Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-368/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Tihane Cišper članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gorana Škugora člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Jacinta Toš Špehar, odvjetnica u Bjelovaru, protiv tuženika OTP banke d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Vukina, odvjetnica u Odvjetničkom društva Vukina & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-39/2024-29 od 4. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj 22. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika OTP banke d.d. d.d. kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-39/2024-29 od 4. ožujka 2025. pod točkama I. i V. izreke u cijelosti te pod točkom III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 133,99 eura.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-39/2024-29 od 4. ožujka 2025. u dijelu točke III. izreke i pod točkom VI. izreke te za navedeno sudi:

1. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 7.453,67 eura sa zateznim kamatama tekućim od 11. veljače 2016. do isplate.

2. Svaka stranka snosi svoje troškove.

III. Odbija se zahtjev tuženika OTP banke d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim presudom utvrđena je ništetnom točka 2. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu vezanu za tečaj CHF (točka I. izreke), odbijen je zahtjev za utvrđenje ništenosti točke 5. i točke 2. Ugovora o kreditu kojim je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 79.730,00 CHF po prodajnom tečaju kreditora koji vrijedi na dan korištenja kredita (točka II. izreke), naloženo je tuženiku da isplati tužitelju preplaćene anuitete s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu 7.4653,67 eura sa zateznim kamatama tekućim od 11. veljače 2016. do isplate i obračunate zatezne kamate u iznosu 133,99 eura (točka III. izreke), odbijen je zahtjev za isplatom iznosa od 4.193,71 eura sa zateznim kamatama tekućim od 10. veljače 2016. do isplate s osnove razlike neotplaćene glavnice kredita (točka IV. izreke), utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženika u iznosu 3.591,12 eura sa zateznim kamatama (točka V. izreke presude) i naloženo je tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove postupka u iznosu 1.298,17 eura sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate (točka VI. izreke presude).

2. Tuženik je podnio žalbu protiv točaka I., III., V. i VI. izreke navedene presude zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 190. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje: ZPP) jer je svojim postupanjem prvostupanjski sud nezakonito dopustio preinaku tužbe. Zatim ističe da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a posebno jer je izreka presude nerazumljiva i proturječi sama sebi i razlozima presude, odnosno presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava te da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka 29. Ustava Republike Hrvatske (dalje: Ustav RH), ustavnopravnog jamstva prava vlasništva iz članka 48. Ustava RH i ustavnog prava i jamstva poduzetničke i tržišne slobode iz članka 49. Ustava RH. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Za sastav žalbe i sudske pristojbe za žalbu zahtijeva trošak u iznosu 458,79 eura.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u svezi članka 190. ZPP-a, jer suprotno navodima tuženika, tužitelj nije podneskom od 29. veljače 2024. preinačio tužbu već je tim podneskom samo uredio tužbeni zahtjev u pogledu naznake valute u skladu sa Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/2022.) dok je visina zahtjeva ostala neizmijenjena.

6. Nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a koju tuženik navodi u žalbi. Naime, iz navoda žalbe proizlazi da tuženik kroz ovaj žalbeni razlog zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i utvrđenje tog suda o nepoštenosti spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli te pravu tužitelja na restituciju preplaćenih iznosa anuiteta. Navodi kojima žalitelj osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima žalitelj iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka. Sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog (da sporne ugovorne odredbe nisu nepoštene i da tužitelj nema pravo na restituciju), sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih tuženikovi prigovori ocijenjeni neosnovanim ne može dobiti značaj neke postupovne povrede.

7. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnim dijelovi odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana za tečaj CHF te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove ništetnosti tih odredbi. Predmet spora je i prigovor radi prebijanja kojim tuženik zahtijeva prijeboj njegove tražbine koju ima prema tužitelju s obzirom na provedenu konverziju.

9. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

10. Tako je prvostupanjski sud utvrdio:

- da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita 15. prosinca 2006. sklopili Ugovor o kreditu kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu 79.730,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s ugovorenom kamatom koja je promjenjiva sukladno odluci kreditora, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,20 % godišnje, te ugovorenom otplatom uz valutnu klauzulu u razdoblju 300 mjeseci,

- da je tijekom otplate kredita došlo do promjene tečaja CHF,

- da tužitelj ima svojstvo potrošača u smislu članka 3. stavak 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP/03) jer je kredit iskoristio za adaptaciju, tj. uređenje kuće koja namjena je ujedno definirana člankom 3. Ugovora o kreditu, odnosno da sredstva kredita nije koristio za obavljanje zanimanja, poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost,

- da su stranke 10. veljače 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15. – dalje: ZID ZPK/15) kojim je provedena konverzija iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015.,

- da je konverzija provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te je utvrđena preplata u iznosu 17.950,19 kuna,

- da se tužitelj poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesenu u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, a kojom je utvrđeno da su tužene banke, između ostalih i tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (u tom dijelu presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018.), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača,

- da je u skladu s člankom 502.c ZPP-a u ovoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača,

- da iz provedenog vještačenja proizlazi da je tužitelj s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli do konverzije preplatio anuitete u iznosu 7.453,67 eura te manje platio anuitete u iznosu 122,42 eura, da obračunate zatezne kamate na preplaćene iznose anuiteta od dana plaćanja do dana konverzije iznose 2.516,39 eura, zatim da razlika neotplaćene glavnice kredita iznosi 4.193,71 eura te da je konverzijom priznata preplata u iznosu 2.375,43 eura.

11. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja te uz primjenu članka 87. ZZP/03 i članka 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) prvostupanjski sud je utvrdio ništetnim dio točke 2. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da će se plaćanje novčanih obveza iz kredita izvršiti u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju kreditora za CHF, a odbijen je zahtjev za ništetnost dijela točke 2. kojom je ugovoreno odobravanje kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 79,730,00 CHF te točke 5. Ugovora o kreditu, jer da te odredbe ne sadržavaju elemente ništetnosti. Uz primjenu članka 323. stavak 2. i članka 1111. ZOO-a, prvostupanjski sud je naložio tuženiku da isplati tužitelju preplaćene anuitete s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu 7.453,67 eura sa zateznim kamatama tekućim od 11. veljače 2016. do isplate te obračunate zatezne kamate u iznosu 133,99 eura.

12. Također je prvostupanjski sud odbio zahtjev tužitelja za isplatom razlike neotplaćene glavnice kredita u iznosu 4.193,71 eura te je zaključio da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja u iznosu 3.591,12 eura (točka V izreke), niti je osnovan materijalnopravni prigovor prijeboja u iznosu 122,42 eura s osnove manje plaćenih anuiteta (tzv. negativne razlike) pa za taj iznos nije umanjio tražbinu tužitelja.

13. U žalbenoj fazi postupka prvenstveno je sporno tumačenje učinka sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu na pravo tužitelja da zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli iz osnovnog Ugovora o kreditu, kao i da zahtijeva isplatu iznosa preplaćenih anuiteta s osnove takve ništetne odredbe, jer tuženik u bitnome tvrdi da tužitelj za to nema pravni interes budući je sklapanjem Dodatka uspostavljena ravnoteža između prava i obveza stranaka i ispravljena nepoštenost odredba ugovora o kreditu te tužitelju priznata preplata u konverziji koja je provedena u skladu sa ZID ZPK/15.

14. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026. odgovarajući na pitanje koje je sporno i u ovom postupku zauzeo pravo shvaćanje: "Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".

15. Dakle, bez obzira što je tužitelj pristao na konverziju kredita i sklopio Dodatak koji je valjan i ima pravne učinke na ugovorni odnos stranaka, to ne znači da je time otklonjena nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli iz osnovnog Ugovora o kreditu, pa tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iako je sklopio Dodatak kojim su izmijenjene te odredbe ugovora sve kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koje smatra da mu pripadaju (pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019.). Zbog toga su neosnovani žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravno shvaćanja prvostupanjskog suda o pravnom interesu tužitelja za podnošenje tužbe za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora i zahtjeva za isplatu.

16. Pravilno je prvostupanjski sud uzimajući u obzir da je tužitelj potrošač, zatim da je riječ o unaprijed formuliranim standardnim (tipskim) odredbama ugovora trgovca za koje se prema članka 81. stavka 2. dalje: ZZP/03 smatra da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da je sud u smislu članka 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, utvrdio da je ništetan dio točke 2. osnovnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula vezana za tečaj CHF. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima pobija točku I. izreke prvostupanjske presude.

17. U odnosu na pravo tužitelja na isplatu preplaćenih anuiteta s osnove valutne klauzule, a imajući u vidu pravno shvaćanje VSRH zauzeto u odluci broj Rev- 457/2025-21 od 27. svibnja 2026., valja zaključiti da tužitelj nema pravo na isplatu preplaćenih anuiteta u iznosu 7.453,67 eura sa zateznim kamatama tekućim od 11. veljače 2016. do isplate, pa je u tom dijelu prvostupanjska presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen.

18. Nasuprot tome, tužitelj ima pravo na isplatu obračunatih zateznih kamata koje na preplaćene iznose anuiteta s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli teku od plaćanja anuiteta do dana konverzije 30. rujna 2015. sve uz primjenu članka 1115. ZOO-a, a koje je vještak obračunao u iznosu 2.516,39 eura. Tužbenim zahtjevom tužitelj je ovaj iznos umanjio za iznos preplate utvrđen konverzijom (2.375,43 eura) i potražuje iznos od 133,99 eura koji iznos mu je prvostupanjski sud dosudio, pa je u tom dijelu odbijena žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda.

19. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da tužitelj nema pravo na zatezne kamate tekuće od plaćanja anuiteta do dana konverzije (koje je vještak obračunao u ukupnom iznosu od 2.516,39 eura) budući je u postupku utvrđeno da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu koji sadržava nepoštenu i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli osnovom koje je tužitelj preplatio anuitete kredita pa proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1115. ZOO-a mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a. Konkretno to znači od dana plaćanja anuiteta do dana konverzije, a kako je to vještak pravilno obračunao u nalazu i mišljenju.

20. Pravilno je prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare jer je neosnovanost ovog prigovora utemeljena na pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Tada to znači da se za sve anuitete, bez obzira kada su dospijevali, zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 i to od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu (kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli). Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 225. ZOO-a, a koji rok nije protekao budući je tužba podnesena 13. lipnja 2023.

21. Nastavno na navedeno, neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je zastario dio tražbine tužitelja u odnosu na iznose koji su postavljeni po preinačenoj tužbi iz podneska tužitelja od 12. rujna 2024. (povećani dio zahtjeva), jer je u slučaju preinake tužbe i povećanja tužbenog zahtjeva kojim se potražuje isplata preplaćenih iznosa po ugovoru o potrošačkom kreditu uslijed ništetnih ugovornih odredbi za ocjenu prigovora zastare odlučan dan kada je tužba podnesena budući se zastara prekida podnošenjem tužbe, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg zahtjeva (pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-123/2024- 5 od 27. svibnja 2024.).

22. U odnosu na istaknuti procesnopravni prigovor radi prebijanja u iznosu 3.591,12 eura, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da takvo potraživanje tuženika ne postoji (točka V. izreke).

23. Na žalbene navode tuženika kojima osporava ovakvo utvrđenje prvostupanjskog suda, valja odgovoriti da su člankom 323. ZOO-a propisane pravne posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno, protivi vraćanju, dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Obzirom da u spornom razdoblju, na temelju ništetih odredbi o valutnoj klauzuli, tužitelj ništa nije primio od tuženika, već je tuženiku izvršio isplatu kako je on to od njega tražio, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja, tuženiku ne pripada pravo bilo što zahtijevati od tužitelja pa tako niti u pogledu Dodatka koji je sklopljen zbog konverzije kredita prema odredbama ZID ZPK/15. Zahtjev tuženika da mu se vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao u izravnoj su protivnosti sa svrhom i smislom zaštite i razlozima zbog kojih su predmetne ugovorne odredbe utvrđene nepoštenima te zakonom propisana konverzija. Stoga nije osnovana žalba tuženika kojima pobija točku V. izreke presude.

24. Također, nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima osporava stav prvostupanjskog suda o neosnovanosti istaknutog materijalnopravnog prigovora prijeboja s osnove manje plaćenih anuiteta kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja u iznosu 122,42 eura sa zateznim kamatama, budući je prvostupanjski sud pravilno obrazložio da tužitelj ništa nije stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta, pa time nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi iznos više plaćenih anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta. Naime, člankom 323. stavak 2. ZOO-a propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik nije pregovarao s tužiteljem niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost valutne klauzule u CHF tako da je krivnja za ništetnost ugovornih odredbi na strani tuženika. Iz članka 81. stavak 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu članka 323. stavak 1. ZOO-a, jer se članak 81. stavak 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače. Tuženik nije potrošač te nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na tuženika. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat.

25. Neosnovano se tuženik poziva na primjenu članka 346. ZOO-a kojim je propisan obujam naknade štete zbog povrede ugovornih odnosa jer, kako je to prvostupanjski sud pravilno obrazložio, tužitelj nije povrijedio ugovorne obveze već je kredit otplaćivao u visini anuiteta kako je to od njega zahtijevao tuženik pa i onda kada su anuiteti bili manji zbog nižeg tečaja CHF. Stoga, nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada tzv. negativne razlike u iznosu 122,42 eura nisu uračunate u korist tuženika uz primjenu članka 346. stavak 3. ZOO-a.

26. Nisu osnovani žalbeni navodi da je tuženiku povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom iz članka 29. Ustava RH, ustavnopravnog jamstva prava vlasništva iz članka 48. Ustava RH i ustavnog prava i jamstva poduzetničke i tržišne slobode iz članka 49. Ustava RH, budući tuženik nije točno i određeno argumentirao u čemu se sastoje navedene povrede u okolnostima konkretnog slučaja, već paušalno navodi da prvostupanjski sud nije propisano ispitao njegove navode i prigovore iznesene u tijeku postupka. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud je dao dostatne i relevantne razloge koji isključuju sumnju da bi presuda bila izraz sudske samovolje ili arbitrarnosti te je prvostupanjski sud uzeo u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su u konkretnom slučaju mjerodavni te ispitao sve navode i prigovore tuženika iznesene tijekom postupka zbog čega ovaj sud ne nalazi da je tuženiku povrijeđeno bilo koje ustavno pravo.

27. U odnosu na odluku o troškovima postupka koje je prvostupanjski sud dosudio na temelju članka 154. stavak 1. ZPP-a, valja istaknuti da pravila o naknadi parničnih troškova iz članka 154. ZPP-a (načelo causae) imaju legitiman cilj osigurati uredno funkcioniranje pravosudnog sustava i odvratiti tužitelje od podnošenja neutemeljenih i pretjerano visokih zahtjeva. Kako bi se pravo na pristup sudu doista i ostvarilo, odnosno kako ono ne bi ostalo teoretskim i iluzornim, nužno je voditi se okolnostima konkretnog slučaja uzimajući u obzir da stranke ne smiju snositi financijski teret nerazmjeran legitimnu cilju odredaba o troškovima postupka. Dakle, sud ne smije odredbe primjenjivati mehanički ne vodeći računa o nužnosti da se pravo na pristup sudu stvarno i ostvari u svakom slučaju. Stoga je ovaj drugostupanjski sud, odlučujući o troškovima u konkretnom predmetu, iskoristio diskrecijsku ovlast koju ima na temelju članka 154. stavak 2. ZPP, te uzeo u obzir činjenicu da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu. Valja dodati da, u trenutku podnošenja tužbe, tužba nije bila lišena sadržaja niti je bila očito nerazumna jer u tom trenutku domaća sudska praksa nije bila ustanovljena. U specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, tužitelj nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh, niti se pouzdati u sudsku praksu koja pred sudovima nije bila utvrđena, a revizijski sud se o tome još nije izjašnjavao. U takvim okolnostima tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh niti je visina zahtjeva bila nerealno postavljena (naprotiv, temeljila se na nalazu i mišljenju sudskog vještaka), te je u konačnici i uspio s djelom zahtjeva (za isplatu zateznih kamata) u skladu s kasnije izraženim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u učincima provedene konverzije (Rev-457/2025 od 27. svibnja 2026.). Nadalje, u odnosu u kojem je tužitelj kao potrošač slabija ugovorna strana, njegova težnja da se ostvari pravo na isplatu, pa makar i dijela iznosa po osnovi ništetnosti neke ugovorne odredbe, sustav raspodjele troškova postupka ne smije imati odvraćajući učinak na tužitelja kao potrošača od ostvarenje tog prava. U konkretnom slučaju, ako bi se doslovno gramatički i aritmetički primijenio članak 154. stavak 2. ZPP, tužitelj bi bio doveden u situaciju da je dužan nadoknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu većem od iznosa koji mu je dosuđen po osnovi utvrđenog stjecanja bez pravne osnove, čime bi tužitelju bilo povrijeđeno pravo na pristup sudu i pravo na mirno uživanje vlasništva.

28. Uvažavajući i praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice Čolić protiv Hrvatske, zahtjev broj 28963/10, presuda od 18. studenoga 2021.), ovaj sud smatra da je u skladu sa sadržajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pravičan postupak i u njemu sadržanog prava na pristup sudu, kao i prava na mirno uživanje imovine, uz rezultat cjelokupnog postupka i činjenicu da je tužitelj djelomično uspio u parnici, primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Stoga nisu odlučni žalbeni navodi tuženika kojima osporava naznačenu vrijednost predmeta spora te troškove vještačenja, sudske pristojbe i sastava pojedinih podnesaka koje je dosudio prvostupanjski sud.

29. Slijedom navedenoga, na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a, odbijena je žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti pod točkama I. i V. izreke i djelomično pod točkom III. izreke, te je na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a preinačena prvostupanjska presuda djelomično pod točkom III. izreke te u cijelosti pod točkom VI. izreke.

30. Razlozi zbog kojih je ovaj sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka odnose se i na troškove žalbe pa je stoga odbijen zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

31. Točke II. i IV. izreke prvostupanjske presude nisu ispitivane jer nisu pobijane žalbom tuženika (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 22. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak