Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-576/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Tihane Cišper predsjednice vijeća, Nikole Ramušćaka člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Marinu Brajku, odvjetniku u Đakovu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupan po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučuju o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-276/2025-15 od 13. travnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 22. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-276/2025-15 od 13. travnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je ništetna i bez učinka odredba članka 6. Ugovora o kreditu broj 5140230452-61000068321/2007 sklopljenog dana 22. svibnja 2007.g između tužiteljice MD i pravnog prednika tuženika Slavonska banka d.d., a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,00 % (dvazareznula) jednokratno, unaprijed…..“ (st. I. izreke), naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 243,65 EUR na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama (st. II. izreke) te je naloženo tuženiku da tužiteljici na ime parničnih troškova isplati iznos od 321,07 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama (st. III. izreke). Rješenjem suda prvog stupnja određena je vrijednost predmeta spora u iznosu od 243,65 EUR.

2. Tuženik žalbom pobija navedenu presudu suda iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP).

3. Žalba nije osnovana.

4. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koje ukazuje tuženik u žalbi, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika, razlozi iz pobijane presude nisu proturječni ili nejasni. Naime, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da je sporna ugovorna odredba samo po sebi, što se tiče načina izračuna visine naknade, jasna i razumljiva, ali da to ujedno ne znači da su tužiteljici bili poznati troškovi naknade na koje se ta naknada odnosi, pa da se zbog toga ne radi o transparentnoj ugovornoj odredbi, a koji razlozi nisu međusobno proturječni.

6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti tzv. ulazne naknade te isplata iznosa od 243,65 EUR koji je tužiteljica isplatila tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi.

8. Pravilno je prvostupanjski sud na temelju iskaza tužiteljice utvrdio da se o tzv. ulaznoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo, dok tuženik nije dokazao suprotno tome, jer je na njemu bio teret dokaza prema čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj, 96/03 i 46/07 dalje: ZZP). Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud na temelju podataka iz ugovora o kreditu utvrdio da se radi o potrošačkom ugovoru, jer je ugovor zaključila tužiteljica kao fizička osoba radi kupnje osobnog vozila.

9. Provođenjem testa transparentnosti ispravlja se neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača, dok se provođenjem testa poštenosti ispravlja neravnoteža koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe.

10. Prije svega treba reći da sporna ugovorna odredba ne predstavlja bitan sastojak ugovora, a da se odredba čl. 84. ZZP odnosi samo na bitne sastojke ugovora. No, ipak treba reći Iako je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva, ona nije omogućila tužiteljici da sagleda sve troškove i usluge na koje se odnosi, pa se stoga ne može nazvati određenom i jasnom, odnosno transparentnom u smislu čl. 84. ZZP.

11. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

12. Prilikom ocjene poštenosti potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se sporna ugovorna odredba odnosi, kao i sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora.

13. U odnosu na spornu ulaznu naknadu treba reći da ta ugovorna odredba ne sadrži podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti ih tuženik tijekom postupka ističe i dokazuje, te se ne može zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač (tužitelj) pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

14. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za prijevremenu otplatu kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a iz iskaza tužiteljice proizlazi da bi neprihvaćanjem odredbe o ulaznoj naknadi bila onemogućena u sklapanju pravnog posla sa tuženikom.

15. Osim toga, u konkretnom slučaju nije prijeporno da među strankama zaključeni ugovor ne sadrži konkretan opis svih troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne ulazne naknade naplaćuju, a prema shvaćanju ovog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za tu spornu naknadu, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.

16. Tuženik je na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužiteljice značajna neravnoteža jer nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima.

17. Neosnovano tuženik u žalbi ukazuje da je sporna ugovorna odredba zakonita, jer takvu naknadu propisuje Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj, 75/09, 112/12 i 143/13) i Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite ("Narodne novine" broj, 15/14, dalje: Pravilnik). Ovo stoga jer bez obzira na to što je ugovaranje takve naknade predviđeno navedenim Pravilnikom, to ne znači da takva ugovorna odredba ne može biti nepoštena, a time i ništetna prema propisima o zaštiti potrošača, ako se utvrdi da su za to ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 81. st. 1. ZZP.

18. Prema odluci Europskog suda u spojenom predmetu C-224/19 i C-250/19, na koju se tuženik u žalbi poziva, zauzeto je pravno stajalište da članak 3. stavak 1. DIREKTIVA VIJEĆA 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Dakle, kako u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao na koje se usluge i troškove odnosi sporna naknada, nije protivno čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 da se takva ugovorna odredba utvrdi nepoštenom.

19. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri, jer nije pojedinačno pregovarao sa tužiteljicom o spornoj ugovornoj odredbi, niti ju je upoznao sa stvarnim troškovima i uslugama na koje se ta naknada odnosi, što sve čini njegovo postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja.

20. Prema tome, tuženik je bio dužan tužiteljicu upozoriti kako na posljedice ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tako i na usluge i troškove na koje se odnosi ulazna naknada, a kako to nije učinio, nije prilikom sklapanja ugovora postupao u dobroj vjeri, pa su i zatezne kamate pravilno dosuđene od dana isplate iznosa naknade, sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO).

21. Prvostupanjski je sud donoseći pobijanu presudu uzeo u obzir sve pravno relevantne okolnosti iz odredbi čl. 86. st. 1. i čl. 83. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je ta sporna odredba u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP nepoštena i time ništetna (čl. 87. st. 1. ZZP). Stoga je pravilno naloženo tuženiku vratiti tužiteljici primljeno po osnovi te ništetne odredbe sukladno čl. 323. st. 1. ZOO.

22. Zastara tražbine počinje teći od dana pravomoćnosti presude kojom je utvrđena djelomična ništetnost ugovora, pa je stoga prvostupanjski sud pravilno utvrdio da predmetna tražbina nije u zastari.

23. Slijedom izloženog, trebalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi st. I. i II. izreke pobijane presude.

24. Prvostupanjski sud time što u izreci nije odlučio o zahtjevu tuženika za naknadu troška nije propustio odlučiti o svim zahtjevima stranaka, jer tuženiku trošak ne pripada (čl. 154. st. 1. ZPP), tako da ga je pravilno dosudio samo tužiteljici.

25. Tužiteljici pripada pravo na naknadu troška za pristup na ročište radi objave presude, jer se radi o ročištu na kojem je tužiteljici uručen prijepis presude sa uputom o pravnom lijeku te se od toga dana računa rok za podnošenje žalbe, pa se ne radi o trošku koji ne bi bio svrsishodan (čl. 155. st. 1. ZPP).

26. Stoga je trebalo temeljem čl. 380. t. 2. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi st. III. izreke presude.

27. Zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe odbijen je kao neosnovan, jer nije uspio u žalbenom postupku (čl. 166. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 22. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Tihana Cišper