Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-109/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinje Vesne Britvec kao predsjednice vijeća, suca Josipa Štrucelja kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Ivane Mašić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RA (rođeno prezime: R) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima Vinku Adžiću i Ivanu Adžiću, odvjetnicima iz Zagreba, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-666/2021-22 od 4. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 22. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-666/2021-22 od 4. siječnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-666/2021- 22 od 4. siječnja 2024. odlučeno je:

"I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: [broj kredita], sklopljenog dana **.**.2008. između tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. iz [adresa], OIB: 23057039320, kao banke i tužiteljice RA ( prije: R) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnice kredita, kojima je ugovorna obveza tužiteljice da tuženiku plati naknadu za obradu zahtijeva i odobravanje kredita, dakle točka 10. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 0,80% naknade za iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kuna/26,54 eura obračunate s datumom ugovora.

II Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. iz [adresa], OIB: 23057039320, da tužiteljici RA ( prije: R) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati na ime plaćane naknade za obradu zahtijeva i odobravanje kredita iznos od 544,55 eura/ 4.102,91 kuna (slovima: petsto četrdeset četiri eura i pedeset pet centi/četiri tisuće sto dvije kune i devedeset jedna lipa) sa zakonskim zateznim kamatama od 19. ožujka 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koje kamatne stope utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako

polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana. III Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. iz [adresa], OIB: 23057039320, nadoknaditi parnične troškove tužiteljici RA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u iznosu 1.513,27 eura (slovima: tisuću petsto trinaest eura i dvadeset sedam centi) sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude, 4. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. iz [adresa], OIB: 23057039320, za nadoknadom troškova postupka u iznosu 875,00 eura (slovima:osamsto sedamdeset pet eura)."

2. Pravovremenom žalbom navedenu presudu u cijelosti pobija tuženik zbog pogrešno primijenjenog materijalnog prava te apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. – dalje: ZPP), kao i zbog odluke o trošku. Ne navodi prijedlog drugostupanjske odluke. Traži trošak sastava žalbe uvećan za PDV i pristojbu na žalbu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga označenih u žalbi, te po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud drugog stupnja je utvrdio da nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, niti je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

6. Nije počinjena niti apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a obzirom da presuda nema neodstataka zbog kojiih se ne bi mogla ispitati, a izreka presude je razumljiva i u skladu s razlozima presude.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnom odredbe članka 10. Ugovora o kreditu kojeg je sklopila tužiteljica s tuženikom, a kojom odredbom je ugovoreno da je tuženik ovlašten zaračunati naknadu za obradu zahtjeva i obradu kredita.

8. Nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 25. ožujka 2008. zaključili Ugovor o kreditu, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 109.736,32 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem deviznom tečaju tuženika na dan isplate kredita. Nije sporno da je odredbom točke 10. Ugovora o kreditu ugovorena obveza tužitelja – korisnika kredita da plati davatelju kredita, ovdje tuženiku, naknadu za obradu zahtjeva za kredit u iznosu od 0,80% od iznosa kredita.

9. U prvostupanjskom postupku i sada u žalbenom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, pitanje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i zastara.

10. U vrijeme zaključivanja tog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007. – dalje: ZZP/07) koji u članku 96. stavak 1. propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u stavku 2. propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

10.1. Prema odredbi članka 100. ZZP/07 ako na temelju zakona i sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive.

10.2. Prema odredbi članka 102. stavak 1. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništetna, stavak 2. ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

11. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je na temelju svih provedenih dokaza i njihovom analizom u smislu odredbe članka 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio sljedeće činjenično stanje koje tuženik žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju:

- da je predmetni Ugovor o kreditu prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru,

- da između stranaka nisu vođeni pregovori o uvjetima kredita niti se moglo pregovarati, pa tako ni u pogledu spornih naknada.

12. Slijedom toga pravilno je zaključeno da su sporne naknade u predmetnom Ugovoru o kreditu prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, te da je sporna odredba nepoštena prema odredbi iz članka 96. stavak 1. ZZP/07 i posljedično tome ništetna prema odredbi članka 102. stavak 1. ZZP/07.

13. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prema odredbi članka 96. stavak 3. ZZP/07, na tuženiku je bio teret dokaza da se o spornim naknadama pregovaralo, no tuženik na tu okolnost nije predložio niti jedan dokaz.

14. U tijeku postupka pred sudom prvog stupnja, tuženik suprotno odredbi članka 96. stavak 4. ZZP/07, nije dokazao da sporna administrativna naknada odgovara određenim uslugama, stvarnim troškovima ili određenoj protučinidbi tuženika, kao i da je tužitelja prethodno sklapanju ugovora informirao o stvarnoj prirodi i osnovi obveze plaćanja tog iznosa odnosno naknade. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja te naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) i njenoj krajnjoj svrsi. Prosječno pažljiv potrošač u pojedinačnim ugovorima ne bi pristao na plaćanje naknade koja nema stvarne osnove i nije ekvivalentna činidbi druge ugovorne strane, pa je unošenjem takve odredbe u tekst ugovora tuženik postupio protivno interesima tužitelja kao suugovaratelja i suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Stoga žalbene tvrdnje tuženika o tome da se tužitelj u svakom trenutku bio slobodan dodatno informirati o značenju odredba ugovora o kreditu, ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

14.1. Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

14.2. Odlukom Suda Europske unije u predmetu broj C-224/19 i C-259/19 zauzeto je pravno stajalište o tome da ugovorna odredba o zajmu sklopljenom između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, u suprotnosti je sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

15. Člankom 99. ZZP/07 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 99. ZZP/07, samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, sporne odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 99. ZZP/07, ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača", pa se sporne naknade ne mogu smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što su uključene u ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom, kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

15.1. Odredbu članka 99. ZZP/07 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u konkretnom slučaju nepoštenost spornih odredbi ne tiče se odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, sporne odredbe nisu izuzete iz ocjene poštenosti.

16. Suprotno žalbenim navodima, iz obrazloženja prvostupanjskog suda je vidljivo da je prvostupanjski sud obrazložio zašto je tuženik bio nepošteni stjecatelj predmetnih naknada, stoga je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, sve u skladu s odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023. – dalje: ZOO).

17. Neosnovan je i prigovor zastare u odnosu na tzv. ulaznu naknadu budući da je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. poslovni broj Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

18. Odluka o parničnom trošku je pravilna i donesena je u skladu s odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a, obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela u ovom parničnom postupku. Neosnovano u žalbi tuženik prigovara obračunavanju boda u vrijednosti 2,00 EUR, obzirom da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu Tbr. 52/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023. – dalje: Tarifa) kojom je propisano da sud kad odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku, a to znači vrijednost boda od 2,00 EUR iz Tbr. 54 Tarife, obzirom da je ista na snazi od 25. studenog 2023., a odluka o trošku je donesena 4. siječnja 2024.

19. Slijedom svega iznesenog, valjalo je temeljem odredbe članka 368. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu te je odlučeno kao u točki I. izreke ove drugostupanjske odluke.

20. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka je odbijen pozivom na članak 166. stavak 1. ZPP-a jer nije uspio sa svojom žalbom.

U Karlovcu 22. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Britvec