Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-516/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Gorana Škugora, predsjednika vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Adele Turkalj, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoga po punomoćnici Željki Radoš Radičević, odvjetnici u Osijeku, Trg A. Starčevića 12, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupanoga po punomoćnici Andreji Šeša, odvjetnici u Zagrebu, Fra Filipa Grabovca 13, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žabi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1639/2025-8 od 17. travnja 2026., 22. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1639/2025-8 od 17. travnja 2026. u točki I. i II. izreke, u točki III. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 225,39 EUR (dvije stotine dvadeset pet eura trideset devet centi) sa zateznom kamatom te u točki IV. izreke.

II. Preinačuje se navedena presuda u točki III. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 19,91 EUR (devetnaest eura devedeset jedan cent) sa zateznom kamatom i za navedeno odlučuje:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 19,91 EUR (devetnaest eura devedeset jedan cent) sa zateznom kamatom.

III. Odbija se zahtjev tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 78,13 EUR (sedamdeset osam eura trinaest centi).

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suđeno je:

''I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 1. Ugovora o pozajmici br. 9017685828 sklopljenog dana 29.7.2013. između tužitelja ABC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 a koja glasi: “Korisnik pozajmice obvezuje se istovremeno s korištenjem pozajmice platiti Banci jednokratnu naknadu za obradu zahtjeva označenu pod točkom (D) u visini 1,50% od iznosa pozajmice.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 da tužitelju NR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 102,19 EUR-a (sto dva eura devetnaest centi) odnosno trošak obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 29. srpnja 2013. po stopi do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 da tužitelju NR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati trošak postupka u iznosu od 245,30 EUR-a (dvjesto četrdeset pet eura trideset centi) sa zateznim kamatama koje teku od 17. travnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška.''

2. Protiv navedene presude tuženik je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Zahtijeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 78,13 EUR, kao i trošak pristojbe prema odluci suda, ne navodeći određeno iznos tog troška.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe ugovora o pozajmici sklopljenog između stranaka 29. srpnja 2013., u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade za obradu zahtjeva u visini 1,50 % od iznosa pozajmice (tzv. ulazna naknada), koja je u ovom slučaju iznosila 102,19 EUR te zahtjev za povratom iznosa kojega je tužitelj na temelju te ugovorne odredbe platio tuženiku, sa zateznom kamatom.

5. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), na koje sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP. Presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu proturječni stanju spisa i može se ispitati pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, koju u žalbi ističe tuženik.

6. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da je tuženik s tužiteljem (kao korisnikom kredita) sklopio ugovor o kreditu 29. srpnja 2013., kojim je tužitelju odobrena pozajmica u iznosu od 7.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti,

- da je navedeni ugovor sklopio radi renoviranja stana u kojem je stanovao,

- da je tužitelju 29. srpnja 2013. (očitom greškom u pisanju navedena je godina 2023.) naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 102,19 EUR (očitom greškom u pisanju naveden je iznos od 786,98 EUR),

- da se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo,

- da je ugovor unaprijed sastavio tuženik,

- da je riječ o tipskom ugovoru,

- da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj ugovora,

- da tužitelju nije pojašnjeno na što se konkretno naknada za obradu zahtjeva odnosi, koje stvarne troškove plaća tom naknadom i koja je svrha njezina plaćanja.

7. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da je navedena odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, da tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno da nije pregovarao s tužiteljem o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi tužitelj na tu odredbu pristao da je bilo pojedinačnih pregovora, da je stoga prilikom ugovaranja sporne odredbe tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade te da je predmetnom odredbom prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

7.1. Pobijanu odluku sud je donio pozivom na odredbe čl. 89. st. 1. i 2., čl. 99. i čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje: ZZP), čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO).

8. Odluka prvostupanjskoga suda je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Prvostupanjski je sud u dovoljnoj mjeri ispitao nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača i svoj zaključak dostatno obrazložio.

9. Tuženik u žalbi u bitnome navodi:

- da je u ovom slučaju prije svega riječ o ugovoru o pozajmici, a ne o ugovoru o kreditu, da je u samom ugovoru o pozajmici iznos naknade naveden u apsolutnom iznosu od 786,98 kn, a ne u postotku od iznosa kredita te je naplaćena odmah prilikom isplate kredita, slijedom čega je tužitelju odmah moralo biti jasno koliki iznos naknade plaća i koje ekonomske posljedice to nosi te da stoga nisu ispunjeni kriteriji po kojima bi ta odredba mogla biti ništetna,

- da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/ EEZ treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose,

- da, u skladu s mišljenjem koje proizlazi iz odluke Rev-673/23-2 od 13. veljače 2024., ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1., u vezi s čl. 83. i 85. ZZP, sud ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već da je prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), narav robe ili usluge koje su predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, a da je predmetna odredba uočljiva i lako razumljiva,

- da je riječ je o zabrani manjeg značenja, a obzirom da je ugovor u cijelosti ispunjen, da se ništetnost ne može isticati,

- da sud nije izvršio uvid u dostavljena pravna mišljenja niti je cijenio Opće uvjete poslovanja,

- da se samo paušalno pozvao na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020., a da je morao iznijeti činjenice o neprimjenjivosti navedenog shvaćanja, u skladu s presudom Suda Europske unije, koja se odnosi na slučaj Hann-Invest (C-554/21, C-662/21, C-727/21), koja jasno govori kako rješenje predviđeno čl. 40. st. 2. Zakona o sudovima, po kojem sjednica odjela suda ima ovlast prisiliti, prihvaćanjem ''pravnog shvaćanja'', sudsko vijeće nadležno u predmetu da izmjeni sadržaj sudske odluke koju je prethodno donijelo, nije u skladu s čl. 19. st. 1. Ugovora o Europskoj uniji odnosno da pravno shvaćanje viših sudova ne bi smjelo biti obvezujuće za niže sudove u pojedinim predmetima ako se isto temelji na utvrđenjima koja su protivna pozitivnopravnim propisima, kao što je to ovdje slučaj jer je navedeno pravno shvaćanje u izravnoj suprotnosti s odredbom čl. 215. st. 1. ZOO-a i čl. 1111. st. 1. ZOO te se takvim tumačenjem dezavuira sama svrha instituta zastare restitucijskog zahtjeva, kako je to navedeno i u odluci Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024.,

- poziva se i na presude Suda Europske unije C-39/24 i C-699/23 od 30. travnja 2025.

10. U odnosu na navedeno treba reći da ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskoga suda da tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo i da tužitelju, kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani, prilikom sklapanja ugovora nije jasno i određeno predočeno koje konkretne troškove i usluge podmiruje plaćanjem te naknade, niti je to navedeno u spornoj odredbi te da je stoga ta ugovorna odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 81. ZZP. Naime, u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke su dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 12. ZOO i pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaziti od načela jednake vrijednosti davanja iz odredbe čl. 15. ZOO. Zbog toga, u situaciji kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i naplaćuje ih iz jednokratne naknade i kada se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a imajući pritom u vidu da je banka jača ugovorna strana, koja prilikom korištenja kredita po osnovi ''naknade za obradu zahtjeva'' naplaćuje jednokratno iznos od 1,50% od iznosa kredita, takva ugovorna odredba i po ocjeni ovoga suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, što znači da je takva odredba u nepoštena u smislu čl. 81. st. 1. ZZP, a time i ništetna, u smislu čl. 87. st. 1. ZZP pa je tuženik dužan vratiti sve ono što je na temelju navedene ugovorne odredbe primio.

10.1. Suprotno žalbenim navodima, sve okolnosti navedene u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. sud prvoga stupnja je uzeo u obzir pa je pobijana odluka u skladu s pravnim shvaćanjem izraženim u navedenoj odluci, kao i u odluci Suda Europske Unije broj C-699/23 jer je utvrdio da tužitelju nije bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi.

10.2. Osim toga, u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, u vezi s nepoštenosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zauzeto je stajalište prema kojem čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje, može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka te da je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima pa budući da tuženica u ovom slučaju nije dokazala koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud u tome dijelu utvrdio ništetnom navedenu ugovornu odredbu.

10.3. Time što se sud prvoga stupnja pozvao na pravno shvaćanje VSRH, koje je prihvatio, sve dok je to ujedno i mišljenje suda koji odlučuje u konkretnom predmetu, pri čemu je riječ i o ustaljenoj sudskoj praksi, nije došlo do odstupanja od stajališta iznesenih u predmetu Hann-Invest (C-554/21, C-62/21 i C-727/21). Navedeno stajalište suda prvoga stupnja, da je zbog utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe tuženik, koji se ponašao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nesavjestan stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO, da je obvezan platiti kamatu od dana stjecanja (ulazne naknade) te da zastara za vraćanjem tog iznosa počinje teći pravomoćnošću odluke u ovom sporu, prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja pa su žalbeni navodi i u tom dijelu neosnovani.

10.4. Iz tih razloga, ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge suda prvoga stupnja koji se tiču utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o obvezi plaćanja ulazne naknade.

10.5. Kako je na temelju nepoštene ugovorne odredbe tuženiku isplaćen iznosi od 102,19 EUR po osnovi naknade za obradu kredita, prvostupanjski sud je pravilno obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedene iznose sa zateznom kamatom po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO, tekućom od dana stjecanja, sukladno s čl. 1115. ZOO jer se tuženik, koji je navedene novčane iznose stekao na temelju ništetnih odredaba koje je unio u sadržaj ugovora, mora smatrati nepoštenim stjecateljem.

10.6. Ostali žalbeni navodi tuženika nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

11. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo propisano čl. 151. st. 1. ZPP, u vezi s tbr. 9/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 i 107/25 – dalje: Tarifa) kada je tužitelju dosudio trošak zastupanja na ročištu za objavu presude 17. travnja 2026. (tbr. 42. i tbr. 50. Tarife). Naime, prema odredbi čl. 151. st. 1. ZPP, parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu parnice. Trošak zastupanja punomoćnika stranaka na ročištu za objavu presude predstavlja parnični trošak nastao tijekom parničnog postupka pa kako je tužitelj do zaključenja glavne rasprave (čl. 164. st. 3. ZPP) stavio određen zahtjev za naknadu troškova pristupa na navedeno ročište (čl. 164. st. 1. i 2. ZPP), a zamjenica njegove punomoćnice je i pristupila na ročište na kojemu je presuda objavljena (list 43 spisa), onda je također riječ o trošku koji je bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP i za koji tužitelju pripada naknada u navedenom iznosu. Iako su u uvodu zapisnika s ročišta za objavu odluke, očitom greškom u pisanju, pogrešno navedeni podaci o imenu i prezimenu odnosno nazivu parničnih stranaka, iz spisa i cjelokupnog teksta zapisnika, kao i izreke presude objavljene na tom ročištu, vidljivo je da je isti sastavljen u ovom parničnom predmetu.

11.1. U trenutku podnošenja tužbe e-komunikacijom tužitelj je platio sudsku pristojbu u iznosu od 26,55 EUR, u skladu s tbr. 1. t. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (''Narodne novine'' broj 37/23) i čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama (''Narodne novine'', broj 118/18 i 51/23), s obzirom na vrijednost predmeta spora naznačenu u tužbi od 1.429,41 EUR. Međutim, budući da je na ročištu 24. ožujka 2026. sud prvoga stupnja odredio vrijednost predmeta spora u visini kondemnatornog zahtjeva odnosno u iznosu od 102,19 EUR, osnovano tuženik u žalbi ističe da tužitelju pripada trošak sudske pristojbe u iznosu od 6,64 EUR, a ne 26,55 EUR, koliko je dosuđeno. Stoga je, pravilnom primjenom materijalnog prava, zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 19,91 EUR trebalo odbiti kao neosnovan.

11.2. Budući da u ostalom dijelu odluku o trošku tuženik ne pobija određenim žalbenim navodima, a sud drugoga stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), pobijanu presudu trebalo je potvrditi u dijelu kojom je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 225,39 EUR sa zateznom kamatom.

12. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 2. ZPP, odlučeno je kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude, a na temelju čl. 380. t. 3. ZPP, kao u točki II. izreke.

13. Tuženik nije uspio sa žalbom u odnosu na glavnu stvar, a tek djelomično je uspio u odnosu na sporedno traženje pa mu ne pripada pravo na naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka. Stoga je, na temelju čl. 166. st. 1., u vezi s čl. 154. st. 5. ZPP odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

U Velikoj Gorici 22. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Goran Škugor