Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-314/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice ĆH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Branimiru Roziću, odvjetniku iz Dubrovnika, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-741/2023-23 od 28. studenog 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 22. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-741/2023-23 od 28. studenog 2024.;

- potvrđuje u točki I. izreke u dijelu u kojem je utvrđen ništetnim dio članka 4. Ugovora o kreditu od 29. siječnja 2007., u točki II. i točki III. izreke,

i  r i j e š i o  j e

- ukida u točki I. izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da su ništetni svi dijelovi Ugovora o kreditu kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, pa stoga ove odredbe predmetnog Ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke i u točki IV. izreke te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu kojom je u točki I. izreke utvrdio ništetnim odredbe sadržane u članku 4. Ugovora o kreditu broj 266-21/2007 od 29. siječnja 2007., koji Ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Nikši Viđenu iz Dubrovnika pod poslovnim brojem OU-131/07-1, u dijelu koji se odnosi na otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti, a prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan plaćanja, odnosno u svim dijelovima tog Ugovora kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, pa stoga ove odredbe predmetnog Ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke. U točki II. izreke utvrdio je ništetnim članak 5. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita.“ U točki III. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 3.867,15 eura sa zateznom kamatom koja teče na pojedine mjesečne iznose od plaćanja do isplate kako je to specificirano i iznos od 231,19 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 31. siječnja 2007. do isplate. U točki III. izreke (ponovljena ista oznaka točke) utvrđeno je da ne postoji potraživanje tužene prema tužiteljici u iznosu od 79,82 eura, dok je u točki IV. izreke naloženo tuženiku da tužiteljici plati trošak parničnog postupka u iznosu od 1.650,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 28. studenog 2025. do isplate, dok se s ostatkom postavljenog zahtjeva za naknadom troška u iznosu od 250,00 eura tužiteljica odbija.

2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 12. prosinca 2025. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. -Odluka USRH, 84/2008., 96/2008. - Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i obveže tužiteljicu da mu naknadi troškove ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije dan.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi ništetnim članak 4. Ugovora o kreditu od 19. siječnja 2007. kojim je ugovoreno vraćanje kredita u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan plaćanja, odnosno u svim dijelovima tog Ugovora kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i članka 5. Ugovora o kreditu u kojem je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade kredita u visini od 1,50% iznosa kredita. Temeljem utvrđene ništetnosti navedenih odredbi da joj se isplati više plaćeni iznos od 3.867,15 eura na temelju rasta tečaja tijekom otplate kredita u odnosu na početni tečaj sa zakonskom zateznom kamatom od plaćanja svakog pojedinog više plaćenog mjesečnog anuiteta zbog promjene tečaja do isplate i iznos od 231,19 eura koji je platila kao jednokratni trošak obrade kredita sa zakonskom zateznom kamatom od 31. siječnja 2007. do isplate. Tužbu temelji na tvrdnjama da tuženik nije pojedinačno pregovarao s tužiteljicom o spornim odredbama, da ju nije upozorio na rizik zaključenja ugovora sa valutnom klauzulom u CHF, niti joj je objasnio čemu služi jednokratna naknada troškova za obradu kredita i što se njome podmiruje. Time da je postupio nepošteno te je došlo do povrede njezinih prava kao potrošača u konkretnom ugovornom odnosu na njezinu štetu. Pozvala se i na pravna shvaćanja izražena u odlukama donesenim u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/2012.

5.1. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva jer da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu nije raspravljalo u kolektivnom sporu, istaknut je prigovor zastare i nedostatka pravnog interesa za podnošenje ovakve tužbe jer se ne traži naknada štete, već povrat plaćenih iznosa temeljem stečenog bez osnove. Sporne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu da su bile jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivanje njihove nepoštenosti. Ugovaranje valutne klauzule da je dopušteno i da odredba sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. Istaknut je prigovor prebijanja za iznos od 300,00 eura na ime tzv. „negativnih razlika“, odnosno u pogledu razlika za anuitete kada je tečaj CHF-a bio niži od početnog.

5.2. Na temelju provedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio:

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i prednik tuženika Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d., dana 29. siječnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 266-21/2007,

- da je tim Ugovorom tužiteljici stavljen na raspolaganje iznos od 25.550,00 CHF protuvrijednost u kunama prema srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita,

- da je kredit odobren na sedam godina i otplaćen 2014. godine,

- da je člankom 4. Ugovora, između ostalog, ugovoreno da se kredit otplaćuje u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 365,94 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF kreditora,

- da je člankom 5. Ugovora, stavak 2., ugovoreno da: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita.“,

- da je tijekom otplate kredita došlo do promjene tečaja u odnosu na tečaj CHF na dan korištenja kredita na više i na manje,

- da je temeljem više plaćenog zbog promjene tečaja na više prema nalazu vještaka tužiteljica platila iznos od 3.867,15 eura,

- da su negativne razlike kada je tečaj CHF bio manji u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita iznosile 79,82 eura,

- da su tužiteljici 31. siječnja 2007. od iznosa kredita naplaćeni jednokratni troškovi za obradu kredita u iznosu od 213,19 eura,

- da se kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/2012 vodio spor za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača pokrenut po Hrvatskom savezu udruga za zaštitu potrošača protiv osam banaka, među kojima je bio i tuženik,

- da je presudom broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, (pa tako i tužiteljice) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali,

- da je navedena presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te je u odnosu na navedenu odluku odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.,

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit podigla za kupnju automobila za vlastite potrebe, da je Ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke i ona nije mogla tražiti izmjenu pojedinih uglavaka, da je Ugovor pročitala te je otprilike znala što znači valutna klauzula, ali nije znala niti joj je pojašnjeno koliki ona može imati utjecaj na visinu rata kredita, kao i da joj nitko nije objasnio na što bi se odnosila naknada za obradu kredita.

5.3. Prvostupanjski sud je odbio prigovor tuženika o prekluziji prava jer da je predmetni Ugovor prestao isplatom 2014. godine iz razloga što da odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO) nisu propisana ograničenja za postavljanje restitucijskog zahtjeva u slučaju da je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen (izvršen), pa to da nije relevantno za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Ispunjenjem ugovora da ne nestaje uzrok ništetnosti, a zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno da se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO-a.

5.4. Prema mišljenju prvostupanjskog suda, utvrđenja iz kolektivnog spora mogu se primijeniti i na konkretan Ugovor o kreditu jer se radi o identičnoj situaciji, odnosno prvostupanjski sud utvrđuje da tužiteljica kao potrošač nije bila upoznata s načinom promjene tečaja. Odredba Ugovora o kreditu kojima je otplata glavnice, odnosno anuiteta vezana uz valutu CHF tužiteljici kao prosječnom potrošaču je bila nerazumljiva, a da je tuženik propustio prilikom sklapanja Ugovora o kreditu informirati tužiteljicu o rizicima vezanim uz odabranu valutnu klauzulu, odnosno da tužiteljici nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu transparentno izložio konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na njezinu kreditnu zaduženost uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih je tužiteljica mogla procijeniti ekonomske posljedice koje će za nju potencijalno nastati odabirom kredita s valutnom klauzulom u CHF (tuženik tijekom postupka niti tvrdi niti dokazuje da je postupio na opisani način).

5.5. Takvo je postupanje prvostupanjski sud ocijenio protivnim načelu savjesnosti i poštenja koje je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, zbog čega utvrđuje da je odredba Ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita, odnosno otplata anuiteta vezana za valutu švicarskog franka nepoštena i stoga ništetna.

5.6. S pozivom na članak 323. stavak 1. ZOO-a u svezi sa člankom 1111. istog Zakona prvostupanjski je sud tužiteljici dosudio iznos od 3.867,15 eura, koji iznos je tužiteljica više platila zbog promjene tečaja CHF u vrijeme plaćanja u odnosu na tečaj CHF u vrijeme davanja kredita na korištenje.

5.7. Kako je tuženik nepošteni stjecatelj, to je na pojedinačno više plaćene mjesečne iznose dosuđena i zatezna kamata od plaćanja do isplate temeljem članka 1115. ZOO- a.

5.8. U odnosu na ništetnost članka 5. Ugovora kojim je ugovorena obveza plaćanja jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 1,50% od iznosa kredita, prvostupanjski sud navodi da je nesporno da je Ugovor sastavio tuženik na standardiziranom obrascu. Tužiteljica da je dovedena u situaciju da mora platiti naknadu za obradu kredita na čiju visinu ne može utjecati i koja je sama po sebi uvjet za odobravanje kredita i preduvjet za njegovu isplatu, a prema spornoj odredbi se ne može zaključiti kako se formira ni od čega ovisi. Nadalje, da u Ugovoru nije pojašnjeno koja je to točno usluga pružena tužiteljici pa za istu plaća navedenu cijenu, dok iz činjenice da je cijena ugovorena u postotku od iznosa kredita proizlazi da sama cijena nije vezana za konkretne radnje po kreditu, već isključivo za vrijednost samog kredita.

5.9. Prvostupanjski su se pozvao na članak 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003.; dalje: ZZP) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

5.10. Zaključak je prvostupanjskog suda da tužiteljica nije bila u mogućnosti pregovarati o spornoj odredbi, a kako je pristanak na istu tuženik uvjetovao odobravanjem samog kredita kao glavnog interesa potrošača, tuženik da nije postupio u dobroj vjeri jer je tužiteljici nametnuo plaćanje dodatne cijene kredita za nepoznatu, odnosno neodređenu i neodredivu vrstu usluge, odnosno troška, čime je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja koje se zahtjeva u ugovornim odnosima te je time doveo tužiteljicu kao potrošača u neravnopravan položaj koji je uzrokovao neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, obzirom je sam tuženik odredio cijenu nepoznatog troška/usluge i sam je naplatio prije isplate kredita tužiteljici, kao jednog od uvjeta isplate kredita tužiteljici.

5.11. Kako je prvostupanjski sud navedenu odredbu Ugovora utvrdio ništetnom, to je naložio tuženiku da tužiteljici vrati naplaćeni iznos od 231,19 eura sa zakonskom zateznom kamatom od datuma naplate do isplate uz primjenu članka 1111. i 1115. ZOO-a.

5.12. Odbijen je prigovor zastare s pozivom na pravno shvaćanje izneseno u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. i na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je ništetnost ustanovljena, za dio tužbenog zahtjeva (valutna klauzula) već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok za taj dio počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno od 14. lipnja 2018., pa kako je tužba podnesena 13. lipnja 2023., to nije nastupila zastara. U odnosu na zahtjev za isplatu stečenog temeljem naplate troškova obrade kredita da zastarni rok još nije niti počeo teći, jer isti teče od pravomoćnosti prvostupanjske odluke kojom je utvrđena ništetnost te odredbe.

5.13. Odbijen je prigovor radi prebijanja za iznos od 79,82 eura jer tuženik kao trgovac koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba Ugovora (odredbe o valutnoj klauzuli) nema pravo od tužiteljice kao potrošača zahtijevati bilo kakvu naknadu koju je pretrpio zbog djelomične ništetnosti Ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe članka 323. stavak 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora.

5.14. O naknadi parničnog troška odlučeno je temeljem članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a, dok je visina utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.) uz uvećanje za trošak vještačenja.

6. U svojoj žalbi tuženik navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer pobijana odluka ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

6.1. Po ocjeni ovog suda ovaj žalbeni navod je djelomično osnovan, ali samo u odnosu na točku I. izreke u dijelu u kojem su utvrđene ništetnim sve odredbe Ugovora o kreditu kojima se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarski franak. Ovo stoga što prvostupanjski sud, osim kada se radi o članku 4. Ugovora kojim je ugovorena obveza otplate kredita u kunskoj protuvrijednosti anuiteta prema srednjem tečaju za CHF kreditora na dan plaćanja, ne navodi konkretno koje su to druge odredbe Ugovora o kreditu ništetne i zbog čega. Zbog toga u tom dijelu točke I. izreke pobijane odluke istu nije moguće ispitati, zbog čega je ovaj sud taj dio točke I. izreke pobijane odluke ukinuo.

6.2. U odnosu na druge dijelove presude navedena bitna povreda nije učinjena, a nisu učinjene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6.3. Činjenično stanje koje je utvrdio prvostupanjski sud osporava se na način da se osporava zadatak koji je dan vještaku, jer da je vještak trebao izračunati kolika bi bila obveza tužiteljice da joj je ugovorena kamata obračunata na kunske kredite. Ovaj žalbeni navod je nebitan za rješavanje spora u ovoj pravnoj stvari, jer tužiteljica nije tražila isplatu više plaćene kamate zbog promjene ugovorene kamatne stope tijekom otplate kredita u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu, već samo ono što je više platila zbog promjene tečaja CHF tijekom otplate kredita u odnosu na početni tečaj.

6.4. U osnovi, cijela žalba se svodi na pogrešnu primjenu materijalnog prava na koje se pozvao prvostupanjski sud te na pogrešne zaključke koje je, prema mišljenju tuženika, prvostupanjski sud izveo temeljem činjeničnog stanja koje je utvrdio. Tako se osporava tvrdnja tužiteljice da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, osporava se da navedene odredbe ne bi bile jasne, lako uočljive i razumljive te da bi dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. Osporava se primjena prava u odnosu na pitanje zastare, te na dosuđenu zakonsku zateznu kamatu, kao što se osporava i nepošteno postupanje tuženika. Ističe se kako tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja, te da je pogrešan stav prvostupanjskog suda da ne bi imao pravo na negativnu razliku. Ugovaranje nakade za obradu kredita da je bilo dopušteno i da banka ima pravo naplatiti naknadu za svoje usluge.

6.5. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao, a u odnosu na utvrđenje da je ništetan članak 4. Ugovora o kreditu u kojem je vraćanje kredita vezano uz CHF i članak 5. Ugovora kojim je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade za obradu kredita.

6.6. Na temelju utvrđenja da je u konkretnom Ugovoru o kreditu sadržana ista odredba o valutnoj klauzuli čija ništetnost je bila predmet ispitivanja u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača, te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je Ugovor sastavljen na standardnom obrascu od strane tuženika, te da se tužiteljica u tužbi pozvala na pravna shvaćanja zauzeta u kolektivnom sporu, prvostupanjski sud se pravilno pozvao na članak 502.c ZPP-a i članak 118. ZZP-a, odnosno na vezanost tim pravnim shvaćanjem u pojedinačnom restitucijskom sporu koji pokreće potrošač.

6.7. Pravilno je izvršeno vještačenje te je pravilno utvrđeno koliki iznos je tužiteljica više platila po osnovu promjene tečaja tijekom otplate kredita u odnosu na početni tečaj, te joj je prvostupanjski sud pravilno dosudio taj iznos primjenom članka 1111. ZOO-a, kao i zakonsku zateznu kamatu od uplate svakog mjesečnog više plaćenog iznosa do isplate jer je tuženik i po ocjeni ovog suda nepošteni stjecatelj, obzirom da je sam uzrokovao svojim nesavjesnim ponašanjem u konkretnom ugovornom odnosu ništetnost sporne ugovorne odredbe.

6.8. Točno je da tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja tijekom sedam godina otplate kredita, ali nesavjesnost tuženika se ogleda u činjenici da tužiteljicu nije upoznao sa svim informacijama kojima je raspolagao i sa svim rizicima zaključenja ugovora o kreditu u kojem je glavnica bila vezana uz CHF kako bi tužiteljica mogla objektivno ocijeniti je li joj prihvatljivo uzeti kredit uz navedenu valutnu klauzulu.

6.9. U odnosu na jednokratnu naknadu za obradu kredita, treba reći da je ta odredba bila lako uočljiva i jasno napisana, ali ne i razumljiva. Bez plaćanja te naknade tužiteljica uopće i nije mogla zaključiti ugovor o kreditu, pa je stoga bila onemogućena u bilo kakvom pojedinačnom pregovaranju ili mogućnosti da se ta naknada ugovori na način da ju djelomično snosi i sam tuženik, ako se radilo o stvarnim, objektivnim troškovima koje je tuženik imao. Da se ne radi o stvarnim troškovima koji su za tuženika nastali upravo zbog obrade konkretnog Ugovora ukazuje činjenica da su ugovoreni u postotku od iznosa kredita pa onaj tko diže kredit plaća veću naknadu. Potpuno je nejasno što znači izraz „jednokratni troškovi obrade“, odnosno koji je stvarni sadržaj toga izraza i koji su to troškovi koje je tuženik imao.

6.10. U okviru ocjene poštenosti potrebno je sukladno članku 81. stavak 1. ZZP-a ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene poštenosti potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

6.11. Potrebno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu. Po ocjeni ovog suda, obzirom da članak 5. stavak 2. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti ih tuženik tijekom postupka dokazuje, te da je navedena naknada plaćena prilikom isplate kredita, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

6.12. Utvrđivanje postojanja znatne neravnoteže ne može se ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao „slabije“ strane predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima (člancima 1021. do 1024. ZOO-a i u vrijeme zaključenja ugovora važećeg Zakona o bankama).

6.13. U pravu je tuženik kada ističe da ugovaranje takve odredbe nije bilo zabranjeno, ali ugovaranje predmetne naknade nije bilo predviđeno niti dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, a niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti. Iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom ugovaranje kredita, isto je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Ocjena uzrokuje li se predmetnom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ne vrši se samo na temelju kvantitativnog odnosa između iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjev za kredit ili sadržaj ugovora o kreditu ili nametanje neke druge dodatne obveze ili naknade).

6.14. Člankom 59. točka 3. ZZP-a propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbe o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojim se ti troškovi mogu promijeniti. Između stranaka je zaključen Ugovor o kreditu koji ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koje se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja Ugovora, a i prema ocjeni ovog suda troškovi usluga koje se pružaju u zamjenu za paušalnu naknadu, čija visina ovisi samo o visini odobrenog kredita, nisu opće poznati niti se mogu podrazumijevati.

6.15. Neutvrđeni troškovi koji terete tužiteljicu unošenjem sporne odredbe u Ugovor o kreditu su nerazmjerni i po svom sadržaju i po visini, a posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi Ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o spornoj naknadi, tužiteljica preuzela obvezu snošenja svih drugih troškova vezanih uz izradu Ugovora, javnobilježničke pristojbe i sve druge eventualne nastale nuzgredne troškove. Tuženik je na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ostvarena značajna neravnoteža na štetu tužiteljice, osobito jer tuženik nije dokazao da sporna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima.

6.16. Zbog toga je odluka prvostupanjskog suda u odnosu na ništetnost konkretne ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita pravilna, te je primjenom članka 1111. ZOO-a pravilno suđeno da je plaćenu naknadu tuženik dužan vratiti tužiteljici uz zakonsku zateznu kamatu od dana naplate te naknade do isplate jer je isti nepošten stjecatelj.

7. U dijelu u kojem je pobijana odluka ukinuta riješeno je primjenom članka 369. stavak 1. ZPP-a, a u dijelu u kojem je ista potvrđena primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

7.1. Kako je djelomično ukinuta odluka o glavnoj stvari, ukinuta je i odluka o naknadi troškova sadržana u točki IV. izreke.

8. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti navedenu bitnu povredu te će jasno navesti koje je druge odredbe Ugovora o kreditu (osim članka 4.) kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak utvrdio ništetnima i zbog čega. Nakon toga će donijeti novu odluku o glavnoj stvari i naknadi parničnog troška.

Koprivnica, 22. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković