim stjecateljem, tako da je pravilno prvostupanjski sud temeljem čl. 1115. ZOO, zateznu kamatu dosudio od dana nakon plaćanja (preplate) svakog pojedinog anuiteta, do isplate.

17. Slijedom izloženog, prvostupanjski je sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO kada je naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 5.584,05 EUR, sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate preplate pojedinog anuiteta do dana isplate, odnosno vraćanja tih iznosa od strane tuženika.

18. Stoga je trebalo temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu pod st. I., II. i III. izreke.

19. Odluka o troškovima postupka iz st. IV. izreke presude pravilna je i zakonita, jer je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu (čl. 154. st. 1. ZPP).

20. Tuženik nije uspio u žalbenom postupku pa je njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe odbijen kao neosnovan (čl. 161. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 22. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Tihana Cišper